EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” ŠESTO POGLAVLJE

Views:
57

VI

Svak je proveo taj dan u nekoj neizvjesnosti. Činovnici i medžlisi šutili ko zaliveni, a građanstvo bilo nekako sumnjivo, zamišljeno. Nešto se načulo, vidi se da se nešto kuha, narod predviđao nekakav događaj. Ljudi se po čaršiji pošaptavali, a u sudu kao da se ništa i ne zna. Primicao se mrak. Po večeri bijahu sve tri kahve u gornjoj čaršiji pune. Ljudi se po običaju sastali na razgovor, ali ovaj put sve nekako zabrinuto, sve šutilo. Dok se u jednoj javi Sefer, čovjek potanak onako, ali znatiželjan u svačem:

– Ljudi, prodani smo, neka znate!

Neki kao da se probudiše iz duboka sna, upriješe oči u Sefera, a neki kao da su to znali pa samo uzdahoše, dok će sam kahvedžija Bajro:

– Šta, bolan! Kome?

– Švabi!

– Osmanlija, proklet on bio! – odriješi Bajro, a Sefer mjerio družinu očima.

No, drugi kao da su to znali pa nastaviše svoje duboko razmišljanje. Razgovor nastavi Sefer s Bajrom. Njiha su se dva podudarala u mislima; oba su htjela da se digne galama, da se buni svijet, nek se samo viče. Doskora sabiralo se još ljudi i pridruživalo njima u razgovor. Na Osmanliju hiljadu kletvi. U to će među njih Hadži Selim-aga. Družina umuknu čas-dva dok on sjede i pozdravi ih.

Hadži Selim-aga je kao i drugi šutio taj dan, no bio je zato da se povede boj; ali kako je bio kod suda, a ono što se danas vijećalo bila neka tajna, on šutio, nek svijet na drugi način sazna za Švabu. Stoga se danas nije mogao odlučit da on zapovrgne skupljanje vojske, već htio da to narod od sebe započne pa da se i on tome pridruži.

I tek što je sio, kad se vrata otvoriše, a k njima upade Numan-efendija.

Koliko su se jedni oveselili Hadži Selimagi, toliko su opet drugi Numan-efendiji. Svi su držali ovu dvojicu za pametne, za najpametnije u kasabi, a bijahu ljudi i od suda.

– Prodani, prodani, moj dragi Hadži Selim-aga! – produlji Sefer svoj prekinuti razgovor gledajući u njeg.

– Pa nije ovo prvi put! – dočeka ovaj – Sto je puta nas Osmanlija prodo…, ali mi ako budemo stari, mi se ne damo!

Numan-efendija šuti.

– Fala Bogu kad vidjeh jednog turčina! – na to će Bajro – Aškosum ti bilo!

– Ja šta ćemo, Hadži Selim-aga, ako Boga znaš? – Sefer će tobož zabrinuto.

– Bogme, kud ostali turci tud i mi.

– Nemoj tako, Hadži Selim-aga! – trže se Numan-efendija – Već reci: „Kud sva Bosna, tud i mi!“

– Pa ja, šta ostali svijet to i mi!
– Al’ sva se Bosna neće biti. Eno čovjek sad iz Tešnja, pa veli da se oni neće biti.

– Mi nijesmo ni za kog svezani!

– E jà šta govoriš: kud svi turci…

– Ma šta hoćeš ti? – dreknu Hadži Selim-aga.

– Hoću da se krv uzalud ne proljeva!

– Kako uzalud! Zašto?

– Kad ne moremo iznijet sa…

– Ama bolan, turčin ko je neće se predat lahko.

– Beli vala! – Sefer će.

– Mi ni od cara nemamo zapovijedi da se bijemo!

– I ne treba nam je!

– Biva, ti ne pripoznaješ cara ni njegova emera?

– Kako ću ga pripoznati kad me je prodo?

– A zašto te je prodo?

– Šta ja znam; prodo, prodo!

– Evo, ja ću ti kazati: Prodo baš zato što mu nijesi pokoran.

– Jà smo mi bili pokorni caru, jà iko živ. Ako smo mu kad i izišli iz itáata, to smo učinili zato što nam se zulum čini.

– Ha, ha, ha! – ironički će Numan-efendija – Nama se zulum čini? Dođe zapovijed da damo koju stotinu momaka, da se naša domovina obrani od dušmana, a mi se krivimo među se, ne damo askera!

– Pa! U cara dosta askera, nek nas brani!

–   Eto, kako pravo govoriš! – dočeka Numan-efendija – Ne može se kovat asker kao pare. Ako mu ga narod ne da…

Ne izgovori Numan-efendija, a vrata se naglo otvoriše.

– Eno Švabe u Doboju! – viknu čovjek sav prestrašen.

Svi svrnuše oči u njeg.

– Šta! u Doboj stigo! – Bajro će stojeći zapanjen uz odžak, a findžan mu ispade iz ruke.

– U Doboj, u Doboj!

– Ma kad, bolan?

– Eto sad stiže čoek ozdol, a Švabo, veli, pritisko Polje dobojsko u sami zahod sunca.

– Ih! – čudili se ljudi i zanijemili nekoliko časaka.

– Jà šta ćemo, pobogu braćo? – trže se prvi Sefer i podboči objema rukama nasred kahve.

Ovim časom i Hadži Selim-aga i Numan-efendija prekidoše svoj razgovor. Istina izbi na srijedu: da Švabo ne dangubi, već zauzima jedno po jedno mjesto. Nastupio je dakle odlučan čas: boj ili mir. Po ovoj maloj družinici moglo se saznat da je tako i cijela kasaba u strahu, u brizi, a odluke nikakve, ko kad nema nikog ko bi narod sklonio na nešto. Narod opet kanda je očekivao da se kolo povede od suda, od gospode. Makar da Sefer bijaše čovjek komu se nije moralo odgovorit, ipak odlučan je čas pa Hadži Selim-aga diže glavu, raskolači oči i prozbori ozbiljno, gledajući u Sefera.

– Da ti ja kažem šta ćemo! Hućumet se neće bit. Mi nemamo koga čekat – već turčin ko je, za silah!

– Ne, Hadži Selim-aga! – dočeka Numan-efendija – Ne nagovaraj svijet da gine džaba! Čuli smo i ja i ti danas carske riječi koje nam kažu da ne dižemo puške!

Svi svrnuše pogled u Numan-efendiju. Ljudi do tada nijesu ništa znali za emernamu; mislili da ni car ne zna za to, već da je Švabo od sebe udario. Numan-efendija uhvati tu priliku pa nastavi:

– Car je dao Bosnu Austriji, i kaže nam da nam nema fajde opirati se tome, već da se odmah predamo.

– Kad je tako… – progledaše ljudi drukčije i kao da se probudiše iza sna.

– Istina je, braćo, da nam to Osmanlija poručuje, – sad će Hadži Selim-aga – ali mi treba da se šerijata držimo.

– Pa šerijat ti kaže da starijega slušaš! – ulovi ga Numan-efendija.

– Ja neću da znam za onog koji me je prodo! Šerijat hoću…

Uto provali u čaršiji, u onoj tišini, tugaljiv glas:

– Braćo, eno Švabo u Doboju!

Taj glas uzburka svijet koji je sjedio po kahvama, pa sve posuka napolje. Ljudi potekoše svojim kućama; mislili da će Švabo do zore niknut u Maglaju, pa da se je spremno ginut ili bježat, da se možda ne zaglavi u plamenu svog doma. Sve se raziđe pa napošljetku i Hadži Selim-aga i Numan-efendija, bez sporazuma, bez ikakve odluke.

U trećoj, Arapovoj kahvi sjedila je mladež i slušala kroz otvorene prozore onaj razgovor. Mladež ko mladež; krvca uzavrela, mašta se razigrala, pa škripalo zubima, htjelo se nešto, al’ niko nije znao što. Neiskusni momci nijesu mogli povesti sami boja, a ona hladnoća i briga u starije im braće zadavala veće ogorčenje i ko neku veću srčanost. Samo da ima ko razvit bajrak i pozvat svijet u boj, eto gotovih vojnika, sivih sokolova, da obrane ognjište svoje. No većini ta obrana nije titrala pred očima već da se ogledaju, da pokažu onim strašivicama što je junaštvo. Pa možda bi se i našo ko bi to kolo zapovrgo, da nije bila noć, da nije bilo onako kasno za svake spreme. Svijet se razbjego svojim kućama, da tu kod svoje dječice čeka zoru i sudbinu svoju.

Dok je ovako mladež sanjala o svojoj pobjedi, o junaštvu, u jednom se kutu zbio Ahmet i razmišljao kanda jedini zrelo i razborito. Njega su trle dvostruke misli. Mjesto Ajiše, prosidbe, ženidbe, mjesto takih slatkih nada, sad napade ovaj veliki događaj. I kad bi predobio Ajišu, i kad bi bar za neko vrijeme odgodio sve to, šta će bit sa Švabom? Ako je istina da je došo u Doboj, onda eto ga sjutraj u Maglaj, a nigdje ni vojske, ni kakve spreme! Čuvati kuće svoje, kao što se eno ostali razbjegoše, sjedit uz ostalu svojtu, skrštenih ruku, sramota, a da ti dušman uđe u zavičaj pa možda i u kuću! Pa zašto i ne bih? Čuvati staru majku svoju, a i Ajišu držat na oku dok ovo sve mine; ali šta? Onaki momak, još hoće da se ženi – ta šta bi mu rekla prva jauklija njegova? Muško bajagi, a krije se sa ženskinjem! Jok! Ići u boj? Da svakako ljepše, dostojnije ovakog momka; pa il’ obranit i majku i dragu svoju i vatan i sve, ili poginuti. A poginut, ah to je sveto, to je… stoput bolje nego li sramotno živjet! A – ko zna, kad bi on tako kukavan bio bi l’ ga i Ajiša imala zašto volit onako ko prije? Ta s kojim bi obrazom izašo pred nju…?

Niti je družina gledala u njeg niti je on čuo njihova razgovora. Najedanput skoči on odvažno i pođe prema vratima, ali ga u taj čas zastavi družina.

– Bezbeli, i ti ćeš s nama? Mi smo te ubrojili.

– E kuda?

– Na Švabu!

– Slobodno! – osiječe on svega srca – U me se morete pouzdat kolik i u kog.

To izgovori pa zamače na vrata a družina osta izmišljajući: ko bi po prilici još htio i mogo poći s njima u boj.

Please follow and like us:
0