HASAN KIKIĆ “PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU”

Views:
15

U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela, Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vihori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i rahvanije, miriše pečeno meso. Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Aupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoće. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan ni žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela. I ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, priviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenja? ima li pita? rahvanije ima li? lonac sa šerbetom? Ako ima, Bajram ulazi i gladi pupak, i veseo je, i kako se smije, vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela, i sva se čeljad smije. Došao Bajram u kuću. Ženo, sunce te ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu; kod mene! – reve domaćin i ćapće, i mljaska masnim gubicama, i trese naherenim brkom, a oči se priklapaju pijano, i sito, i pospano; on zavraća glavom, naređuje da otvore vrata i prozor, baš onaj više njegove glave, njemu se podriguje, bravetina je začepila sve rupe i šupljine po njegovom stomaku, i stomak se napinje i raste, a od toga napinjanja i rastenja pucaju pućenice i trbuh se pomalja dlakav i nabuho, ženo, sunce te nebesko ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu…

Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće odškrine vrata, proviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? Nema ništa, ništa nema? Bajram otvori vrata širom, okrene se natraške i džilitne.

Đulaga Kokin je sjedio nepomično. Kao panj je sjedio. Onda se naglo strese. Pukla je prangija pred Hadžbegovim konakom. Neko pijano urliče i urlik izranja iz magle i snijega i surovo reže uz jarke. Negdje kubura odlajava potmulo kao da udaraju nogom u praznu kacu. Đulaga tupo zuri u pećnjake i oni mu liče na velike iskopane očne duplje. Dva i tri pet, sedam i pet dvanaest, i tri petnaest. Petnaest pećnjaka na peći Đulage Mehića Kokina. Đulaga broji pećenjake i odjednom više ništa ne misli. A maloprije Đulaga Kokin je mislio. Prebroji pećnjake još pet puta, a onda mu se učini kao da je negdje nešto izgubio. I od toga se negdje u njemu nelagodno povuče hladan osjećaj (on ne bi znao reći gdje). Okrene glavu i naglo htjede učiniti pokret, kakav bilo pokret: da ustane ili da strugne nogom o klupu, da pritisne pesnice na sljepoočnice, ili da se protegne, ili da prelomi zglavke na prstima – ali se odjednom sjeti. Sagne glavu i obuhvati šiju dalanovima; ide tako Bajram od kuće do kuće… Đulaga i ne htijući zaveza se. Ispred mreže njegovih dugačkih trepavica kao traka provuče se slika:

Kao mekahno pamučno tkanje mehko i prhko i u slapovima naliježe siječanjsko vrijeme, u snijeg potanja krajina, Hadžibegov konak se svjetluca, daleko u brijegu, zimska noć, noć uoči Bajrama, kroz to gusto mekahno padanje gazi Đulaga Mehić cijelcem i cijelac škripi, u njega gori mekahno ušno meso, on razdragano korača, njegovo srce treperi uzbudljivo. Sutra je Bajram, a on se noćas ženi, on evo ide po Hadžibegovu kravaricu Nafu, ona će sada pobjeći s njime da niko ne vidi, nju će uvesti stara Umiša… Đulaga Mehić ne korača, on pliva, on brekti od nekog silnog oduševljenja, u njemu se sve razmiče i širi, on bi posrnuo da se ne procikne. Nafo, grlo bijelo, utušit ću te do svitka, Nafo, medeni kolačiću, pregrist ću te do Kokina. Pliva Đulaga Kokin, krajina potanja u mehko snježno tkanje kao pamuk, iz njega prokulja divovski pocik i zareže sniježnu noć, negdje lane potmulo, negdje mine svjetlo ko zvijezda kad padne… Onda je Đulaga Mehić rađao djecu i othranjivao, orao pet dunuma Hadžibegove zemlje “napola”, djeca rasla, Bajrami ulazili u kuću Đulage Kokina, a Nafa kuhala pite i pekla gurabije i rahvanije, Bajram bio obijestan i veseo, Đulaga Mehić Kokin zavozi se, polupijano se klati i sito se podriguje. Onda opet vrijeme, ko vrijeme, prolazi, Bajrami se pomiču svake godine za deset dana, sinovi Đulagini podrastu i požene se, s Đulagom se podijele. Star Đulaga i stara Nafa, Đulagin sin Avdan ne ore Hadžibegove zemlje, ali je ne ore ni Đulaga Mehić, a Bajrami još uvijek obilaze sela i gradove, vihore i plivaju kroz sniježne noći po prostranim krajinama, idu od kuće do kuće, odškrinu vrata, provire, zirnu na sto…

Puče u bravi na sobnim vratima. Đulaga se strese. Srce mu glomnu u vratnoj žili.

– Ti ishladio sobu? Koji te je bijes spopo, stari? Koji te se…

– Marš, kujo, marš, zavezao sam se… a ti na me ko Hadžibegova kuja!

– Zavezo se! A što ćeš večerati!? Zavezo se, a ja u prošnju po čanak kukuruzna brašna! Zavezo se, a vatra se utrnula… pseto bi krepalo od zime!

– Đulaga ponovo osjeti nešto nelagodno, hladno, negdje u sebi, i naglo se diže, naglo učini tri koraka i naglo zastade do sobnih vrata, i naglo se ponovo vrati do klupe.

Napolju je padalo u slapovima u uporno zaravnavalo sve izbočine i udubine po cijeloj krajini. I uporedo s tim padanjem je neprimijetno lijegala siječanjska noć po Đulaginom dvorištu, a Đulaga je uporedo s tim osjećao još jače neugodan leden hlap u svojoj nutrini, i od toga najednom ga zazeblo, zastrašilo, pognalo kao sa svih strana, kao iz samog njega, iz njegove nutrine, zatim kao odozgo, kao sa svih strana…

– Bila sam kod Hadžibegovih… taman će nam oni poslati drob, zaklali su dvoje. I sutra će troje…

U peći je počelo gorjeti, i na otvorena vratašca suče modružuta svjetlost, i sjene se po sobi protežu i zavaljuju.

– Ni ove nas godine niko ne pozva na večeru – žvaće u svijetu tih žena Nafa – bar da se čovjek jedanput ljudski najeo i napio…

Đulaga se naglo trže, naglo korači do vrata, naglo ih otvori i naglo zalupi njima.

– …a ko nas može i zovnuti – pregrize Nafa za se.

Kad je voda u loncu uskuhala, Nafa napipa solnicu i dvaput uze među prstima pa je zasoli, i u tu slanu vodu strese brašno i zamijesi ga. Malo zatim odškrinu vrata i zovnu:

– Hajde, stari! – i zatvori vrata.

Stari ne dođe. Ona ponovo odškrinu vrata.

– Hajde, što si pomahnito, ohladit će se pura! – i ponovo zatvori vrata.

Stari se ni sada ne pojavi.

Onda Nafa iziđe pred kuću. U Avdanovu sjeniku nešto zaškripa i nešto se odvali. Ona pođe u sjenik. A onda najdanput zajauka.

Potrča u snijeg. U mrak. Do Avdanovih. Otvori vrata na sobi. Mrak i sjene. Sjene se pomakoše ka vatri. Nafa se sledi. I sablasno zacvokota.

– Objesio se stari.

Sjene se opet pomakoše kao sablasti.

Ide Bajram od kuće do kuće, odškrine vrata, proviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenog mesa? ima li pite? rahvanije? ima li lonac sa šerbetom? Ako ima, Bajram ulazi i veseo je, i obijestan je, kako se smije, vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela, sva se čeljad smije. Došao je Bajram u kuću. Ženo, sunce te ogrijalo, reve domaćin i ćapće, i mljaska masnim gubicama i trese naherenim brkom, a oči mu se priklapaju pijano i sito i pospano, on zavraća glavom, njemu se gadno podriguje, masti burlaju po prostranom kokinskom trbuhu, trbuh se nadima od plinova, plinovi pušu, plinovi se povlače, u svrcima se uspinju čak do malog mozga.

Onda Bajram ide dalje od kuće do kuće: odškrine vrata, proviri, odškrine druga, zirne na sofru – šta ima? samo jedan mrki zemljani lonac? samo pura tvrda ko ćerpiči od ilovače? Ah, da, ovo je kuća Đulage Kokina Mehića.

Eno tamo su položili Đulagu ispod one iste grede na kojoj se je objesio. Dva velika izbuljena oka, bjeloočnjače kao navoštene, i jezik debeo i modar kao slezena prionuo za pepeljastu sijedu bradu Đulage Mehića.

Please follow and like us:
0