ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

***

Polovina se zvao, a bio je čovjek i pol. Bio je mujezin u džamiji koja stoji na ušču Brke u Savu, lijepa i zvučna glasa, istančana sluha da bi se i drugi a ne samo muslimani zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova, zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno koliko mu je vakuf plaćao godišnje, mogao bi pristojno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možd ne bi bio drugi Caruso, ali bi, za jedan stupanj niži, i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni mujezin u provinciji, koji se pet puta na dan penjao uz osamdeset i četiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Ali jednoga dana zadrhtao mu glas. Kao kad se grlo osuši, pa se vidi samo micanje usana a zvuka nikako nema, dva-tri puta izišlo mu usred ezana nekakvo šištanje, i on jedva dokrajčio. U džamiji je bio nekako posramljen zbog ovoga što se njegovu zvonkom glasu dogodilo. Kad je džemat izišao iz džamije, on se jedva izvukao na sofe i s mukom preključao vrata.

– Dervišaga, šta ti ono bi? – pitao ga stari Edhemović .

– Ne znam – jedva je šaptao.

– Da te šta ne boli?

On nije odgovarao. Edhemović ga je pogledao pažljivije i, makar da je suton pao na zemlju, vidio mu na licu da čovjek gladuje. Izvadio je kesu, razvezao je i dao mu forint.

– Šta je ovo? Ja nisam…

– Prouči mi materi “Jasin”.

I čovjek otišao kući na večeru. Te večeri Derviš Polovina opet onim svojim običnim zvonkim glasom dozivao vjerne, da pred Allahom panu licem k zemlji, a glas mu se razlijegao do na onu stranu Save, do Gunje. Na izlasku iz džamije, kad se suočio s Edhemovićem, činilo mu se da je prestao biti onaj prijašnji moralni čovjek koji živi od Najskromnijeg redovnog prihoda što graniči s glađu, da je zapravo primio milostinju, da je prosjak. I ta ga pomisao strašno mučila, iako on nije tek tako ni za šta primio novac. On je Edhemovićevoj materi proučio za dušu “Jasin”, ipak je dakle zaradio novac, makar da je dobio mnogo, mnogo više nego se za takav trud darivaju hodže.

Kad se stari Edhemović raspitao u Vakufskom povjereništvu kolika je plaća mujezinu, začudio se i zaprepastio:

– Pa ja se ne bih za one pare onoliko puta popeo uz munaru i s nje sišao i bez okuisanja.

– Vjerujemo ti – rekli su mu u vakufu – ali ova džamija nema imetka, i ovo je najviše što mu se može dati.

Derviš Polovina i dalje se penjao uz munaru, okuisao, vršio revno svoju dužnost, dok jednog dana ne dođe revizija iz vakufske uprave iz Sarajeva. Dozvaše ga u vakuf.

– Dođi ti nama u Sarajevo! U nas se obrali mujezini, pa ćemo tebe postaviti u Carevu džamiju. A imat ćeš plaću pet puta veću…

– Iiih! – uzdahnu on. – Kažu da je Sarajevo lijepo, da se svijet tamo nosi kao cvijet svaki dan, a ja se samo na Bajram zaodijem kako treba i čuvam ono sirotinje.

– Preobući ćemo mi tebe, pa ćeš moći u najljepše društvo…

– Nemam ja tamo nikog poznata.

– Pa upoznat ćeš se.

– Kažu da je veliko Sarajevo.

– Koliko dvadeset ovih kasaba.

– Pa ne može biti da nemate tamo boljih mujezina?

– Ima ih dosta, ali ti bi doista bio prvi.

– Ne mogu ja, braćo, ostaviti ovo mjesto. Fala vama koji mene zovete, ali ja volim ovdje.

– De nam barem kaži zašto voliš?

– Eto, ja volim, kad baš velite da mi glas valja, da me i oni prijeko čuju kad ovdje okuišem, i neka vide kakvi su mujezini ovamo nakraj Bosne, pa nek misle kakvi tek moraju biti u Sarajevu, koje je koliko dvadeset Brčkih.

Članovi Vakufskog povjerenstva i revizori iz Sarajeva zgledali se. Poslije, kad je on otišao, gledali su da mu iz kakve bilo stavke proračuna povećaju plaću, ali niodakle ništa.

– Nema fajde, ljudi, pomoći mu se mora. Moramo mu između sebe redovno skupiti pa mu dati.

– Lijepo, koliko god reknete, ja pristajem – kaže stari Edhemović – samo, ja sam vidio na njemu da on ima ponosa, da on nije prosjak, a ovo je neka vrsta milostinje.

– Nećemo mu davati kao milostinju. On je u dvadeset i četiri sahata zaposlen jedan sahat kao mujezin. Neka nam šta bilo radi u onom ostalom vremenu, pa da mu plaćamo rad.

– Nije on ni za kakva posla. Ne bi bio ni za to da uči djecu u mektebu. Neka nam u dokolici uči mrtvima pred dušu, a sebi da očuva dušu, pa ćemo biti zadovoljni i mi i on.

I na tom ostalo. Svaki ga sutradan naponase pozvao i rekao mu da mu štogod prouči pred dušu neko ocu, neko materi, neko djedu ili näni, i da se navrati kad bude gotov.

Tako je Derviš Polovina sjedio na sofama pred džamijom, s Kur’anom u rukama, i spominjao mrtve, a onda bi zaredao ispred dućana Hadžimehmedagića, Hadžiselimovića, Edhemovića, Kučukalića i još nekolicine drugih koji su ga darivali. Jednoga je dana zaredao od dućana do dućana i svitna im rekao:

– Ne može ovo ovako. Vi imate vazda posla u dućanu, pa kad ja dođem, često me i ne opazite u ovome mom izlizanom odijelu. Kad već hoćete da mi pomognete, neka vas Allah nagradi iz svoje bol-hazne, ja ću vam, samo kad dođem u teško stanje, doći u dućan u svojoj bajramskoj opravi, pa mi onda dajte što vam od srca pode. Neka znate, kad vam dođem u najboljem što imam, onda sam u najtežem stanju, pa…

I tako je on, kad bi plaću potrošio, kad bi zadnji ručak pojeo i bez večere legao, pa kad bi sutra osjetio drhat i napuklost u grlu, došao kući, umio se, obukao košulju od beza sa svilenim rukavima, čohane šalvare, džubu i svilenu žutu ahmediju, pa se prošetao kroz čaršiju jednom i drugi put, a kad bi se vraćao prema džamiji, istrčavali su iz dućana preda nj njegovi zaštitnici i krišom mu tutkali u džepove krune i forinte, i on bi se uputio pravo kući, presvukao se opet u svagdašnje ruho, penjao se na munaru da javi ljudima neka se ne zanose suviše ovim prolaznim svijetom, neka ostave za čas svoje svagdašnje poslove, neka umiju određene dijelove tijela, pa kad stanu u džamiji jedan pored drugoga, pred Boga, oprat će dušu i biti čisti i nevini kao istom rođena djeca.

Please follow and like us:
0