ASIM PECO „LIČNO IME U SIJARIĆEVOM ROMANU ‘BIHORCI’“

Views:
98

Kada se, početkom 1956. godine, u našim knjižarskim izlozima pojavio Sijarićev roman Bihorci, to je bio svojevrstan događaj i prijatno iznenađenje, i za kritiku i za čitaoce. A, da se i toga podsjetimo, to je bio kraj prve poslijeratne decenije, koja je obilovala ratnim “trofejima”. Sve je, još uvijek, odisalo ratom: i svakodnevni život i literatura. Sijarićevi Bihorci nudili su nam nešto novo, nesvakidašnje: i tematikom, i stilom, pa i svojom antroponimijom, ličnim imenima svojih junaka. Istini za volju, malo je ko od čitalaca toga romana do tada nešto više znao i o piscu romana, i o Bihoru, i o Bihorcima. Dakle, tu nam se sad nudilo nešto novo i kao takvo interesantno. Ponavljam, nova nam je bila i antroponimija, imena junaka ovoga romana. A lično ime u književnom djelu ima značajnu ulogu. Pogotovo na našim jezičkim prostorima gdje su minuli vijekovi ostavili vidnih tragova iza sebe. Tako, na primjer, mi i danas na osnovu ličnoga imena možemo lako odrediti porijeklo nekog člana naše društvene zajednice.

Naša antroponimija, naime, još uvijek nosi vidna religiozno-nacionalna, teritorijalna i socijalna obilježja. Tako, recimo, od izvornog imena Stefanos mi danas imamo na desetinu ličnih imena, kao: Stevan, Stevanac, Stevanda, Stevanko, Stevančić, Stefandža, Steva/Steve, Stevelja, Stevilo, Stević, Stevica, Stevko, Stevuka, Stevun, Stevča, Steja, Stejak, Stejko, Stejo, Stepan, Stepko, Stepo/Stepa, Stepojko, Stefa, Stjepan, Stjepo, Šćepan, šćepo, Stipan, Stipo, Stipe i sl., a svako od tih imena ima neko svoje obilježje, regionalno, socijalno i sl. Uz ta obilježja idu i ona stilska. Ne može se, naime, uz lično ime Sćepan nuditi ekavski izgovor i vojvođanska leksika. Lično ime uslovljava niz drugih osobina – od jezičkih do opšteživotnih, od antroponimskih do mikrotoponimskih.

A da lično ime uslovljava i stil, pokazaće nam ova dva primjera uzeta iz djela dvojice naših, nedavno preminulih, pisaca koji su bili savremenici, živjeli su dosta dugo u istom mjestu, pisali su o sredinama koje su imale nekih zajedničkih odrednica, ali ne i istih uslova življenja. Prvi primjer:

– Sinovi Ademovi! Neću držati propovjed, ne bih mogao i kad bih htio. A vjerujem da biste mi zamjerili ako ne bih sad, u ovom času, teži ne pamtim u životu, govorio baš o sebi. Nikad mi nije bilo važnije ono što ću da kažem, a ne želim ništa da postignem. Ništa, osim da vidim saučešće u vašim očima. Nisam vas nazvao braćom, iako ste mi to više nego ikad, već sinovima Ademovim, pozivajući se na ono što je u svima nama zajedničko. Ljudi smo, i mislimo isto, naročito kad nam je teško. Čekali ste, htjeli ste da ostanemo zajedno, da se pogledamo oči u oči, tužni zbog smrti nedužna čovjeka, i uznemireni zbog zločina. I vas se tiče taj zločin, jer znate: ko ubije nedužna čovjeka, kao da je sve ljude pobio. Sve nas su ubili nebrojeno puta, braćo moja ubijena, a užasnuti smo kad pogodi nekog ko nam je najdraži.

Drugi primjer:

– Ima jedna ploča… I na toj ploči ima hodža… I ima kraj njega jedna voda… Ime je toj vodi Zemze-voda. I ima tu jedno drvo… Ime mu je Badem drvo… E… kad se umre, to je teško… Pa će tebi doći jedan čovjek, kad ti umreš… A umrijećeš. I taj će čovjek zovnuti tebe… A ti ćeš se njemu odazvati… A on će ti reći: O Hatema, kćeri Sinanova, daj ovamo tvoje grijehove – Ja ih nemam, reći ćeš ti njemu, a on će tebi podnijeti knjigu, i u toj knjizi tvoje grijehove – iz dana u dan sve šta si radila, šta si zgriješila. Recimo petak, dan današnji, to si ti i to učinila: sjedjela si s momkom, pa bogme s momkom… – Pa će taj čovjek pročitati tebi: – Ovoliko, Hatema, imaš grijehova. Ovoliko imaš dobrih djela. – Pa je li više grijehova, e onda je muka. Digne se jedan težak malj, digne se, a ti ga, Hatka, gledaš ozdo, pa tup! – tebe u glavu, i kroz sedam katova zemalja protjera te taj malj i u prah učini.

Pred nama su, da ponovim, tekstovi iz djela dvojice savremenika koji pišu o ljudima iz iste društvene sredine, čak su i ličnosti koje ovdje govore iz istoga društvenog sloja: derviš i hadžija. Ali, to se odmah može zapaziti, njihove misli, njihove rečenice, njihov stil, nemaju ista obilježja. Dok u prvom navodu imamo klasičnu rečenicu, zgusnutu filozofsku misao, u drugom navodu imamo izlomljenu misao, datu, skoro, u dijalekatskom obliku, bez ikakvih dubljih poniranja. Jasno je, u pitanju su dvojica pisaca čije su književne teme cijeloga života bile različite i čija su literarna ostvarenja zasnovana na drugačijem jezičkom materijalu i iskazana drugačijim stilom. Riječ je o Meši Selimoviću i njegovom romanu Derviš i smrt i riječ je o Ćamilu Sijariću i njegovom romanu Bihorci. I da ja ovdje nisam naveo ove podatke, da nisam naveo imena pisaca koji su nam ponudili naprijed navedene tekstove, mi bismo tu lako prepoznali i pisce i njihova djela, pa i ličnosti čiji se govor navodi. Mada su oba pisca ijekavci, postoje uočljive razlike između njihovih ijekavština.

Sijarić, recimo, ima nijesam, Selimović ima nisam (tog oblika, slučajno, nema kod Sijarića u navedenom tekstu, Selimović ima oblik nisam), postoje uočljive razlike u leksici, pa i u ličnim imenima.

U romanu Derviš i smrt nalazimo ova (lična) imena: Ahmed Nurudin, Hasan, Harun, Kara-Zaim, Hafiz-Muhamed, Mula-Jusuf Mustafa, Malik, Džemal, Hadži-Sinanudin, Jusuf Abdulah–efendija, Ajni-efendija, Ishak, Piri-Vojvoda, Ali-Hodža, Alijaga Džanić, Emin Bošnjak…

U Sijarićevim Bihorcima imamo ove antroponime: Nurka, Halimača, Derdemez, Zemko, Maljuško, Felić, Sinan, Ramoš, Ferhan, Sećer, Hatema (Hatka), Hatemura, Petko, Raško, Beli, Durak, Fejzo, Đuza, Dajko, Sala, Aziz, Aziza, Demir, Nuško, Đulsuma, Medun, Elmaz, Vlaho, Haso, Husein, Habib, Ramuško, Muratka, Iso, Delvuša, Ramko, Duljko, a u službi antroponima tu se javljaju i: Hadžija, Kaplar, Arnautin…

Sva ova imena nose u sebi i neku odrednicu, regionalnu, svakako, ali ne i samo regionalnu. I jedna površnija analiza ovih imena uputiće nas na onomastiku jedne društvene zajednice, pripadnike jedne vjere, ali iz dviju različitih oblasti naše jezičke teritorije. A samo ta činjenica daje ovim imenima i posebna stilska obilježja. Uz to ide i još jedna spoznaja. Antroponimija iz Selimovićevog romana Derviš i smrt i svojim fonetskim likom, i svojim pratilačkim odrednicama, upućuje na ljude višeg obrazovanja nego što je to slučaj sa antroponimima iz Sijarićevih Bihoraca. Sve ovo, prirodno, odražava se i na stil tih romana. Istina, ni to se ne smije zaboraviti, Selimović je bio profesor književnosti, odlično je poznavao i jezik i literaturu, i nastojao je da svojoj pisanoj riječi da osobine koje neće izazivati zamjerke kritičara. Sijarić, opet, bio je po profesiji pravnik, nije bio toliko zaokupljen istorijom i teorijom književnosti kao Selimović i nije toliko “gladio” svoju pisanu riječ kao Selimović. Dok je Selimović “tesao” svoje tekstove, Sijarić je, bezmalo, prenosio na hartiju izvorne dijalekatske tekstove.

Razlike u stilu ove dvojice naših pisaca nisu posljedica samo njihovog obrazovanja, mada i toga ima, nisu posljedica samo činjenice da oni ne pišu o istim sredinama, niti sa istim motivima, te razlike potiču iz samih pisaca, potiču iz činjenice da je riječ o dvojici literarnih stvaralaca koji imaju vlastite stilove, imaju nešto što pripada samo njima i što ih i čini onim što oni i jesu u našoj književnosti. A, kao što je nepobitna istina da svako literarno ostvarenje ima svoja vlastita stilska obilježja, ima nešto što ga izdvaja i čini posebnim, istina je i da svaka ličnost u jednome književnom djelu ima nešto što pripada samo toj ličnosti. Mogu neke ličnosti u jednom književnom djelu imati i zajedničkih osobina, ali, ako je riječ o istinskom literarnom stvaraocu, svaka od tih ličnosti imaće nešto što je samo njeno, nešto što je odvaja od drugih i čini jedinstvenom. To je ono što i čini takve ličnosti dugovjekim. Po tim osobinama mi pamtimo literarne junake poput Držićevog Pometa, Matavuljevog Bakonju, Stankovićevog Mitku, Nušićevu Gospođu Ministarku. Bez takvih posebnosti nema dugog života bilo kom literarnom junaku. To vrijedi i za Selimovića i Sijarića. Razlike u stilu ove dvojice pisaca uslovljavale su i razlike u stilu njihovih literarnih junaka.

II

Naslov Sijarićevog romana – Bihorci – uslovio je i stilski karakter cijelog romana. U pitanju je isječak iz života gorštaka nastanjenih u planinama zabačenog ‘vilajeta’ u Sandžaku, a upravo taj momenat imao je znatnog uticaja i na izbor imena za junake ovoga književnog djela, pa i na cio njihov govor. Iza naslova romana Bihorci treba da slijedi ne samo slika predjela čiji se etnik nalazi u naslovu romana, da slijedi opis Bihora, nego i svi drugi postupci, sav drugi “inventar” romana, mora biti saobražen sa tim naslovom, sa tim etnikom. Neka dublja ulaženja u filozofiju života ne bi mogla da tu budu realnost. Jeste, to je mogao da čini pisac romana, ali ne i junaci njegovog djela. Sasvim drugačiju situaciju imamo u Selimovićevom romanu Derviš i smrt. Naslov romana nam odmah stavlja na znanje da je u pitanju filozofsko razmišljanje jednog učenog i obrazovanog čovjeka, a sama ta činjenica iziskivala je da i njegovi sagovornici budu iz takvog, ili njemu sličnog, životnog kruga. Naprijed navedeni tekst iz Selimovićevog romana (Sinovi Ademovi…) odmah nam stavlja na znanje da je riječ o dubokim filozofskim razmišljanjima koja njihov govornik želi saopštiti svojim slušaocima, ali saopštiti tako da ga oni shvate i, što je bitno, sa njim se slože. Takva poruka ne bi bila pristupačna žiteljima Bihora i takav tekst nikako ne bi pristajao uz Bihorce. Taj i takav sadržaj bio bi nepristupačan za Bihorce, koji su do naših dana bili bez škole i u kojem su pismeni i obrazovani bili rijetkost. Toj, i takvoj sredini, odgovarao je drugi i drugačiji pristup, drugi i drugačiji stil. Sijarić je bio ovoga svjestan i zato njegov Hadžija, koji se tu javlja kao najobrazovaniji i najučevniji, priča priču koju može da shvati i nepismena Hatka, i svi drugi u toj sredini. To je sve bilo nužno da se poštuje ako se željelo ostati na terenu stvarnosti. Ne samo da Bihorcima ne bi pristajalo lično ime Ahmed Nurudin, nego toj sredini ne bi pristajao ni način njegovog razmišljanja. A ako bi se, ipak, Ahmed Nurudin i smjestio u Bihor i među Bihorce, on tu ne bi imao sagovornika. Zato tu i sretamo Hadžiju i Halimaču i Hatku. Uz takve antroponime, sa takvim tvorbenim karakteristikama, može da ide Hadžijino izlaganje i da se o njemu razmišlja kao o nečemu učenom i posebnom.

Da bi nam cijela radnja romana Bihorci bila što vjernija slika životnih okolnosti koje prate tu sredinu, ponavljam, bilo je nužno dati posebna i imena. Otuda tu, kao glavna ličnost, Halimača. Priznajem, nikada do pojave romana Bihorci nisam čuo takvo ime. Uz Halimaču idu i mnoga druga imena iz ovoga romana. Ona nas svojim oblikom upućuju na predjele o kojima pisac priča.

Evo kako nam pisac opisuje ove svoje ličnosti: Halimača: “čovjek sredovječan, visok i prav, obučen u tvrdo vuneno sukno, krojeno bez mjere i ukusa – vjeđe digao, ruke raširio, usta napo¬la otvorio…” (str. 9), i dalje: “…koraka široka a lijena, siv, sav raspasan, kape zaturene na potiljak” (str. 132), na kraju: … “za njim Halimača – teška težačina zasjela u sedlo, utegnuta ferme- nom i pojasom, na glavi mu šal, pustio ga niz pleća, viri ispod njega tvrdo crno lice” (str. 149). To je slika glavne ličnosti ovoga romana. Iza ovakvog opisa ne može se očekivati prefinjen jezik. Govorni obrazac prati spoljni lik govornika. I to nam pisac nudi na svakoj stranici romana.

Druga ličnost romana, Hatka, pripada istom društvenom krugu, ali sa još manjim stepenom obrazovanja. Hatka, djevojka koju je Halimača našao za Hadžiju “da Hadžiji čisti sobu i vode mu donese… prigluha (je) postarija, lica široka i crvena, ruku obraslih bijelim maljama…” Ona je “dovotka, došla s majkom još djevojčicom, pa majka umrla, očuh umro, a ona ostala i rasla sa stokom, po najmu išla, i sad eto – umije svašta, pružiće ruku kad nema ko drugi…” (str. 11).
Hadžija je “učen… skup… bećar” i mnogo malen (str. 8). Svi su ga cijenili “jer miran je, i pametan, i obučen lijepo, drukčije no oni, pa imaju što nijesu imali: čovjeka s Ćabe, hadžiju, i s njim ćitabe…” (str. 12). On nosi bijelu čalmu, zelenu dolamu, žute čizme. “Ništa ljepše plotovi nijesu vidjeli. Cvijet se negdje otkinuo, pa pošao – čist, lijep – takav se činio Hadžija mahalom kad ga gledaju sa prozora, sa vratnica, kroz čvor na crnim čađavim vratima” (str. 13).

Od sve ove sredine, pa i njenog govora, izdvaja se Kaplar. To je “rđa! Propast! Krao po selu, obijao brave.” On se sam ovako predstavlja: “Kaplar Taruh, rodom iz Rašlja, po vjeri musliman… Širimo kulturu, i tako dalje” (str. 15/16).

Ovo nekoliko karakternih crta Sijarićevih junaka upućuje i na stil njihovog izražavanja.

Halimačin govor je slika narodnog govora te zone, sa manjim standardizovanjem, bez karakterističnijih dijalekatskih osobina: “Bili smo ti nekad i kuća i dom… Pa propali… Propalo sve! Moj otac, pa moj djed, pa moj pradjed, ehej… goro li zelena – riječ da im ne slušaš sjedeći, no da ustaneš, pa nek si hadžija i pod tom čalmom, a oni pusti u opancima. Imali torove i bili pametni. Imaće ti i gradi ljudsku pamet. To ti je za sad…” (str. 11). Cio njegov govor satkan je od ovakvih segmenata. Bez dubine i bez nekog lirizma. Sa manjim fonetskim dotjerivanjima to bi mogao da bude tekst za dijalektološka ispitivanja.

Tako je i kod drugih ličnosti sa ovim govornim osobinama. Hatka: “Mio mi srcu, pa drag, drag… ne znam, sestro, šta ću od sebe – gledam ga ja, gledam ga sirota, pa sve molim Boga, de pokloni mi ga, de moli te rob tvoj, učini mi toliko, de, pa mislim: on – hadžija, a ja sirotinja, hajd’ sastavi ti nebo i zemlju, pa se branim – jeste hadžija, no ništa nema, nit’ ima vola, nit’ ima konja, pa siromah kao i ja što sam, i plačem. Jer ništa ti, sestro, ne umijem. A noć mi najteža… Presjedim svu noć, i sve gledam u mrak, a iz mraka nešto gleda u mene, i kara me: ‘Hej, Hatemuro, veli mi otud, budalo ti, otkud hadžija tebi da pripane, kad ti ništa nemaš do to ludo srce’, i lijepo mi prijeti maljem, veli: ‘ovim ću te maljem u tvoju glavu, baš tu'” (str. 21).

U pitanju je čisti narodni govor, sa manjim piščevim standardizacijama. Iz navedenih redaka jasno se da zaključiti da je u pitanju žena iz naroda, žena koja je preokupirana samo jednom mišlju: kako da se uda. Ona je svjesna svoga društvenog položaja, čak i sa seoskog gledišta, ali je, isto tako, svjesna i društvenog položaja koji ima Hadžija u njenoj sredini. Jest, on je načitan, on ima Ćitabe, ali sve to u toj sredini nema vrijednost koju volovi i konji imaju. To je ono što se cijeni u toj sredini. To su materijalna dobra od kojih se živi i na koja se tu gleda.

Isječak Hadžijinog govora već je ovdje naveden. U pitanju je razmišljanje jednoga malo obučenijeg čovjeka iz naroda. Nema ni tu nekakvih dubljih misli, ni zaključaka. Sve je podešeno sredini i ličnosti kojoj se Hadžija obraća. Istina, Hadžija, ovakav kakav nam je dat u romanu, svojim obrazovanjem ne odskače mnogo od sredine u kojoj se našao. Njegovo obrazovanje, ako ga ima, nije mu podarila posebna školska sprema, a njegov hadžiluk nije mu donio neku posebnu kulturu. Jeste, on se malo odvaja od sredine u kojoj se našao, ali to nije veliki stepen odvajanja i, reklo bi se, to je vezano samo za religiozno učenje i pismenost koju iziskuje to učenje. U životnim postupcima Halimača nadmašuje Hadžiju i najčešće se izvršavaju Halimačine želje.

Za Kaplara je več rečeno da je čovjek koji se svojim pos¬tupcima, pa i svojim govorom, izdvaja iz sredine u kojoj se nalazi. To odvajanje nije posljedica posebnog stepena obrazovanja. To je sve vještačko i kao takvo strči iz sredine. Evo potvrde i za to:

– “Dakle, ponovite… Tu vašu vinu, u zakonu propisanu, uslovima inkriminacije odgovarajuću riječ…” i dalje: “Svešteno lice sjedi na petama, dakle, i dakle čita u sebi molitvu i žmuri. Predmetne njegove oči ne daju se vidjeti, i zato se imenovani ne može opisati – molim na nadležnost” – (str. 186-187). Kaplarov govor podsjeća nas na govor žandarma iz Kočićevih djela.

Svaka ličnost u romanu Bihorci ima nešto svoje, nešto što pripada samo toj ličnosti – bilo da je riječ o njenim životnim postupcima, bilo da je riječ o načinu izražavanja, bilo da je riječ o samom imenu. A, ponavljam, i spisak imena ovoga romana nije običan. I taj spisak nam nudi dosta zanimljivosti. Jeste, u rječnicima naših ličnih imena mi možemo naići na neka od tih imena, ali i ne na sva ta imena. Tako, recimo, lična imena Halimača, Hatemura, Ramuško, Delvuša ne nalazimo u rječniku muslimanskih imena Ismeta Smailovića. I to bi govorilo da lična imena koja nam u Bihorcima nudi Sijarić imaju regionalno obilježje, vezana su za Sandžak, ili neki njegov dio. Sve ovo govori da lično ime za svako književno djelo, pa i za Sijarićev roman Bihorci, ima veliki značaj. A samo fonetsko-morfološki likovi ovih imena ukazuju nam na oblast u koju pisac smješta radnju svoga romana. Nikakve zamjene ni standardizacije tu nisu moguće, ukoliko se želi ostati na terenu radnje romana, ukoliko se želi ostati u Bihoru i Sandžaku.

*  Rad prvi put objavljen u zborniku sa simpozija Seoski dani Sretena Vukosavljevića, XV, Prijepolje, 1993, 185-190. Ovdje prenesenulatinicu iz knjige Pisci i njihov jezik, Beograd, Prosveta, 1995, 414-423. Ispravljene su uoČene tehniČke i korektorske greške. Ovdje se prenosi iz knjige: Asim Peco: Izabrana djela, knjiga VI, Bosansko filološko društvo, Sarajevo 2007.

Please follow and like us:
0