FAIZ SOFTIĆ: “MUTNA VODA”


Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: hajde, vrijeme je da se spremate, te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturat po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao, koliko osjeća li se let leptirice koja kruži oko lampe.


Prije nego izađoh iz sobe da se umijem na česmi ispred kuće, okrenuh se i pogledah lica moje braće i sestara koji su, nabijeni jedno uz drugo spavali na dušecima, a svjetlost lampe se igrala po njihovim obrazima ispisujući noćne šare. Spavaju moje sestrice i sanjaju; spavaju moja braća i sanjaju. U sobi je još mrak, proljećni mrak, koji jedva razbija naša lampa na kojoj je majka podobro uvila fitilj.
Izlazimo iz kuće; prvo otac, a onda za njim ja – danas ću mu biti desna ruka. Ide se u varoš, na pijacu…

Pada kiša i napolju je sve mokro: kamenje ispred, zemlja i trava iza kuće, mokre su grane zukve i sa njihovih kratkih listova padaju krupne kapi i razbijaju se o kamene ploče oko njenog stabla. Milioni kapljica je u zraku; jedna za drugom lete prema zemlji; evo, kvase i moju kosu.
Otac mokri blizu kuće: šoro-boro, šoro-boro – čuje se iza plota o koji se otac, onako sanjiv, pridržava.
Umio sam se, a majka već izvodi konja i duboko uzdiše. – Kako ćete, dijete moje, veli, pa nastavi – svunoć je lilo, kako ćete na Lješnicu…
– Jesu li ovce pojele žito? – upita otac i ne okrećući se prema njoj, na što mu ona reče da jesu i da im je i vodu sipala u kalice. Otac zijevnu, a kao da reče: sve si uradila kako treba…
Ovdje vam je hljeb – veli mati i za samar na konju priveza torbak, imaju i nekolike jabuke, uzmite ih kad se budete vraćali… pokvasite usta – majci drhti glas… Dobrih pet sahata hoda je do čaršije, a isto toliko i nazad.Majka brine. Istjerasmo osam ovaca iz štale i krenusmo. Otac najprijed vodi konja, a ja tjeram ovce za njim, a onda se on baci na samar, ošinu kljuse prutom i veli: hajde, pohitaj, tjeraj tu ovčadiju… – I ja ih stadoh šibati vitkim brezovim prutom po mokrim runima. One su potrčkivale i zastajale, kao da su negdje ispred osjećale divinu. Balja, tako smo zvali jednu, kojoj nemaše ravne za zijana – sama bi se odvojila od stada i strčala dole u Halilovu livadu i oštrim zubićima kao makazama stala zasijecati pitomu travu. I nju smo riješili prodati. Kad malo odmakosmo od kuće, ovčice pognuše glave i oslonjena jedna na drugu, kao da se došaptavaju, ujednačiše hod prateći konja na kojem jaše otac i ponekad ih vabne, na šta one podignu glave, podignu uši kao palčeve, ali ih ponovo spuste i nastave sitnim korakom.
Kiša i dalje pada, otac se zagrnuo sivom ceradom niz koju klizi kiša,a i ja imam malu žutu kabanicu koja me štiti.
Kod Hanifovog stana pristigoše Korićani, a nešto dalje pridruži nam se još nekoliko ljudi koji su kisli i hitali kaljavim putem. Nijesu kisla samo njihova odijela, već i njiohova volja za razgovorom. Jedva se pozdraviše. Šlaptali su po malim žutim baricama i ćutali. Kroz mokar zrak provlačili su se strukovi mirišljivog duhana. Svi oni tjerali su ponešto od stoke; poneko je vukao tele koje se opiralo ispružajući vrat i balježalo, pa se, na kaljavom putu, pušila topla balega. Najviše je bilo onih koji su tjerali po nekoliko ovaca, pa su se,kao đinđusi bačenog đerdana, cijelim putem bjelasaležive gomilice.
Na Velikoj ravni blizu Hazana, gdje se cijeli kraj lomi na dvije polovine pregrađene šumovitim brdom, zanemoga konj Rahmana Kalikuće, opruži se i stade zijevati. Gledamo kako mu bijela pjenuška narasta iz poluotvorenih usta, i topla bala klizi u blato. Konj je napredan i bijel kao labud. Još jednom pokuša da podigne silnu repinu, ali – ne moga.Ubrzo crče! Rahman spusti kapu na čelo i stade razvezivati sedlo. Sedlo na koje je do maločas jahao i sa kojega je preticao i ljude i stoku, i sve živo i neživo, sada je držao u svojoj ruci, a mrtva glatka i mokra leđa konja-labuda puše se kao i one juneće balege u hladnom blatu. Ovako mrtav, zekan izgleda još silniji.
– Aih, aih, jazuk, jazuk, veliki jazuk – ljudi zastajkuju vrte glavom i pljuju. Neko psuje. Rahman ćuti, drži sedlo u rukama, gleda u mrtvog konja, kao da ne vjeruje. Ni riječ ne progovara. Naiđe i Kadrija Peh, pa kada viđe mrtvog konja ispruženog na ledinku pokraj puta, skoči i podviknu na Rahmana: – Još prošle subote,na Bekovom gumnu, rekao sam ti da ga nećeš još dugo jahat, prijatelju moj… A onda su se gledali bez želje da išta više kažu jedan drugom, a i šta bi…? Sve je govorila mrtva kljusina pored puta. Stiže i Feho Kolašin na svom udržanom vrancu, izvuče konopac iz bisaga, obvezaše mrtvog konja ispod prednjih nogu, pa preko leđa i povukoše do ivice šume. Tu su već druge noći, režali psi, a danju se rojevi muha, kao pljeva, uzdizali i spuštalina lešinu. Naredne godine na tom mjestu izđika visoka zelena trava, ali je stoka sve opasala, a tamo nije prilazila. Uzmicali su od tog mjesta kao od plašila.

***

Rahman se, sa sedlom u ruci, vrati niz Mučivode, a mi, mokri i kaljavi, nastavismo prema čaršiji. Mali buljuci ovaca idu i svojim čaponjcima zarezuju blato iprave duguljasta slova V. Kiša ne prestaje; sa modrih krovova na tucanjskim kućama izdižu se sivi strukovi dima i miriše smrčevina. Visoki dimnjak fabrike celuloze, kroz kišu i sivilo,nazire se daleko kao žirant.
Prilazimo Lješnici. Blizu je Jaštak, mjesto na kojem se prelazi mutna rijeka. Taj nesigurni most namamio je mnoge, a onda ih izdao. Ćazimovicu je, prošle godine, nosilo sve do čestaka gdje se zaplela u jošu, a odatle je izvuko Mikailo, čija je kuća bila nedaleko od mjesta gdje se žena držaše za krhte grane. Strah joj bješe progutao glas, izdavala je snaga i ona je blijedo gledala u spasitelja koji joj dodade dugu toljagu za čiji vrh se uhvati i iskorači na sigurno.
Približavamo se mostu; malo ko progovara, a svi pogleduju u mutne bukove koji se gomilaju niz rijeku. Nadolaze žućkasti talasi kao gnoj i nose granje i nekakve kratke trupčiće koji se u bukovima otimaju kao živi. Vaalovi su već dodirivali nekoliko debelih dasaka koje su bile most. Mnogi su zastajali ispred vode koja veće bješe odskočila nekoliko koraka od mosta i lagano se širila. Poneko zagazi, a onda se popne na daske i, bojažljivo, nesigurno koračajući, pređena drugu stranu i otud doziva svoje ovčice, koje su drugi gurali za njim i one bi napokon zaplivale; zavodeći se i otimajući sa talasima, stizale na drugu stranu; sa njihovih bijelih runa cijedila se mutna voda.
Jedna žena, obučena u crnu dugu haljinu, opruženu do samih peta, pojavi sei tu ispred mosta. Nekoliko puta smo je viđali dok su sedijelili dan i noć – izlazla je iz sporednih puteva, napravila po nekoliko koraka zajedno sa nama i nestajala, kao da je u zemlju propadala. Kao ni sada, tako ni gore ništa nije progovarala. Imala je crveni šal vezan oko glave, koji joj je padao niz vrat i leđa, a preko čela i šala zavezala bijelu šamiju i tvrdo je stegla, kao ono kada bi strina Ema zavezala glavu u danima boljoglave, kaja bi je bar jednom mjesečno podlo napadala. Ništa nije nosila u rukama, niti je vodila ili tjerala kakvo životinjče. Niko je nije duže gledao od onoliko koliko je bilo dovoljno da je ugleda, da je vidi i odmah je prelazio na ostale. Ona je, tu pred mostom, prvo stojala i gledala u vodu koja je nadolazila. U jednom trenutku priđe i pusti da joj mutna podivljala voda dodirne sami vrh opanaka, a onda se povuče jedan korak i, prije nego je nestala,izgovorila tri riječe: „Voda ima zube“. To nije bio glas žene, bilo je to kao da se najednom otvorila pećina i kao da je neko odozdo – iz njenih dubina kroz dugački stap izgovorio ove riječi. Mnogi se pomeriše s mjesta, a neki su samo poluzatvorenim očima, škiljavo zagledali u raskvašenu zemlju.Oni koji se dohvatiše druge strane rijeke govorili su nam nešto, mlatarali rukama, ali od strašne huke talasa koji su se prestizali, nismo razabrali skoro ništa. Najednom, snažna bujica nanese i naduvenu mrtvu lešinu zelene krave čiji je obli i napuhani trbuh plutao na površini kao balon.
Niko nikoga nije pitao šta se zbiva, kao da je sve to bilo očekivano. Kada se gore uzvodno pojavila i velika krlja koja se gipkala na mutnim talasima ponovo se između nas pojavi i ona žena,zagleda se u vodu i ponovo nesta. Narod je pridolazio i tu zastajao. Stigoše i dva dječaka, jedan od njih – onaj nešto veći nosi ispod pazuha crvenog pijetla povezanih nogu i sa velikim hoberom koji se na svaki korak gipka, kao da se sprema da zapjeva.
– Harunov!? – dreknu neko iz one gomile i dječak sa pijetlom ispod pazuha pogleda prema čovjeku.

– Pošto ti je taj pijetao? – Bio je to Demo Prelja. Tako je radio godinama – umiješa se u narod koji ide prema pijaci i vreba da kupi nešto pojeftino, a onda ga skorom za duple pare preproda na pijaci. Demo se naže naprijed i osta u tom položaju sve dok onaj dječak ne reče da ga ispod dvjesta dinara neće dati, pa makar ga i vratio u Tvrdu Njivu.
– A koja mu je godina? – priupita Demo i usta mu ostadoše poluotvorena kao da je kroz njih primao riječi, a ne kroz klempave uši koje mu štrčahu iz glave kao dva kišobrančića.
– U maju će imati dvije – dječak sažaljivo pogleda pijevca koji je okruglim svjetlucavim okicama začuđeno gledao u onu masu koja se povećavala i u onu vodu koja je nadolazila. Ovce, telad, krave, dvije nastrhnute koze Muharema Biljegovića… Sve se to sakupilo ispred vodenene brane u kojoj već potanja most. Neko reče kako se prije dva dana porodila jedna djevojka od neke raspušćenice iz gornjih sela i to dijete bacila u vodu, te zbog toga lije ovolika kiša; plaču nebo i zemlja, a mutne plase prestižu se i nose sve što poduzmu.
– A kako bi bilo da se izuči nekoliko dova, ne bi li ovo ikako omalilo… – To i ne reče do kraja a Fako Muka se zaigra skoči na one daske koje su se jedva naslućivale iz mutne vode i njima, u nekoliko koraka, pređe na drugu stranu. Od onih pred mostom, niko drugi nema kuražida zaskoči. Feriz Čauš, čovjek od nekih šezdesetak godina, odvoji se u stranu, skide čakšire i, zajedno sa čarapama i opancima, zamota ih oko glave, pa dobro uteže kaišom. E to više nije bila glava Feriza Čauša, već grmen; ostao je u bijelim dugim gaćama i zagazio u rijeku. Iz one gomile svijeta iskoči Nuradin Kofrc: – Jesi li sišao s pameti, o Ferize… – Dreknu iz sveg glasa ali je Feriz već bio do pasa potonuo i gurao naprijed. Još malo je sjekao vodu, a onda se okrenu i niko nije tačno znao – da li se sam okrenuo što se predomislio i htio nazad, ili su ga mutni talasi i ono granje koje su prevrtali – okrenuli, te on pokuša prema obali sa koje je krenuo, ali se ponovo okrenu u mestu i stade potanjati. Udara rukama po vodi, ali je sada već bio plijen bujice koja se poigravala sa njim kao i sa onim drvećem koje je nosila i prevrtala. Posljednje što se vidjelo od Feriza Čauša bili su oni njegovi opanci na vrhu glave koje je vezao kaišem, ali i oni brzo potonuše. Nekoliko njih iz one grupe pred mostom krenu nizvodno, ali ih ubrzo susretoše gole i raskvašene prline govoreći da se dalje nema kud i da Ferizu Čaušu nema pomoći. Njegova žuta krava koju bješe naručio da mu je, kada pređe na drugu stranu, natjeraju u vodu a da će je on dozivati, sada je udarala rogovima o zemlju i rikala da je zaglušivala i onaj strahotni huk rijeke.Svi su gledali niz rijeku koja je progutala Feriza Čauša, a kad se okrenuše da pogledaju uzvodno imali su šta i vidjeti; ogromni talas već je izašao iza onog obližnjeg zavoja rijeke i bio samo na nekoliko koraka od njih. Samo su Macan i Demo uspjeli da mu uteknu, svi ostali i malo i veliko, i žensko i muško, i insan i hajvan – sve se to nađe u vodi, u mutnoj talasastoj vodi, koja se više nije čula od vriske naroda, od rike krava i teladi od blejanja ovaca, a čak ni onaj dječak nije ispuštao svoga pijevca koji se udarajući krilima i kokodačući pokušavao oteti iz njegovih ruku. Najednom, dječak ga pusti, ali su mu noge bile svezane, te se i on samrtnički borio, ali su talasi bili jači. Grozno ga smotaše i njegov pjesma bi i prođe. Niz bihorska sela strčavali su oni odvažniji momci, nosili konopce na čijem kraju je bilo zavezano kolje i to bacali u vodu, a oni koji su se borili na smrt i život – hvatali se za ono kolje i momci ih izvlačili iz podivljale rijeke. Ali nisu mogli sve. Istina nekoliko njih se uspjelo samo izbavitipa su prestravljeni i premoreni ležali pokraj rijeke pokušavajući da dođu do daha. Svako je nekoga dozivao.Uspio sam da dohvatim kriv i mokar kolac kojega su momci vukli prema obali. Spasio se i moj otac. Hvala ti veliiki Bože! Spasilo se i nekoliko naših ovaca, a neke su otputovale zauvijek. I opet ona koja je najviše harala Halilovu livadu, prva se izbavila iz vode.

***

Prubudih se. Topli zraci sunca miluju moje obraze i nešto mi šapuću. Bio sam budan, ali još uvijek ne otvaram oči. Nisam smio. Sjetio sam se mutne vode, vriske, bleke ovaca, samrtnog klepetanja krilima onog crvenog pijevca, rike krava i telandi, strašne huke rijeke… Još uvijek mi u ušima odzvanjaše zov moga oca: – Plivaj, sine Ismaile, plivaj… . Polako sam otvorio oči; iznad moje glave stajala je visoka žena u dimijama i šarenoj bluzi, a glava joj dodirivaše nebo. Plakala je. U drugom pokušaju uspio sam da se uspravim i sjednem.
– Ništa se ne plaši – reče mi ona žena – živ si i zdrav, hvala Velikom Bogu! Ništa ne biva bez njegove milosti. Htjedoh je pitati – gdje sam, ali mi ona reče da se i moj otac spasio i da leži u hambaru. Nedaleko od mene sušio se samar našeg konja. Naopako okrenut, ležao je na ledini i isparavao se. Kasnije ustade i otac, priđe i sjede blizu mene… Ništa nije govorio samo je mahao glavom i pušio. Naš konj Đogin se nekako izgobeljao, iako je, tako pričaju, nekoliko puta tonuo u bukove. – Sreća je, veli ona žena po imenu Kima – da je odmah,posle onih prlina, ravan pa se voda, koliko-toliko, primiri, a da je klisurast dio – niko žive glave ne bi iznio. Pri polasku gurnu mi u ruke jedan dinar, a za to se, kod Alja na Sipanjskom polju, mogaše kupiti puna šaka mirisnih karamela. Lijepo se zahvalih, a otac reče:
– Zar je malo što si nas ustimala i okrijepila, nego nas još i daruješ – pa se pozdravismo i dadosmo na put. Dok smo ulazili u onaj prvi klanac kojim smo izmicali iz sela gdje se bjesmo okrijepili i osušili, dole blizu rijeke koja se još ne bješe smirila, jedna je žena iz sveg glasa zapomagala i nekog dozivala. Nekoga ko se nije odazivao…

Please follow and like us:
0