DŽEVAD JAHIĆ “O JEZIČKOM IDENTITETU SANDŽAČKIH BOŠNJAKA”

Views:
62

 

 

” Istočna, odnosno sandžačka, varijanta bosanskog jezika do sada je slabo istražena. Tek nakon provedenih istraživanja ukazat će se i neke druge njezine crte, naročito one koje su posljedica kontakata sa kosovskim dijalektima srpskog i albanskog jezika. Moguće je da će se ukazati i neke dosad nepoznate crte kao rezultat osobenoga unutarnjeg razvoja samih dijalekata i književnojezičke tradicije toga prostora kao dijela šire bošnjačke kulture, na kojemu se upotrebljava bosanski jezik, odnosno njegova sandžačka, tj. istočna varijanta.” (Jahić, 104.).

 

& 1. Nauka je dosad sa različitih istraživačkih i problemskih aspekata pokazala i dokazala da postoji tijesna sprega i međuzavisnost etničko-nacionalnoga identiteta sa jezičkim identitetom. Zapravo, ona je pokazala da je jezički identitet neposredan odraz svih onih kretanja i razvoja koji u sebe uključuju poznatu složenost formiranja etnosa kroz historiju i njegovoga transformiranja najprije u narod, a potom i u savremenu naciju. Postoje, međutim, u prošlosti naših etničko-nacionalnih i jezičkih zajednica procesi koji kroz duže vremenske periode odražavaju svu složenost ovih međuodnosa i međuuvjetovanosti, koja na žalost rezultira međusobnim nerazumijevanjima, nepoznavanjima,  pa čak i negiranjima i stalnim dušebrižničkim asimilacijama. Upravo takvi unutarnji odnosi među našim etnosima i nacionalnim grupacijama dešavali su se u nedavnoj prošlosti, a njih je, takve nedorečene i neizgrađene, obilježavalo jedno relativno dugo vrijeme postojanja i funkcioniranja srpskohrvatskog jezika kao zajedničkog jezika četiri naroda; Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. Koncepcija toga zajedničkog jezika historijski je odigrala svoju ulogu, ali je vremenom, u sklopu složenih procesa, ne samo političkih, ali i političkih, preživjela svoje i sve više postajala smetnja slobodnom kulturnom razvoju na balkanskom tlu, pri čemu se misli prije svega na one slobode koje su u suštini ne samo nacionalnoga karaktera već i uopće slobode prava na istinu, na svoju prošlost, na sve ono što svaki kulturni, civilizirani evropski narod čini narodom. Općepoznato je da su ovdašnji najnoviji procesi doveli do kristaliziranja i međusobnih jezičkih odnosa, tako da je u zadnjih deset ili dvadeset godina na snagu stupila drukčija jezička koncepcija, koju oni koji jeziku ne pristupaju prije svega kao naučnom i historijskom fenomenu nerijetko nazivaju i nacionalističkom, što je naravno, vrlo površna i neodgovorna etikecija lišena dubljeg ulaženja u smisao složenih procesa kulturne i jezičke emancipacije na ovim prostorima.  Upravo na južnoslavenskom tlu, u slavenskom svijetu jeziči inače najsloženijem, a u vezi sa širim procesima najnovije historije toga prostora, završena je, već odranije začeta, dobrim dijelom u stvari šira slavenska, pa i evropska, koncepcija jezika koja se ogleda u formuli jedan narod= jedan jezik, što znači koncepcija  identificiranja savremene nacije sa vlastitim jezikom i sa pravom na vlastiti naziv toga jezika. U tom smislu naučno su prevaziđeni sporovi oko “postojanja” odnosno “nepostojanja” i nominacije naših jezika, pa se u našem slučaju normalno i neometano može govoriti o zasebnim nacionalnim jezicima, srspkom, hrvatskom, bosanskom i crnogorskom jeziku, naravno, uz prihvatanje svega onoga što je tim jezicima zajedničko i bez osporavanja naše zajedničke šire dijalekatske baze, pa dobrim dijelom i vrlo bliske pisane književnojezičke i šire komunikativne govorne tradicije.

& 2. U spomenutoj savremenoj koncepciji jezika na bivšem jugoslavenskom prostoru bosanski jezik zauzima posebno mjesto, s tim što je naučno riješeno i prevaziđeno pitanje njegovog naziva. Ono je u stvari bilo isforsirano pitanje, usmjereno dobrim dijelom na neuspjele pokušaje negiranja historijski čvrsto utemeljenog i jedinog prihvatljivog naziva bosanski jezik i njegovog nametnutog miješanja sa tobožnjim “adekvatnijim” nazivom “bošnjački jezik”, konstruiranim po principu formalnoga ujednačavanja naziva tipa  Srbi = srski jezik, Hrvati = hrvatski jezik, Crnogorci = crnogorski jezik, bez pravoga razumijevanja širega bosanskoga i bošnjačkoga nacionalnoga bića i bez poznavanja i priznavanja  složenosti i slojevitosti jezičke tradicije i jasnijega definiranja jezičke matice na bosanskohercegovačkom tlu. U tom smislu nećemo se posebno zadržavati na ovakvim i sličnim nesporazumima i ideološkim recidivima naše daljnje i bliže prošlosti i držat ćemo se naučnih postignuća u savremenim objašnjavanjima nacionalnog i jezičkoga bića, pri čemu polazimo od općepoznatoga i općepriznatoga prava svih na kulturne i jezičke slobode i od fakta da su svi naši spomenuti jezici zvanično priznati i da im stoga pristupamo kao zasebnim jezicima, nipošto ne tvrdeći da su oni i po svojoj strukturi  “zasebni”. Jer ne radi se o principu razlika nego o principu postojanja i, zapravo, neprikosnovenoga prava na to postojanje, koje prije svega nauka priznaje i podržava i dužna je da to priznaje i podržava.

& 3. Pitanje jezičkog identiteta sandžačkih Bošnjaka do dana današnjega u sebi nosi nemalo spornoga i neobjašnjenoga i ono u stvari nasljeđuje sve naše dosadašnje historijske i ideološke nesporazume, od kojih se ni nauka čak  ne može tako lahko osloboditi, pogotovu ona nauka koja je odveć podređena ideologiji i našim uobičajenim balkanskim modelima razmišljanja, bolje reći površnog razumijevanja, odnosno nerazumijevanja historijskih i jezičkih procesa na našem tlu. U ovom slučaju na tlu Sandžaka, izuzetno složenom prostoru slojevitih simbioza i viševjekovnih naslojavanja. Do najnovijeg vremena jezička fizioniomija Sandžaka u čisto dijalekatskom smislu posmatrana je kao dio slike dijalektološke karte sh. jezika, tačnije kao sjeverni dio dijalekta najčešće nazivanoga zetsko-sjeničkim (starija terminologija) ili zetsko-južnosandžačkim (novija terminologija). Posmatran je kao prostor dijalekta, tačnije sandžačkoga poddijalekta, u sklopu štokavskog narječja sh. jezika, sa svojim općepoznatim fonetsko-fonološkim, prozodijskim, morfološkim i leksičko-frazeološkim posebnostima (Ivić, Peco). Posebnosti toga poddijalekta ogledale su se naročito u originalnim naslijeđenim miješanim refleksima jata; ijekavsko-ekavskom tipa mlijeko –  pesma  (sjeničko-novopazarsko-bjelopoljski), ikavsko-jekavskom tipu mliko – pjesma (podgoričko-gusinjski),  te ekavsko-               -jekavskom tipu mleko – pjesma  (mrkovićki, odnosno mrkojevićki ) (Ivić, 57.). Napominjemo da je taj poddijalekt u spomenutoj slici, naravno, shvatan kao etničko-     -vjerska i prostorna cjelina srpskohrvatske jezičke pripadnosti, što znači da su govornici toga poddijalekta smatrani pripadnicima ne samo jednog jezika već i jednoga poddijalekta, mada se ipak ukazivalo i na izvjesne razlike uvjetovane upravo nejednakom etničko-vjerskom pripadnošću. Pri tome se misli prije svega na postojanje  znatnoga broja diferencijalnih govornih crta tipa spomenutih miješanih refleksa jata, ali i drugih diferencijalnih crta, koje nisu dovoljno znano i naučno produbljenije i utemeljenije tumačene. Nisu dobrim dijelom upravo zbog prenaglašavanja i uniformnosti te zajedničke srpskohrvatske jezičke pripadnosti, koja, pokazalo se, nije uvijek imala prevagu i nije bila dublje utemeljena u stvarne etničko-   -jezičke procese na prostoru Sandžaka.

& 4. To se prije svega odnosi na dijalekatsku pripadnost i samih sandžačkih Bošnjaka i na njihove govorne posebnosti, koje jesu bilježene i deskriptivno predstavljane, ali nisu dovoljno objektivno ni naučno produbljeno tumačene, prije bismo rekli da su površno, pa i tendenciozno, bolje reći “periferno”, tumačene (Ivić, Peco; Barjaktarević). Osim toga, etničko-jezički procesi u Sandžaku, sa aspekta naslijeđene srspkohrvatske dijalektologije, tendenciozno i površno su sagledavani posebno sa aspekta porijekla stanovništva i poznatih migracija balkanskoga dinarskoga tipa, jer su bili odveć opterećeni nacionalnoromantičarskim vizijama dobrim dijelom nenaučno postavljene, u savremenoj nauci uveliko prevaziđene, cvijićevske etnološke škole, a koja se npr. u Bosni i Hercegovinu u vezi sa proučavanjem porijekla bošnjačkog etnosa širila u vidu etnoloških nacional-romantičarskih vizija o prevazi pravoslavnoga elementa, a sve to u sklopu “isturenoga odjeljenja” cvijićevske škole oličenog u istraživanjma i površnim tumačenjima Milenka Filipovića i njegovih sljedbenika. Toj jednostranosti, površnosti i netačnosti tumačenja, doduše, dobrim dijelom je išla na ruku i nerazvijena, bolje reći “zakržljala” tradicija same etnologije kao nauke kod Bošnjaka, dugo vremena zanemarivane, marginalizirane i neshvaćene, u smislu njenog značaja i nezamjenjivosti kad je riječ o dubljim naučnim pristupima etničko-jezičkoj slici naših prostora, u ovom slučaju slici bosanskoga jezičkoga i bošnjačkoga dijalekatskoga prostora. Lažna slika o prevazi starinačkoga srpskoga etnosa nad “muslimanskim”, tobož pretežno “doseljeničkim”, i dan-danas se u nasljeđu cvijićevske romantičarske škole dobrim dijelom čuva i primjenjuje u srpskoj, odnosno srbijanskoj etnologiji i historiografiji, potpomognuto dijelom i tamošnjom dijalektologijom i lingvistikom, što su najbolje pokazali istupi nekih referenata na ovome naučnome skupu u Prijepolju. Pokazalo se, na žalost, da su nasljeđa takvih naučno nedovoljno artikuliranih škola preteška i preduboka i da ih se nauka tako lahko ne može osloboditi; ne može bar ona tipično nacionalromantičarska i mitološka, a i takve nauke ima.

& 5. Osim toga, otkrilo se još nešto u dosadašnjim nenaučnim i neutemeljenim tumačenjima dublje etničke prošlosti sandžačkoga prostora; da je slika predsrednjevjekovnoga etničko-jezičkoga suspstrata toga prostora zanemarivana, negirana, do danas u stvari zamagljivana netačnostima u njenom tumačenju, prije svega netačnostima o  kontinuitetu toga prostora sa ilirsko-tračkim supstratom, koji se uveliko negira, a  koji je više nego očit, kontinuitetu koji najvećim dijelom, u svojoj onomastici npr., čuva upravo bošnjačko stanovništvo sa ovoga prostora, što zorno pokazuju i najnovija istraživanja (Pašić, Alečković). Ta istraživanja, naime, jasno pokazuju  čuvanje kontinuiteta sa predslavenskim starinačkim balkanskim etnosom.  Današnje stanovništvo Sandžaka, posebno ono koje je primalo islam, javlja se nastavljačem toga predslavenskoga kontinuiteta, što se najbolje otkriva u etimologiji onomastičke građe Sandžaka, čija istraživanja ulaze u intenzivniju fazu (Pašić, Aličković). Onomastička istraživanja ovoga prostora na vrlo ubjedljiv način pokazuju da je ovo teren koji sa zapadnijim područjem  Bosne i Hercegovine sačinjava cjelinu ne samo u smislu kasnije pripadnosti Bosanskom pašaluku već cjelinu i u smislu mnogo starijih predslavenskih faza etničkoga razvoja. Naime, ilirsko-trački, pa dijelom i gotski i keltski, predslavenski supstrat širega bosanskoga prostora odnosi se podjednako i na današnji prostor Sandžaka, koji, kako to pokazuje onomastička građa (Pašić, Aličković, Džogović) , na specifičan način otkriva čuvanje svih tih jezičkih predslavenskih elemenata, i to čuvanje na način kako se to dešava upravo na širem bosanskome prostoru. Osim toga, ta građa otkriva da današnji prostor Sandžaka čuva tu predslavensku sliku u vidu balkanskoga supstrata  i samoga po sebi složenog i slojevitog, tj. otkriva se kao specifična vrsta supstratske etničko-jezičke interferencije i na prostoru Sandžaka, kako je to i na bh. prostoru, što je naročito ubjedljivio pokazano najnovijim istraživanjima Ibrahima Pašića u knjizi “Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni”.   Da je starinački kontinuitet stanovništva Sandžaka sačuvan i u srednjem vijeku, odnosno nastavljen kroz osmansko doba, pokazuje i već spomenuta najspecifičnija današnja fonetska govorna crta ovoga prostora, a to su miješani refleksi jata, koji odražavaju lingvistički zakonomjernu  unutarsistemsku diferencijaciju uvjetovanu slogovnim kvantitetom, odnosno time da li je slog u kojem se jat reflektira dug ili je kratak. Tako se desilo da do dana današnjega spomenuti novopazarsko-bjelopoljski, a zatim i podgoričko-gusinjski, pa i mrkojevićki govor, imaju različite miješane reflekese jata u zavisnosti od kvantiteta sloga, refklekse koje su sačuvali iz vremena XIII-XIV vijek. Naime, teorija lingvističke geografije pokazuje da se takve vrste miješanih refleksa javljaju i čuvaju tamo gdje se čuva etnički kontinuitet i da se zapravo i dešavaju tamo gdje toga kontinuiteta ima i gdje on nikada nije prekidan. Time se u stvari naučno iznova aktuelizira i na pravi način valorizira općepoznata crta ekavskoga refleksa jata u kratkim slogovima tipa pesma, hleb, belopoljski i sl. u novopazarsko-bjelopoljskom govornom tipu, za koju se i danas vrlo često vezuje širi istočnoštokavski refleks ekavskih govora, koji, kako je poznato, obuhvata i kratke i duge slogove, odnosno sjevernosandžački ekavski refleks u kratkom slogu shvata se kao rezultat uticaja ekavskih govora,  što je neprihvatljivo i naučno već odavno prevaziđeno i odbačeno tumačenje. Radi se, zapravo, o starom autentičnom miješanom refleksu jata, koji odražava nastavak prisustva i čuvanja starinačkoga stanovništva Sandžaka, kontinuiteta koji ide još od predslavenskih supstratskih ilirsko-tračkih, pa i gotskih etničko-jezičkih slojeva, preko srednjeg vijeka i prisustva bogumilstva na ovim prostorima, do osmanskoga vremena, islamizacije, a potom i XIX i XX stoljeća.

& 6.  Šira dijalekatska baza Sandžaka u sklopu savremenih koncepcija nacionalnih standardnih odnosno književnih jezika sagledava se i tumači na uveliko drukčiji način nego što je to dosad bilo u sklopu sh. jezičke koncepcije. Naime, sh.jezička koncepcija historijski je odigrala svoju ulogu i na kraju razotkrila i vlastite svoje krupne slabosti. One se prije svega ogledaju u njenoj jezičkoj difuznosti, tj. svima već sasvim jasnoj problematičnosti uzaludnoga nastojanja da se više nacionalnih i jezičkih tradicija i dalje posmatraju i vještački čuvaju u sklopu jedne šire jezičke zajednice, odnosno sh. jezika, “jednoga jezika, ali ne jedinstvenoga”, kako se to najčešće formuliralo.  Međutim, ta šira sh. jezička zajednica i inače je  bila utemeljena na jednom prije svega lingvistički vrlo problematičnom principu. To je princip periferije kao centra, a centra kao periferije, što znači da se krajnji istočni dio toga prostora smatrao, dugo vremena tako ipak i funkcionirao, istočnom njegovom standardnojezičkom i književnojezičkom varijantom (srbijanskom, srpskom, beogradskom), a zapadni njegov dio zapadnom varijantom (hrvatskom, zagrebačkom), pri čemu je centralni jezički prostor u stvari posmatran kao periferija, odnosno prostor na kojem se tobož ukrštaju te dvije varijante, istočna i zapadna. Vremenom je ta koncepcija izrastala u tipični asimilatorski dvostrani jezički koncept hegemonije nad centralnim prostorom, bosanskim i crnogorskim;  značila je  površno markiranje toga centalnoga prostora kao prostora standardnojezičkih izraza, dakle, tek perifernih dijelova šire jezičke cjeline. Perifernih dijelova, pak, na kojima se historijski začinju i razvijaju cjelovite nacionalnokulturne jezičke matice, sa dugom svojom govornom, a pogotovu pisanom jezičkom tradicijom, koje ni u kojem slučaju nisu nastajale istočno ili zapadno od toga vlastitoga svoga autentičnoga prostora, već su se začinjale i razvijale upravo na tome svome središnjem matičnome prostoru, u vidu vlastitih jezgara i svojevrsne govorne i pisane jezičke evolucije. Naravno da su i najnovija, većim dijelom nesretna, politička zbivanja ubrzavala raspad te, same po sebi problematične, jezičke koncepcije, ali naglašavamo da ta zbivanja nisu bila glavni uzrok njenoga raspada. Glavni uzrok bio je u njoj samoj, u lingvističkoj i kulturnohistorijskoj problematičnosti i nemogućnosti i prevaziđenosti njenoga daljnjega opstajanja. Dakle, savremena naučna i sociolingvistička koncepcija naših jezika, površno etiketirana kao “nacionalna koncepcija” zasebnih jezika proizišlih iz bivšeg sh. jezika, primarno ne može biti ni ideološka ni politička, mada nije odvojena ni od tih svojih, u jeziku uvijek dovoljno važnih i pratećih, vanlingvističkih komponenti odnosno faktora. Ona je prije svega utemeljena u zakonomjernostima jezičkih i kulturnohistorijskih procesa na  širem prostoru bivšega sh. jezika, vezano prije svega za viševjekovnu tradiciju četiriju jezičkih matica i za sve one zakonomjerne procese u razvoju i konačnom priznavanju tih matica kao autentičnih nacionalnojezičkih prostora podložnih vlastitoj evoluciji, prostora koji su se razvijali u tipičnim  uvjetima izuzetno bliskih međuetničkih i međujezičkih veza, ne samo historijski naslijeđenih već uopće trajnih i “svevremenskih” zakonomjernih balkanskih interferencija i zajedničkoga življenja sve do najnovijeg vremena.

& 7. U savremenoj koncepciji jezika proizišlih iz bivšega sh. jezika govorna osnova i uopće jezička tradicija sandžačkih Bošnjaka posmatra se na drukčiji i naučno utemeljeniji i, po prvi put, lingvistički prihvatljiv i definiran način.  Ona se više ne tretira kao periferni dio zetsko-južnosandžačkoga dijalekatskoga tipa u sklopu razuđenoga dijalekatskoga mozaika sh. jezika. Sa druge strane, ta govorna tradicija dobija na vrijednosti kao jedna vrlo složena, autentična jezička tradicija kojoj su do današnjeg vremena pripisivana svojstva odnosno porijeklo koje ima malo stvarne veze sa svim onim što ta tradicija u sebi nosi. Sandžački govori u cjelini su do danas ostali uglavnom neistraženi, a i ako su istraživani, to je dosad činjeno  površno i tendenciozno, prije svega zbog toga što su vještački “pripajani” dugim nekim širim dijalekatskim i govornim tipovima, bez dubljega sagledavanja njihove stvarne genetske povezanosti sa širim govornim prostorima, pogotovu onim  sjevernijim ekavskim, i bez dubljeg poniranja u bogatstvo tih govora i njihovu genetsku i strukturni vezu sa zapadnijim bosanskim govorina, odnosno dijalektima samoga bosanskog jezika. Naime, govori sandžačkih Bošnjaka, njihova dijalekatska, i s tim u tijesnoj vezi uopće jezička i pisana knjževna, tradicija utemeljena je na jednom širem  istočnoštokavskome razvojnom toku, koji se historijski uklapao u one razvojne tokove jezika i svijesti o tom jeziku koje nauka danas istražuje, argumentira i definira kao razvojne tokove dijalekatske baze i pisane tradicije samoga bosanskog jezika, kao jezika Bošnjaka ne samo u Bosni i Hercegovini već i u Sandžaku, Zapravo, jedinstveni i cjeloviti jezički prostor u vidu šire dijalekatske baze  bosanskog jezika jeste prostor današnje Bosne i Hercegovine i prostor Sandžaka, tj. one dvije teritorijalne matice na kojima se i sam bosanski jezik kao složena historijska pojava razvija. Osim toga, tijesne i viševjekovne veze sandžačkoga prostora i tamošnjih bošnjačkih govora sa zapadnijim govornim kompleksom Bošnjaka u samoj matici Bosni i Hercegovini u sandžačkoj jezičkoj tradiciji ostavili su vrlo duboke tragove, tako da se jezička fizionomija tih govora u cjelini  javlja kao krajnja istočna strana bosanskoga jezičkoga prostora u smislu pripadnosti bosanskom jeziku kao širem historijskom fenomenu. To, međutim, ne znači da se govori sandžačkih Bošnjaka nisu razvijali i u tijesnim vezama sa staroštokavskim ekavskim (sjevernijim srskim) i staroštokavskim ijekavskim (južnijim crnogorskim) govorima, jer upravo sa tim govorima ih vezuje i niz genetskih crta svojstvenih širim istočnoštokavskim odnosno staroštokavskim govorima. Govori sandžačkih Bošnjaka sadrže vrlo bogatu i autentičnu leksiku i frazeologiju kao neposredan odraz njihove autentične narodne i materijalne kulture, a u pravo u tome jezičkom sloju javlja se i najveća bliskost sa zapadnijim bosanskim jezičkim prostorom i dijalektima bosanskog jezika u cjelini. Zajedničko predslavensko, a potom i slavensko porijeklo, pa onda srednjevjekovno nasljeđe i napokon zajedničko duhovno i materijalno nasljeđe iz osmanskoga vremena odraženi su cjelovito u današnjoj fizionomiji čitavoga bosanskoga jezičkoga prostora, kojem nasljeđe sandžačkih Bošnjaka nesumnjivo pripada. To nasljeđe  ima upravo svoja vlastita obilježja i ono nije nikakav produženi krak niti neki periferni ogranak bosanskoga prostora već je jedna njegova vrlo bitna strana, odnosno dio toga prostora sa svim svojim izvornim organskim obilježjima. S obzirom na to da Bošnjaci kao narod nasljeđuju  bosanski jezik kao osnovno svoje kulturnohistorijsko obilježje, to njihovo obilježje odnosi se, naravno, i na sandžačke Bošnjake, jer su oni dio cjelovitoga nacionalnoga prostora.  Udio sandžačkih Bošnjaka u čuvanju i afirmiranju svijesti o zajedničkom bosanskom jeziku toliki je da se sam taj jezik bez toga udjela ne može ni zamisliti.  Svi današnji procesi kulturnih oslobađanja i nacionalne emancipacije i uopće afirmacije vlastitih kulturnih vrijednosti tijesno su povezani sa jačanjem svijesti o bosanskom jeziku kao nezamjenjivoj historijskoj pojavi i o tome jeziku kao uvjetu svih tih procesa i zapravo prvom i najbitnijem vanjskom obilježju i amblemu tih procesa. To bi sa naučnog aspekta značilo da su svi dosadašnji recidivi prošlosti odraženi u kompleksima i same “jezičke pripadnosti” sandžačkih Bošnjaka prevaziđeni i da se nauka izborila za to da napokon prevlada svijest o tome da sandžački Bošnjaci, kao kulturno samosvojna cjelina, nasljeđuju bosanski jezik kao svoj jezik i da u tom smislu pripadaju cjelovitom bosanskom jezičkom prostoru, tj. da ne pripadaju nikakvim drugim ni dijalekatskim ni jezičkim prostorima koji bi dovodili u pitanje koncept nacionalnog jezika, koji je i inače čisto naučno nesumnjiv, zakonomjeran  i dosljedan u širim slavenskim, pa i evropskim jezičkim razmjerama. Ta bosanska jezička pripadnost i takvo jasno definirano jezičko obilježje sandžačkih Bošnjaka njihovu kulturu ne dovodi ni u kakvu izolaciju spram susjednih kultura i dijalekata odnosno razgovornog i standardnog jezika Srba i Crnogoraca sa kojima žive i ni po čemu ne dovodi u pitanje naš širi zajednički štokavski komunikativni prostor. Pripadnost tome prostoru, naime, ne dovodi u pitanje pripadnost nacionalnom jeziku. Tačnije, da bi se pripadalo tome prostoru uvjet za to nije nikakva druga “pripadnost”, ni nacionalna, ni jezička. Sandžačkim Bošnjacima “nije nevolja” da svojom tobožnjom jezičkom lojalnošću pripadaju prostoru srpskoga ili crnogorskog jezika kako bi sačuvali svoje tijesne veze sa više nego bliskom kulturom unutar tih jezičkih fizioniomija. Oni svoju jezičku pripadnost slobodno, glasno i jasno određuju kao bosansku, odnosno njihov jezik jeste bosanski ne zato što “pripadaju” Bosni, jer oni Bosni ne pripadaju, već zato što su Bošnjaci kao narod, a Bošnjaci kao narod imaju  bosanski jezik kao najdragocjenije svoje historijsko, kulturno, nacionalno (i ma kakvo god još definirano) nasljeđe.

& 8.  U “Gramatici bosanskog jezika” Dževada Jahića, Senahida Halilovića, Ismalila Palića (Zenica, 2000.) po prvi put je naučno preciznije definirana genetska i tipološka pripadnost govora sandžačkih Bošnjaka i prvi put je ta pripadnost napokon dovoljno jasno objašnjena u sklopu dijalekatske slike samoga bosanskog jezika. Ta dijalekatska slika svodi se na to da “bosanski jezik ima pet dijalekata. Četiri su sa matičnog bh. prostora, a peti je sandžački, kojim govore sandžački Bošnjaci.  To znači da je bosanski jezik uobličen i sačuvan u granicama  administrativno-političke podjele  koja je za vrijeme Turske postojala  na središnjem južnoslavenskom prostoru. To su granice Bosanskoga pašaluka. Ti dijalekti bosanskoga jezika su: istočnobosanski, zapadnobosanski, istočnohercegovački, zapadnohercegovački i sandžački.” (Gramatika, 34.).  Tu se, po prvi put u nauci, upotrebljava pojam sandžački dijalekt, o kojem se kaže sljedeće:

” Sandžački Bošnjaci na širem prostoru između Bijelog  Polja, Novoga Pazara, Tutina i dublje dolinom Lima pripadaju posebnom dijalektu bosanskog jezika. To su većim dijelom arhaični govori koje je susjedni jugozapadni novoštokavski razvoj slabo zahvatao. Odlikuju se uglavnom neprenesenom staroštokavskom akcentuacijom (bōlnȉca, vojnȋk) i nekim starijim oblicima deklinacije. Mada su ovi govori tokom migracija po prilici pomjereni nešto prema sjeveroistoku, oni su sačuvali starinačke bošnjačke govorne odlike sa krajnjeg jugoistočnog dijela nekadašnjega Bosanskoga pašaluka. To najbolje pokazuju miješani  ijekavsko-ekavski refleks jata u bjelopoljsko-novopazarskoj zoni (tip mlijeko-vetar). Taj refleks najvjerovatnije je nastao u srednjem vijeku kao organska tvorevina na prijelazu između ijekavskih (južnih)  i ekavskih (istočnih) govora unutar istočnoštokavskog narječja. Bošnjački govori zapadnog Sandžaka (uzvodno dolinom Lma od Brodareva preko Prijepolja ka Priboju i Bosni), kao i oni u širem pljevaljskom kraju, po svojim osobinama pripadaju prijelaznom sandžačko-istočnohercegovačkom govornom tipu, u kojem se miješaju istočnije sandžačke bošnjačke i zapadnije istočnohercegovačke bošnjačke govorne osobine.” (Gramatika, 37-38.).

Sandžački dijalekt, kao peta organska govorna cjelina samoga bosanskog jezika, pokazuje i izvjesna unutarnja dijalekatska diferenciranja, što uvjetuje njegovu podjelu na poddijalekte: “Sandžački dijelekt dijeli se na: sjeveroistočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjepolimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-pljevaljski) poddijalekt. Njemu pripada i mrkovićki poddijalekt, koji nije u Sandžaku, već u južnoj Zeti, odnosno Crnogorskom primorju (okolina Bara), ali govorno spada u sandžački dijalekt.” (Gramatika, 38.).

& 9. Sandžačka dijalekatska baza na svoj način se kroz historiju ugrađivala i u historiju pisane riječi na ovim prostorima. Ta pisana riječ po svojoj prirodi i po svojoj izrazito kulturnoj nadograđujućoj dimenziji odražava i sve one materijalno-duhovne veze sandžačkoga prostora sa pisanom riječju u matici Bosni, jer ona ima svoj razvoj koji je odraz svijesti o jednome širem zajedničkom nacionalnom prostoru, idući i dublje od predsrednjevjekovlja, preko vremena srednjeg vijeka, kroz osmansko doba posebno, sve do našeg vremena. Imajući u vidu zakonomjerni historijski spoj između dijalekatske baze i pisane riječi, koji je i inače u nauci neosporan, i samu pisanu tradiciju sandžačkih Bošnjaka posmatramo kao dio cjelovite pisane tradicije bosanskoga književnog jezika. Jezička osnovica te tradicije je sandžačka dijalekatska osnovica, upravo ona koja i čini sandžački dijalekt kao peti dijalekt bosanskog jezika. Bogatstvo pisane tradicije sandžačkih Bošnjaka i savremena sandžačka bošnjačka književnost jezički odražavaju vrlo složene procese, koji rezultiraju današnjom književnojezičkom i standardnojezičkom fizionomijom, nesumnjivo autentičnom i naučno već dovoljno poznatom i priznatom. Godinu dana prije izlaska iz štampe i same “Gramatike bosanskoga jezika” Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića, u bosnistici se po prvi put pojavljuje hipoteza o postojanju dviju varijanata bosanskog jezika: zapadne (bosanske) i istočne (sandžačke), u to vrijeme reklo bi se radikalna i naučno preuranjena, iznesena u drugoj knjizi “Trilogije o bosanskom jeziku” autora Dževada Jahića:

“Pošto se bošnjački narod formirao u granicama nekadanjega Bosanskoga pašaluka, nakon pada Bosne pod austrougarsku upravu 1878. godine, dio muslimanskog stanovništva ostaje van granica Bosne. To se prije svega odnosi na sandžačke muslimane, koji su ostali pod turskom vlašću sve do  Prvoga svjetskog rata. Sandžački Bošnjaci i inače predstavljaju jedan osoben ‘regionalni etnos’, uobličen na međuprostoru stiješnjenom između balkanskih država. Sandžak kao pokrajina historijski je formiran sa svojim posebnostima, ali je sve do našeg vremena bio dijeljen između drugih, nikada se politički nije uspijevao odijeliti i osamostaliti. Koliko je god opstojao kao osobeni kulturni prostor i prepoznatljiva cjelina, toliko je uporno politički dijeljen, pripadajući Srbiji, odnosno Crnoj Gori. Njegova pripadnost Bosanskom pašaluku predstavlja nešto drugo, zato što je unutarnja podjela Osmanske imperije bila samo administrativna, nemajući klasično obilježje državnosti. Tako je kroz historiju islamizirano stanovništvo  Sandžaka ostajalo u stalnim i tijesnim vezama sa bosanskom maticom. Ali je ono ipak od te matice teritorijalno-politički bilo udaljeno, razdvojeno ne samo političkim granicama već i razlikama druge prirode. … Bošnjake kao narod objedinjuje njihov zajednički jezik, koji oni nazivaju bosanskim, a tako ga nazivaju i sandžački Muslimani, mada oni u principu sebe ne smatraju ‘Bosancima’. Dakle, to je jezik jednog naroda, bez obzira kakve sve teritorijalno-etničke razlike postoje unutar samog tog naroda. Bošnjaci se (školski rečeno) dijele na dva dijela: na ‘bosanske Bošnjake’ i ‘sandžačke Bošnjake’, među kojima postoje razlike,ali koji ipak pripadaju jednom te istom narodu. Kako su se među ta dva dijela bošnjačkog naroda formirale razlike, shodno tome idu i razlike u jeziku, koje su čitav taj razvoj pratile. Na taj način, unutar bosanskog jezika formirale su se dvije varijante, bosanska i sandžačka, odnosno zapadna i istočna, mada one do danas nisu dovoljni istražene niti su pouzdanije naučno obrazložene i definirane.”

(Jahić, str.102.).

Već tada, u vidu utemeljenije hipoteze, iznesene su i neke govorne crte koje bi mogle činiti unutarnje organske strukturne temelje historijske uvjetovanosti tih varijanata, među kojima su naročito važne razlike u prozodiji, zatim u refleksima jata, nekim glagolskim oblicima, na leksičkom planu u orijentalizmima sa specifičnim sandžačkim značenjima, zatim uočljive osobenosti u toponimiji odnosno onomastici, naročito u tvorbenim antroponimijskim tipovima odnosno izuzetno visokoj frekvenciji specifičnih hipokoristika u sandžačkom dijalektu i sl. U vezi s tim razlikama, prije svega uvjetovanim različitim dijalekatskim bazama, autor o sandžačkoj varijanti bosanskog jezika zaključuje tom prilikom i sljedeće:

” Istočna, odnosno sandžačka, varijanta bosanskog jezika do sada je slabo istražena. Tek nakon provedenih istraživanja ukazat će se i neke druge njezine crte, naročito one koje su posljedica kontakata sa kosovskim dijalektima srpskog i albanskog jezika. Moguće je da će se ukazati i neke dosad nepoznate crte kao rezultat osobenoga unutarnjeg razvoja samih dijalekata i književnojezičke tradicije toga prostora kao dijela šire bošnjačke kulture, na kojemu se upotrebljava bosanski jezik, odnosno njegova sandžačka, tj. istočna varijanta.” (Jahić, 104.).

& 10. U posljednjih desetak godina, koliko je prošlo od pojave hipoteze o dvije varijante bosanskog jezika, naučna istraživanja građe sandžačkih dijalekata, s jedne strane, a posebno istraživanja pisane tradicije i korpusa starije i novije bošnjačke književnosti, sa druge strane, sve više i sigutnije ukazuju na opravdanost te hipoteze, na njenu čvrstu utemeljenost, mada je ona u svoje vrijeme ipak iznesena više na lingvističkom “intuitivnom”, a manje na strogo sprovedenom naučnom nivou. Naime, impozantni korpus sandžačke književnosti, i one starije, i one novije, savremene, zapravo sam po sebi otkriva svu naslijeđenu slojevitost i samog jezičkog identiteta sandžačkih Bošnjaka, što se naročito upečatljivo ocrtava i predstavlja u jednom historijskom nizu, idući npr. od sandžačkog epa “Ženidba Smailagić Meha”, preko Ćamila Sijarića, pa sve do današnjih savremenih sandžačkih proznih pisaca, npr.  Bajrama Redžepagića, Murata Baltića, Safeta Sijarića, Bisere Suljić-Boškailo, zatim  sandžačkih  pjesnika, npr. Fehima Kajevića, Faiza Softića, Enesa Halilovića, Jahje Fehratovića i drugih. Upravo književna građa kao primarno jezička građa, podložna proučavanju sa aspekta njene utemeljenosti u govornoj i pisanoj sandžačkoj tradiciji, tek sada u pravom smsilu otkriva utemeljenost Jahićeve hipoteze o postojanju sandžačke varijante bosanskog književnog jezika. Jer sama varijanta, koliko se god ona u teorijskoj lingvistici određivala i smatrala prije svega standardnojezičkom, ona svoje stvarne i najdublje i najsigurnije odrednice i potvrde nalazi upravo u najvišoj sferi upotrebe jezika, onoj književnoj, najkreativnijoj, pa prema tome i najčvršće vezanoj za organske jezičke temelje, za vlastitu organsku govornu, odnosno dijalekatsku bazu, u ovom slučaju bazu sandžačkoga dijalekta. Na taj način se dvije, u nauci već uveliko prihvaćene, teze, prva koja se odnosi na definiranje sandžačkoga dijalekta kao dijela šire govorne osnovice i samog bosanskog jezika, i druga, teza o sandžačkoj varijanti bosanskog jezika, zapravo uklapaju jedna u drugu i jedna drugu podupiru, tako da svaka od njih sama po sebi biva sigurnija i utemeljenija, jer je naučno podržana onom drugom.

Veliki leksikografski pooduhvat izrade desetotomnog enciklopedijskog  “Rječnika bosanskog jezika” Dževada Jahića svojom građom i metodologijom izrade, dubokim zahvatom kako u književnu tradiciju bosanskog jezika kao cjeline, tako i u bogato sandžačko književnojezičko nasljeđe, daju još veću potporu opravdanosti teze istoga autora o postojanju dviju varijanata bosanskog jezika, odnosno o naučnoj utemeljenosti ukazivanja na specifičnosti jezičkog identiteta sandžačkih Bošnjaka, odnosno njihove organske pripadnosti sandžačkom dijalektu bosanskog jezika, s jedne strane, a sa druge strane čvrste vezanosti toga identiteta i za pisanu tradiciju, odnosno za postojanje i same sandžačke varijante bosanskog jezika, utemeljene u standarnom jeziku, ali na pravi način pokazane i stvaralački odražene upravo u književnojezičkoj,  sandžačkoj varijanti. Dublja istraživanja te varijante  tek predstoje a građa koja je nesumnjivo potvrđuje će se na najneposredniji i najočitiji način odražavati upravo u književnim djelima sandžačkih bošnjačkih pisaca. U vezi s tim vrlo je značajno to da se po prvi put u historiji visokoškolske nastave na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru na matičnom Odsjeku za bosanski jezik već uvodi predmet Dijalektologija Sandžaka, u ovom našem razmatranju direktno vezan za naučno utemeljivanje i buduće proučavanje sandžačkoga dijalekta bosanskog jezika, a također i predmet Sandžačka bošnjačka književnost, čije će cjelovitije prezentiranje i valoriziranje, idući od naučnoga definiranja sandžačke folklorne koine sve do proučavanja i boljeg sagledavanja savremene sandžačke književnosti i njenog jezičkog izraza,  u stvari biti i pravi put u jasnijem i sigurnijem definiranju i same istočne odnosno sandžačke varijante bosanskog jezika.

 

L i t e r a t u r a:

 

Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika. Uvod i šptokavsko narečje, Novi Sad 1956.

Asim Peco, Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Beograd 1989.

Danilo Barjaktarević, Novopazarsko-sjeničkli govor, Beograd 1962.

Alija Džogović, Sandžačka dijalektologija, Novi Pazar (u štampi)

Ibrahim Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka I, Sarajevo 2008.

Ibrahim Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka II, Sarajevo-Visoko, 2010.

Ibrahim Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, Sarajevo (u štampi)

Sulejman Aličković, Bogumili Sandžaka, Tutin 2008.

Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić, Gramatika bosanskoga jezika, Zenica 2000.

Dževad Jahić, Trilogija o bosanskom jeziku II, Sarajevo 1999.

Dževad Jahić, Rječnik bosanskog jezika I-III, Sarajevo 2010-2011.

 

Dževad Jahić

  • Referat je predstavljen na naučnome simpoziju Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku/Staroj Raškoj u Prijepolju 2010.

 

Please follow and like us:
0