BEŠIR LJUŠKOVIĆ “MJESEC NAD GOROM”

Views:
34

Vraćam se sa kosidbe. Košulja mi miriše na momački znoj i hajdučku travu. U ušima mi stružu pitomi glasovi zrikavaca. Šarov pokraj klade jedva drži napola otvorene oči, mirne i tople kao ljetnje veče.

Iz mljekara izlazi majka. Lice joj ima boju jomuže. Miluje me pogledom u koji je utkano sve ono što je htjela te večeri da me pita. Moja nana, koja jedva vuče godine, na pragu kuće ispod brijega, opipava vremenom naborane ruke. Okreće ih, podiže prema nebu. Uči dovu za potomke. Čeka rosu, da njom okvasi čelo i suhe ispucale usne.

Djed na kladi, sa sjekirom prislonjenom uz desnu nogu, prazni čašicu koja mu mijenja boju lica. Ono crveni kao one aršlame koje mu padaju na sijedu umornu glavu.

Neka kokoš, baš kao da je pijevac, zapjeva.

„Ne valja, sine”, reče majka.

„Šta ne valja, majko?” zapitah je.

„Ne valja kada pjeva kokoš”, odvrati ona. „Još u nevrijeme, sluti na nesreću. Što ne vidjesmo koja je da je zakoljemo”, dodade.

Nana još bijaše pri molitvi kada se nad gorom pojavi mjesec.

Oblačak jedan zarudio od mjesečine, tinja kao supraga. Htio bi i jastuk da joj bude.

Please follow and like us:
0