EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

Views:
32

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz.

Još od zore ni znaka a na vitoj se munari začuje mujezinov tanahni glas, zauči salavat. U to se doba prenula i mlada žena u svojoj skromnoj sobici gdje još nije bilo svjetla. Prenuo ju mujezinov glas. Prva joj misao bijaše Bajram, no odmah za tom ona tuga s kojom je provela na stotine noći. Svak se raduje, svak se gizda, žena sprema muža, mati sina, sestra brata, a ona… ah, gdje je njezin vojno, u askeru, daleko u svijet zanio kosti svoje, a more biti da je do sad i u zemlji… I ona pokri lice rukama, onako proplaka, kako je svaku noć s plačem legla i ustala.

Najedanput skoči, upali svjetlo i baci se do svog sinčića koji je slatko spavao. Maliću bilo tek šest godina, jedro dijete ko jabučica.

– Arife, sine moj! – poče ga buditi – Ustani, eno salavat, Bajram! Ustani!

Malić progleda. Protrlja oči, a kad razabra riječi majčine, veseo skoči.

– Zar Bajram, mati? – u čudu će ono, pa poleće k prozoru. Ali napolju bila još tama.

– Eno, čuješ salavat! – veli mu ona – Hajde umij se, pa će ti mati lijepo obući nove haljine, pa ćeš onda u džamiju.

Mali bio veseo, nije znao što će prije. A mati doskora izvadila čitav svežanj haljina, umila ga i počela oblačiti: nova i čista rubenina, pa onda nove čakširice, pa onda šamaladže, anterija, čohali fermen, pas, fesić medžidija, pa čarapice i nove firale, a sve novo, sve kroja ko za velikoga. Mali se sve posmjehivao gledajući to novo odijelo, pa bi istom ubrzao:

– Je 1’ de, mati, da su moje čakšire bolje neg’ u Muhameda Devlet-hanumina?

– Uh, tvoje su najbolje! – odvraćala mu ona, a glas joj drhtao.

Sirota zaklonila lice od svjetla da joj malić ne vidi suza. Oblačila ga, sobom mu sapela i najmanju kopčicu, a kad ga sasvim opremi i on ustade, pred njom bijaše prava slika njezina dragog, neprežaljenog muža.

Salavat se na munari svršio i zaučio sabah; napolju je svitalo. Mati se zagledala u sina, zagrlila ga i pokapala suzama.

– Dušo moja! – veli ona – Što ćeš nam u džamiji zaiskati od Boga?

Tako ga je običavala napućivati. Mali se zamislio.

– Da nam Bog da zdravlje i dug život, – veli on – pa onda … što ono još, mati?

– Onog svijeta Džennet, sine moj!

– Ja, Onog svijeta Džennet i… ništa više, je l’de, mati?

– Zaboravio si nešto! – jedva žena izmuca zagrlivši dijete.

Mali se opet zamislio.

– Ha! – uskliknu on – i da nam babo dođe.

– Jest, jest, dušo moja! – dočeka ona plačući, a u sebi dodade:

– Ako bude …

Sad je mali opazio majčine suze, pa se nekako snuždio. Ali nije mu se dalo da to bajramsko veselje, pa radost za nove haljine pomuti kakvom tugom i stoga nekako dirljivo zapita majku:

– Ma što plačeš, mati?

– Ali ne plačem, dušo moja, – ona će usiljeno – već mi je drago što si mi tako valjan i pametan!

Opet ga zagrlila.

Doskora i ona baci feredžu na se i povede malića do kapije da ga uputi u džamiju. Iza avlijskih vrata virila na sokak, kud su ljudi prolazili. Svaki čas škripile tuda nove firale il’ cipele, šušnjile nove haljine, širio se do njih miris miska kojim su ljudi namazali nove haljine, a hladnim jutarnjim zrakom brujio glas „tećbira“, što su ga prolaznici tiho učili.

Mladoj ženi grudi da puknu od neke tuge. Sjetila se kad bi prije četiri godine ovako na Bajram ispratila svog dragog Mehagu u džamiju, a u njeg novo odijelo – bio je vazda najpristaliji.

Najedanput ga dušmani uzeše u asker, otjeraše na vojsku, a ona osta sirota sa svojim dvogodišnjim sinčićem. Što je od onog dana suza prolila, a svaki dan na svakom namazu od Boga iskala da joj se povrati njen dragi Mehaga. Pa joj je sad žao na cio svijet.

Sprva došlo dva-tri puta pismo od njeg s Drine, iz Hercegovine; a kako rekoše da je otišo nekud čak za Stambol, otada nikakva glasa za njeg. I komšije, dok su imali pouzdanih glasova, dođi i oveseli je svaki čas, a sad kari’ da i oni vide da se nema ničem dobru nadati za svog muža. Plakala, grlila malića, jedinu uspomenu svojih sretnih dana, a ono se otimalo, htjelo u džamiju.

I ona ga naposljetku pusti: on se umiješa u prolaznike, ode u džamiju onako skromno i pobožno ko odrasto čovjek. Njene oči ostale uprte za njim.

*

U Devlet-hanuminu kuću, koja je uprav naprama haremu džamijskom, sleglo se silno ženskinje da vidi gizdavi svijet kad se iz džamije raziđe. Bajram je i ženskinje gizdavo, a sve veselo, samo Mehaginica tužna, žalosna. Došla u taj veseli svijet da vidi svog sinčića, kad joj iz džamije izađe.

Žene ju tješile i razgovarale, a ona plakala. Iz džamije se čuli dirljivi glasovi i doskora poče dova, a stotine i stotine grla zabrujalo haremom: „Amin, amin!“

Sad osu svijet iz džamije.

Harem pun, sve novo, gizdavo, stiska, oni silni prosjaci cvilili:

– Udijeli siromahu sadaku porad svog zdravlja, porad Onog svijeta!

Dugo je trajalo dok se taj silni šaroliki svijet iztiskao iz harema, a svak se laćao džepova i bacao pare ubogima što su cvilili kraj njihovih nogu.

Na kraju, baš među starcima, išao Arif, uzevši se po ruku sa Muhamedom Devlet-hanuminim.

Bila oba vršnjaci. Baš na samom izlazu, jedan starac sagnuo se i pomilovao oba dječaka, a objema majkama srce igralo od radosti.

Na ovaj sveti dan sve se sjeća preminulih svojih, pa sad sve ovo gizdavo mnoštvo krenulo na mezarluke, da tu na kaburu svojih starih prouči što za duše njihove.

U toj je svjetini išao i mali Arif, i on će poput drugih onamo, makar da ne zna za kabur nikoga svog. A kad se ljudi počeli vraćati kućama svojim, i on je veselo potrčao majci svojoj. Umoran već šćaše uprav da ukorači u svoju avliju, kad se kod njeg stvori stranac čovjek u tuđu odijelu.

Mali se poplašio pa se požurio u avliju, ali stranac za njim.

No začudo bilo malom kako ga taj tuđi čovjek gleda nekako umiljato i smiješi se na njeg. A kad ga još i po imenu dozvao, ono stalo.

– Je 1’ tebi ime Arif? – upita ga stranac. Mali kimnu glavom, metnuvši prstić u usta, a čudnovato promatrao stranca.

– Čiji si ti?

– Materin – ozva se ono sad.

Čovjek bio do suza dirnut s ovog dječijeg odgovora.

Gledao ga čas-dva a suze mu navrle na oči. Srce mu igralo od nekog uzbuđenja; poslije četiri godine vraća se iz dalekog svijeta, susreće se eto sa sinom svojim, a prepoznati se ne mogu. Kakve su misli obuzele dušu njegovu!

Priđe k djetetu, zagrli ga i suzama pokapa. Tako ga u zagrljaju ponio preko avlije. A kad se vrata kućna otvoriše i sirota žena smotri sina svog u zagrljaju svog dragog vojna, srce da joj pukne od časovita uzbuđenja. Nije u prvi mah vjerovala svojim očima, gledala ga ko izvan sebe. A kad joj se muž javi drhtava glasa, ona suznih očiju poleti prama njima.

– Sine moj! – zagrli ona dijete – Vidiš, evo tvog babe!

Tu, na pragu kućnom zahvališe Bogu na tolikoj sreći.

Tog je dana išao komšija komšiji, svoj svome na Bajram.

I Mehagi su dolazile komšije i svojta, a u njegovoj kući toga dana bijaše dvostruk Bajram.

 

Please follow and like us:
0