ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

Views:
12

Sjedio sam na terasi kafane »Central«. Ljetna je sparina i rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih žarka sunčana zraka. Oni su zakopčani, kako se i pristoji ljudima koji se služe ulicama gradskog središta, imaju tvrde ovratnike i zategnute kravate, a cipele su im uske i duge kao ptičiji kljunovi. Bivlo ih je i s bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih žuljeva, ali šta da građanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio pažnju, osobito ako je još seljak porijeklom, prva generacija nove građanske porodice koja nipošto ne bi obukla opanke ni hlače od domaćeg sukna. Asfalt, koji su neumorno prali, začas se sušio, samo s jednog kraja, u sjeni hotela »Centrala«, laštio se kao površina rijeke, u kojoj se oglédajû obalske pećine ili drveće. I tako sam se zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice, duboke dva ljudska boja i široke za dobar troskok, na mekanoj travi, nad koju su se nagnule grane smokava petrovača, kojima se kroz cvat pomalja ukočena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se mlako vuče kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad dašak vjetra uzbiba površinu nježno i treperavo kao kad se hvata kajmak na sutlijašu.

– Gore glavu! – probudi me iz sanjareaja krepak glas pjesnikov.

– Da si mi zdrav, pjesniče!

– I ti da si mi veseo! Nešto mi se činiš snužden.

– Sjedi kod mene, ili prema meni, ako ti neće udarati sunce u oči.

– Pjesnikom me zovu. A to znači među nama rečeno, – spustio je glas, – da ja ne mogu sjedjeti gdje se plaća za jednu kahvu koliko ja platim za pet u periferijskim kafanicama, gdje mi je i mjesto.

– Pa kad ja zovem, onda si, makar i u kafani, moj gost.

– Danas primam čast, iako baš po svojoj garderobi ne bih mogao tu sjedjeti. Ali, nisnno se dugo vidjeli. Daj mi pričaj o čemu si tako mislio, u što si se bio onako udubio?

– Besposlica. Zamišljao sam se kraj jedne rijeke u nas. Čak sam gledao u njoj i ribe, a ovaj jadni limun u pivskom buretu, koji zimi čami u takozvanom zimskom vrtu, zamjenjivao mi je ogromna stabla smokava nad vodom.

– Priznajem, bujna fantazija, kad ti asfalt može predstavljati rijeku. Bojim se, bit ćeš mi konkurent.

– I ostalgija, prijatelju! U ovo doba, kad ne odem u svoj rodni kraj, i u ranu jenen, kad berači uđu u vinograde i kerovi u gajeve, a ja s puškom čekam na kakvu prolazu ili raskršću, prazna mi je čitava zima i čitavo proljeće. Kad odem dolje, dotaknem se rodnog tla i udahnem onog našeg seoskog zraka, osjetim da mi se povrati snaga, koja mi dostaje do slijedećeg ljeta. I sjetim se onog čudovišta iz mitologije, koje je Herkul ubijao, kako je dobivalo uvijek novu snagu kad bi dotaknulo zemlju, pa ga je najposlije Herkul morao izdići, da bi ga rastavio od zemlje, i tako mu je uspjelo zadaviti ga. Uostalom nisam baš siguran, je li to bio Herkul ili netko drugi i koga je ubijao. Nije li se ovaj ubijeni zvao Antej, sin Zemljin? Samo mi lebdi pred očima slika toga bića, koje nogama leprša po zraku, kako ne može dotaknuti zemlju, iz koje mu je dolazila snaga, i kako je zbog toga jadno…

Došle su kahve i srkali smo ih, misleći svaki svoje misli. On je istom došao iz Brčkog, sigurno na dan-dva, možda će tiskati zbirčicu nježnih pjesama, koje će onda s teškom mukom i s mnogo poniženja prodavati ljudina, koji ih neće, ako ih i kupe, ni prorezati, a kamoli pročitati. A da li će tko osjetiti onu ustreptalu dušu, koja nekad šapće, a nekad grmi riječima, koje u ustima običnih smrtnika imaju svagdanje, građansko značenje. – Malim te, malo vatre!

– Oprosti, evo i cigareta. Ja se nešto zanio, zaboravio i da teponudim.

– Tvoja ne bi davala onaj užitak kao ova moja…

– Jer je hrđavija?

– Ne, jer je ovo posljednja.

– Za nju si mogao dobiti toliko dima, da bi ti, kad dvije spržiš, ostala još posljednja.

– Ovo je u mene jedan običaj koji je imao još samo stari muezin brčanski, Derviš Polovina. Kako je on umro, taj običaj samo ja podržavam.

– Da čujemo te finese.

– Kad sam u najgorem stanju, kad nemam novac za kutiju cigara, takvih kakve eto i ti pušiš, kupim najbolju cigaretu, ali samo jednu, jer mi ne ostane ni za pola druge, i onda je polahko, na tenhane, kako Turčin kaže, ispijam. Ona mi intenzivnije zamrači vid nego po dužine drugih. A kad nemam ni toliko, ja se strpim, nisam kao Derviš Polovina. Uostalom moja je manifestacija neimanja sitnija, drukčija, neuočljiva, a i moja funkcija u društvu nepotrebna, pa nema onda ni smisla da dajem znaka da sam još među ljudima. – Prizvuk gorčine treperio mu je u glasu.

– Ne, nemoj tako. Pjesnici su svjetlo u tami, harmonija u ljudskoj vrevi … Nego, daj mi ispričaj o tom čudaku Četvrtini.

– Polovina ze zvao, a bio je čovjek i po. Bio je muezin u džamiji koja stoji na ušću Brke u Savu, lijepa i zvulčna glasa, istančana sluha, da bi se i drugi, a ne samo muslimani, zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno kaliko mu je vakuf plaćao godišnje, magao bi pristajno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možda ne bi bio drugi Caruso, ali bi za jedan stupanj niži i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni muezin u provinciji, koji se pet puta penjao uz osamdeset i čeitiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Ali jednoga dana zadrhtao mu glas. Kao kad se grlo osuši, pa se vidi samo micanje usana a zvuka nikako nema, dva-tri puta mu izišlo usred ezana nekakvo šištanje i on jedva dokrajičio. U džamiji je bio nekako posramljen zbog ovaga što se njegovu zvonkom glasu desilo. Kad je džemaat izašao iz džamije, on se jedva izvukao na sofe i s mukam preključao vrata.

– Derviš-aga, šta ti ono bi? – pitao ga stari Edhemović.

– Da te šta ne boli?

On nije odgovarao. Edhemović ga je pogledao pažljivije i, makar da je suton pao na zemlju, vidio mu na licu da čovjek gladuje. Izvadio je kesu, razvezao je i dao mu forint.

– Šta je ovo? Ja nisam …

– Prouči mi materi »Jasin«.

I čovjek otišao kući na večeru. Te je večeri Derviš Polovina opet onim svajim običnim zvonkim glasom dozivao vjerne, da pred Allahom panu licem k zemlji, a glas mu se razlijegao do na onu stranu Save, do Gunje. Na izlasku iz džamije, kad se suočio s Edhemovićem, činilo mu se da je prestao biti onaj prijašnji moralni čovjek koji živi od najskromnijeg redovnog prihoda, što graniči s glađu, da je zapravo primio milostinju, da je prosjak. I ta ga pomisao strašno mučila, iako on nije tek tako za ništa primao novac. On je Edhemovićevoj materi proučio za dušu »Jasin«, ipak je dakle zaradio novac, makar da je dobio mnogo, mnogo više nego se za takav trud darivaju hodže.

Kad se stari Edhemović raspitao u Vakufskom povjerenstvu kolika je plaća muezinu, začudio se i zaprepastio:

– Pa ja se ne bih za one pare onoliko puta popeo uz munaru i s nje sišao i bez okuisanja.

– Vjerujemo ti, – rekli su mu u vakufu, – ali ova džamija nema imetka, i ovo je najviše što mu se može dati.

Derviš Polovina se i dalje penjao uz munaru, okuisao, vršio revno svoju dužnost, dok jednog dana ne dođe revizija iz vakufake uprave iz Sarajeva. Dozvaše ga u vakuf.

– Dođi ti nama u Sarajevo! U nas se obrali muezini, pa ćemo tebe postaviti u Carevu džamiju. I imat ćeš plaću pet puta veću…

– Iiih! – Uzdahnu on. – Kažu da je Sarajevo lijepo, da se svijet tamo nosi kao cvijet svaki dan, a ja se samo na Bajram zaodijem kako treba i čuvam ono sirotinje.

– Preobućemo mi tebe, pa ćeš moći u najljepše društvo…

– Nemam ja tamo nikog poznata.

– Pa upoznat ćeš se.

– Kažu da je veliko Sarajevo.

– Koliko dvadeset ovih kasaba.

– Pa ne može biti da nemate tamo boljih muezina?

– Ima ih dosta, ali ti bi doista bio prvi.

– Ne mogu ja, braćo, ostaviti ovo mjesto. Fala vam koji mene zovete, ali ja volim ovdje.

– De nam barem. kaži, zašto voliš?

– Eto, ja volim, kad baš velite da mi glas valja, da me i oni prijeko čuju kad ovdje okujišem, i neka vide kakvi su muezini ovamo pokraj Bosne, pa nek misle kakvi tek moraju biti u Sarajevu, koje je kolik dvadeset Brčkih.

Članovi vakufskag povjerenstva i revizori iz Sarajeva zagledali se. Poslije, kad je on otišao, gledali su da mu iz kakve bilo stavke proračuna povećaju plaću, al niodakle ništa.

– Nema fajde, ljudi, pomoći mu se mora. Moramo mu između se redovno skupiti pa mu dati.

– Lijepo, koliko god reknete, ja pristajem, – kaže stari Edhemović, – samo ja sam vidio na njemu da on ima ponosa, da on nije prosjak, a ovo je neka vrsta milostinje.

– Nećemo mu davati kao milostinju. On je u dvadeset i četiri sahata zaposlen jedan sahat kao muezin. Neka nam šta bilo radi u onom ostalom vremenu, pa da mu plaćamo rad.

– Nije on ni za kakva posla. Ne bi bio ni za to da uči djecu u mektebu. Neka nam u dokolici uči mrtvima pred dušu, a sebi da očuva dušu, pa ćemo biti zadovaljni i mi i on. I na tom ostalo.

Svaki ga sutradan naponase pozvao i rekao mu, da mu štogod prouči pred dušu netko ocu, netko materi, netko djedu ili nani, i da se navrati kad bude gotov. Tako je Derviš Polovina sjedio na sofama pred džamijom, s Kur’anom u rukama i spominjao mrtve, a onda bi zaredao ispred dućana Hadžimehmedagića, Hadžiselimovića, Edhemovića, Kučukalića i još nekolicine drugih koji su ga darivali.

Jednoga je dana zaredao od dućana do dućana i svima im rekao:

– Ne može ovo ovako. Vi imate vazda posla u dućanu, pa kad ja dođem, često me i ne opazite u ovom mom izlizanom odijelu. Kad već hoćete da mi pomognete, neka vas Allah nagradi iz svojih bolhazana, ja ću vam samo kad dođem u teško stanje, doći u dućan u svojoj bajramskoj opravi, pa mi onda dajte što vam od srca pođe. Neka znate, kad vam dođem u najboljem što imam, onda sam u najtežem stanju, pa…

I tako je on, kad bi plaću patrošio, kad bi posljednji ručak pojeo i bez večere legao, pa kad bi sutra osjetio drhat i napuklost u grlu, došao kući, umio se, obukao beznu košulju sa svilenim rukavima, čohane šalvare, džubu i svilenu žutu ahmediju, pa se prošetao kroz čaršiju jednom i drugi put, a kad bi se vraćao prema džamiji, istrčavali su iz dućana preda nj njegovi zaštitnici i krišom mu tutkali u džepove krune i forinte, i on bi se uputio pravo kući, presvukao se opet u svagdašnje ruho, penjao se na munaru da javi svijetu, neka se ne zanosi suviše ovim prolaznim svijetom, neka ostavi za čas svoje svagdašnje poslove, neka umije određene dijelove tijela, pa kad stane u džamiji jedan pored drugoga, pred Boga, oprat će dušu i biti čisti i nevini kao istom rođena djeca…

Please follow and like us:
0