EDHEM MULABDIĆ “ZELENO BUSENJE” TREĆE POGLAVLJE

Views:
20

III

Bijaše sparna ljetna noć. U cijeloj varoši grobna tišina, a tek kroz prozirnu tamu vidiš gdje zatitra na nebu po koja zvjezdica. Sa strane Muharemagine kuće pribio se Ahmet uz duvar pa šapće, izljeva boli srca svog onom što je skriveno za mušepkom. Najedanput će on svim žarom svoje duše:

– Ah Ajiša! Da znaš kako je meni teško živjet bez tebe!

Ove su riječi parale srce njeno… Ona je znala koliko nju Ahmet ljubi, al’ je morilo što i ona njega ne može uvjerit o svojoj ljubavi. On je zove već odavna da sama pođe, ali ona bez očine volje prekoračit prag očin, to nije mogla.

– Ako sam ja jedini na tvom srcu – govorio on – onda…

– Jedini ti, svega mi na svijetu! – izusti ona drhtavim glasom.

– Onda hajde, bit ćemo sretni!

– Ah kud sam pristala, da me stigne kletva očina!

On ušuti. Žarka je ljubav zaokupila dušu njegovu, on se borio: živjet bez nje ne može, a silit djevojku da ide bez očine volje, navući na nju kletvu roditeljsku, to mu srce nije dalo.

– Da šta ćemo? – izusti on boreći se sam sobom – Šta da čekamo? Ja se bojim.

– Šta se bojiš?

– Ah, otac tvoj… zar ne bi moglo svašta biti da te da…

– Ti se, Ahmete, toga ne boj! – slobodila ga ona – Mati je s našu stranu, a otac me ne bi dao gdje i njoj nije u volji.

– Pa šta da čekamo? – opet će on u strahu – Znam, kad god te zaprosim da mi te neće dati!

– Pa i ne zna se.

– A kako to? Misliš da me ne bi odbio?

– Pa da i odbije, niti si prvi ni pošljednji.

– Ah, Ajiša! Ne bih ja žalio za te sve učiniti, i tu sramotu podnijeti, da budem odbijen; ali… Zbilja Ajiša, ako sam ja jedini na tvom srcu, hoćeš i ti za me nešto učinit?

– Sve što god hoćeš.

– Dobro! – ushićeno će on – Ja ću te zaprosit, ali… ako me odbije otac, onda… te iste noći da si moja!

Ona se zbuni. Oduprijet se Ahmetu, najdražem na svijetu, nije mogla, a poći preko očine volje, ah, to je bolilo. Ali čas je došao, gdje valja ubrusit, koračit, pa bilo to s očinom voljom ili sama. Ona se borila sama sobom, a on nastavi:

– Otac zna da sam te i zimus htio prosit, a nije dao o tom spomenut. Pa ako me i sad, drugi put odbije, svak će živ reći da si pravo uradila što si sama pošla. A i on, najposlije će popustit, smilovat će se i pomiriti s nama. Već reci mi sad – hoćeš poći, ako me odbije!

Ona je šutila, oklijevala časak-dva, a on opet:

–  Hoćeš, Ajiša? Sad mi reci!

Časak tišina…

– Hoću! – izusti ona jedva.

Jedna jedita ova riječ svali silan teret sa srca njegova, rasplinu tamu s duše njegove, otvori vrata životu njihovu. On se čas topio u nekom milju, bio ushićen, dirnut; sav klonuo pod utiskom tog slatkog časa, podao se blagu čuvstvu srca svog, a bio jači, silniji spram svake smetnje – i začas zahvaljivao Bogu na skoroj budućoj sreći.

Dugo joj govorio, htio da joj preda srce svoje, otkrio sve nade, pozlatio život njihov. On već gledao kako će biti sretni, kako će ih paziti majka njegova, ma sve – sve joj kitio tako slatko, ushićeno, a ona se zanijela, topila u nekom blaženstvu. I koliko joj je srce treptilo od njegovih slatkih riječi, toliko je u isto doba duša prezala od nekog časovitog straha i zebnje za onu jednu riječ, što ovako sama o sebi odlučuje.

– Pomisli, Ajiša, kako ćemo sretni biti! – govorio on – Ja, vjeruj mi, kud god hodam, šta radim, miso mi je vazda uza te. Kad u konaku sjednem da pišem, pomislim u sebi: „Baš sad moja Ajiša veze!“

– Dina mi i ja tako! – dočeka ona.

Pijetli već učestali, noć se presvratila, vrijeme rastanku.

– Ali sad… sad kad pomislim – veli on – da si zbilja moja, ah! Sad je, čini mi se, sav svijet moj. Sad ne bih odlazio od tebe! Kad bi se mogao ovaj mrak zastavit…

– Zbilja, Ajiša, da se dogovorimo! – trže se on poslije male stanke – Eto, ja ću, ako Bog da, sjutra zaprosit…

– Uh, pa zar baš odmah!

– Odmah, odmah! Ja ti kažem, ja ne žalim za te i tu sramotu podnijet da budem odbijen, ali i ti… nek si gotova, spremna, ako te ne dadne! On neće ni slutiti da će šta biti baš iste noći – je li tako?

– Ne znam ništa… kad pomislim.Ž

– Ma ne boj se! To će se sve razminut kako je najbolje!

Nju sad poduzimala briga, bojala se oca, al’ Ahmet pritvrđivao dogovor i odmicao od prozora:

– Eto tako! Čekaj me sjutra odmah iza jacije!

– Uh pobogu, pa zar baš sjutra? – ubrusi ona u brizi

– Odmah iza jacije! – šapnu on pa iščeznu u mrak, a ona osta na prozoru…

 

* “Zeleno busenje” prvi je bošnjački roman objavljen 1898. godine. Sajt SANDŽAČKAKNJIŽEVNOST.COM će u više nastavaka objaviti ovaj roman kako bi i u ovom obliku bio dostupan čitaocima.

Please follow and like us:
0