Alija DŽOGOVIĆ “KONTINUITET BOŠNJAČKOG EPSKOG PJEVANJA U SANDŽAKU”

Views:
174

Sada mi postaje jasno zašto mi je 1950. godine, dok sam studirao u Beogradu jugoslovenske jezike i književnosti, profesor narodne književnosti Vido Latković dao za seminarski rad temu Današnji guslari u Bijelom Polju i okolini. Osobito je insistirao da ja, kao Bjelopoljac, napišem opširniji rad na ovu temu. I ja sam ga uradio zaista korektno, uglavnom deskriptivno – u formi izvještaja sa terenskih istraživanja. Profesor Latković je bio vrlo zadovoljan, pa je kasnije, za svoja predavanja koristio veliki dio sadržaja iz ove seminarske radnje. Ja sam, a i moji kazivači i informatori u Bijelom Polju i okolini – dakle u Bihoru, malo znao o Parry Milmanu i Albertu Batesu Lordu. Uglavnom onoliko koliko je dovoljno studentu da napiše dobar seminarski rad.

U Bihoru se tada, kao prije, i kasnije, pjevalo uz gusle. Skoro svaka kuća imala je svoj instrument, a mnogi su ga i sami lijepo izrađivali, ukrašavali ih likovima junaka iz bošnjačke epike – onako kako su ih ”vidjeli” i sluhom opipavali, pretvarajući pjesničke slike i vizije u maštovite duborezne  linije javorovog drveta, kojeg je u Bihoru  bilo  u svakom  bogazu ikamenjaru, a ukrašavali su ih i drugim ornamentima i simbolima. Bili su to razno bilje, orlovi, rogovi jarca ili koze, zmije i zmajevi – motivi iz daleke paganske mitologije i kultova, prvenstveno one starobalkanske (predromanske) ali i one centralnoazijske, koje su preuzimali i oni narodi koji  su se kasnije doseljavali na Balkansko poluostrvo. Sve ovo: guslanje na konjsku dlaku, melos ili guslarski recitatativ, simboli i kultni ornamenti inspiriše me da (hipotetično) vjerujem da su gusle najstarijeg centralnobalkanskog porijekla, a dalje najvjerovatnije centralnoazijskog (protomongolskog i prototurskog) – još iz vremena kulta bogova Tengrija i Šole, mnogo prije onog silnog Džingis Kana. Dr Tvrtko Čubelić, u knjizi “Povijest i historija usmene narodne književnosti” (Zagreb, 1988), na str. 67, kaže: “Gusle su nam došle iz Bližeg orijenta”, što takođe potvrđuje njihovo azijsko porijeklo.

Etimološki diskurs lekseme gusle svakako je onomatopeja. Prosper Merimée 1827. godine u svojem djelu ”La guzla” pominje ovaj instrument u izvornoj srednjobalkanskoj fonološkoj i morfološkoj konotaciji. U ovom kontekstu, indikativno je, da se ovaj instrument kod Albanaca naziva ljeuta, iako je u visoko frekventnoj upotrebi u rustikalnim sredinama na sjeveru i sjeverozapadu albanske etničke izoglose. I u ovim krajevima izrada gusala, i raznovrsnih simbola na njima, je vrlo popularna i predstavlja pravi (umjetnički) majstorluk. Kod Italijana se ovaj instrument takođe naziva leuta ili leut, a tako je bilo i kod mnogih Dubrovčana u prošlosti.

U Evropi, van Sandžaka, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije i Zapadne Srbije praktično nema gusala, a ukoliko se negdje i nađu, onda je to prelijevanje i utjecaj centralnobalkanskog muzičkog supstrata.

Jedan od skupljača epskih narodnih umotvorina u Bihoru, Ragip Sijarić, iz sela Šipovice, u kojem se uz gusle pjevalo i na sijelima pripovijedalo po tradiciji i generacijskom kontinuitetu, i u kojem su se u vrijeme Avda Međedovića često održavala takmičenja najboljih guslara, govoreći o guslaru Đulu Bahoviću, kaže: “U Sandžaku gusle ne traži, jer ih skoro svaka kuća ima i čuva kao amajliju i relikviju. One se čuvaju na počasnom mjestu, uvrh sobe, pored rafova sa musafima i drugim svetim i starim knjigama”. Zabilježili smo da mnogi Bošnjaci umiju da izrade lijepe gusle. Među dobrim majstorima poznat je Reka Ćeman iz sela Vitomirice kod Peći a porijeklom iz gornjobihorske Vrbice. Lijepe gusle (umjetnički duborez) izradio je pjesnik Redžep Nurović iz sela Lukare kod Novog Pazara. U Pešteri je izrada gusala hobi svakog mještanina, koji na njima lijepo zna da gusla i uz njih da pjeva “stare i nove” pjesme.

U kontekstu ovoga izlaganja ističem da sam februara mjeseca 2005. godine  u  tutinskom  naselju  Velje  Polje  prisustvovao  jednoj  folklornoj lokalnoj priredbi na kojoj su, sa svojim programom, učestvovali narodni guslari i pjevači junačkih pjesama, svirači na kavalu i pjevači pjesama “dvoje po dvoje”, i to samo muškarci – po “starom” pastirskom pešterskom melosu. Izvođači svih ovih oblika folklora bili su na najvišem kreativnom nivou. Osobito su svojom umjetnošću guslanja i pjevanja uz gusle plijenili pažnju slušalaca pešterski guslari Harun Trtovac (rodom iz sela Šaronje, star oko šezdeset godina) i Šaban Leković (iz sela Ljeskova, star oko pedeset godina). Panovske melodije na kavalu virtuozno je izvodio Mujko Ugljanin (iz pešterskog sela Dolovo, star oko pedeset godina).

Ova informacija obavezuje proučavaoce folklora da svoja istraživanja usmjere na cijeli pešterski prostor gdje je folklor sastavni dio života i stabilan kult u sistemu narodne tradicije.

Postoji i jedna simbolika koju mještani pešterskih sela kazuju a sažeta je u izrazu da Pešter nije samo carstvo snijega i vjetra već i carstvo sunca. Boginja Šola i ovdje motiviše ljude da optimistički gledaju na život pjevajući o junacima, čuvajući stara predanja o Aliji Đerzelezu, izvijajući pastirski alonžman iz najdubljih predjela duše.

Pjevanje uz gusle u Sandžaku bilo je sastavni dio egzistencije i sociokulture – dakle, tradicija u kontinuitetu. Bilo je, čini se, i dio kulta naslijeđenog iz neke prastare zamagljene narodne kulture. Danas se, takođe, čini da su uz gusle svi znali pjevati – muškarci obavezno, ali i mnoge “muškaste” žene. Mlađi su se samoinicijativno poučavali u guslanju, sve do ovladavanja vještinom “udaranja” i pjevanja. Epsko pjevanje, i pripovijedanje, bili su i neka osobita vrsta narodne škole u kojoj se čuvala i njegovala tradicija i predavala u nasljeđe mlađim kreatorima i interpretatorima.

U vrijeme “geografskog” i kulturnog “otkrića” Avda Međedovića, u Bijelom Polju, i cijelom Bihoru, “pričalo se” da su ovdje došli ”nekakvi Amerikanci”, da slušaju naše bošnjačke guslare i da zapisuju pjesme koje oni pjevaju. Govorilo se: “Iha! Ima toga kod nas koliko hoće – da se naslušaju svakojake ljepote!”…

Avda Međedovića su u Bihoru svi znali i rado slušali, a i još mnogo njih u Sandžaku – od Bijelog Polja do Novog Pazara. Po selima su, osobito zimi, održavana sijela (posetci). Ljudi su se okupljali u imućnijim kućama, gdje su dolazili guslari i gdje se pjevalo i guslalo često i do sabaha, a ponekad i po više noći uzastopno. Najviše su se okupljali u selima Šipovice, Godijevo (u kućama Sijarića), u selu Korita (u kućama Mekića, Mehovića i Alihodžića), u selima Crhalj, Dašča Rijeka, Vrbica, u nekim selima oko Rožaja, Tutina i Sjenice.

Dok sam 2002. godine boravio u Švedskoj, sreo sam tamo pjesnika Ragipa Sijarića, koji se intenzivno bavio i sakupljanjem svih vrsta narodnih umotvorina od Bošnjaka u izgnanstvu, prvenstveno od Sandžaklija. Bio

 

sam osobito impresioniran njegovim epskim pamćenjem i afinitetima prema usmenoj narodnoj tradiciji svojega zavičaja. Govorio je da je i Ćamil bio opčinjen ljepotom bihorske usmene tradicije. Pamtio je da su se u selima Šipovice i Godijevo, u kućama Sijarića, okupljali najbolji sandžački guslari: Avdo Međedović – sa Obrova, Đule Bahović – iz Kaševara, Kasum Rebronja – iz Korita, Salih Ugljanin – iz Ugla na Pešteri, a pričalo se da je ranije u ova bihorska sela navraćao i Jusuf Mehonjić (komita, rodom iz sela Grnčarevo niže Bijelog Polja) pa bi i on zapjevao uz gusle o starim bošnjačkim junacima i, po koju, o svojem komitovanju. Dolazili su i drugi pjevači i guslari, kao: Ašir Ćorović – iz Ivanja, Husein Durović – iz Goduše, Elmaz Čolaković – iz Kradenika, Smajo Fetić  – iz Negobratine, Ćazim Sijarić – iz Godijeva.

Ragipa Sijarića sam nazvao dobrim ”pamtišom”. Iz starog zavičaja iz Bihora, donio je sa sobom gusle, koje su mu ostale od oca, a ovome su bile ostale od njegovog oca i djeda. Znao sam da je Ragip u poeziju ušao sa nekolike zbirke lirike – “spjevane na narodnu” i blisku narodnoj usmenoj lirskoj strukturi a po tematici onoj mitskoj narodnoj pjesmi, te njenoj jezičkoj metaforici i semiotici.

Bio sam zaista impresioniran Ragipovim zapisima i bilješkama o narodnim tvorevinama. U njegovoj rukopisnoj kolekciji bilo je puno lirskih narodnih pjesama, epskih pjesama, narodnih poslovica i drugih retoričnih oblika (kletvi, zakletvi, blagoslova, čak i onih skarednih retoričkih struktura šaljivo-vulgarne semiotike). Za tri mjeseca uspio sam da pregledam i sistematizujem tridesetak većih rukopisa i da o svakom napišem bilješku, koje sam zatim objavio u knjizi “Nam i um u knjigama Ragipa Sijarića”. Kasnije, sve do danas, nastavio sam da iščitavam i komentarišem i ostale Ragipove rukopise – a njih je još stotinak.

Kod Ragipa Sijarića, u Malmö-u, našao sam, između ostalog, i veći rukopis o guslaru i pjevaču epskih pjesama Đulu Bahoviću, prijatelju Avda Međedovića. Đule je bio iz sela Kaševare, nedaleko  od Bijelog Polja, poznat kao čovjek osobite duhovne darovitosti. Nije bio  učenik Avda Međedovića, već guslar i pjevač “barabar” sa njim. Pripadao je generaciji guslara i pamtiša krajišnica i drugih epskih pjesama. Od Avda je bio nešto mlađi, ne mnogo. Zajedno su često učestvovali na guslarskim sijelima u selima Bihora. Umro je 1982. godine.

Đule je bio zaista veliki guslar i pjevač epskih pjesama. Ragip ga je u epskoj kreaciji pratio u stopu. Zabilježio je da je Đule znao da kazuje i uz gusle pjeva više od sto epskih pjesama. Sa lakoćom ih je pjevao i u njihove tekstove unosio jezičke osobine svojeg zavičaja – fonološko-fonetske i leksičke.

Ragip je zabilježio i desetak žena kazivačica epskih i lirskih pjesama.  One  su,  uglavnom,  bile  iz  sela  –  Šipovice,  Godijevo,  Korita i Negobratina. Od njih je zabilježio više epskih pjesama i fragmenata, kao i više od stotinu lirskih pjesama različitih vrsta i oblika. Među njima je osobito bila darovita Hanifa Bahović Sijarić, sestra Đula Bahovića. Ona je vrlo dugo živjela (umrla je 2004. godine). Pamtila je i kazivala pjesme koje je Đule pjevao uz gusle.

Ragipov rukopis o Đulu Bahoviću i Hanifi Bahović Sijarić objavili smo 2004. god. kao posebnu knjigu u okviru biblioteke “Bihor” pod naslovom “Đule Bahović – narodni guslar i pjevač”. U istoj biblioteci objavili smo 2005. god. i Ragipove knjige “Bihorski soko” (zbirka lirskih narodnih pjesama iz Sandžaka) i “Šipovački dukati sa jezika” (zbirka narodnih retoričnih oblika, zabilježenih od kazivača iz sela Šipovice). U okviru eseja u ovim knjigama date su najvažnije informacije o kazivačima, posebno o ženama pjevačima i kazivačicama.

U Švedskoj, u gradu Halmštadu, upoznao sam, 2002. godine, još jednog vrsnog narodog pjevača i guslara – Džemaila Arnautovića, izbjeglicu, porijeklom iz sela Milješi kod Priboja. Guslao je na jednoj književnoj večeri u centralnoj halmštatskoj biblioteci. Svečanost je organizovalo Udruženje bošnjačkih pisaca u skandinavskim zemljama (sa sjedištem u Malmö-u). U okviru programa, te večeri guslao je i pjevao Džemail Arnautović, a na repertoaru su bile epske pjesme koje je sam sastavljao i objavljivao. Prije izbjeglištva, u Priboju i okolini, a zatim i u drugim mjestima Sandžaka i Bosne i Hercegovine bio je poznat kao “guslar i pjevač br. 1”, koji je guslao i uz gusle pjevao, i pobjeđivao, na svim skupovima i takmičenjima guslara, prije odlaska u izbjeglištvo. Dok je živio u zavičaju, imao je već desetak štampanih knjiga epskih pjesama, koje je sam spjevao. Njegove pjesme zaista iznenađuju svojom epskom ljepotom i mjerom epske strukture. Svakako, on se epskom kreacijom ne udaljava od tradicionalnih epskih formula, ali su njegove teme nove i raznovrsne. Najčeše teme njegovog epskog repertoara su događaji i ličnosti iz vremena Drugog svjetskog rata (narodni heroji i druge istaknute ličnosti NOB-a), zatim teme izgradnje socijalističke Jugoslavije i novih društvenih odnosa, kao i teme o ljudima i događajima iz savremene socio-egzistancijalne stvarnosti. Osobito su zanimljive teme Džemailove epike o ratnim zločinima počinjenim tokom Drugog svjetskog rata na  prostorima Sandžaka i Bosne i Hercegovine. Po onoj ustaljenoj teorijskoj definiciji, za ove pjesme može se reći da je historičnost njihova temeljna epska karakteristika, a u ovaj diskurs uklapaju se komponente kao što su dugačka kompozicija, deskripcija likova i događaja, te jezičko-stilska struktura pjesama. U ovom kontekstu mogao bi se izvesti zaključak,  da je epski korpus Džemaila Arnautovića osobito bogat ispjevanim naslovima, tematsko-motivski razuđen i razređen, strukturalno na nivou utvrđenih epskih formula klasičnog deseterca, u sistemu sadržaja  originalan, jezički konotiran u varijanti dijalektološke karte bosanskog jezika jugozapadnih sandžačkih govora (oblast Donjeg Polimlja). Takođe se može konstatovati da je Džemail Arnautović danas jedan od najeminentnijih živih narodnih guslara i pjevača epskih pjesama uz gusle. On je “guslar na glasu”, međutim, o njemu se još niko nije “stručno” pozabavio. Dosljedan je nasljednik Avda Međedovića, Ademage Kurtagića, Đula Bahovića i drugih proslavljenih pjevača i guslara starije generacije. Džemail, iako u godinama, još pjeva Bošnjacima izbjeglicama u Halmštadu i drugim gradovima Švedske. A 2004. godine guslao je i pjevao “Hasanaginicu” u Frankfurtu na Majni, pred Geteovim spomenikom.

 

Epski stvaralački repertoar Džemaila Arnautovića je izuzetno obiman. Donosimo naslove epskih pjesama iz Arnautovićevih knjiga koje posjedujemo:

I  knjiga

  1. Bombardovanje Beograda, 7 (cifre poslije naslova označavaju stranice u knjizi)
  2. Hitlerov plan, 9
  3. Partizanka Raza, 18
  4. Pokolj u Miliješi, 31
  5. Komandir Hilmija, 43
  6. Heroj Sava Kovačević, 52
  7. Rafal smrti na Kamenoj gori, 55
  8. Herceg Bosno, 59
  9. Kalaitov poraz na Vrbovoj, 61
  10. Poraz izdajnika u Sandžaku, 64
  11. Oproštajno pismo (tuberanke), 69

 

II  knjiga

  1. Spomen-kosturnica palih boraca – Priboj, 7
  2. Spomenik palim borcima Višegrada i Prve južnomoravske brigade, 30
  3. Pjesma o Sandžaku u ratu i miru, 44
  4. Junakinja Ifeta sa Majevice, 63
  5. Prijepoljska kuća spasa, 69
  6. Uzbudljiva ženidba u Budimliji, 79

 

V knjiga

  1. Petar Leković (iz Užičke Požege), 11
  2. Ibrahim Mržljak iz Kladuše, 19
  3. Jelena Ćetković iz Cetinja, 29
  4. Ragip Džindo iz Rogatice, 37

 

  1. Tri heroja Sandžaka – Volođa, Rifat i Tomaš, 47
  2. Hamid Beširović iz Višegrada, 55
  3. Atentat u Škaljarima, 65

 

VII  knjiga

  1. Fočanska bolnica u ratu i miru, 11
  2. Tuberanka, 21
  3. Sreća mladog Ljubovića, 27
  4. Noć u ognju i krvi u Penezićima, 57
  5. Slavni podvizi proletera od Lima do Ibra, 63
  6. Mrtav primljen u Partiju, 73
  7. Krvavo Malićevo Brdo, 79
  8. Kukavica prekrivena leševima, 89
  9. Borbeni put od Ibra do Lima, 99

 

VIII  knjiga

  1. Kobna smrt Vlastimira Dimitrijevića – Banjca, 7
  2. Teška tragedija u tunelu Vranduk, 29
  3. Zločin i samoubistvo Naila Ikanović, 43

 

 

Ovih pet razmatranih knjiga sadrže trideset i šest epskih pjesama. Većina ih je vrlo duga. Spjevane su po modelu klasične epike tzv. pjesama “novijeg vremena”.

U ovom saopštenju nije postavljen cilj da se pristupi svestranoj analizi pjesama, ali to može biti tema za neke druge naučno-književne razgovore. Iz izložene panorame naslova vidi se da je tematsko polje Arnautovićevog epskog pjevanja vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle vrijeme zajedničkih borbi za slobodu svih naroda bivše Jugoslavije. Opjevani su i neki drugi događaji iz svakodnevne društvene stvarnosti i socioloških i psiholoških kriza u savremenom društvu.

Vrlo su indikativni počeci pjesama, a to su poznati stereotipi kojima se pjevač obraća slušaocima. Navodimo samo neke:

 

Čuj, narode, od Jugoslavije, da opevam šta se desi prije.

(Hitlerov plan)

 

Zvali ste me i gusle mi dali, da bi mene malo poslušali.

(Junakinja Ifeta sa Majevice)

 

Gusle moje, instrumentu stari, modernizam ništa vam ne kvari.

(Prijepoljska kuća spasa)

 

Gusle slavne, pomozite meni, ko vas sluša, neka se veseli.

(Petar Leković iz Užičke Požege)

 

U ovom velikom epskom korpusu eksponira se tematikom i strukturom jedna vrlo zanimljiva pjesma. Mogla bi se formulisati kao pjesma sa ”starom tematikom” u novoj epsko-lirskoj osmišljenosti, što pokazuje da su Arnautovića interesovale i teme iz ranije bošnjačke usmene tradicije. To je pjesma ”Sreća mladog Ljubovića”, čija prva dva stiha glase:

Od Trnave do Drine i Foče ova pjesma ljubavna započe.

 

Krajem 2004. godine umro je u Plavu Ibrahim Ibro Musić, pjevač epskih pjesama uz gusle i zapisivač epskih tvorevina (pjesama i retoričnih oblika) u plavsko-gusinjskoj geografskoj i dijalekatskoj izoglosi. Bio je dobar pamtiša i pravi narodni aed. Pamtio je pjesme koje je slušao od plavsko-gusinjskih guslara, zapisivao ih direktno ili po pamćenju. Bio je skromno pismen, pa je, sve što je zapisao, bilježio dosledno u jezičkoj narodnoj dijalekatskoj strukturi, što je od osobitog značaja ne samo za aspekt usmene narodne tradicije već i za dijalektološka istraživa u ovoj kompaktnoj sociolingvističkoj i društvenoj sredini.

Plav i Gusinje sa okolinom su specifična geografska, historijska, kulturna, epska i govorna sredina. Okružena visokim vrhovima Prokletija, vjekovima je bila svijet za sebe, u koji su utjecaji sa strane sporo ili nikako doticali. Zato je ova oblast uspjela da sačuva svoju duhovnu originalnost u svim komponentama života i usmenog stvaranja.

U ovakvoj socio-kulturnoj sredini eksponirali su se obdareni pojedinci

– pjevači epskih pjesama, narodni pripovjedači, kreatori svih oblika folklora, interpretatori i pamtiše duhovnog blaga. Jedan od njih je i Ibrahim Ibro Musić. Indikativno je da je cio život proveo u Plavu, i u prokletijskoj egzotici, na predjelu Hridova i Bogićevice, gdje je za svoj merak izdjeljao gusle, da bi uz njih pjevao za svoju dušu junačke pjesme koje je slušao od dobrih plavsko-gusinjskih pjevača, pamtio ih i zapisivao, pa onda i sam stvarao nove pjesme o bojevima oko Plava i Gusinja, o čuvenim Plavljanima i Plavljankama, o čojstvu i pravdi, kao i mnogim ličnostima i događajima iz drugih sredina čiji su se utjecaji odražavali i na historijske tokove plavsko-gusinjske društvene oaze.

Iza Ibra Musića ostala je velika kolekcija zapisa epskih pjesama i drugih usmenih oblika, onih koje je zapisivao od drugih stvaralaca i interpretatora i onih koje je sam stvarao. Njegov sin, Abedin Musić, sačuvao je i kompletirao Ibrove zapise i bilješke, onako kako je smatrao da treba – da bi bili sačuvani. Razmatrao sam ovaj veliki rukopis, recenzirao i zaključio da je dio dragocjenog epskog blaga Bošnjaka uopšte.

U kontekstu homerskog pitanja i homeroloških istraživanja resursa bošnjačke epike, Ibrova epska kolekcija je od ogromnog značaja i privlačnosti, prvenstveno zbog njenog epskog i historijskog kontinuiteta, umjetničke i lingvističke vrijednosti, prokletijskog geografskog exponta – pa bi danas privukla i Matiju Murka, i Parry Milmana, i Alberta Lorda. Naravno, i sve one posvećenike fenomenu koji se zove pjesma, priča, jezik.

Rukopisna kolekcija Ibra Musića sadrži 175 epskih pjesama, odnosno nešto više od 500 stranica stihova na formatu A/4. Jednu polovinu ovih pjesama zapisao je od poznatih plavskogusinjskih pjevača  i guslara. Na kraju svake pjesme Ibro je zapisao od koga je pjesmu čuo, a kod mnogih i godinu kada je zapisao. Tako je ostavio korisne podatke i o guslaru i pjevaču, te o mjestu i vremenu kada je pjesma pjevana. Drugu polovinu pjesama Ibro je sam spjevao i pjevao uz gusle. Uočava se da su njegove pjesme kraće, međutim one su lijepo sročene – po strukturi i jeziku kao što su pjesme o starijem vremenu i junacima.

Osnovna epska tematika ovih pjesama su borbe Plavljana i Gusinjana za očuvanje nacionalnog i geografskog integriteta, slobode i prava na samobitnost u drugoj polovini 19. i tokom 20. vijeka, posebno u vezi sa događajima nastalim odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine, zatim događajima iz 1912. godine i dalje tokom Prvog i Drugog svetskog rata. Centralni događaji su nepravedne odluke Berlinskog kongresa, bojevi u Gornjem Polimlju, odbrana sela Nokšiće i gradskih naselja Plav i Gusinje; dok su centralne ličnosti ove epike narodni junaci Mulja Čaković, Alipaša Gusinjac, Malić-beg Redžepagić, Abdulj Pepa iz sela Pepića niže Plava, Fejzo Redžepagić, Miftar Zeća iz sela Istinić kod Peći, Mula Agan Kojić (komita) iz Plava, Mula Jahov sin Sali Hodža, Huso Kastrat iz Gusinja, Cako Reković, Isljam Balija, Medo Musić, Zufer Musić, Halil Novović, Alta “ispod Prokletija”, Aiša supruga  Redža  Sinanovića, Idriz Musić, Ruždija Koljenović, Dževad Mekulović, Bahta Balić Pepić, Selim Pepa, Suljo Šabov, Rustem Muminović (narodni pjevač i guslar), Hajro Šahmanović, Husni Zajmi, Sabit Muljić, Pašo Drašković, Ema Musić, Jusuf Kamber, Haso Ferović i još mnoge ličnosti iz novijeg vremena.

Idejnu komponentu afirmiše visok stepen slobodarstva, apoteoza junaštva, čojstva, pravde, istine, egzistencija “dobrih Bošnjana”, stalna borba protiv onih koji su upadali sa namjerom da “posijeku” i “plijene” dakle, protiv onog neljudskog “magnum crimen-a” iz 1912. godine na Previji, u Brezojevici i na tzv. Jovanovoj livadi u selu Bogajiće.

Uz pjesme koje je slušao od drugih pjevača i guslara, Ibro Musić kazuje da ih je pamtio i bilježio u Plavu i Gusinju, a zatim navodi ime i prezime pjevača i guslara i godinu kada je pjesma pjevana. Donosimo i ove korisne informacije: Jusuf-aga Omeragić (1935), Šabo Krcić (1930), Rustem Muminović (1930), Salih Musić (1930), Juso Arslanagić (1930), Ramo Markišić (?, Durs), Mirko Drakulović (?). Ibro Musić o sebi kaže da je pjesme slušao, bilježio, a i sam spjevao u vremenu od 1930. do 1999. godine, u Plavu, Babinom Polju i na Visitoru.

Rukopisna kolekcija epskiih pjesama Ibra Musića svjedoči koliko je usmena književna tradicija omiljena u našem narodu i kolika je snaga njenog kontinuiteta u cijelom Sandžaku. Ovaj kulturno-historijski fenomen čini Sandžak jedinstvenim – kako u domenu epike tako i u domenu svih drugih oblika usmenog stvaralaštva, i u domenu jezika i njegove umjetničke primjenljivosti.

Musićev epski repertoar inkorporira se svojim univerzalnim vrijednostima u fenomen homerskog bošnjačkog pjevanja potvrđenog u usmenoj poetici Avda Međedovića.

U kontekstu izučavanja historijske i stvaralačke komponente usmenog narodnog nasjeđa u Sandžaku ne može se zaobići i jedna vrlo važna činjenica. U ovom homerskom ex-pontu ne pjevaju samo muškarci već i žene. Svi u ovoj zemlji znaju da lijepo pjevaju epsku pjesmu uz gusle, da je usmeno kazuju i pamte, da lijepo pjevaju sevdalinku i svaku drugu lirsku pjesmu, da pripovijedaju narodne priče i da se u govornoj komunikaciji služe gnomskim i poslovičnim retoričnim oblicima.

Ne može se prihvatiti mišljenje nekih istraživača i proučavalaca narodne književnosti (Tvrtko Čubelić, i  dr.) da epske   pjesme, i druge tvorevine, pjevaju i  kazuju samo muškarci, a  često   slijepci i ostale hendikepirane osobe. U Sandžaku uopšte nije potvrđeno da je neki slijepac pjevao ma kakvu pjesmu, niti guslao. Jednostavno rečeno, u Sandžaku se pjeva ne radi prošnje i zabogoradanja (kako veli Vuk St. Karadžić i kako je on to zapisivao u nekim drugim – nebošnjačkim sredinama). U Sandžaku, i uopšte kod Bošnjaka, pjeva se i pripovijeda po tradiciji –  po  osjećanju potrebe za usmenom kreacijom, sa jednom osobitom i prirodnom motivisanošću i afinitetima ka  duhovnom  stvaralaštvu.

Tačno je da se u Sandžaku, naravno i kod svih Bošnjaka, lirska pjesma pjeva uz tamburu, ali nije nigdje zabilježeno da je epska pjesma pjevana uz ovaj instrument (kako misli Tvrtko Čubelić: Povijest i historija  usmene  narodne  književnosti,  Zagreb,  1988,  str.  67;  gdje veli: “Muslimanski epski pjevači služe se isključivo s tamburicom sa dvije metalne žice, a tek iznimno s guslama za pratnju epskih narodnih pjesama”). Epska pjesma se u Sandžaku pjeva samo uz gusle. Tako su pjevali svi pjevači, pa i danas.

U Sandžaku žene pjevaju lirske pjesme, ali kazuju epske pjesme i sve oblike usmene proze. U svojoj knjizi “Bihorski soko” Ragip Sijarić donosi bilješku o deset žena u Bihoru koje su kazivale epske pjesme koje su pjevali guslari generacije Avda Međedovića, i one poslije njega. Od njih je Ragip zapisao veliki broj lirskih pjesama, ali i epskih. Osobito su bile ”na glasu” dvije žene: Hankuša – Snaša Sijarić (rođ. Mehović, iz Negobratine) i Hanifa Sijarić (rođ. Bahović, iz Kaševara). Ragip donosi informacije i o ostalih osam kazivačica, a to su: Azema Sijarić (rođ. Musić, iz Godijeva), Hajra Zvrko (rođ. Sijarić, iz Godijeva), Hankija Muradbašić (rođ. Musić, iz Godijeva), Rahima Ličina (rođ. Sijarić, iz Korita), Bajra Musić (rođ. Smakić, iz Korita), Muhra Mekić (rođ. Sijarić, iz Korita), Šuhra Mekić (rođ. Sijarić, iz Korita), Senadija Jahaladić (iz Zminca).

U Halmštadu, u Švedskoj, živi izbjeglica Naza Iković Bistrička. Porijeklom je iz sela Bistrica, kod Bijelog Polja. Svoj prvi zavičaj napustila je 1943. godine, kao četrnaestogodišnja djevojčica, poslije pokolja i etničkog čišćenja u Bihoru. Duže vrijeme živjela je u Rožajama. Ovdje je objavila jednu knjižicu lirskih pjesama, čija je struktura bliska narodnim pjesmama, kao i primjena jezika i jezičke konkretnosti. Ali je vrlo indikativan njen sentiment i njena porodična tema. U Halmštadu Naza je napisala još dvije knjige literarno-narodske proze. Naslov prve je “Tri priče”, a naslov druge je “Srebrena vodenica” (sjećanja na tragediju iz 1943. godine). Međutim, Naza je i još nešto drugo – žena pamtiša i kazivačica lirskih i epskih pjesama. Ragipu Sijariću kazala je veliki broj lirskih pjesama, aforizama, šaljivih priča, poslovica, kletvi, zakletvi, blagoslova, anegdota, bajki; a kazala je i 12 epskih pjesama koje je slušala i zapamtila dok je živjela u Rožajama. Ragip Sijarić je, u Halmštadu, zabilježio ove pjesme od Naze, u verziji kako ih je ona saopštila. To su varijante već poznatih pjesama, ali kazivane jezikom rožajske govorne izoglose. U njima ima mnogo “novih” epskih elemenata i drugačijih stihova od onih koje su poznate u literaturi, što je od osobitog značaja za utvrđivanje “kretanja” pjesme u sociolingvističkim sredinama, mijenjanju stihova i dogradnji sadržaja.

 

Naslovi ovih pjesama su sljedeći:

 

  1. Car Murate na Kosovo pade
  2. Ženidba Ljuticine guje
  3. U Mostaru kuga morijaše

 

  1. Zidanje Skadra na Bojani
  2. Ženidba Kraljevića Marka
  3. Zaplakala dženetska hurija (ilahija)
  4. Ženidba Ljutice Bogdana s vilom
  5. Ženidba bega Ljubovića
  6. Hrani majka dva nejaka sina
  7. Šta se desi jednog dana
  8. Hasanaginica
  9. Omer i Merima

 

Osobito su, sa aspekta strukturalne derivacije i upotrebe jezika, zanimljive varijante pjesama “Hasanaginica” i “Omer i Merima”. U njima ima novih pjesničkih elemenata, lokalnih epskih stilema i dodatnih poetskih slika.

 

II

 

Bošnjački guslari gotovo podjednako pjevaju i pjesme drugih  naroda

– isto onako kao i pjesme o bošnjačkim junacima. Kod guslara susjednih naroda, naprotiv, ustaljena je obrnuta praksa i pjesmom se pretjerano ističe nacionalna komponenta, koja motiviše slušaoce na međuetničku i međukonfesionalnu mržnju i šovinizam.

Kada bošnjački guslari pjevaju pjesme o svojim junacima i  bojevima u kojima oni učestvuju, osobito paze da “ne pretjeraju” u nacionalnoj evokaciji, paze na slušaoce – da ne povrijede njihova osjećanja. Epska nacionalna euforija je neprimjerna. Bošnjački guslari, ako ih slušaju i pripadnici drugih nacionalnih zajednica, odmah ”okrenu” pjevati neku šaljivu pjesmu ili neku sa opštim temama iz života – obično o ljepoti žene, o ljubavi, a kod novih guslara uobičajeno je pjevanje o narodnim herojima iz NOB-a i o bratstvu i jedinstvu. Takvi maniri i teme zastupljeni su u pjevanju guslara Džemaila Arnautovića.

Poznato je da i u “Gorskom vijencu” muslimanski (“turski” // bošnjački) pravci izbjegavaju verbalni sukob putem epske ili lirske pjesme (na primjer, pjevanje svatova koji prolaze pored Crnogoraca).

Kod bošnjačkih guslara i pjevača epskih pjesama osobito je zastupljena kultura verbalne tolerancije i uvažavanja slušalaca. I izvođači i slušaoci uvijek žele lijepo pjevanje i guslanje.

Guslanje i pjevanje uz gusle ponekad se organizuje da se “vidi” ko je bolji guslar. Najboljega društvena sredina najradije sluša i oponaša. Najčešće se guslanje i pjevanje uz gusle organizuje na seoskim posijelima (posjedak) radi kolektivne zabave  i uveseljavanja.  U svojoj  knjizi   “Đule Bahović – narodni guslar i pjevač” opširno bilježi Ragip Sijarić kako je to bilo uobičajeno u Gornjem Bihoru. Danas je slušanje guslara i organizovanje takmičenja vrlo popularno u selima Pešteri – sve do Sjenice i Novog Pazara, o čemu sam pisao više puta. Na ovakvim guslarskim skupovima očekuje se ko će otpjevati najbolju pjesmu, pokazati najljepše gusle, ispričati od koga je učio da gusla. Najbolje pjesme se pamte, zapisuju i prepisuju, vrlo često u svoju poetsku strukturu poprimaju lokalne jezičke karakteristike i epske dijalekteme.

Ono što je od osobitog etičkog značaja u bošnjačkoj epici, jeste da ona, niti guslanje i pjevanje nisu u funkciji mržnje i zla, niti u funkciji nacionalne ili konfesionalne propagande. Bošnjačka epska pjesma nikada nije upotrijebljena kao sredstvo propagande ili u školskoj praksi kao sredstvo lošeg vaspitanja i nacionalne euforije. Etika pjesme, pjevača i slušalaca su na najvišem nivou međuljudske tolerancije.

Bošnjačka epika Sandžaka najviše voli, i njeguje, prirodnost, istinitost, pravičnost, humanost, čovječnost, hrabrost, ljepotu. Zato su ove komponente najčešće teme bošnjačke epike. Iz toga proističe njena historičnost, deskriptivnost, prožimanje epskog i lirskog diskursa, jezičkostilske reference u funkciji kićenja epskog govora. U sandžačkoj bošnjačkoj epici nema vjerskih pjesama (vjerskog ciklusa), one su na granici lirike i epike i najčešće imaju karakter dove ili neke vjerske pouke (kao na primjer pjesma “Brate Alija”, koja je iz pisane forme alhamijado pjesnika ušla u narodnu i recitovana najčešće u vjerskim školama).

Epske pjesme i epsko pjevanje Bošnjaka razlikuju se od onih kod susjednih naroda. Ono starije pjesništvo uvijek je umjereno u jezičkom izrazu, nije agresivno niti je njegov epski govor u funkciji lingvokrimena. U ovim pjesmama epski govor je u funkciji deskripcije a ne pretvaranja jezičkih struktura u stileme govora mržnje. Cilj ove epike  je etičnost (etika pjevača i etika likova pjesme), mir, zajedništvo, osuda zla, apoteoza humanizma (up. pjesme Džemaila Arnautovića, i druge).

Novije pjevanje nekih susjednih naroda, za razliku od bošnjačkog epskog pjevanja, uglavnom prepjevava stare teme (hajdučko-uskočke) i ustaljenu jezičku epsku retoriku, alonžmansku tehniku guđenja, ratni folklor, pseudoherojiku, vjersku ideologiju, lažni mit, preinačavanje tuđe tradicije i njeno prisvajanje, hiperbolisanje, uvaljivanje poroka u tradiciju i historiju drugih naroda, smišljenu produkciju retorike mržnje do najniže tehnologije jezičke skarednosti. Dakle, sve ono što je oprobano u prošlosti i u funkciji zla – etničkih čišćenja, genocida i kulturocida. To tzv. “novo pjevanje” prožeto je starim načertanijevsko-moljevićevskim i novim memorandumskim motivima i ideologijom najagresivnijih sadržaja i programa. Taj, uslovno nazvan, paljansko-ulotinski ciklus, izrezbaren je mitomanskim  stilemama  od  vrha  do  dna  gusala,  u  njemu  klikću vile jurodivog pukovnika i narikača iz mrtvo-dubokih klisurina, po ritmovima dragačevsko-avalskih bojnih truba. Tako su gusle, kao tradicionalni instrument centralnobalkanske muzičke i epske kulture, izgubile od svojeg autoriteta i privlačnosti.

Bošnjačko epsko pjevanje istrajava, originalnošću i kontinuitetom, nasuprot poplavi moderne muzičke tehnologije i euforije. Prema guslama i junačkoj pjesmi u Sandžaku se gaji kult najviše duhovne semiotike.

Bošnjačko epsko pjevanje temelji se na kontinuitetu sa starijim pjesništvom i njegovim varijantama.

Epska formula krajišnice, poetska kreacija i poetski autoritet Ćor Husa Husovića i Avda Međedovića zasvjedočeni su modeli i u pjesmama novije tematske orijentacije i historijsko-epske stvarnosti.

U aktuelnom korpusu sandžačke bošnjačke epike evidentne su komponente tematske slojevitosti i pjevačevog interesovanja, čija se motivska mreža grana u prostoru i vremenu novije etničke egzistencije i sociokulture:

  1. Pamćenje i pjevanje starih pjesama (krajišnica) i njihovih epskih Stari junaci i njihove borbe za pravdu i slobodu su omiljeni i kod interpretatora i kod slušalaca. Ima u ovom i izvjesne nostalgije za starim vremenima.
  2. Spjevanje epskih pjesama o borbama protiv fašizma i svih njegovih sljedbenika u balkanskim geografsko-političkim
  3. Spjevanje pjesama o narodnim herojima jugoslovenskih nacionalnih
  4. Spjevanje pjesama o bratstvu i jedinstvu i vrijednostima zajedničkog života Ova komponenta bila je najafirmativnija u korpusu bošnjačke zajednice.
  5. Spjevanje pjesama o radnim podvizima pojedinaca, herojima

 

rada.

  1. Spjevanje pjesama o porocima unutar sopstvene etničke zajednice

 

(tipa “Zločin i samoubistvo Naila Ikanovića”).

  1. Spjevanje pjesama o raznim podvizima pojedinaca (tipa Junakinja Ifeta sa Majevice).

 

Svakako, u novijem bošnjačkom pjesništvu, sem ovih krugova, mogu se zapaziti i drugi i drugačiji. U posebnu tematsku cjelinu mogu se izdvojiti pjesme o sandžačkom komitskom pokretu (o Jusufu Mehonjiću, Aganu Kojiću, i dr.); pjesme o tragediji u Šahovićima 1924. godine; pjesme o sandžačkoj tragediji 1943. godine; kao i začetak stvaranja posebnog kruga pjesama o bošnjačkoj tragediji od 1990-2000. godine u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.

Ragip Sijarić je u svojoj rukopisnoj kolekciji evidentirao 106 epskih pjevača u Sandžaku od Ćor Husa Husovića do 2000. godine, a u knjizi “Kako se kalio Sandžak” Haruna Crnovršanina evidentirano ih je 173. Međutim, i to nije konačan spisak, jer se u Sandžaku promovišu novi pjevači i guslari u svakoj generaciji, kao nasljednici starih dobrih guslara. Sudeći po broju pjevača i guslara, i po korpusu epskih pjesama, Sandžak je zaista geografska izoglosa homerskog epskog pjevanja i epskog života.

Zapaženo je da se mnogi junaci iz starijih epskih pjesama pominju i u novijim, što je rezultat kontinuiteta epske tradicije – odnosno epskog pjevanja. Često junaci iz ranijih epskih pjesama služe da se junaštvo novih ličnosti, u novijoj epici, komparira – da i novi junaci ne zaostaju za starim (kao što su Mujo, Halil, Tale i dr.).

U Sandžaku, kod Bošnjaka, vrlo je popularan epski krug pjesama o Aliji Đerzelezu. Motive o ovoj neistorijskoj ličnosti nalazimo i u epskim pjesmama i u narodnim pričama, ali i vrlo često u lirici. On se u bošnjačkim pjesmama i pričama javlja kao zaštitnik sirotinje i borac  za pravdu. U Sandžaku ima više mikro i makro toponima vezanih za ovu epsku ličnost. Za svako mjesto postoji i narodna priča – legenda o mjestu. Mnoge su zabilježene i objavljene.

Motivi o Aliji Đerzelezu krivo su tumačeni u srpskohrvatskoj historiografiji, epici, pisanim književnim oblicima (Vuk, I. Andrić, T. Čubelić i dr.).

U ovom kontekstu, borac za vjeru Đorđe Kapadokijski, navodno porijeklom iz Kapadokije, nehistorijska ličnost iz vizantijskog pravoslavlja, je apokrifni junak, vojnik-svetac. Apokrifna priča o Đorđu Kapadokijskom nastala je u Vizantiji, isto onako kao ona o Pavlu Kesarijskom, sa hrišćanskom tendencijom. Ili ona priča u Bibliji o Jonu i ribi. Međutim, nehistorijska ličnost Đorđe Kapadokojski i motivi o njemu preuzeti su iz centralnoazijske (protomongolske i prototurske) mitologije. Ove meta ličnosti i ovi meta motivi u legendama bili su vrlo aktuelni u Vizantiji i njenoj hrišćanskoj ideologiji.

Alija Đerzelez je takođe nehistorijska ličnost. Prototip je mitskog centralnoazijskog junaka Hizira, koji ubija aždaju (v. Žan Pol Ru, Historija i religija protomongola i prototuraka), što je označavalo promjene u prirodi kod centralnoazijskih naroda (protomongola, prototuraka, šamana). Đorđe Kapadokijski je, takođe, prototip ovoga mitskog junaka, ali u funkciji hrišćanstva obe konfesionalne varijante. Slave ga i svi Romi u svijetu.

Iz ovog diskursa proističe zaključak da mitološke teme i motivi o Aliji Đerzelezu i Đorđu Kapadokijskom imaju jedan socioliterarni izvor. Kod Bošnjaka u šarplaninskoj etničkoj izoglosi Đuren ima isto porijeklo i funkciju koju je imao mitski junak Hizir. Alija Đerzelez je vrlo popularan i u šarplaninskoj bošnjačkoj usmenoj tradiciji i nalazimo ga u mnogim pjesmama dugoga stiha (baladičnim ili pripovijednim).

I u ličnosti Alije Đerzeleza manifestuje se epski pjevački i pripovjedački kontinuitet u svim bošnjačkim sredinama i usmenoj kulturi.

U dosadašnjoj naučnoj praksi bilo je ustaljeno da se o poetskom epskom korpusu Avda Međedovića, i svih drugih bošnjačkih sandžačkih pjevača, guslara i kazivača pjesama govorilo kao o srpskoj ili crnogorskoj usmenoj tradiciji. Jezik ovih tvorevina imenovan je srpskim odnosno srpskohrvatskim. Što se tiče usmene tradicije Bosne i Hercegovine, ona je stavljana pod odrednice srpska ili hrvatska a jezik srpski ili hrvatski odnosno srpskohrvatski // hrvatskosrpski.

S obzirom na nove historijske prilike, koje se temelje na narodnoj tradiciji (književnoj, jezičkoj, nacionalnoj), ova nepravda prelivanja kulture jednoga naroda u tradiciju drugih naroda obavezuje sve naučne radnike na objektivno tumačenje, i, naravno, korekture svega što je drugačije nego što treba da bude. Parry Milman i Albert Bates Lord, Matija Murko, te mnogi prije (Fortis, Gete, i dr.) i poslije njih, nisu mogli ili nisu znali da drugačije nazovu jezik i tradiciju Bošnjaka.

Bošnjaci su narod isto onoliko koliko su i drugi narodi u svijetu, njihova usmena i pisana tradicija su bošnjačke, a jezik u standardnoj lingvističkoj konotaciji je bosanski. Nenaučno je, čak i politički netolerantno, misliti, govoriti i pisati drugačije.

U bošnjačkom epskom pjevanju postoji stabilizovan fenomen jezika i njegove homerske poetike – njegove epske upotrebljivosti i epske stilistike. Do nedavno je bošnjačka jezička tradicija, pored ostalog, gurana u tuđice,  arhaizme,  barbarizme,  turcizme,  provincijalizme,   lokalizme, žargon i slične anatemisane leksičke i sinatksičke strukture.

Bošnjačka djeca su za ovakve ”opasne greške” dobijala ne samo loše ocjene već i po ušima, bila su vrijeđana i diskriminisana.

Bosanski jezik, odnosno jezik Bošnjaka, je isto onako autentičan kao i drugi njemu srodni jezici. On je jezik “dobrih Bošnjana”, dovoljno sposoban za komunikaciju: usmenu i pisanu; dovoljno leksički i značenjski bogat i afirmisan u umjetničkoj upotrebi, kako je to jednom rekla i Isidora Sekulić.

U ovom prilogu glavno težište stavljeno je na osvjetljavanje trajnosti homerskog pjevanja u epskom korpusu Bošnjaka, prvenstveno onih u Sandžaku, a komparativno i u drugim bošnjačkim sredinama na Balkanu. U središtu ove komparativne radnje su, naravno, bardi Ćor Huso Husović, Avdo Međedović, Ademaga Kurtagić (kojima je upriličen ovaj naučni skup), ali su u istoj diskutabilnoj ravni i Džemail Arnautović, Ibrahim Ibro Musić, Đule Bahović, Hanifa Bahović Sijarić, i još mnogi drugi guslari i pjevači epskih pjesama u bošnjačkim etničkim zajednicama.

 

Cilj ovoga saopštenja je afirmacija bošnjačke epske tradicije, osvjetljavanje onih prostora bošnjačke stvaralačke i kulturne historije koji su još u tamnom vilajetu, iniciranje relevantnih subjekata i institucija za organizovana i sistematska naučna istraživanja u oblasti bosanskog // bošnjačkog jezika, onomastike, svih vrsta i oblika narodnog bošnjačkog usmenog stvaralaštva – na principu organizovanih timova i odgovarajućih naučnih projekata.

Još ima vremena da se bošnjačko usmeno stvaralaštvo spasi mogućeg zaborava i potvrdi argument da je, figurativno rečeno, Homer među nama.

 

 

APENDIKS 1

 

Skupljajući onomastičku građu u selima Gore i Župe u oblasti šarplaninske etnojezičke izoglose, bilježio sam i narodne umotvorine Bošnjaka u ovoj oblasti. Bio sam osobito impresioniran onomastičkim resursima, jezičkim bogatstvom i semiotikom glosarija, a posebno raznovrsnošću i bogatstvom narodnog stvaralaštva svih oblika i starosti, osobito lirskim strukturama i vrstama, baladičnim strukturama, bogatstvom i stabilnošću oblika bugarštica (za koje, počinjem da vjerujem, da im je porijeklo i epsko-lirska matica na ovim, i istočnijim, poetskokreativnim izoglosama), zatim bogatstvom pripovijednih formi (prikaški) i svih retoričkih oblika.

Usmeno pripovijedanje je osobito njegovano – i to u onom najstarijem mitskom obliku i sa najstarijim kultovima i obredno-običajnom tradicijom. Ovdje su prisutne i mnoge prozne strukture (predanja, bajke, legende) sa internacionalnim motivima, kao što su, na primjer, one o pretvaranju osoba u životinje ili životinja u ljudska bića (up. Usenj i Vatima, Voden ovan, i dr.).

I sam praznik Đuren sadrži u sebi motive najstarijih vjerovanja o promjenama u prirodi, transponovane iz najstarijih protomongolskih i prototurskih vjerovanja o junaku Hiziru, čiji su prototipovi sveti (vizantisko-hrišćanski) ratnik Đorđe i junak Alija Đerzelez (v. Žan Pol Ru: Religija protomongola i prototuraka; kao i legende o ovim nehistorijskim ličnostima).

Vrlo je indikativno da se bugarštica javlja samo u oblastima u kojima je bilo Vlaha, te da je ona porijeklom “vlaška pjesma”, pa se i naziv bugarštica može objašnjavati u ovom kontekstu. Mišljenja Valtazera Bogišića, kasnije i drugih istraživača o porijeklu bugarštica, može se dovesti pod sumnju. Jer, niti je bugarštica “salonska” pjesma, niti je nastala u Dubrovniku, niti su njeni pisci mogli biti književnici (koji su ostali nepoznati). S obzirom da je u okolini Dubrovnika i u Dalmaciji bilo Vlaha, oni su ove pjesme njegovali isto onako kao i oni u istočnim krajevima Balkana. Među ovim pjesmama postoji velika sličnost u strukturi,  temama i motivima, kao i vremenu njihova postanka i kontinuiteta u historijskoj dijahroniji i sinhroniji. (O bugaršticama vidi: Tvrtko Čubelić, Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb, 1988, str. 61-63).

U šarplaninskoj bošnjačkoj oblasti zabilježen je veliki broj narodnih umotvorina: lirskih, baladičnih, pripovijednih i muzičko-folklornih. Osobito treba apostrofirati rad Miftara Adžemija, Nazifa Doklje (šarskog Ovidija), Aruna Asani, danske folkloristkinje Byrte Traerup (muzikolog), kao i Instituta za makedonski folklor u Skoplju (i njegovih saradnika u oblasti šarplaninske Gore i Župe).

 

 

APENDIKS 2

 

Nažalost, mora se konstatovati, da bošnjačka usmena, a tako i pisana, književnost nije zastupljena u nastavnim planovima i programima (curriculumima) u Srbiji i Crnoj Gori, sem u nekoliko slučajeva i to u diskursu srpska odnosno crnogorska književnost. Ti sporadični primjeri su “Hasanaginica”, “Omer i Merima”, Meša Selimović (koji se obrađuje kao stopostotni srpski pisac i tako vrednuje). I ovo je minimizirano. “Hasanaginica” i “Omer i Merima” interpretiraju se samo uzgredno, kao “laki primjeri”, jer u odnosnim literaturama nema odgovarajućih – da bi bili zamijenjeni.

Takođe nažalost, i relevantni bošnjački predstavnici i prosvjetni radnici ne čine ništa da bi se postojeći problemi riješili i tradicija i historija Bošnjaka inkorporirala u nove curriculume u potrebnoj mjeri i u skladu sa standardima međunarodnih dokumenata.

Još se u školama, u kojima uče bošnjačka djeca, uče napamet pjesme o hajducima i uskocima, o plijenjenju ovaca i odsijecanju glava – pjesme u kojima se govori o prolijevanju krvi, o veličanju nehistorijskih ličnosti, o “nebeskim silama i znakovima”, a obavezno se pjevaju basovite svetosavske pjesme i rade domaći zadaci na temu svetaca i “napuhanih” mirotočenija.

Danas se ovako ne uči u civilizovanom i tehnološkom svijetu.

O Avdu Međedoviću se ne zna ni u bjelopoljskim školama, a kamoli u onima u Novom Pazaru, Sjenici, Tutinu, Rožajama, Plavu i Gusinju, ili pak u seoskim školama Sandžaka. a izvan ove oblasti nema o ovome narodnom pjevaču i guslaru – Homeru XX vijeka, ni jedne riječi. Ne zna se ni o Muratagi Kurtagiću. Nekako mi se čini, čak ni ovdje – u rožajskim školama, niti u prosvjetnim institucijama.

O bošnjačkom usitnjenom mentalitetu, početkom devedesetih godina minulog vijeka govorio je i Alija Isaković. I ja zaključujem u tom diskursu – da se Bošnjaci zadovoljavaju tuđim kulturama,  jer,  navodno, sve što je bošnjačko – nije vrijedno. Bolje je ono tuđe i njemu se treba klanjati do zemljice crne. Čudo! Veliko čudo! A evo, mi Bošnjaci govorimo o Avdu Međedoviću, i njemu sličnim, koji su za ponos i našoj i svjetskoj usmenoj kulturi, jer su pjevali onako kao pjevači “Ilijade”, “Odiseje”, “Nibelunga”, i dr.

Nema nijedne ustanove, ili urbanog lokaliteta, da nosi ime Avda Međedovića, Ćor Husa Husovića, Muratage Kurtagića, i sličnih kreatora bošnjačke kulturne historije.

Ipak, postoji svijetlo koje zrači iz nekih drugih bošnjačkih sredina,  a to su država Bosna i Hercegovina i, posebno, bošnjačka zajednica Kosova. U košmaru događaja, Bošnjaci na Kosovu uspjeli su da se izbore  za nastavu na bosanskom jeziku u školama, da izrade posebne curriculume za sve predmete i za sve uzraste i nivoe. U predmetu Bosanski jezik i književnost zastupljena je, u najvećoj edukativnoj mjeri, bošnjačka usmena tradicija, pisana takođe, svakako i jezička.

Avdo Međedović i njegovo djelo dobili su i prostor i značaj u kontekstu pravilnog vrednovanja i edukativne interpretacije.

 

 

Selektivna literatura

 

  1. Latković, Vido: Narodna književnost, Beograd,
  2. Čubelić, Tvrtko: Povijest i historija usmene narodne književnosti, Zagreb,
  3. Maretić, T.: Naša narodna epika, , Z. 1909.
  4. Parry, Milman – Lord, Bates Albert: Srpskohrvatske junačke pjesme, Beograd i Kembridž, I-II,
  5. Murko, Matija: Tragom srpsko-hrvatske narodne epike, I-II, Zagreb,
  6. Bogišić, Valtazar: Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa. Knj. Beograd, 1878.
  7. Čolaković, Zlatan: Milman, Nikola, Ilija i Avdo Međedović, (?).
  8. Dukat, Zdeslav: Homersko pitanje, Zagreb,
  9. Kujundžić, Enes: Ženidba Smailagić Mehe Avda Međedovića u epskom sazviježđu (predgovor), u: Avdo Međedović, Ženidba Smailagić Mehe, Sarajevo,
  10. Nikolajevič, Goleniščev-Kutuzov, Ilja: Od epike Kirgiza do epike Bošnjaka, Usmena književnost, Zagreb,
  11. Džogović Alija: Dijalektalne i zavičajne govorne specifičnosti u epu “Ženidba Smailagić Mehe” Avda Međedovića, I dio, ROŽAJSKI ZBORNIK, 10, Rožaje 2001, 69-95; II dio, 11, 2002, str. 255-291; Leksičke i dijalektalne specifičnosti u epu “Ženidba Smailagić Mehe” Avda Međedovića, ALMINAH, br. 19-20, Podgorica, 2002, 17-84.
  12. Minović, Dušica: Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije, Podgorica,
  13. Rajković, Ljubiša: Sa zelene londže (muslimanske junačke narodne pjesme iz Rožaja i okoline), Rožaje,
  14. Hörman, Kosta: Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, I, II, Sarajevo, 1888-1889.
  15. Vuk St. Karadžić: Srpske narodne pjesme, II-IV, VI-IX,
  16. Žan-Pol Ru: Religija Turaka i Mongola, Novi Sad, 2002, 1-379.

Rezime

 

Trajanje epske narodne usmene kreacije i pjevanja uz gusle kod Bošnjaka Sandžaka egzistira u kontinuitetu. Potvrđena je od Ćor Husa Husovića i Avda Međedovića do današnjeg stvaraoca epskih pjesama, pjevača i guslara Džemaila Arnautovića. U knjizi Haruna Crnovršanina ”Kako se kalio Sandžak” evidentirano je 173 pjevača uz gusle koji su živjeli u XX vijeku. Evidentirano je i 12 žena koje su znale lijepo kazivati epske i lirske pjesme, kao i sve oblike retoričnih struktura.

Bošnjaci Sandžaka su narod sa bogatom epskom tradicijom.

* Objavljeno u: Almanah, br. 32-33, Podgorica 2005., str. 129-148

Please follow and like us:
0