IBRAHIM HADŽIĆ “PJESMA IZGNANIKA”

(po Ibn Hazmu, 10. vijek)
Ti znaš koliko sam patio,
I srce je moje ranjeno
I oči su moje isplakane,
Jer poslije svih udaraca sudbine
Grudi su moje napukle
Kao zid stare tvrđave.
Od svega sam sačuvao samo sjećanje
I mogu, kao mrtvu sliku, oživjeti svoj život.

 

Ti znaš da mi je zbog položaja u kojem se nalazim,
Duh uzrujan, a razum slomljen.
Jer šta znači za onog koji neće da razumije
Da sam udaljen od svoga boravišta,
Da sam izgnan iz rodne zemlje?

 

Sada vodu pijem sa tuđeg izvora,
Kucam iz tuđeg tanjira tuđom kašikom.
Ne mogu da prepoznam svoj istanjeni nož za hljeb.
I preko jastuka stavljam svoju ruku.
Gledam u nebo, u ledene čijode zvijezda,
Koje nisu moje nebo i moje zvijezde,
Sada mi nad glavom vise neke druge slike.

 

Ti znaš da nas je stigla nemilost vladara
I da se ponašanje prijatelja promijenilo,
A život se pogoršao;
Dani su postali drugačiji,
Nestalo je obilja,
Izgubljeno je bogatstvo
(kako naslijeđeno tako i stečeno)

 

Presahli su izvori koji su poticali od očeva i predaka,
Izgnanici smo bez imanja i uticaja,
Pritiskuju nas brige kako da zaštitimo svoju porodicu
I sebe,
Očajni smo zbog beznađa
I nemogućnosti da se vratimo u naša porodična obitavališta,
Izmučeni smo borbom protiv kobi i iščekivanja udaraca
Koje nam je sudbina namijenila.

 

Ti znaš da ja ne bih pisao ovakvu pjesmu
Kada bih umio drukčiju.
Koliko samo napora treba da dokažem
Da je i naš Bog Bog,
Da je i naša vjera sa pravom vjeru,
Da i naša pluća traže isti vazduh
I naše oči iste samilosne oči.

I da je naše mjesto u zemlji kao i tebi.

 

Ti znaš kako je izgubljenom,
Kako je oskudnom
I obespravljenom.
Ne reci mi ništa
Jer ja vjerujem da ti to razumiješ.

11. VI. 1999.

Please follow and like us:
0