FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Views:
41

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

A imati dobru snahu, u Sehilovu i cijelom hafljanskom srezu isto je što imati i dobru majku, sestru, kćerku, vodu, dobar gaj… Dobra snaha može svakakva dobra da donese u kuću, a zla i ono posljednje da istjera.
– Sačuvaj, Bože, poštenu kuću zle snahe; to je ko da je grom usred noći sastavi u sami šiljak – tako se govorilo u Sehilovu, a bogami i u cijelom hafljanskom srezu…
E sada će biti i onih koji će se upitati: pa može li biti majka, a da ne bude dobra? Može, itekako. Mnogo je majki, kao što bješe majka Fadilova, koje su ostavile svoju djecu i otišle; mnogo je očeva, kao Zećir Mandal, koji su ostavili djecu i krenuli za svojom mahnitom pameću…

I kada je došo pameti – bilo kasno: žena mu Ismihana bješe se slaznula sa prodavcem Muharemom pa, ko skrenula s pameti, svaki čas pogledivaše prema vratima njegovog dućana, gdje bi on, kad mu ne bi bilo mušterija, izašao te stajao na prvoj stepenici stubišta i gledao prema Ismihaninoj kući. Gledali se oni tako, a narod naslućivao šta misle…

                                                                 ***
No, ovo je priča o Nizami Rizvanović, ženi Salihovoj, rođenoj Slavujica, našoj dobroj snahi. Umrla je prije desetak godina, premlada za zemljice crne ali – Božjoj pogovora nema. Ako iko na svijetu može umrijeti od dobrote – ona je umrla od toga.
Rođena bješe u Rasnom Selu, na samoj obali Lima, desetak metara od visokog  grebena ispod kojeg odvajkada teče plahovita rijeka. Tu, na tom grebenu, i dan-danas, za vrijeme toplih predvečerja, sakupljaju se djevojke i pjevaju. Vesele titraje njihovih bijelih grla odnose valovi Lima. Sa visokih vrhova Lise sunce, prije samog zalaska, svojim crvenim zalazećim zrakama razliva rumen po površini vode, pa kao da je cijela vodena plahta popločana crvenim ogledalcima. Voda se rumeni, a djevojke pjevaju…

Jednog septembarskog predvečerja pored grupe djevojaka koje su pjevale na uzvišici iznad rijeke, prošao je i Salih Rizvanović. Vraćao se iz vojske, iz Benkovca. Preko Lima ga je, zajedno sa još jednim čovjekom i dvije žene, prevezao Hasan Brčivoda, lađar. Godinama Hasan bi, kao stari mačak, drijemao u svojoj lađi koja se gipkala uz desnu obalu, sve dok ne bi neko zastao pored njega sa ove ili neko podigao ruku sa one strane rijeke i viknuo:

  • Eeeee…!

Lađa je lagano klizila rijekom, talasi udarali u njenu oblinu, pravili pjenušav poluprsten na ovoj strani lađe u koju su udarali, a lađar se okrenu Salihu pa iako nije bio pričljiv – dosadi godinama nadvikivati se sa hukovima Lima – upita ga čiji je i kako mu je ime, te mu Salih reče ime i prezime, i očevo ime mu kaza, pa i to da se vraća iz vojske,  iz Benkovca, a ovaj dodade kako davno tako silan momak nije zakoračio na njegovu lađu, pa poteže za dugačko uže upirući nogama o čelo lađe.

Salih se pridržavao za drvenu prečku i smješkao. Godilo mu je. A kako i ne bi – pred njim se otvarao život.

                                                               ***
Među djevojkama koje su pjevale iznad rijeke bila je i Nizama. Salih je prošao pored njih, pogledao Nizamu jednom, drugi put, a onda, pošto je poodmakao –  okrenuo se još jednom. I Nizama je gledala za njim.

Zanoćio je kod tetke Fate na Bogazu, pa se sutradan vratio Limu. Nizamu je zatekao nedaleko od lađe kako ispira haljinke.  Cijedila ih je i slagala na kamenu ploču…
Salih joj priđe.

                                                                ***
Ne prođe dugo, a po nju, jedne večeri, dođoše svatovi. Ona ostavi Lim i polimsku ravnicu, ostavi onu uzvišicu na kojoj i dan-danas pjevaju djevojke, pa okrenu put sehilovskih brda. Kod groblja, ukraj sela, susrete svatove Nizamin rođak Kemica, prepozna Nizamu,  pa koliko ga noge nose poletje prema kući njenoga oca Ibrahima i, samo što vrata otvori, dreknu kao s pameti skrenuo:
– Pobježe Nizama! Odvedoše je!…

Krenuše za njom, znajući s kim je ona zadnjih dana razgovarala…
Trčali su prestižući jedni druge. Neće je pustiti da ide gore, ne… To su brđani koji samo subotom silaze u varoš, sa sobom donoseći miris tora i ovaca, a Nizama je gospoče sa ruba grada. Što ne ide – ne ide. Žurili su kao da su od smrti bježali…

Ali su i svatovi hitali.

***

   – Kud ćeš u brda sehilovska, gdje samo ovas rađa, nesretnice?! – ciktalo je iz jesenje mjesečine u Boljhanskoj rijeci, na kojoj ih pristigoše.

Sehilovci se nisu dali. – Glava može da ode, ali djevojku ne puštamo! Od onoga trenutka kad je prsten iz Salihove ruke prešao u njenu – ona je naša i Božja – derao  se Hakija poskakujući na tvrdom putu kao da se sprema da poleti. Na obližnjim kućama stadoše se otvarati prozori. Sve je drugo bilo zanijemilo… Zanijemio kreket žaba i ona noćna cijukanja iz potoka koji se proteže pokraj puta; poneki pas stidljivo lane, pa i on zaćuti.

 – Nisi ti za brda, umrijet ćeš na ječmenici, o Nizama! Vrati se… – Bio je to glas njene majke Ume, koja je iz sveg glasa vrištala, kao raspamećena.
– Naše su pašinke ko vaše tikve! – vrisnu Muno i repetira krivenu sedmicu, koju još nikada dosad nije potegao.

E, ovo je sad bila ozbiljna stvar, i, kad su počeli zveckati «šanžeri» – potjera ustuknu.

***

Dovedoše je negdje iza ponoći. Rana je jesen. Svira se, pjeva, igra, a ja, iako dječačić, iz prikrajka uhvatih neželjen izraz koji je titrao oko usana onih što su doveli mladu. I, dok je Šele razvlačio svoju dugmetaru, prišao sam Harunu…

– Šta je bilo?  – prošaptah mu na uho.

– Ne pitaj – veli mi, pa zavrtje glavom i krajem usana usrknu svjež noćnik koji je izmuzala jesenja mjesečina. – Umalo glave odoše, dijete moje…

– Vratit i samo vratit – Harun je i dalje vrtio glavom.

***

Stidljivo gledam u nevjestu koja, iako samo nekoliko godina starija od mene, stoji kao međaš između dva svijeta: onog dolje župljanskog i ovog našeg sehilovskog; stoji između predrasuda i ljubavi, između onoga i ovoga… Između žara mladosti i logike onih koji su u brda gledali jedino kad su otpočinjale zime i snjegovi, i pazarnim danom kad bi, umorni i znojavi, na bjelopoljsku pijacu dogonili telad, sir i jerebasme.

Tamo pod kruškom stoji naša snaha; kosa joj prekrila dio lica, a svilene dimije padaju na porošenu jesenju travu. Jenđa Afija presvukla je u šumi na Vojnom grabu – skinula joj ono njeno, a iz zavežljaja izvadila sve što je Salih pokupovao onoga dana kad su se krišom sastali u gradu i prošetali, a onda svratili u prodavnicu kod Saliha Mehovića. Kad je razgolitila – pred njom se ukazalo nevino dječje tijelo, i Afija, sjetivši se dana kada su nju vodili na Orahovo, zaplaka.

***

Krenu i boca, a Mujo se odvoji kod dunje pa izvadi pištolj. Prvo rafalno, a onda i nekoliko puta pojedinačno. Na svaki pucanj – trehnu se Nizamine svilene dimije kao da ih neka nevidljiva ruka povuče odozdo iz one trave na koju padaju.
Jesen je i mjesečina je bistra – jesenja. Vidim kako niz čedno lice naše snahe kreće suza. Ko zna čega se prisjetila u ovom trenutku.
– Plače li ono ona? – šapće jedna iz grupice žena nedaleko od mene, a onda kaže kako je ona, vala, za našega Saliha mala.

 – Mala i tačka – dodaje druga.

– Vala će mu đeca bit na nju, sićuhna – govori treća.
– Adžamija ko adžamija – veli četvrta, pa raspusti šamiju i ponovo je zaveza.
– Ada, grešno dijete – veli peta, pa se posagnu, ubra travku i stavi je u usta. Sada ona travka iz njenih usta štrči kao iznikla.
Musa pjeva:

– Haaaj, dvije su se vode zavadile…

Pripomažu mu, a tamo okolo čardaka ne prestaje kolo: tupa-tup, tupa-tup, tupa-tup…
Dijete sam i dopušteno mi je da gledam do mile volje. A noć je i ništa mi se ne može zapovijediti. Mjesečina pada na dvorište i okolo kuća. Zaboravismo da je noć.
Mujo se ponovo izmiče do dunje i vadi pištolj. Iz oraha čije grane dodiruje krov Zuferove kuće izletje nekoliko ptica i zamakoše u noć.
– Šta li sad radi njena majka? – ču se iz one grupice žena sa strane, koja oči ne skida s nevjeste.
I mladoženja Salih, nasmijan, ulazi u kolo. Igra. Niz čelo mu pada dug plavi pramen kojeg, po samom vrhu, zlati mjesečina, kao što sunce na zalasku, gore iznad naših kuća, zlati vrhove mladih hrastova. Fatka donese nevjesti šamiju sa ojicom, namješta joj je, a ona stoji i ničim ne miče, kao okamenjena i posađena tu, da je gledamo; samo mi i mjesec s neba – niko više. Sada se niz njeno lice svitkaju ojice.

***

Zaspao sam na sjećiji u čardaku i probudio se prije sunca. Snaha je već brezovom metlom brisala ledinu ispred kuće.

Sva nasmijana, priđe mi ruci. – Ti si sada, rado, moj đever.

O, Bože, kako sam bio sretan. Imali smo još jedno novo čeljade u našoj blizini, i to čeljade koje se smije. Bila je to naša snaha Nizama iz Rasnog Sela, a to je do samoga grada.

***

Prošla je zima, a onda, sredinom marta, ojuži. Naiđoše sunčani dani, i u prisojnim stranama Sehilova prokopnje. Iz sata u sat širile su se crne zakrpe, a iz plotova se stade javkati jagorčevina, svjetlucajući svojim žutilom kao ojice krajem obraza naše snahe Nizame.

Salih bješe otišao da vozi demper na pruzi kod Kolašina, a Nizama, iz navike, često pogledivaše u put kojim nam se dolazilo.

Zufer, brat od Salihovog oca, davno stradalog od groma u Ponorcima, bješe najstariji u porodici, a Salih mu bješe očinji vid. Još od ranog djetinjstva uzimao ga uza se; čak i onda kada je probijao duboke namete snijega ne bi li se dokopao kotara u planini, odakle su dogonili sijeno.

***

Toga dana, još ranom zorom, Zufer uzjaha vranca i okrenu niz put. Sakib Polica iz Ivanja dugovaše mu pare, pa ode da ga podsjeti.
Pošto se podobro objutri, njih dvije – svekrva Nizamina Umihana i strina Salihova i žena Zuferova Hajrija, zasjele nasred sobe u kući Salihovoj, pletu čarape, pripijevaju kafu koju im bješe Nizama saldisala i spustila na stočić ispred njih i, dok ona dva bijela klupčeta skakuću oko njih kao vjeverice, vijećaju. Pripomaže im i Salihova sestra Kumrija.

 – Vala – veli strina Hajrija – moram ti reći nešto što me odavno pilji…
Umihna se okrenu i zagleda u njeno lice; umiriše se duge igle u njenim rukama.
–  Nije, sestro moja, Nizama za našega Saliha – veli Hajrija – mala je, a gledam je jučer, e groba mi – prevrljužila one nožice ispred šporeta, ko dvije prase – preturi kažiprste i tako pokaza kako su to izgledale noge naše snahe dok je sjedjela pred šporetom i grijala ih.

Kumrija se nadoveza istoga časa i reče kako bi Salih mogao i bolju i krupniju  naći.
Umihana se zagleda u patos i ništa ne progovori, a tamo na hodniku, ispred vrata sobe, Nizami ispade čaša iz ruke i ciknu staklo.

– Hah – rekoše sve tri uglas, kao da ta čaša koja ispade iz zadrhtalih snahinih ruku,  kaza:
– Gotovo je! U pravu ste, ona nije sprem Saliha!
Ubrzo, blijeda kao mejt, Nizama uđe u sobu.

 – Eto, Nizama – sada su je oslovile imenom – najbolje bi bilo da se spremiš i ideš svojima, pa traži prema sebi. A Saliha da ostaviš da i on sebi nađe ženu kakvu zaslužuje, eto…

Nizama premrije na nogama – nije znala iz čijih su usta tada, od njih tri, izašle riječi koje je pokosiše kao rafal. Zaplaka i stavi podlakticu preko očiju.
– Hajde, hajde, ništa tu ne cmizdri već se oblači i put pod noge. Žao nam je, ali je naš Salih mnogo bolji i puno je viši – reče jedna od njih tri, a druga dodade:
–  Pa drugi put dobro otvori oči i traži prema sebi.

Snahi Nizami ne bi druge – u maloj spavaćoj sobi izvuče iz sehare ono što je štedjela za islaska u narod i poče oblačiti…

U dugom zelenom kaputu, koji dodirivaše tek izniklu travu, Nizama odmače niz put uz koji je danima iščekivala svog Saliha. Dva puta se okrenula dok je zavrtala ispod gumna, nadajući se da će je zovnuti natrag…

Od šumarka u koji je zamicao put, začuše se konjske kopite. Na udržanom vrancu, vraćajući se iz Ivanja, Zufer je jahao razgledajući ispod pospuštene kape.  Rano bješe zavšio ono zbog čega je otišao i – požurio natrag; valja mal namirivati.
– Ene, a kud ćeš to, sine? – začuđeno upita snahu Nizamu.
– Istjeraše me – kroz suze jedva progovori.
– Ko? – Zufer zaustavi konja.
– One… – snaha Nizama glavom pokaza gore prema kućama.
– Dodaj mi to drvo – Zufer ponišani ljeskov štap kraj puta. Kao da ga Bog bješe, slava Njegovoj milosti, postavio tu na dohvat.

– I hajde za mnom – ljutito zapovijedi Zufer uhvativši drvo iz njene ruke, pa ošinu vranca i požuriše kući u kojoj su njih tri, u vrućoj sobi, likovale i radovale se što će njihov Salih naći  nevjestu  koju će s ponosom voditi na svadbe i pokazivati narodu, a narod govoriti: «E vala mu je ova bolja, ova je prema njemu…»
Stigoše pred kuću. Zufer je natjerao vranca do samog ulaza, umalo pa da na hajat ukorači, i baš u tom trenutku otud izađe Kumrija, kao naručena. Sretno pjevuši, a kad ugleda Zufera na samo metar od sebe i onaj komad drveta u njegovoj ruci – zinu i ukoči se kao preparirana.

Zufer nije časio – zamahnu, i tako je slatko šinu preko ramena da se štap savi do same zadnjice. Ču se fijuk, a ču se i njen vrisak. I konj je bio na strani Nizaminoj – Zufer još jednom zamahnu, a on se i ne pomjeri.

Treći put je nije stigao, navrat-nanos pobježe u sobicu, tamo gdje se Nizama presvlačila, i zaključa vrata. A krene li Zufer vratima – iskočiće kroz prozor… Kasnije se zavukla pod krevet i tako ostala ležeći na leđima sve dok Zufer ne izađe i pređe u svoju kuću, samo nekoliko metara udaljenu od njihove.
U onom trenutku kad je prut fijuknuo i Kumrija vrisnula – Hajrija stade povraćati, a Umihana, o Bože svemogući, prodrije kroz prozor kroz koji bi se i dijete jedva provuklo… Bi povisoko, trehnu tijelom o zemlju, pa u samim čarapama ubi ispod kuće Zuferove. Hajrija je, onako snemogla, čekala da Zufer nahrupi na vrata, pa šta joj Bog da. Zufer zaveza konja za dud, pa uskoči unutra…
Sutradan, zaklali su dvisku i posolili kožu… Hajrija je ležala na drvenom krevetu do prozora. Sirova i posoljena koža dobra je za one koji nose debele masnice – izvlači uboj.

***

Tačno kada se navršila hefta otkako je iskočila kroz prozor – Umihana se vrati od sestre Binase, iz Crlijenke. Tamo bješe i propušila.

Izbila je ispod gaja, pa zamakla u Livadak i ponovo se pomolila na Glavicu. Bješe se smanjila i umršala. Koračala je kao mačka i svaki put kao da nogu u vatru spušta.
Zufer, pred svojom kućom, opremaše volujska kola.

 – Umorio?… – jedva procijedi Umihana nailazeći pokraj avlije.

Zufer je pogleda, a kao da je – niti vidje, niti ču.

 – Ja te pitah – umori li?– ponovi Umihana drhtavim glasom i on tada spusti sjekiricu kojom je uglavljivao zavornje.

 – Nijesam, snaho. Umori li ti?

– Pomalo. Selam su ti iz Crlijenke.

Zufer prihavati selam, pa sjede na kraj klade i stade se pipati, tražeći kutiju sa duhanom. Nije žurio. I taman kada krenu da vrhom jezika ovlaži papir – Umihana se pojavi blizu njega. Na šarenoj tablji nosila je dva fildžana iz kojih se pušilo; pokraj njih poigravale su dvije cigare lovćena.

Sjede na drugu stranu klade, i spusti tablju između njih dvoje.
– Hajde, uzmi dok je vruća – nutkala ga je i on se pruži za fildžan. Bio je to znak da je sve zaboravljeno i Umihani zaigra srce. Rano proljećno sunce primicalo se zapadu i ubrzo je potonulo iza bjelasičkih vrhova, koji su se bijeljeli u daljini.

***

Od toga dana kada se Umihana vratila iz Crlijenke pa sve do Nizamine smrti, pričalo se da u devet sehilovskih sela nije dolazila bolja snaha od snahe Zufera Rizvanovića – Nizame Slavujice. Izrodila je i dobru djecu, pa ih poženila i poudavala.

Kumrija se odavno udala i otišla u daleki svijet. Priča se da je tamo na velikoj roti i da je mahniti Eco često protura kroz ruke, pa je Nizama preklinjala:
– Uzmite je!

***

Negdje druge ili treće godine po dolasku snahe Nizame stasah za srednju školu i otac me upisa u grad. Želio je da se što prije dohvatim hljeba, da izađem na put, budem čovjek koji će svakog mjeseca primati platu, a on računati vrijeme – od plate do plate…

Jedne jeseni… Još smo bili na planini, dva sata hoda od Sehilova. Salih i njegova braća, majka im Umihana, pa ni Nizama, nisu izlazili ljeti na planinu. Preko cijele godine ostajali su u selu. Njihovu planinu bjehu zamijenile plate: Salihova, i Rahmanova koji već učiteljevaše u obližnjem selu.

Bješe nedjeljno poslijepodne. Vraćao sam se sa dvodnevnog odmora u grad, u školu. Majka me isprati, ali me, ne znam zašto, ne upita kako ću do grada. Otac pod kućom kosi ječam i pjevuši – radi on tako kad je brižan, kad se u njegovim mislima sudaraju nada i beznađe. Pomilova me po kosi, poželje mi sretan put, ali se ne uhvati za džep.

Kada bi se god tako desilo, a dešavalo se, imao sam neodoljivu potrebu da zaplačem – vjerovao sam da nema i to me boljelo.

Tako je bilo i toga dana. Okrenuo sam pokošenom livadom, prošao luku, pa se planinskim vrletima dohvatih puta prema Sehilovu. Sunce bješe pri zalasku kad se nađoh pred Salihovom kućom. Nizama je na hajatu isticala veš na konopljani kanap koji se protezaše s grede na gredu, zavezan za dva jaka eksera.
Srete me njen osmijeh, i ne popričasmo puno a ona će:
– Ismaile, imaš li para za kartu?

 Ugnuh ramenima.

   – Nemam ni ja, života mi Suadova. Nego, znaš kako ćemo… – veli mi ona. Ah, dobra naša snaha Nizama – uvijek je imala rješenje za našu muku. Rahman je na ravni dole pod kućom kosio otavu.

  – Idi – veli mi – sad naniže i kada budeš pokraj Rahmana ja ću te zovnuti i pitaću imaš li para, a ti kaži imaš li.

Stigoh do Rahmana. On zabode držalo kose između dva debela otkosa i pruži mi ruku – meku i milu, učiteljsku… Očevi su nam braća, majke sestre, jedna smo kuća sa dva krova, ali – svaka kuća ima svoju kesu.

– Ismaile… – po dogovoru zovnu Nizama.

– Eeeh – tako joj se odazvah, znajući zašto me doziva.

 – A imaš li za kartu?

Osjećao sam se krivim što nemam i ne rekoh istinu.

– Imam – odgovorih joj.

Ne očekujući ovakav odgovor, Nizama pogleda ispred sebe – valjalo je u isti čas naći novo rješenje. Znam – neće pustiti da me kondukter, kao prije pola godine, na po puta prema gradu izbaci iz autobusa i tu, pored ceste kojom, velikom brzinom promiču automobili, ostavi. Niko se iz tih brzih automobila ne obazire na jedno golobrado đače što čami pored puta i tuguje, ne znajući kako da se prebaci do grada.

– Čekaj… – ponovo će Nizama odozgor sa hajata – imaš li ili nemaš?! – Gledala je prema nama dvojici.

E, sada sam ja gledao u zemlju. Zemlju hraniteljicu, zemlju paćenicu… Zemlju koja nas je držala za sebe da bi nas gladne, gole i bose ispraćala u bijeli svijet.
Rahmanu – o smiluj mu se, Svemogući – nije trebalo puno da razabere o čemu se radi.

– Snaho – okrenu se prema njoj – podaj mu hiljadarku iz one moje bijele košulje.
Vratio sam se gore, a ona mi iz svoje positne šačice pruži čitavo bogatstvo i još me tapnu po ramenu.

 – Hajde – veli mi. – I ako vidiš moje – pozdravi ih.

Čim sam izašao iz autobusa odoh u buregdžinicu kod Doma zdravlja i naručih dva bureka:
– Sa čime ćeš? – upita buregdžija.

– Jedan sa sirom, a drugi s mesom. – Osjećao sam se bogatim i sretnim.

I jesam bio. Pred mene su došla dva vrela rumena bureka, blago potamnjela krajem.
Izašao sam iz buregdžinice, a u džepu su još uvijek zveckale sitne metalne novčanice. Bilo je dovoljno za kesu karemela s lješnikom koje bih ponekad kupovao nadno Pruške, u samoposluzi «Bjelasica», jedinoj u tom dijelu grada koja je radila i nedjeljom po podne. Nekoliko prodavačica u crvenim mantilima hodalo je između prepunih rafova; dočekivale su i ispraćale mušterije.

***

 Kada poslije dugogodišnjeg pobolijevanja umrije Zufer Rizvanović, u kuću njegovu navali veliki svijet. A snaha Nizama, žena njegovog bratanca Saliha, i jetrva joj Ramija, zamoliše Kumriju i kćeri Zuferove, i žene Zuferovih sinova, njih pet, i sve koje se spremahu da pomognu, da ni jedna ruku ne pruži – same njih dvije, žene njegovih sinovaca, hoće da ga isprate na onaj svijet. Trčale su oko gostiju, spremale ručak, usluživale…

Kada mejt krenu iz kuće – vrisnuše, obje! Baš kao ono Kumrija, sestra Salihova, kad se poodavno, na izlazu iz kuće, susrete sa Zuferom.

Umrle su i njih dvije sestre – Hajrija i Umihana. A onda, jedne jeseni, stiže vijest da je Nizama oboljela od neprebolne. Liječili smo je i Boga molili da joj se smiluje, ali…

Jedne noći pred jutro – bilo je tačno tri sata i deset minuta – u mojoj kući zazvoni telefon. Znao sam da u ta doba niko ne javlja radosne vijesti i potrčah da što prije dohvatim slušalicu.

– Majka se odmorila – ču se sa druge strane, daleko dvije hiljade kilometara. Bio je to Nizamin sin Aladin.

U prvi mah ništa mu nisam odgovorio. Nisam ni mogao…

 – Umrla? – priupitah pošto se pribrah onako sanjiv.

 – Umrla – ponovio je za mnom. – Evo maločas.

Saslušao sam ga i, prije nego mi se glas isprekidao u kratke drhtaje, odgovorio:

 – Neka joj Veliki Bog podari ono što je zaslužila.

                                                                ***

I dan-danas često se sjetim onih kojih nema, a bili su moji.

Pred oči mi doplove i slike kad Nizama Slavujica sa djevojkama, blizu njene rodne kuće u Rasnom Selu, pjeva na onom grebenu iznad plahovite rijeke čija se površ svjetluca pod zracima zalazećeg sunca, pa do one kad u sobi na donjem spratu svoje kuće, nemoćna i bolesna, leži na leđima zagledana u plafon kao u otvorenu bijelu knjigu iz koje čita nenapisane riječi, i nada se da će ozdraviti.

Please follow and like us:
0