JASMIN AGIĆ “MUFTIJA MURAT ŠEĆERAGIĆ: SPOJIO AHMEDIJU I CRVENU PETOKRAKU”

U vrijeme kad historijska istina o zbivanjima tokom Drugog svjetskog rata postaje složenija i manje jasna, ali ne zbog novih naučnih otkrića, koja bacaju bitno drugačije svjetlo na događaje iz tog perioda, nego zbog namjernih ideoloških manipulacija, sudbine poput one muftije Murat-efendije Šećeragića ogledan su primjer da je antifašizam bio ideja duboko ukorijenjena u prostoru na kojem se odvijala Narodnooslobodilačka borba.

Iz sudbine tog imama rođenog u Prijepolju, njegovih životnih i političkih odluka, političkih ideja i nepokolebljivih svjetonazora moguće je tumačiti dileme i izazove pred kojima se našao cijeli jedan kolektiv suočen s mogućnošću potpunog uništenja. I on nije bio izoliran slučaj, kako se uvriježeno misli, jer su mnogi imami iz istočne Bosne i Sandžaka spremno pristupili otvorenoj političkoj agitaciji pozivajući bošnjački živalj tih prostora da se priključi partizanskom pokretu.

Razlozi zbog kojih su muslimanski vjerski službenici pozivali na pristupanje pokretu koji je sebe definirao kao ateistički i sekularan mnogobrojni su, a historičar iz Bijelog Polja Edin Smailović kaže da je onaj presudni bila potreba da se očuva biološki opstanak naroda, što je partizanski pokret jedini bio u stanju garantirati.

Nastavi čitati JASMIN AGIĆ “MUFTIJA MURAT ŠEĆERAGIĆ: SPOJIO AHMEDIJU I CRVENU PETOKRAKU”

JAHJA FEHRATOVIĆ “U MLAĐEGA POGOVORA NEMA – ILI KAKO SE KROZ EPIKU BRUSIO KARAKTER LIČNOSTI”

Usmena literatura na Balkanu baštini odlike koje je sjedinjuju u jedinstven koegzistencijalan korpus različitih nacionalnih književnosti nastalih na jednoj matrici, ali i razgranatih tematsko-motivskih cjelina karakterističnih za posebne literature i vremenske periode nastanka, intenzivnog življenja i prenošenja s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, prekrajanja, pročišćavanja – sve do postizanja konačnog okamenjenog oblika koji, kao unificirana tvar, postaje trajna kategorija naše duhovne i kulturne baštine. Nisu te zajedničke karakteristike balkanskih oralnih tradicija vezane samo za zajedničko izvorište formativnog oblikovanja i načina pjevanja, naslonjenog na susretu antičkog podteksta i orijentalno-osmanlijskih tehnika pjevanja, već i sa autohtonim obrisima osnovica kulturnih identiteta domicilnih naroda koji baštine određene sastavnice duhovnih vrijednosti nastale iz tih tradicija. Ta osnovica proizilazi iz čvrste povezanosti sa religijskim etičkim kodeksom iz koga se, u suštini, i razvijaju kulturni i nacionalni identiteti balkanskih naroda, bez obzira da li je riječ o islamu, na temelju kog se dominantnije razvijaju bošnjački i alabanski kuturni identiteti, ili hrišćanstvu, iz koga izviru srpski, hrvatski, crnogorski, makedonski, bugarski i slovenački kulturni identiteti koji kasnije, u procesu oblikovanja naciona, prerastaju u nacionalne identitete balkanskih naroda.

Nastavi čitati JAHJA FEHRATOVIĆ “U MLAĐEGA POGOVORA NEMA – ILI KAKO SE KROZ EPIKU BRUSIO KARAKTER LIČNOSTI”

IZET ŠABOTIĆ „BOŠNJAČKE MUHADŽERSKE ENKLAVE U MAKEDONIJI NEKADA I DANAS“

U radu se govori o složenim muhadžerskim pokretima, vezanim za iseljavanje bošnjačkih muhadžira na prostoru Makedonije. Ti procesi su trajali od uspostave austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini (1878) do kasnih 70tih godina XX stoljeća. Riječ je složenim procesima, vezanim za sudbunu stotina hiljada ljudi. Muhadžerski procesi su imali uticaja na ukupne prilike na prostoru Balkana. U početnoj fazi značajan broj muhadžira se iz Bosne i Hercegovine kretao put Osmanskog carstva, odnosno Kosovskog, Bitolskog i Solunskog vilajeta i dalje prema unutrašnjosti Osmanskog carstva. Značajan broj bošnjačkih muhadžira se naselio na prostoru Makedonije, vjerujući da će to biti trajno njihovo prebivalište. Spletom historijskih okolnosti, jednom broju muhadžira Makedonija je poslužila kao privremeno prebivalište, pa su nakon izvjesnog vremena muhadžeri nastavili svoje putovanja dalje prema unutrašnjosti Osmanskog carstva. Migracioni muhadžerski pokreti Bošnjaka bili su izraženi i u vrijeme prve Jugoslavije, kao i nakon Drugog svjetskog rata. U tim procesima, Makedonija je bila važan tranzitni centar. Na desetine hiljada muhadžira, prvobitno bi se doselio u Makedoniju, odakle bi nakon stvaranja uslova odlazio dalje za Tursku. Međutim, značajan broj muhadžira je ostao u Makedoniji stvarajući posebne enklave, koje su se uprkos surovoj stogodišnjoj historiji održali na prostoru Makedonije do danas.

The paper deals with complex refugee movements related to the emigration of Bosniak refugees in the territory of Macedonia. These processes lasted from the establishment of the Austro-Hungarian government in Bosnia and Herzegovina (1878) until the late 70s of the 20th century. It is a complex process, linked to the fate of hundreds of thousands of people. Refugee processes had an impact on the overall situation in the Balkans. In the initial phase, a considerable number of refugees from Bosnia and Herzegovina moved the route of the Ottoman Empire, that is, the Kosovo, Bitola and Thessaloniki vilayas, and further towards the interior of the Ottoman Empire. A significant number of Bosniak refugees settled on the territory of Macedonia, believing that this would be their permanent residence. Through a series of historical circumstances, a number of refugees used Macedonia as a temporary residence, and after a while, the refugees continued their journey further towards the interior of the Ottoman Empire. The migration movements of Bosniaks were also expressed in the time of the first Yugoslavia, as well as after the Second World War. In these processes, Macedonia was an important transit center. Tens of thousands of refugees, originally moved to Macedonia, where, after creating the conditions, they would go further to Turkey. However, a significant number of refugees remained in Macedonia creating special enclaves, which despite the ruinous centuries-old history remained in place in Macedonia’s area until today.

Nastavi čitati IZET ŠABOTIĆ „BOŠNJAČKE MUHADŽERSKE ENKLAVE U MAKEDONIJI NEKADA I DANAS“

MEHMED DEDIĆ “RASIM MUMINOVIĆ, FILOZOF PLANETARNOG ETHOSA“

Životni put prof. Rasima Muminovića i originalnost putanje njegove filozofske misli ka uzletima slobode, etike, dostojanstva intelekta, pravde, nisu se mogli naći na stranputici, niti u poziciji pometenosti kakvu stvaraju različite destrukcije čak i razvojnim etapama društva. Njegov pogled na svijet “koji nalikuje svjetiljci koja progoni tmine”, pronicao je na svim poljima filozofske spoznaje i znanja. Rasim Muminović nije opravdavao nikakav vid lijenosti, površnost u promišljanju, rad je smatrao znanstvenim efektom koji doprinosi rasvjetljavanju fenomena. Sadržaj njegovih filozofskih djela ispunile su interpretacije promjena koje su demonstrirale tiraniziranje uma i dostojanstva, ideologije sa nabojem negativne energije (staljinizam, nacizam i dr.) kakva se eksponirala na našem regionu najjačim oblikom mržnje i zarobljene svijesti, nakon ljudske harmonije koja je samo naizgled obilježila socijalizam.

Life pathof prof. Rasim Muminović and originality of the trajectory of his philosophical thought towards the ascension of freedom, ethics, dignity of intellect and justice, could not have gone astray nor be found in the state of confusion created by different destructions, even in developmental stages of the society. His view of the world “resembling a luminary that persecutes darkness” was derived from all fields of philosophical cognition and knowledge. Rasim Muminović did not justify any kind of laziness or superficiality in thinking. He considered work to be a scientific effect that contributes to the clarification of the phenomenon. The content of his philosophical works is filled by interpretations of the changes which demonstrated tyranny overthe mind and dignity, the ideologies chargedwith negative energy (Stalinism, Nazism, etc.) which in our region materialised in the strongest form of hatred and trapped consciousness, all after the period of human harmony that, only seemingly, marked socialism.

Nastavi čitati MEHMED DEDIĆ “RASIM MUMINOVIĆ, FILOZOF PLANETARNOG ETHOSA“

HIKMET KARČIĆ, EMRAH ĐOZIĆ „MASAKAR U ŠAHOVIĆIMA PREMA PISANJU SARAJEVSKE PRAVDE 1924. GODINE“

Dana 9. novembra 1924. godine, naoružani Crnogorci pravoslavci su izvršili napad na selo Šahovići u Crnoj Gori. Povod za ovaj napad bilo je ubistvo Boška Bošković, načelnika Kolašinskog okruga 7. novembra 1924. godine. Na njegovi sprovodu iznesena je tvrdnja da su za njegovo ubistvo odgovorni Bošnjaci muslimani te da je potrebno njega osvetiti. Masakar počinjen u selu Šahovići 1924. godine u Crnoj Gori bio je najveći zločin počinjen u Kraljevini Jugoslaviji u mirnodopskom periodu. Iako najveći i najbrutalniji, o ovom zločinu ne postoji puno podataka i svjedočanstva. U ovom članku navode se, do sad, ne objavljeni dijelovi tekstova iz časopisa Pravda koje govore o zločinu u Šahovićima i o brutalnosti kojom je počinjen.

On November the 9th, 1924, armed Montenegrins of the Orthodox Christian faith attacked the village Šahovići in Montenegro. The motive behind this attack was the revenge for the murder of Boško Bošković, the Mayor of Kolašin county, on November the 7th 1924. At his funeral the allegations were made stating that Bosniak Muslims were responsible for this murder and that it must be revenged for. The massacre of Šahovići village is the most horrible crime committed in the Kingdom of Yugoslavia in its peacetime period. Despite this and despite the fact that it was also the most atrocious massive killing we do not have much data or testimonies related to it. In this article we present, until now unpublished pieces of texts from the magazine “Pravda” that relate about this crime and reveal the brutality of the massacre committed in Šahovići village.

 

Nastavi čitati HIKMET KARČIĆ, EMRAH ĐOZIĆ „MASAKAR U ŠAHOVIĆIMA PREMA PISANJU SARAJEVSKE PRAVDE 1924. GODINE“

ADNAN PREKIĆ „KAMPANJA SKIDANJA ZARA I FEREDŽE NA SJEVERU CRNE GORE TOKOM 1947. GODINE“

U radu se analiziraju najvažniji događaji tokom akcije skidanja zara i feredže sprovedene u drugoj polovini 1947. godine na sjeveru Crne Gore. U članku se opisuje društveni kontekst u kome se akcija sprovodi način na koji Partija tumači potrebu skidanja zara i feredže među muslimanskom populacijom. Posebna pažnja posvećena je ulozi predstavnika Islamske zajednice u cijeloj kampanji kao i konkretne akcije koje Partija uz pomoć masovnih organizacija sprovodi na sjeveru Crne Gore. Nastavi čitati ADNAN PREKIĆ „KAMPANJA SKIDANJA ZARA I FEREDŽE NA SJEVERU CRNE GORE TOKOM 1947. GODINE“

IBRAHIM REKOVIĆ “IZREKE, KLETVE I BLAGOSLOVI PLAVSKO-GUSINJSKOGA KRAJA”

 

U ovome radu date su izreke, fraze, kletve, blagoslovi i poslovice karakterističene za plavsko-gusinjsku govornu oblast.

 

Ako i Dako su najgori ljuđi – ne oslanjati se ni na koga

Ako može na stopu, na nafaku mi ne može – može me išćerati, ali mi nafaku ne može pojesti

Ako mu je babo umro, nije mu læži ponio – on laže stalno

Ako se za kamen ufatio, zlato ti se obrelo – neka ti je koristan bilo koji posao, sreća neka te prati

Ako smiješ, stisni petlju – izazivanje na tuču

Ako te majka rodila! – hajde ako smiješ

Ako vidim, viđeo me jat! – kunem se ne vidim ništa

Ako vri, ne kipi! – nije hitno, nije smak svijeta

Ako znam, znalji me jadi! – zaista ne znam

Akšam ne dočekao! – prvi mrak, veče ne dočekao

Alah kuvetilja! – neka ti Alah da zdravlje

Alah seljametilje! – srećan put

Alah te nagradio! – Bog ti dao sreću

Allah kabulosem! – neka ti Alah nadoknadi, uzvrati dobročinstvo

Aman jarabi! – o Bože

Aman ti činim! – moljim te nemoj, Bogom te kunem nemoj

Ar me od njih! – sramota me, stidim se

Azim mal – ništa naročito, bez vrijednosti

Nastavi čitati IBRAHIM REKOVIĆ “IZREKE, KLETVE I BLAGOSLOVI PLAVSKO-GUSINJSKOGA KRAJA”

DR. FRANZISKA ANNA ZAUGG „RESISTANCE AND ITS OPPONENTS IN THE REGION OF SANDŽAK AND KOSOVO“

Julian Amery, in his function as Special Operations Executive (SOE) liaison officer from 1941 to 1945, “variously associated with the Resistance Movements [sic] of the Balkans, and more especially with those of the South Slavs and the Albanians”, wrote in his memoirs: “the Resistance Movement of the second [sic] World War will not lack their memorials.”[i] However, the past seventy years have proven Amery’s statement incorrect. When we think back to the events of the Second World War in Southeast Europe, we mainly remember the communist partisans who were under the command of Tito’s and Enver Hoxha’s officers.[ii] Other resistance movements only became known to Western Europe when nationalist groups in the 1990s tried—and still do today— to exploit their splendour for nationalist causes.[iii]

Until now, partisans’ and collaborators’ actions and proceedings were often viewed in a national perspective—because after the conclusion of World War Two the old and new borders helped to confirm the old and new national states. However, resistance against Fascism and National Socialism in the Balkans was multifaceted and multinational in character, and much more than a mere communist movement. In recent years, I have investigated different forms of collaboration with and resistance against the German and/or Italian occupiers in Southeast Europe, particularly in Kosovo and the bordering territories. Many movements worked together either wholly or partially, and many fought each other. Nevertheless, one aspect remained the same: Transnationality and the crossing of borders were common threads amongst all resistance movements in this part of Southeast Europe.[iv]Therefore, this contribution will discuss and highlight the approach of rethinking borders as variable factors.

The two regions, Kosovo and Sandžak, which are introduced later, were not only hotspots of extreme interethnic conflicts but acted also as transnational settings of various resistance (and collaborative) groups during the Second World War. It is due to these circumstances that the two regions and their bordering territories remain unique cases for historical investigation. Which benefits or intentions, which constraints or political opinions were reasons to fight in one unit or another—and to fight against or alongside the Germans and Italians? Who is who in this complex web of resistance, occasionally collaborating and fully collaborating coalitions? And what were the intersecting and dividing factors of these transnational resistance networks?

Nastavi čitati DR. FRANZISKA ANNA ZAUGG „RESISTANCE AND ITS OPPONENTS IN THE REGION OF SANDŽAK AND KOSOVO“

FAIZ SOFTIĆ “SJEĆANJE NA ISMETA REBRONJU”

Bio sam, te godine, u drugom razredu Osnovne škole “Šukrija Međedović”. Sipanje, područno odjeljenje Crhalj. Omalena škola sa šiljastim krovom, dvije učionice i zbornicom, nalazila se tik uz put, kojim je traktorista Miraš vozio brašno za udaljena planinska sela u Bihoru.

Tri mlada učitelja i školska druga, rođeni u okolnim selima, započinjali su svoju dugogodišnju učiteljsku službu u bihorsim školama. Ismet Rebronja, rođen u Goduši, Jagoš Kuč u Crhlju, a moj brat Rifat u Vrbama.

Mladi, obrazovani, lijepi….

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SJEĆANJE NA ISMETA REBRONJU”

BUDO VUKOBRAT “IN MEMORIAM SAFET PLAKALO: PEROM I SRCEM ZA POZORIŠTE”

Sarajevski ratni teatar, jedna od najvitalnijih pozorišnih kuća u regionu, potvrdio je kako je 19-og dana marta, tek desetak dana od kad je napunio 65, otišao Safet Plakalo, jedan od najzaslužnijih ljudi što ova ustanova uopšte postoji.

“Obaviještavamo kolege, publiku i sve prijatelje SARTR-a da je 19. marta 2015. godine preminuo naš Safet Plakalo, jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra, prvi njegov direktor u tri mandata, dramski pisac, pozorišni kritičar i teatrolog”, saopštili su.

Plakalo je, bez ikakve sumnje, bio jedan od najvažnijih, a k tomu i najuvaženijih, teatarskih poslenika i među rijetkim piscima balkanskih prostora koji su sve stvaralačke potencijale posvetili pozorišnoj sceni.

Rođen je u okolini crnogorskog grada Pljevlja, ali je kao veoma mlad došao u Sarajevo, pohađao i završio prestižnu Drugu gimnaziju i kao veoma mlad posvetio se pozorištu.

Nastavi čitati BUDO VUKOBRAT “IN MEMORIAM SAFET PLAKALO: PEROM I SRCEM ZA POZORIŠTE”

MILOVAN NOVOVIĆ „JUNUS MEĐEDOVIĆ PJESNIK BORBE I OTPORA“

Životna preokupacija Junusa Međedovića bila je sloboda, pravda, humanizam i otadžbina. Pored toga posjedovao je i razvijao među ljudima drugarska i bratska osjećanja. Bio je iskreni drug i prijatelj.

Nastavi čitati MILOVAN NOVOVIĆ „JUNUS MEĐEDOVIĆ PJESNIK BORBE I OTPORA“

SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

Sinan Gudžević je rođen 1953. godine u Grabu, podno Golije. Objavio knjige poezije Građa za pripovetke (1978) i Rimski epigrami (2001). Bavi se prevođenjem sa grčkog, latinskog, italijanskog i njemačkog jezika. Sada živi u Zagrebu.

 

Dvije decenije, uslovno rečeno, ćutanja je između vaših knjiga Građa za pripovetke i Rimski epigrami. Kako vam danas izgleda to vrijeme provedeno u neobjavljivanju svojih stihova? Da li bi ste nešto promijenili?

Jeste, dvije decenije i tri godine, od 1978. do 2001. prošlo je od izlaska moje prve do izlaska druge knjige stihova. No nije baš da sam ja dvadeset i tri godine mukom mučao. Objavljivao sam cijelo to vrijeme i stihove i prevode, po raznim časopisima, po koju knjigu prevoda sam objavio, samo nisam objavio knjigu stihova.

Nisam neko ko voli da objavljuje vlastite stihove. Nisam nikad takav bio, ni kad sam prvu knjižicu stihova objavljivao nisam baš nosio krilate sandale što je objavljujem. Meni je pisanje stihova jedna privatna, da kažemo intimna radinost. Ja se i sad iskreno pitam, a šta je to pa toliko važno u onome što sam napisao da je baš moralo biti objavljeno e da drugi to čitaju.  Svaki dan ponešto napišem, pa od toga nešto odbacim, nešto zadržim, a od zadržanoga opet nešto odbacim, nešto zakrpim, nešto rašijem, tu zašijem, tamo otšijem.

Za tih dvadeset i tri godine dogodilo se mnogo nečega što me je uvrijedilo, pa i ucvijelilo, sve se srozalo, vratili se četnici, ustaše, najgori se proglasili najboljima i bogme se podobro drže.

U svome stavu o objavljivanju stihova ne bih promijenio ništa, on je moje uvjerenje i, ako pri ovoj pameti ostanem, neće me lako napustiti.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

AMRA ČUSTO: „MUNEVERA HADŽIŠEHOVIĆ ’MUSLIMANKA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI’, BOSANSKA RIJEČ, TUZLA, 2006.“

Knjiga pod naslovom Muslimanka u Titovoj Jugoslaviji je memoarska knjiga napisana iz perspektive žene. Naslov knjige nas u prvi mah upućuje na život žene Muslimanke u vremenu četrdeset i pet godina jugoslavenskog komunizma (1945- 90), međutim knjiga ima mnogo širi tematski i vremenski okvir i može se smjestiti u cijelo XX stoljeće. Sandžak, tačnije Prijepolje, je mjesto rođenja Munevere Hadžišehović, a istovremeno je i prostor koji je određuje i interesira. Posebno kao ženu čiji je tradicionalni odgoj i uticaj islama ostavio dubokog traga u njenom identitetu. Iako je knjiga pisana kao svojevrsna životna priča, ona nudi pregršt informacija, podataka, scena svakodnevnog života, opisa političke atmosfere najprije sandžačkog, potom i jugoslavenskog društva. Posebna pažnja je posvećena nacionalnom razvitku Muslimana u političkim okvirima Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Jugoslavije.

Nastavi čitati AMRA ČUSTO: „MUNEVERA HADŽIŠEHOVIĆ ’MUSLIMANKA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI’, BOSANSKA RIJEČ, TUZLA, 2006.“

FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

 

Naš sagovornik je prošlogodišnji dobitnik nagrade “Zlatno pero Ćamila Sijarića” kojeg dodjeljuje BNV u Srbiji. Afirmisan je i priznati sandžački pisac. Zastupljen je u pokrajinskim, republičkim, državnim i inozemnim antologijama poezije, kao i u mnogo knjiga bošnjačke književnosti. Prevođen na više stranih jezika. Bio je potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore, predsjednik Udruženja književnika Sandžaka. Piše prozu i književnu kritiku. Privatno, za svoju dušu crta, slika i pravi skulpture u drvetu, te je imao i javne izložbe svojih radova.

Publicistika: Treća ruka (knjiga intervjua) Novi Pazar, 1993; Progoni i politički procesi u Sandžaku (koautori: Vasvija Gusinac i Safet Adrović- Vrbički), Novi Pazar. 1995; Treća ruka II (od Milovana Đilasa do Amora Mašovića) 2013.

Bio glavni i odgovorni urednik studentskog lista “Novi svet” u Prištini (1969 – 1971); urednik lista “Rad” (l977 – 199o) Saveza sindikata Jugoslavije za Crnu Goru; urednik revije “Sandžak”, “Sandžačke novine”, “Glas islama”, Parlament” u Novom Pazaru i “Vakat” u Rožajama. Pokretač više književnih glasila i književnih susreta i karavana u Sandžaku, Kosovu, Crnoj Gori . Jedan je “Trg pjesnika u Budvi” koji traje 6o noći u godini dana.

Nastavi čitati FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

BEŠIR LJUŠKOVIĆ „PJESMA IZ MILET BAŠČE“

Slušao sam te u Milet bašči kraj šadrvana, uz tamburicu, dok je miris behara kapao s grana. Kada sam se prepoznavao u ogledalu zore u dert si bacala carske vojnike. Ispod kapa su im ispadale mokre, požutjele fotografije požudnih vjerenica. Te iste zore mi je jedan đerdan ostao u rukama od tamnožutog jantara, što su ga vijekovima, na smrznutu zemlju, iskapavale sibirske jele. Ne znam kako se obreo. Gorom su jezdili svatovi sa zaspalom nevjestom u kočijama od vjetra. Nisam ih vidio, samo sam ih čuo. Ali mi je prijala njihova pjesma.

Nastavi čitati BEŠIR LJUŠKOVIĆ „PJESMA IZ MILET BAŠČE“

NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

Glavnom zmijaru dvora zapovijeđeno je da iz kraljeva rezervata pokupi sve zmije i da ih što prije pobaca u rijeku Bosnu.

Tako je zapovijeđeno, uzmaka nema, na dvoru se ustoličio običaj da se prigovor plaća glavom, bespogovorna poslušnost bila je glavna vrlina dvorskih zmijara i Zelija, ako želi da sa svojeg imena spere ljagu bogohulništva, ima da se povinuje zapovijedi i da učini ono što od njega traže ne samo kralj, vrhovna kapa, nego i sve one protuhe koje se danomice motljaju dvorom a da ne znaš ni tko su ni što su, odakle su, što traže u kraljevini i kakvo tajno zlo pronose mirnim dubravama Bosne.

Nastavi čitati NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”

Noć se se spuštala na selo kada dva premorena čovjeka, vodeći dva konja i dvije ovce uđoše u Malu Jablanicu. Jedan nekadar dječak svom snagom vučaše magare koje odbijaše da ide; jedna strana tovara bješe se pospustila, i ono stoji kao ukopano, dok dijete zateže povodac kao praćku. Hasan priđe i jednom rukom pridiže tovar, a drugom zateže konopac. Dječak je grdio magare i, očito, zahvaljivao se, jer Hasan od svega razumede samo “faljiminderit”.

Nastavi čitati REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”

BRAHO ADROVIĆ “SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU”

Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020.

Poslije izuzetno vrijedne antologije antiratne poezije Bošnjaka, Safeta Hadrovića Vrbičkog upravo je u izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore, izašla iz štampe još jedna  njegova, takođe veoma vrijedna i značajna antologija, ovoga puta Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pod nazivom SERMIJA (osnova, srž, osnovni element).U antologiji su zastupljena prozna djela (priče ili odlomci iz romana) 53 autora sa prostora Crne Gore i Sandžka i to kako onog dijela koji sada pripada Crnoj Gori, tako i onog koji pripada Srbiji. Uz to uz priču svakoga od autora objavljen je po jedan osvrt koji čitaocima omogućava potpuniji uvid u prozno stvaralaštvo autora, i naravno, kratka biografija svih pisaca, što je i uobičajeno. Recenzenti antologije su Hamdija Kalač i Enver Muratović, tehničku obradu knjige je izvržio diplomirani inženjer Haris Adrović, a korice Damir Skarep. Antologija je veoma lijepo opremljena i kao takva mogla bi se naći u bilo kojoj knjižari i biblioteci na svijetu. Rješenje korica i štampa su više nego dobri, mada smatram da je i na koricama ove vrijedne knjige trebalo da stoji ime autora, a ne samo na početnim stranicama, jer kada je riječ o ozbiljnom i izuzetno značajnom izdavačkom poduhvatu, za šta je bilo neophodno uložiti mnogo truda i znaja, ne treba iskazivati pretjeranu skromnost, kao u ovom slučaju.

Nastavi čitati BRAHO ADROVIĆ “SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU”

ABDULAH SIDRAN: „OVDJE JE PROŠLOST VRU(Š)ĆA NEGO SADAŠNJOST“

Ta važna pjesma Mora. Ona je jedna od najvažnijih pjesama u ovih 20-30 godina moje poezije. Za nju je važno ovo. Kad su stranci u ratu, čitali, vidjeli, čuli pjesmu Mora, ja sam njima morao dokazivati da ona nije nastala tim povodom tada u ratu nego da je nastala sedam godina ranije, prije rata, (19)85. godine je ona nastala.

To je bilo na način proviđenja. Kaže se da je inspiracija nešto gdje nisi ti sam, to Odozgo dolazi. Srećom, imao sam jedan italijanski časopis u kome je ona prevedena 1986/7. godine, Dvije godine nakon što je nastala, išao sam u Italiju na neki festival pa oni preveli i objavili u tom biltenu. I onda sam strancima kazao: „Evo da vidite!“

Ja sam je sanjao (19)85. godine na makedonskom jeziku kojega ne znam. Nazvao sam koleginicu pjesnikinju Radmilu Trifunovsku u Skoplju, na radiju je radila. Kažem: „Radmila, sanjao sam nešto čudno na makedonskom, ja ti ne znam… Pa šta da radim?“ Ona se nasmijala, kaže: „Napiši kako bilo, nek ostane natpisano.“

Nastavi čitati ABDULAH SIDRAN: „OVDJE JE PROŠLOST VRU(Š)ĆA NEGO SADAŠNJOST“

ADVAN HOZIĆ “ČUDO OD DJETETA”

ADVAN HOZIĆ, pripovjedač, romansijer, dramski pisac i pjesnik, rođen je u Kotor-Varoši 1926. godine. Učestvovao je u antifašističkom ratu od oktobra 1941. godine.

Napisao je sedam radio-igara, a izvođena su mu i dva pozorišna djela: komedija Malinjak i drama Rat.

U njegovom djelu, pored desetak knjiga publicistike, dominantno mjesto zauzimaju romani: Dobroćudni ratnici, Tri Ješina junačka dana, Vrabac s puškom, Dva i po borca, Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne, Glavna snaga, Lopuža i Dječak i balon.

Objavio je i nekoliko zbirki priča: Drugovi, Prava puška, Sumnjivi telećak, Čudo od djeteta, Azrino magare, zbirke pjesama Djedi unuk i Prođimo ispod duge te knjigu igrokaza Stara tajna.

Štampana mu je i zbirka sjećanja na više umrlih bosanskohercegovačkih pisaca Vijenac od slova i sjećanja.

Umro je 2012. godine u Sarajevu.

“Čudo od djeteta” obavezna je lektira u višim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati ADVAN HOZIĆ “ČUDO OD DJETETA”

BISERA ALIKADIĆ “KRALJICA IZ DVORIŠTA (ŠARENE PRIČE)”

Bisera Alikadić rođena je u Podhumu kod Livna 1939. godine. Od 1947. stalno je nastanjena u Sarajevu. Tu je pohađala školu, a zatim dugo vremena radila kao knjižničar u “Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci”. Još kao dijete, početkom pedesetih godina javlja se u tadašnjim dječijim listovima. Prvu samostalnu knjigu objavila je 1972. godine. Knjiga se zove “Noć i ćilibar”. Od tada objavila je još sedam knjiga poezije, dva romana za odrasle i dvije zbirke priča za djecu. Zbirka pjesama “Grad Hrabrost” napisala je tokom prve ratne godine. Ona je preporučljiva i za djecu i za odrasle.

“Kraljica iz dvorišta” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati BISERA ALIKADIĆ “KRALJICA IZ DVORIŠTA (ŠARENE PRIČE)”

AHMED HROMADŽIĆ “ZELENA ŠUMA”

Ahmet Hromadžić je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom selu završio je osnovnu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a na kraju diplomirao na Višoj pedagoškoj u Sarajevu.

Prvi put se javlja u književnosti 1944. godine kad je počeo da piše kao novinar Oslobođenja. U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman “Labudova poljana”, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Pisao za djecu i odrasle, ali većina njegovih djela pripada dječijoj literaturi. Motive za svoje knjige nalazio je u svom širem zavičaju Bosanskoj Krajini. Napisao je veoma zanimljive i mnogo čitane knjige za djecu: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti.

Radio je u Oslobođenju kao saradnik, novinar i urednik, potom je bio urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu.

Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu (kasnije Veselin Masleša), gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik bio do kraja svog radnog vijeka. U Masleši je radio neko vrijeme i kao generalni direktor sve do penzionisanja.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja.

Umro je u Sarajevu 2002. godine.

“Zelena šuma” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati AHMED HROMADŽIĆ “ZELENA ŠUMA”

ISMET BEKRIĆ “DJEČIJE NEBO”

Ismet Bekrić je rođen 1943. godine u Banjoj Luci. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a nakon studija se vraća u Banja Luku gdje je radio kao urednik lista “Glas” i nakon toga urednik izdavačke kuće “Glas”.

Bekrić je novinar, urednik, pjesnik, dramski pisac i jedan od značajnijih bosanskohercegovačkih pisaca knjiga za djecu.

Objavio je knjige: Jutro tate Mrguda (1968), Kape uvis (1971), Klupa kraj prozora (1974), Otac s kišobranom (1977, te u ediciji Bošnjačka književnost za djecu u 20 knjiga, 1994), Radnička četvrt (1980), Izabrane pjesme (1980, 1985, 1989), Pjesme (1980, 1983, 1996, 1997), Skriveno oko (1984), Hrabra zraka (1985), Očevo breme (1988), Dječak gleda kroz prozor (1993), Dječiji smijeh (na turskom, 1986), Srebrni vodoskoci (na makedonskom, 1989) i Kuća među zvijezdama (na italijanskom, 1994), te drame i igre za djecu: Šarena vaza (1968), Noć kada su neboderi šetali (1982), Četiri revera (1976), mjuzikl Ne žuri, tata, ne žuri, mama (1980) i druga djela.

Za svoja djela dibio je više značajnih nagrada: Nagradu Banjaluke “Veselin Masleša” (1970), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1980), Nagradu Zmajevih dječjih igara u Novom Sadu (1989), te više nagrada za radio-igre.

Prevođen je na njemački, engleski, ruski, francuski, italijanski, poljski, češki, rumunski, mađarski, slovenski, turski, bugarski, makedonski, albanski i dr.

Rat (1992-1995) Ismet Bekrić je proveo u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici, gdje je i ostao.

Knjiga “Dječije nebo” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati ISMET BEKRIĆ “DJEČIJE NEBO”

NASIHA KAPIDŽIĆ-HADŽIĆ “MASKENBAL U ŠUMI”

Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. XI 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor u Banjalučkoj gimnaziji i kao urednik u Obrazovnom i Dječjem programu Radio-Sarajeva. Bila je urednik biblioteke “Lastavica” i drugih edicija za djecu i omladinu u izdavačkoj kući “Veselin Masleša” u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Knjige za djecu: Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kada si bila mala, Od tvog grad do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput, Kolo, Pjetlić, svraka i proljeće i druge. Umrla je 1995. godine u Sarajevu.

“Maskenbal u šumi” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.

Nastavi čitati NASIHA KAPIDŽIĆ-HADŽIĆ “MASKENBAL U ŠUMI”