FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Views:
27

Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije postavio na granu kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći žive.

Pilad i nekako halalismo, ali kad odnese jagnje koje ne bješe ni sedmicu sastavilo – zabrinusmo se: ovo je ozbiljna stvar – naša kuća i naša avlija su dobile klasičnog neprijatelja koji nas vječito drži na oku i kojem ćemo golem šer vidjeti. I tako mi – kuća Serhatlića, počesmo skivat plan odbrane od neprijatelja iz vazduha.
Prvo je najstariji brat Jaruga predložio da izdignemo mrežu nad avlijom i tako onemogućimo slijetanje krvoločne nemani. No, avlija velika, mreža skupa, mi s parama tanki – pojeo ćar fajdu. Ništa od toga.

Srednji brat Lipan veli da se naoružamo i da držimo straže. I noću i danju, jer krvolok može i noću uletjet, čulo se da zna i rezu skinut s vrata i uć u obor. Lovačku pušku imamo – to nam je ostalo kao amanet od oca, ima i kuršuma, ali i to nekako nije baš najbolje rješenje; znači po jedno čeljade vječito van kuće, van posla, van ikakvog privređivanja, a opet mu se može desit da dremne a orao je orao – skužit će i ponijet, recimo, najbolje jagnje. Znači i taj predlog – na bunjište.
– A šta mislite – veli najmlađi brat Mijun – da sagradimo plašila na sve četir strane i da tako, čim on baci oko iz visina, ugleda ko biva ljude koji ga, dole na zemlji, čekaju da ga ispišu iz živih. Složismo se da je orao pametna ptica, da ima izoštrene instinkte i da neće rizikovati svoj dugovječni život radi jednog ili dva obroka.

Ovaj prijedlog je prihvaćen kao najozbiljniji. Još malo smo porazgovarali, složno – bratski, o Mijunovom prijedlogu i prišli izradi plana o pravljenju strašila. Iz sela su nam donosili bijelu i crnu vunu, stare kapute, a mi od kolja pravili noge, ruke, u rukama pušku i još na vrh te puške-kolca objesismo po jednu konzervu ostalu iz prošlog rata (iz njih su jos Talijani jeli konjsko meso) da zazveči – strah da ulijeva orlu-krvoloku.

Stiže vijest iz Jablanice da je u nekom selu pod Golijom, možda baš taj isti oro koji se bješe naklatio na našu kuću, napao stado i velikom ovnu zvonaru kljunom razlupo lobanji i ispio mozak.. I to pojača strah, ne samo u našoj avliji, malo je to reć, već u cijeloj mahali koja se povuče u sebe pa dođe manja. Zapuše vjetar s Vlaha ili sa Stare Planine, a mi svi u glas:

 – Huj, huj, huj… – Istrčimo van, Jaruga skopa pušku pa još s praga saspe sačmu u nebesa, kad šta će ti bit – orla nigdje, a sav mal na broju. Ahmet se kleo jednim jedinim djetetom da je vidio orla, a da taj oro nije ko orlovi, vec drugačiji. Glava mu bijela, velika, a po dnu – krila nekako oštra i žućkasta – a to kolik je, e to ne smijem ni kazat – seirio je Ahmet – jer mi se neće vjerovat i ispast će da lažem, a ne lažem, vidio sam ga ko što, evo, ovo sada, gledam vas.

I mi, bez i trunke sumnje, s mjesta, povjerovasmo Ahmetu; vidio je orla i oro je onakav kako je on rekao. Tačno takav! Kad je Ahmet slago da slaže sad i to baš kad smo svi u strahu od čuda iz vazduha. Ehlimana opet ko sabrana žena veli da ga ona svojim očima nije vidjela, ali jeste čula huku, i poslije te huke nestao joj pijeto Zelenko. I šta bi ga drugo ponijelo doli oro, a ono što je hučalo to je on svojim golemim krilima razbijao vazduh iznad kuće, ali je takva ta ptica, ona u tiparu zna izmać očima i zato je Ehlimana nije ugrabila vidjeti, a huka se ne može sakriti jer da ne huči ne bi mogla ni letjeti, niti pobjeći…

Znači da bi zaplašili orla – pravimo plašila. I napravismo ih. Vjerujte da sam i ja sam koji sam ih posadio na zemlju oko avlije, jednoga dana pretrnuo. Vraćam se iz Bilja, zamislio se, bogme – valja preturiti… i najednom, na klečju podignem glavu, pogledam prema kući, kad četiri čovjeka s puškama «na gotovs» opkolili našu kuću. Dok mi je um razabrala – šta je, jeza me prođe od pete do glave. A kako će tek orlu bit kad riješi da okrvavi svoj krivi kljun u našu avliju – krene, a ono ti ona četiri stražara oko kuće?

Sastavi cijela hefta, pa zauze druga, a od orla ni traga ni glasa. Pustimo Ćanu, za njom piladija, ovce pasu, janjci skakuću, pijeto skočio na podinu raširio krila pa – pjeva li, pjeva, a kao da se ruga onom orlu i kao da mu govori: ti nam više ništa ne smiješ, dokusurili smo tvoj pir.

Bio je prvi dan ramazana, srijeda. Lijep u Boga dan. Mijun pravi pisak od vrbovog pruta i pjeva. Lipan uzeo motiku i popravlja brazde niz okutnjicu, a Jaruga na krovu kuće popravlja pijetla na dimnjaku – od velike uzduhe iskrivila mu se limena noga pa ukapinje unutra. Ja, ovakav kakav sam, sjedim pod džanarikom i  –  mislim. A ni to nije lako u zemlji gdje oro caruje, kad sve što bi živo oko nas: Janjci, ovčice, kokoši, pas Sika, sve ustuknu, prileže k zemlji, a konj Danjuško, ljepotan s kojim se cijela mahala ponosi, pope se na zadnje noge i stade hrzati, a uši složio niz grivu kao zec. Svi smo bili na nogama, znali smo da je kucnuo osudni čas i da sve ovo nije bez ništa. Najgore prođe Jaruga; pošto je bio na samom vrhu kuće, stušti niz daščani krov sa svim onim svojim halatkama i ne zaustavi se na strehi već pade u avliju i stade se žaliti kako je navrijedio  rame, kako se ubio u pisak lijeve noge, ogrebo lakat…

Visoko iznad naših glava kružio je oro-krvolok. Tako je kružio i navodio svoja krila da je vrhovima zasijecao bjelasave oblačke koji se dokono rastezahu nad našim selom.

– Pušku Galbelile – viče Umihana i koliko je noge nose grabi prema našoj avliji. Eno ga, pušku daj, sprema se da nam sunce zakloni! Umihana je, samo ona zna zašto, mog srednjeg brata Lipana zvala Galbelil. I Lipan, kojem puška već bješe u rukama, nišani neman u oblacima i kako se on okreće tako i Lipan za njom, pa smo se bojali da mu se u glavi ne zavrti – svijest da mu ne mrkne i to baš u momentu kad bude opalio, pa nas može, gluho i daleko bilo, poobaljivat, pa prosto ti orlušina. Čekao je Lipan da ona stušti k zemlji pa da je napuni sačmom, ali je golema ptica sasvim mirno plovila nebesima kao da je ništa dole zemaljsko ne zanima. Tako cijeli dan, tako drugi dan, tako treći… Izađemo jutrom na avliju, a ptičurina na nebesima, izađemo noću na avliju a vrhovi krila one ptice, obasjani crvenim mjesecom, bacaju okrugle svijetle krugove ko da se zvijezde igraju. I na kraju svi se složismo da ona ptica ostaje gore, a da je htjela sletjeti – sletjela bi.

Svi se vratismo svojim poslovima, samo su plašila ostala da zjape i da svojim mrtvim ispruženim rukama prijete orlu na nebesima.

I jedne večeri na polju se začu lom. Svi smo, ko bez glave, istrčali, a Lipan, iznad naših glava, gore prema milionima zvijezda, uz dva gromoglasna pucnja, otpremi smrtonosnu sačmu koja na svom putu ništa ne dohvati što bi prokrvarilo. Kokoši su krečale kao na vatri; u štali je, na zadnjim nogama, stajao Danjuško i hrzao; volovi su bukali i rogovima rastrzali pletene jasle ispred njih, a pas Sika iz sveg glasa zavijao. Ovce su blejale, a tanak crveni mlaz se istezao ispod vrata.

Samo što otvorismo vrata – otud iskoči kurjak i u silovitim skokovima zamače u Među. Mislili smo da je one dvije daske, na niskom krovu štale, odvalio oro svojim kukastim kljunom i sletio da se do mile volje sladi ovčjom krvlju. Sva četiri strašila ležala su srušena po zemlji, pa su tako bespomoćna i više nikom ne prijeteći izgledala jadno i obogaljeno. Iste noći pokupismo poklane brave i zakopasmo ih na odorak, u kraj imanja. Zemlju dobro utabasmo – da nam se dušman ne nasladi – i vratismo se da jadikujemo i čuvamo ono što nam je preostalo.

Zakleli smo se da nas nikada više ne smije iznenaditi, vratili smo po selu i crnu i bijelu vunu, vratili stare kapute, a ono kolje ponovo zaboli u plotove, i mi – djeca Serhatlića, umjesto onih strašila, zauzesmo položaje.

I sada kada god pogledamo u nebo u drage oblake koji nam donose kišu za naša žita, kada god pogledam u sunce bez kojeg bi smo bili mrtvi, ugledamo krilatu neman kako kruži nad horizontom i vreba svoju priliku!

Tamo, iz  utrobe Stare Planine, počesto odlijegne zavijanje kurjaka.

Please follow and like us:
0