HUSEIN BAŠIĆ „BOŠNJACI CRNE GORE I BOSNE DIJELE ISTO KULTURNO NASLIJEĐE“

Views:
65

Usmena književnost Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije sadrži sve značajne odlike i vrline usmene književnosti ostalih južnoslovenskih naroda a razlika je prije svega u bogatoj i raznovrsnoj leksici u kojoj je ostvarena. Međutim, brojnih orijentalizama nije lišena ni usmena književnost ostalih južnoslovenskih naroda, što je sasvim normalno, imajući u vidu dužinu i intenzitet življenja pod osmanskom vlašću. Orijentalizmi u bošnjačkoj usmenoj književnosti, čine poseban jezički kvalitet i bogastvo koje se crplo iz nekoliko orijentalnih jezika(arapskog, perzijskog i turskog) u živo jezičko vrelo koje svim tim stranim riječima daje obrise i oblike našeg jezika. Bošnjačka usmena književnost sadrži i veliča kult junaštva, ali kao vrhunski čin suprostavljanja zlu; nimalo manje i kult čojstva; ne nipodaštava protivnika, ne podstiče mržnju, ističući, borbu, ne kao mrak i sljepilo u kome je lako počiniti zločin, već kao regulativ pravde koja traži da bude zadovoljena.

 

 

 

 

Poštovani gosp. Bašiću, povod za ovaj razovor dala nam je Vaša trotomna antologija našeg nacionalnog usmenog stvaralaštva koja je prije nekoliko mjeseci konačno ugledala svjetlo dana. Vi ste i ranije objavljivali zbirke naših narodnih umotvorina ( Može li biti što bit’ ne može  i dr. ). Kako danas gledate na to naše stvaralaštvo: u kojim formama su se Bošnjaci izražavali, ima li to stvaralaštvo neke zajedničke osobine, u kakvom je odnosu ovo stvaralaštvo prema istovrsnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih naroda, a posebno, u kakvom odnosu je naše stvaralaštvo istočno od Drine spram onoga koje je nastalo sa zapadne strane ove naše sudbinske rijeke?

U kakvom duhovnom i fizičkom, unutarnjem i vanjskom ambijentu je nastajala naša sevdalinka, naše junačke pjesme, naše hićaje…?

 

Naše usmeno stvaralaštvo u Crnoj Gori i Srbiji, dijelom je zapisano i sačuvano prije svega zahvaljujući starijim, često stranim zapisivačima, ali i nekolicini savremenika. Dobrim dijelom je i objavljeno, u antologijama koje ste pomenuli, a ono što nije objavljeno čami u arhivskim fasciklama, ili istrajava u glavama starijih ljudi, kojih je svakim danom sve manje. Veliki nedostatak je što ni do danas nisu publikovani zapisi naše usmene književnosti koje je uradio vrsni naučnik Matija Murko, koji je prošao krajevima gdje uglavnom žive Bošnjaci. Njegovi fonogramiski zapisi nalaze se u biblioteci u Pragu, iako su još čitljivi, ynačila bi izazov za pasionirane istraživače naše usmene književnosti i tradicije. Drugi veliki izbor predstavlja takozvana Perijeva zbirka na Harvardskom univerzitetu, iz koje su publikovane samo nekolike knjige, kao što su: “Ženidba Smailagić Meha”, Epska poezija Novog Pazara, u zajednici sa SANU i dr. Tako je ipak iz tame i zaborava počelo da izgrijava pomalo zaboravljeno sazvježđe našeg narodnog stvaralaštva: epske i lirske pjesme, basne, bajke, priče, hićaje i drugo, što se otimalo od vremena i zaborava i postajalo opšta svojina narodnog duha koja se prenosila sa starijih na mlađe.

Moram odmah na početku reći da je područje centralnog Balkana oko pola milenijuma predstavljalo jedinstveni administrativni i kulturni prostor (u sastavu Osmanske carevine) pa prema tome, na njemu se razvijala jedinstvena kultura i umjetnost, ne samo ona čiji su nam autori jedva poznati, već prije svega usmena književnost, koja je bila pod orijantalnim uticajem, budući da se prije svega radi o periodu turske vladavine ovim prostorima i narodima. Mi smo imali nesreću da naša kulturna baština (mislim prevashodno na usmenu književnost) bude minimizirana i marginalizovana, potcjenjivana i smatrana manje vrijednom, ili, vrlo često, svojatana i prisvajana od strane srpske ili hrvatske kulture, naročito one umotvorine koje su značile vrhunska umjetnička ostvarenja. Slučaj je to sa Hasanaginicom, ali i sa brojnim drugim pjesmama i ostalim vrstama usmene književnosti, gdje je evidentna zamjena ne samo lokaliteta već i ličnih imena koja se pominju u njima.

Uvidjevši ljepotu i vrijednost naše usmene književnosti, a posebno naše narodne lirike, ja sam još kao maturant (1958.)  od svoje majke Hateme zabilježio preko stotinu lirskih pjesama iz plavsko-gusinjskog kraja, koje sam dvadesetak godina kasnije objavio u jednom izboru od sto pjesama (Crni dukati), Književni klub, Ivangrad, 1970. god.

Budući da te pjesme svojim psihosociološkim i emocionalnim sklopom pripadaju zajedničkom korpusu bošnjačke usmene književnosti,  da su plod istih uslova i načina života, iako ne poričem izvjesnu internacionalnost motiva, koji se sretaju na širem prostoru, naročito u usmenoj književnosti ostalih balkanskih naroda, pa i u okviru svjetskih tokova usmene književnosti – počeo sam se zanimati za narodne umotvorine koje su bile u sjenci i zapećku kulture većinskih naroda (u ovom slučaju srpske i crnogorske). Ovo i zbog toga što se u Crnoj Gori i Srbiji, pa ni u Bosni i Hercegovini, prije svega iz političkih razloga, i pored toga što je postojao i bio priznat muslimanski (bošnjački) narod, kao zasebna nacija, nije moglo ni smjelo ništa zvati njegovim nacionalnim imenom. Tek uoči najnovijeg agresorskog rata u BiH, uspio sam da objavim dvije značajne antologije usmene književnosti (Može li biti što bit ne može – Antologija muslimanske lirske književnosti iz Sandžaka i Zeman kule po ćenaru gradi –Antologija muslimanske epike iz Sandžaaka, Figrafik, Tuzla, 1991. god.). Ovo je naravno bilo moguće uraditi zahvaljujući nesebičnom trudu i zalaganju brojnih saradnika i svih sandžačkih mjesta, ternskom i arhivskom istraživanju koje sam sprovodio duži niz godina.

Već smo u ranijim izborima istakli  da je ispravno reći da pjesme koje smo odabrali i prezentovali žive u tradiciji i predanju bošnjačkog naroda u Crnoj Gori i Srbiji, da ih taj narod osjeća i smatra svojom kulturnom baštinom, a da su motivski, sociološki, običajno i leksički najbliže i najsličnije bošnjačkim narodnim pjesmama iz Bosne i Hercegovine, odnosno da su nastale na istoj inspirativno-emotivnoj osnovi, da sadrže slične ili iste motive i leksiku, ili, ponekad, čine samo varijante, često vrlo uspjele, pojedinih poznatih bošnjačkih narodnih pjesama. Odricanje ovim pjesmama, uslovno rečeno, zavičajnosti – značilo bi poricati duhovno stvaralaštvo bošnjačko-muslimanskog naroda na nemalom dijelu prostora Crne Gore i Srbije. Dakle, ne opredjeljuje i karakteriše ove pjesme samo puko pominjanje toponima i imena, čak i ne samo specifična leksika, puna orijentalizama, koji su našli u njima svoj blagotvorni odsjaj i oblik, već je u njima sadržan čitav sklop običajnih, psiholoških i socioloških, filozofskih i naravskih osobina i odlika, koje ih čine intimnom povjesnicom vremena i ljudskih sudbina o kojima govore.

 

Koje su moralne vrijednosti implicitno sadržane u bošnjačkom usmenom blagu?

Usmena književnost Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije sadrži sve značajne odlike i vrline usmene književnosti ostalih južnoslovenskih naroda a razlika je prije svega u bogatoj i raznovrsnoj leksici u kojoj je ostvarena. Međutim, brojnih orijentalizama nije lišena ni usmena književnost ostalih južnoslovenskih naroda, što je sasvim normalno, imajući u vidu dužinu i intenzitet življenja pod osmanskom vlašću. Orijentalizmi u bošnjačkoj usmenoj književnosti, čine poseban jezički kvalitet i bogastvo koje se crplo iz nekoliko orijentalnih jezika(arapskog, perzijskog i turskog) u živo jezičko vrelo koje svim tim stranim riječima daje obrise i oblike našeg jezika. Bošnjačka usmena književnost sadrži i veliča kult junaštva, ali kao vrhunski čin suprostavljanja zlu; nimalo manje i kult čojstva; ne nipodaštava protivnika, ne podstiče mržnju, ističući, borbu, ne kao mrak i sljepilo u kome je lako počiniti zločin, već kao regulativ pravde koja traži da bude zadovoljena.

 

Da se sada vratimo na Vaše individualno stvaralaštvo. Posljednja knjiga koju ste objavili je pjesnička zbirka  Kad su gorjele Božije kuće. Bili ste, naravno, inspirisani ratom u Bosni? Kako ste doživjeli početak ratova na tlu bivše Jugoslavije?

Tačno je. Posljednja knjiga je zbirka pjesama Kad su gorjele Božije kuće, drugo izdanje, dopunjeno sa još 50 novih pjesama.

Za vrijeme nedavnog rata na području one Jugoslavije, u kojoj je kako-tako bilo manje torture i diktature i u kojoj je nešto lakše bilo živjeti nego u drugim zemljama realnog socijalizma, pisao sam dosta. To je bila neka vrsta moje odbrane od beznađa i ludila u koje smo bili gurnuti i potonuli. Unutrašnja struktura pjevanja i pisanja bila je energija suprostavljanja zlu, mržnji i nasilju, svemu što unižava čovjeka i čini život besmislenim i jadnim. Pisao sam antiratne tekstove, iako se teško što od toga moglo objaviti (moja prva antiratna knjiga na prostorima razdrobljene Jugoslavije, “Smrt duše” štampana je oktobra 1992. god. u istim koricama s knjigom“Podrum” Milike Pavlovića i (Izdavač: “Damad”, Novi Pazar). Naša knjiga je imala malo odjeka, bilo je to duvanje u vjetar, u zaglušujući huk ratnih truba koje su pozivale na genocid i uništenje svega što nije bio interes tek “dogođenog naroda”. A u kritičkom osvrtu “Javnosti” sa Pala, naša knjiga je proglašena “priručnikom za ubijanje Srba”. Međutim, dobro se tada znalo ko je koga ubijao i zašto.

Pisanje antiratnih tekstova proglašavano je antidržavnim činom, nepatriotskim i izdajničkim, a njihovi autori su bili u “mišolovci”, obilježeni za otstrijel, kad za to dođe hora.

 

Kakvi su bili Vaši počeci u književnom stvaralaštvu: koga ste čitali, na koga ste se ugledali, a posebno, da li ste imali saznanja o našoj nacionalnoj literaturi, onoj sandžačkoj i onoj iz Bosne?

Počeo sam pisati pjesme vrlo rano, još u gimnazijskim danima, a što se tiče lektire koju sam čitao to su bili svjetski pjesnici: Jesenjin, Majakovski, Lorka, Bodler, Žak Prever, Tagore kao i djela klasične literature: Tolstoja, Turgenjeva, Šolohova, Dostojevskog, Gogolja, Gorkog, Ljermontova, Stendala, Zole, Balzaka, Hemingveja, Šelija, Bajrona, i dr. koji su bili jako popularni, naročito kod onih koji su počinjali da pišu. Od naših pisaca najviše sam čitao: Krležu, Andrića, Crnjanskog, Ćamila Sijarića, Mešu Selimovića, Hamzu Huma, a od pjesnika posebno: Tina Ujevića, Vaska Popu, Daviča, Skendera Kulenovića, Maka Dizdara i dr.

Što se tiče uvida u nacionalnu književnost, kako Bosne tako i Sandžaka, nisam znao o tome gotovo ništa, s obzirom da te pisce niko nije pominjao, njihova djela nisu štampana, o njima se čak nije ni pisalo po novinama i časopisima. Oni prosto nisu postojali. S njihovim imenima i djelima sam se prvi put susreo u prvom izboru bošnjačke kniževnosti, koji je sačinio Alija Isaković, u knjizi Biserje, koja je izašla negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tu sam otkrio imena: … i njihova djela.

 

 

Objavili ste, između ostalog, i Krivice,  roman čiji je glavni lik Rifat Burdžović Tršo? Kakv je to roman, kakav je to lik? Kako inače gledate na Tršine ideje i na njegovu sudbinu?

Roman Krivice I i II je u stvari romansirana hronika koja obuhvata događaje iz života bošnjačkog naroda, svega onoga što mu se dogodilo između dva svjetska rata, za vrijeme Drugog svjetskog rata i neposredno poslije njega. S obzirom da su u prvom romanu (Bauci) opisani događaji u Velikoj medresi u Skoplju, normalno je da se kao glavna ličnost javlja Rifat Burdžović Tršo i još nekoliko njegovih kolega, učenika ove škole, koji prihvataju ideje komunizma i spremni su da za njih polože i svoje mlade živote, ideališući ono što je dolazilo s te strane, kao ideologija, ali i ono je vješto sakrivano od njih kao praksa (primjeri staljinističkih čistki, formiranje gulaga i sibirskih dušegubki, u kojima su propadali milioni nevinih ljudi).

Ta generacija komunističke omladine, uglavnom je listom izginula u Drugom svjetskom ratu, što zbog toga što su bili muslimani, što zbog toga što su komunisti, plaćajući nečije stare “dugove”, budući da su billi krivi bez krivice. Takvim slučajem stradao je Rifat Burdžović Tršo pod još misterioznim i nerasvijetljenim okolnostima, jer je kao član najužeg rukovodstva Treće sandžačke proleterske brigade bio likvidiran na spavanju sa još dvojicom čelnih ljudi ove brigade. Čudi i zbunjuje činjenica da su tako iskusni borci mogli zanoćiti u četničkoj kući, negdje kod Mrkonjić grada u Bosni, bez normalnog obezbjeđenja i zaštite. Zato je pomisao na neku izdaju i spletku sasvim logična i opravdana, s obzirom da je Rifat Bzrdžović Tršo bio zagovornik stvaranja sandžačkog autonomnog statusa, kroz legalne partijske organe.

 

Šta je za Vas značilo otkriće Avde Međedovića i njegova znamenitog epa?

Genijalni pjesnik-pjevač Avdo Međedović je još uvijek “mrtav pjesnik” u svom rodnom Sandžaku. Drugi narodi i druge kulture bi se ponosile njime, mi ga prepuštamo svjetskoj nauci i naučnicima kao rijedak primjer umijeća usmenog pjevanja i snage duha, koji ga svrstava u besmrtnike kakvi su tvorci Ilijade i Odiseje ili Pjesme o Nibelunzima, u kojim s pravom porede njegov spjev.

Avdo Međedović očigledno ima jednu veliku “mahanu”, mnogo je velik da bi ga njegov mali narod (čijim se imenom nije mogla do sada zvati ni kakva dobra čorba od bam’ja), mogao uvesti u svoje, bez knjiga, opustjele domove…

 

Da li ste se susretali sa poznatim jugoslovcenskim piscima? Sa kojima ste bili u posebnom dobrim, a s kojima u lošim odnosima?

Sretao sam se sa Brankom Ćopićem, kada je kao gost crnogorske vlade po prijemu Njegoševe nagrade za knjigu priča Bašta slezove boje. Po nagovoru književnika Dušana Kostića, koji je detinjstvo proveo u Plavu, došao je da posjeti Sjever Crne Gore. Ja sam ga primio u Plavu, a on je kao znak zahvalnosti za srdačan i prijatan prijem, poklonio školama u Plavu, Gusinju i Murini knjige za učenike, koje platio iz novčanog dijela nagrade. Najčešće sam se sretao s Dušanom Kostićem, Ćamilom Sijarićem i Esadom Mekulijem, s kojima sam bio lični prijatelj. Sreatao sam se i sa Mihailom Lalićem za vrijeme Plavskih književnih susreta, s Mešom Selimovićem i Miroslavom Krležom, kad su primali Njegoševu nagradu na Cetinju. Sa Skenderom takođe za vrijeme književnih susreta na Kozari. Svi su oni na mene ostavili utisak neposrednih, srdačnih i dobronamjernih ljudi. Posljednjih nekoliko godina života Zuka Džumhura imao sam susrete s njim na Plavskim književnim susretima i čast da mi uradi portret, kakvu je privilegiju imao mali broj prijatelja i pisaca (Krleža, Andrić, Kulenović, Ćopić).

 

Kako ste doživjeli romane Mihaila Lalića koji tretiraju muslimane iz C. Gore?

Lalić je pisao svoja djela ne samo služeći se neosporno bogatom imaginacijom, već je uporno istraživao izvore i građu za svoje romane. Pošto je u centru njegovg književnog djela kritički odnos prema četnicima, kao izdajnicima i slugama okupatora. Kada je u pitanju pominjanje muslimana, najčešće iz Sandžaka i Limske doline, može se reći da Lalić za njih nema lijepe riječi, daje ih u karikaturi i ironiji, tako da bi neka suptilnija analiza mogla da se pozabavi tim fenomenom slikanja u tamnim bojama, kako psiholoških stanja tako i fizičkog izgleda onih koje nije simpatisao. Držim da ima pretjerivanja kod njega, pa čak i izvan logike i običaja. O tome govori i ovaj odlomak iz romana Zatočnici: “Hvalili su se s tim Novšićem i pobjedom trideset godina, posjekli su na Novšiću dvije stotine i dvadeset crnogorskih glava pa ih držali na kocima od Nikoljdana do Svete Trojice. Kada su najzad sahranjene glave, na groblju su se najeli, napili i pijani zapjevali:

 

Plav se sprda sa Sedmoro brda,

A Gusinje s knjazom na Cetinje

 

Bez te paljevine za paljevinu, kažem u sebi i bez rugalice za rugalicu:

 

Sad se s Plavom i Gusinjem sprda

Crna Gora i Sedmoro brda

 

možda ne bi bilo ravnoteže pa ni plime i osjeke na svijetu; suviše bi se svijet predobrio te bi od dobra i propao u monotoniju kao u jamu…”

Ovakve scene su izvan realnosti i logike, jer muslimanima (Bošnjacima) je izvan običaja da jedu i piju, igraju i pjevaju na groblju, ma čije ono bilo.

 

Kako ste doživjeli izlazak Mešina romana Derviš i smrt?

Izlazak Mešinog romana Derviš i smrt doživio sam kao srećnu okolnost i kao zvijezdu koja je osvijetlila tragove naše prošlosti i pokazala svijetu veličinu naše kulture, jer je ovo djelo odlikovalo nešto karakteristično i posebno, nešto što samo imaju mudre Božije knjige. Doživio sam ga kao knjigu koje su dotakle obje ruke, ljudska i božanska. Derviš i smrt spada u djela kakve su najbolje knjige svjetske književnosti, kojima se ne može dodati ni oduzeti ništa. Ovaj roman je praznik za čitaoca suptilnih i duboko misaonih knjiga, ali je i obaveza i mjera za one koji se bave kjniževnim stvaranjem.

 

Od čitavog Vašeg stvaralaštva, ipak je Vaš roman Tuđe gnijezdo književna kritika isticala kao Vaše najzrelije djelo. Da li je Ibrahim Žioc naša sudbina?

Dakle, počeo sam sa sudbinom jednog bedela (zamjenika) Ibrahima Žioca u “Tuđem gnijezdu” i završio sa kolektivnom dramom, usudom i udesom čitavog jednog naroda, u prelomnim i kataklizmičnim događajima koji su slijedili, s urušavanjem turske imperije, koja je dugo trajala i sporo umirala, naročito poslije Berlinskog kongresa, kojim je promijenjena geopolitička mapa ovog dijela Evrope.

Naglašava se da moji romani obrađuju sudbinu i tragediju bošnjačkog naroda u Crnoj Gori i Srbiji, što je tačno, ali ta odrednica sama po sebi ne bi trebala da znači ni manje ni više od činjenice da pisac govori o sudbini naroda koga najbolje poznaje, kao što, uostalom, o tome govore djela većine svjetskih pisaca.

 

Tuđe gnijezdo je kompleksna romaneskna struktura: više Vas zanima preživljavanje, unutarnji svijet Ibrahimov nego vanjsko, historijsko zbivanje?

Dramatičnost i tragičnost življenja, uopšte je prisutna u svakoj mojoj knjizi. Držim da su to ona stanja koja su neminovni pratilac života, pa i kad se istorijski gledano, ništa tragično i dramitično ne događa, događa se drama i tragika u čovjeku, u njegovom nastojanju da odgonetne ne samo smisao života i ljudskog opstajanja na zemlji, već i mnoga druga, naoko sitnija “čuda” koja mu se dešavaju, a on ih ne može definisati poimanjem, već je prinuđen da umjetničkim opservacijam a i izrazom nađe kakvo-takvo ishodište i rješenje, koje ća bar donekle zadovoljiti njegovu uznemirenost i zapitanost.

Griješe oni koji mojim romanima pripisuju izvjesnu “istoričnost”. Meni istorija treba kao prostorni i vremenski atar. Gdje je to malo više naglašeno, stvar je umijeća pisca da pominjanjem istorijskih događaja i ličnosti i ostalim domišljenim sadržajima da notu i boju uvjerljivosti. Čini mi čast što kritika ističe da je “domišljeno u mojim romanima sugestivnije i umjetnički snažnije od stvarnog”.

 

Nedavno ste, u Almanahu,  polemizirali s nekim crnogorskim gledištima o tome da li je crnogorsko bošnjaštvo vezano s Bošnjaštvom kao cjelinom, posebno s njegovom maticom u Bosni, ili samo sa crnogorskim kontekstom. Koja je svrha takvih, crnogorskih gledišta u ovo vrijeme? Da li su ona refleksija na aklamativno usvajanje našeg historijskog nacionalnog imena ili nečega drugog, ili i jednog i drugog?

Neki crnogorski intelektualci tvrdili su i tvrde kako “crnogorski Muslimani čine svojevrsni kulturno-istorijski segment crnogorskog društva. Zato oni imaju moralnu obavezu da izučavaju svoje kulturno nasleđe, kroz izučavanje i crnogorske povijesti, a na eventualne doticaje sa bosanskom kulturom – treba gledati kao i na uticiaje drugih sredina”.

Kao čovjek koji proučava kulturno nasljeđe svoga naroda, pa i kulturno nasljeđe Crnogoraca da na “eventualne doticaje sa bosanskom kulturom” ne gledam i ne mogu da gledam kao na uticaje drugih sredina. Zato što je osmanska vladavina trajala oko pet stotina godina (istina u dijelu današnje Crne Gore nešto kraće, ali tamo i nije bilo neke intenzivnije islamizacije). Administrativna podjela Osmanske carevine na pašaluke i sandžakate nije bila zatvorena i nije predstavljala nikakvu prepreku za svestranu komunikaciju naroda u njima. Zar se pet stotina godina nečijeg apsolutnog vladanja mogu svesti na “eventualne doticaje” i zar Bosnu, kao ekonomski i kulturno razvijeniju i vojnički jaku središnu tursko-osmansku pokrajinu na Balkanu, slovenski muslimanski narod, posebno u Sandžaku, nije doživljavao kao sopstvenu zemlju? U golemom Osmanskom carstvu bošnjaštvo je bila jedina tačka oslonca za opstanak toga naroda, koji je u okviru toga identiteta stvarao kulturne vrijednosti koje danas niko ozbiljan ne osporava. Koliki je bio značaj Bosne za njegovu sigurnost i samosvijest svjedoče i stihovi iz velikog eposa Ženidba Smailagić Meha, pjesnika-pjevača Avda Međedovića iz Bijelog Polja. Ti “doticaji” sa bosanskom kulturom ogledaju se u religijskim opredjeljenjima i osjećanju da pripadaju istoj konfesiji, pa im taj elemenat čini jednu od bitnih zajedničkih atributa narodnosti; ogledaju se u jeziku, jer onoliko koliko su bliski hrvtaski, srpski i crnogorski jezik među sobom, toilko je blizak i različit bošnjački jezik ako ne i malo različitiji, zbog najmanje deset posto orijentalzama u njemu. “Doticaji” s Bošnjacima u Bosni su najočigledniji i najsvestraniji u kulturi. Ne samo usmeno kulturno nasljeđe, već i pisana književnost čini jedinstveni kulturni korpus. Bošnjaci iz Crne Gore sa Bošnjacima iz Bosne imaju istovjetni stil u arhitekturi, kulturi stanovanja, načinu odijevanja, uređenju unutrašnjosti kuće, načinu ishrane, običaja i opšte tradicije. Ipak, dakle, i istovjetnu i jedinstvenu kulturno-istorijsku baštinu i kulturu uopšte.

 

Čuje li Bosna bošnjački glas u Plavu, Sjenici, Prizrenu…?

Nedavno završeni rat učinio je da se ljudi nisu mogli čuti čak i ako su bili u dva susjedna sela, a kamoli na daljini koja je bila izpregrađivana topovima i drugim oružjima koja su nemilosrdno uništavala tragove civilzacije što je bošnjački narod baštini kao svoju. Nema više novina iz Bosne, ne čuju se i ne vidi radio i televizijski programi, prekinuta je svaka vrsta kulturne i informativne komunikacije. Tek se ovih dana ponešto privezuje, ali i to sporo i rijetko, prevashodno u domenu muzičkih i sportskih programa i zabave.

 

Kako gledate na otvaranje Univerziteta u N. Pazaru?

Ja sam, iako nisam bio na svečanosti otvaranja Univerziteta u Novom Pazaru, poslao čestitke s uvjerenjem da će to zančiti mnogo na kulturno-obrazovnom planu, ne samo za Novi Pazar, već za čitav region Sandžaka. Ostajem da se te moje nade, kao i uostalom svih dobronamjernih ljudi, ispune i potvrde.

 

Šta trenutno pišete?

Da odgovorim humoristički na ovo Vaše pitanje: kada su Nasradin-hodžu pitali šta radi, kad je turpijao katanac da ga prekine, odgovorio je: guslam. A oni su upitali: kako guslaš, kad se ništa ne čuje? On im je odgovorio: čuće se sutra.

 

* razgovarao Džemaludin Latić

intervju je objavljen  u Glasu islama, 2008. godine, br. 82.

Please follow and like us:
0