ĆAMIL SIJARIĆ “UNA – A TO ZNAČI JEDNA”

Views:
99

Una na latinskom jeziku treba da znači jedna, ili jedina, ili – možda jedinstvena, pa bi, prema tome bilo: Una – jedinstvena rijeka.

A ona – po svojoj ljepoti, po svojim virovima, slapovima, po svome toku i svome hodu to i jeste: lijepa i možda najljepša naša rijeka.

 

To je jedna naša hladna voda, za razliku od Sane, koja je topla; to je jedna naša čista i bistra voda, za razliku od Save, koja se muti.

 

To je voda koja se slila s gorja kao rosa sa lista i zemljom potekla kao njen ukras – kao nijedna druga rijeka, kao jedina – kao Una!

 

Oni koji ne umiju da vole neka na Unu dođu – i zavoljet će; oni koji ne umiju da pjevaju, neka na Unu dođu – i propjevat će; oni koji ne zbore – prozborit će kraj Une, oni koji ne čuju – pročut će kraj Une, oni koji ne vide – progledat će kraj Une! Može oko ove vode da bude sve ružno, ona će – Una, jedina i jedinstvena, biti i tada lijepa; može oko ove vode da bude sve tužno, ona će – Una, jedina i jedinstvena biti i tada vesela; može oko ove vode da bude tmurno, mračno i plačno, ona će – Una biti i tada puna plavih boja, prelazit će hitro preko kamena, gradit će virove i slapove, ulaziti u nov kraj da ga orosi, a kraj je “krajiški”, ona ljuta Krajina o kojoj se pjevalo: “Oj, ljuta Krajino, krvava haljino, s krvlju ručaš, a s krvlju večeraš” i prolazit će dalje svojim pravcem i svojim koritom ne mareći za ljudske nevolje, jer šta je sve bilo i prošlo otkad ona teče i šta još neće biti, a ona će jednako teći i biti uvijek samo jedna i jedina, samo – Una, puna pjene i klobuka, puna šuma i žubora, i oku nikad nagledana, niti uhu naslušana, niti u pjesmi opjevana, jer je jedinstvena, a to znači drukčija od drugih voda.

 

Stara je i mlada podjednako – onako kao što je podjednako staro i mlado vrijeme, ili kao što je podjednako star i mlad Grmeč nad njom, i Bihać u njoj, i Krupa, i Ostrožac, i Novi i Dvor i drugi gradovi i gradići, i silne šume, i mladi borići, jer je ona voda jedina, što joj i ime njeno kazuje – Una!

 

Ne teče mirno, ni tiho, nego nemirno i bučno, i liči ponekad na mlada ždrijepca u trku, i gotovo da se upitaš: kud trčiš? Ali tako ide samo do prvog vira, gdje će, čini ti se, u viru uvrijeti i iščeznuti sa krajiške zemlje; ali to je samo za trenutak – toliko koliko da se odmori, a poslije će da pođe hitrije, i, čini ti se, bistrije – kao okupana.

 

Reklo bi se da nijedna voda nema toliko – a tako malih, a tako bučnih slapova, kao ova krajiška voda. Ko zna otkud to dolazi; valjda od male strmine korita i od mnogo stijenja u njemu, preko kojega se slivaju slapovi – a ponegdje tako da grade čitave male vodene zavjese u kojima, na suncu, drhte i trepere dugine boje. Una tada dođe kao kakva nevjesta, ogrnuta nevjestačkim velom i silno bojama išarana.

 

Tamo gdje su na vodi vodenice – a njih je ovdje puno, njenu draž čine te male kućice od brvana, u kojima stalno bruje kola i vretena i voda šumi drukčijim šumom – tako kao da zbori: Samelji sitno…! Koliko se dugo na Uni melje – od prvog žita pa do ovog današnjeg, koliko je tovara žita i brašna prešlo preko njenih drvenih mosnica, koliko usta nahranilo – koliko putnika vodu prebrodilo, koliko je hajduka noću pregazilo, koliko vojni na njoj vojevalo – na ovoj najljepšoj, na krajiškoj vodi, koja nosi ime Prva, ili Jedina, ili Jedinstvena, to niko ne zna.

 

Dugo vremena je ova voda bila granica razdvajala je istok od zapada, jedno carstvo od drugog carstva – ono tursko od austrijskog. Pa je na istoku bio jedan zakon i jedna pravda, a na zapadu drugi zakon i druga pravda, ovamo jedna kruna, a tamo druga kruna – jedna carska, a druga ćesarska. I ko je odovud prelazio Unu, taj je zalazio u Ćesariju – to jest Austriju, a ko je otud prelazio Unu, taj je zalazio u Agareniju – to jest u Tursku. Ali za cijelu njenu dužinu to pravilo nije važilo, jer između Krupe i Ostrošca,a to je na njenom srednjem dijelu, jedan se jezik nekad turske zemlje uvlačio čak iza Kladuše i gledao tamo u Petrovu goru, onu što se nekad zvala planina Gvozd. Iz tog su ugla, iz tog klisa, oni silni junaci narodnih pjesama koji su silazili u Ravne Kotare i otuda, kako pjesma kaže, izvodili “latinske djevojke”. Svega je toga bila svjedok Una – koja je bila krvava mosnica za ratovanja i hajdukovanja, za porobljavanja i robovanja – “On robuje dvanaest godina, u zindanu Zadranina bana, u kojem je voda do koljena  – zmije iju, a akrepi piju; aman, medet, al’ medeta nije – tek se duša u kostima vije, ali bane ni habera nije”!

 

I šta sve nije bilo s ove i s one strane Une – vode koja je dijelila carstvo i često tekla mutna i krvava, pronosila tužne jadikovke i krvave od junaka glave – “Tu brat brata poznat ne mogaše…!”

 

Zapljuskuje Bihać – i, da gradu pričini veselje, razlijeva se u slapove i po svu noć šumi svojim bukovima – pa se čini da priča nekome koga san ne hvata… Ta voda dolje, i nebo gore – i mjesečina od koje Bihać pobijeli, i nešto što se ne zna šta je, a što postoji samo uz rijeku, i eto povoda za sanjalice da sanjaju… I ko umije da putuje s vodama, sa ovom će najdalje otići; a ko umije da prilazi tajnama – sa ovom će vodom najprije prići…

 

Oglednut će se u njenom ogledalu stari gradovi od kamena, oni za koje pjesma kaže: “Biše grada tri godine dana, ne obiše vara od duvara, ni kamena koliko kremena”; oglednut će se i vidjet će da su samo jedni stari starci, od zemana koji je prošao, od godina utonulih u tamu, od vladara kojih više nije – “od banova i od kapetana”. Una i jeste jedno ogledalo – da se u njemu ogledaju njeni gradovi, sunce i mjesec, dani i godine – i da se u njemu pogleda čovjek. Dođi i vidi se u tom ogledalu – i, ako se dugo u njemu gledaš, vidjet ćeš se kakav si bio kad si nekad mlad bio; i što si bliže njenom izvoru to si, čini ti se, bliži svome izvoru…

 

Ime joj je latinsko – Una a to znači Jedina, Jedinstvena.

 

I pas Aron uživao je na obali Une…

 

 

 

 

 

Please follow and like us:
0