FAIZ SOFTIĆ: “KUĆA”

Kako ostaviti kućni prag
I sipca u šašovcima


Avliju i na kolju ovčije lubanje
Kako otići, a ne ponijeti
S proljećem, rascvale zukve njihanje.
Struhnuće tahta što nekad žuta bješe
Ako je ne budem svakoga dana pogledivao
Osušiće se i džanarika u kraju vrta
Majčinom rukom potkresivana.
Kako ostaviti kuće
I u njima prvi suđeni plač
Plašim se – u svanuće
Zapaliće ih, da se na njihnom
Plamenu ogrije,
Đavolji vrač.
Suđeni smo jedno drugome
Spojeni u začetku :
Ona – da me sakrije od vjetra
Ja – da među podnice njene
Skrijem zrno duše
U kojem jeka stiže jeku.

Please follow and like us:
0