ISMET BEKRIĆ “DJEČIJE NEBO”

Ismet Bekrić je rođen 1943. godine u Banjoj Luci. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a nakon studija se vraća u Banja Luku gdje je radio kao urednik lista “Glas” i nakon toga urednik izdavačke kuće “Glas”.

Bekrić je novinar, urednik, pjesnik, dramski pisac i jedan od značajnijih bosanskohercegovačkih pisaca knjiga za djecu.

Objavio je knjige: Jutro tate Mrguda (1968), Kape uvis (1971), Klupa kraj prozora (1974), Otac s kišobranom (1977, te u ediciji Bošnjačka književnost za djecu u 20 knjiga, 1994), Radnička četvrt (1980), Izabrane pjesme (1980, 1985, 1989), Pjesme (1980, 1983, 1996, 1997), Skriveno oko (1984), Hrabra zraka (1985), Očevo breme (1988), Dječak gleda kroz prozor (1993), Dječiji smijeh (na turskom, 1986), Srebrni vodoskoci (na makedonskom, 1989) i Kuća među zvijezdama (na italijanskom, 1994), te drame i igre za djecu: Šarena vaza (1968), Noć kada su neboderi šetali (1982), Četiri revera (1976), mjuzikl Ne žuri, tata, ne žuri, mama (1980) i druga djela.

Za svoja djela dibio je više značajnih nagrada: Nagradu Banjaluke “Veselin Masleša” (1970), Nagradu za najbolju knjigu za djecu u BiH (1980), Nagradu Zmajevih dječjih igara u Novom Sadu (1989), te više nagrada za radio-igre.

Prevođen je na njemački, engleski, ruski, francuski, italijanski, poljski, češki, rumunski, mađarski, slovenski, turski, bugarski, makedonski, albanski i dr.

Rat (1992-1995) Ismet Bekrić je proveo u Sloveniji, u Ilirskoj Bistrici, gdje je i ostao.

Knjiga “Dječije nebo” obavezna je lektira u nižim razredima osnovne škole.

 

DIJETE

 

I travka, i krov za lastu,

i jablan što se njiše,

imaju pravo da rastu,

a dijete – ponajviše!

 

I mravi, i vrbe krive,

i zrnca, i kapi kiše,

imaju pravo da žive,

a dijete – ponajviše!

 

I pčela u cvijeću,

i olovka što piše,

imaju pravo na sreću,

a dijete – ponajviše!

 

I oblaci što plove,

i sunđer koji briše,

imaju pravo na snove,

a dijete – ponajviše!

 

 

DJEČAK ISPOD STOLA

 

MOĆ DJECE

 

 

Beton hladni, beton sivi,

može čudno da oživi

kad ga dječje ruke taknu,

kad mu prsti nešto šapnu

i na obrazu mu blijedom

nacrtaju sunce kredom.

 

Dan pun magle, dan pun leda,

može ljepše da izgleda

kad kroz zavjese ulica

proviruju dječja lica,

pa grad ispod toplih streha

svije gnijezda dječjeg smijeha.

 

 

DJEČIJE NEBO

 

Nad nama – nebo dječije,

taj topli dlan nad svijetom,

i jutro biva svjetlije,

sa suncem kao sa cvijetom.

 

Ruke, ko ptice, hrle,

ne daju tami prijesto.

Dječije ruke grle

svako, i najmanje, mjesto,

 

Jer sve je tako važno

pod ovim dječijim nebom,

i dan se rađa snažno,

sa suncem kao sa hljebom.

 

DJEČAK ISPOD STOLA

 

 

Već dva sata,

već tri sata,

jedan tata

s petog kata

čisti svoja nova kola…

 

Već dva sata,

već tri sata,

jedan bata

s petog kata

čuči šutke ispod stola…

 

Zašto, tata,

ta dva sata,

ta tri sata,

ili bar od toga pola,

nisi sa mnom ispod stola?!

 

Pa tu da se poigramo,

da pričamo,

da maštamo,

i vozimo mala kola

u tom carstvu ispod stola.

 

 

DJEČAK NA NAVIJANJE

 

Čim otvorim prvo oko,

u kojem još blista sanje,

naviju me tata, mama,

ja sam dječak na navijanje.

 

Čim na prvu nogu stanem,

koja hoće na igranje,

naviju me grad i škola,

ja sam dječak na navijanje.

 

Iako još malen, snen,

u dan kročim navijen.

 

Volio bih da sam vjetar,

ili da sam hitra ptica,

za njih nema svih zabrana,

ni dnevnika, ni petica.

 

Volio bih da sam jelen,

ili potok usred polja,

njih ne mogu da naviju,

oni idu kud ih volja.

 

A ja tako malen, snen,

uvijek idem navijen.

 

 

DJEČAKOVA SREĆA

 

Volim kad tata nije namršten

i kad se mama toplo smiješi,

volim kad je tatin pogled snen

i kad me mama pjevajući tješi.

 

Sretan sam kad se sa mnom igra tata,

pa igračkama zauzmemo sobu cijelu,

i kad me mamina ruka od zlata

tada nježno miluje po čelu.

 

A kada nedjeljom šetamo uz rijeku,

u danu bijelom, ko runo na ovci,

slušamo ptičju pjesmu mehku

i svi smo veseli, ko osnovci.

 

MALO MOJE

 

Već sam visok, kao tata,

brci mi se prvi roje,

al’ mi mama ipak kaže:

“Malo moje! Malo moje!”

 

Imam brata starijega,

visine se njega boje,

al’ i njemu mama kaže:

“Malo moje! Malo moje!”

 

Ponekada i ja čujem

tihe riječi nane svoje,

kada mojoj mami kaže:

“Malo moje! Malo moje!”

 

KLOVNOVE SUZE

 

Smije se publika,

sve jače, sve jače,

a klovn – plače.

 

Suze crvene

i suze plave mašu

s njegove tužne glave.

 

Da li klovn jeca? Ili se ceri?

Suze, tek, padaju

kao klikeri.

 

Jureći za klikerom

dječak klovna tače.

Ugleda mu lice –

pa, klovn stvarno plače!

 

Kad otac dječaka

u naručje uze,

vidje mu na dlanu

dvije svijetle suze.

 

MRAV NA DLANU

 

Mrav je jedan, umoran od rada,

zaspao na dlanu dobroga dječaka.

Svidjela mu se ta mala livada,

topla kao ljeto, mekša od oblaka.

 

Dječak je na dlanu ljuljuškao mrava,

pazio ga, gledao netremice,

a mrav je snivao dva neba plava,

i nad livadom dječakovo lice.

 

OČEVA USPAVANKA

 

Zvijezda se

sa tamom bori,

a otac mi

priču zbori.

 

Ne, to nije uspavanka,

lepršava, bajkovita;

riječ u oca nije tanka,

iz života on to čita.

 

Zvijezda trepće,

posustaje,

a otac se

ne predaje.

 

Otac priča, a riječ svaka

i nježna i tako jaka, –

i dok snovi krče mrak,

znam, i ja ću biti jak.

 

 

TATINA LJUTNJA

 

Kad se moj tata naljuti, sto posto,

kad malo treba da ko puška plane,

ipak ne udara šakama o sto,

a ružna riječ mu u grlu zastane.

 

Moj tata tada izađe iz kuće,

dugo šeta parkom, traži cvjetne strane.

Ljutnju mu nadjača ptica što cvrkuće

i tihi žubor slapova fontane.

 

 

CIPELE STARIJEG BRATA

 

Moje cipele, već izlizane,

naslijedio sam od starijeg brata;

ova, lijeva, dolje sa strane,

već ima prava mala vrata.

 

A i u desne prozori se šire,

kroz koje prsti stidljivo vire.

 

U mojim cipelama uvijek ima

novina sa krupnim naslovima,

pa, kad je suho, kroz đonove tanke

ulice čitaju novinske članke.

 

A kada kiši ili mraz steže,

noge iz cipela hoće da bježe.

 

 

DJECA I LUTKE

 

Obični bjelutak

može biti lutak

onda kad ga dijete

sa prstima splete,

kad mu dâ svoj dah,

svoj smijeh i svoj strah.

 

I krpa iz kutka

može biti lutka;

djevojčica kad je sama,

postane joj brižna mama,

pa je oko ruku svije,

sa njom priča, s njom se smije.

 

 

 

 

 

 

                                                                KLUPA KRAJ PROZORA

 

 

KLUPA SA HILJADU IMENA

 

Livada je livada,

a trava je trava,

ako na njoj hiljadu

cvjetova spava.

 

A klupa je klupa,

djeci omiljena,

ako na njoj ima

hiljadu imena.

 

Dok godine đačke

teku poput snova,

imena na klupi d

rže se za slova.

 

Tu najljepšu pjesmu,

što na klupi piše,

neka niko, niko –

nikad ne obriše.

 

 

KLUPA KRAJ PROZORA

 

Đačkoj klupi kraj prozora,

koja se od neba plavi,

prve zrake šalje zora,

prvim pjevom ptić se javi.

 

Na tu klupu kraj prozora

prvo ime se napiše,

za koje zna samo zora,

i kap bistre majske kiše.

 

U toj klupi kraj prozora

snovi pljušte, ko iz česme,

u svesku se skrije zora

i najljepše piše pjesme.

 

Iz te klupe kraj prozora

krenuli smo i mi u svijet,

pratila nas samo zora,

mahao nam samo cvijet.

 

Gdje je klupa kraj prozora,

gdje su oni sretni sati,

gdje je ona đačka zora,

da nas u nju opet vrati?

 

 

ŠKOLA U CVIJETU

 

Škola se naša

iz sive zgrade

premješta hitno

nasred livade.

 

Sunčeva zraka

ključem od zlata

otvara prva

sva školska vrata.

 

Umjesto auta

i željeznice

djecu do škole

prevoze ptice.

 

Ta škola nema

tvrdaste klupe,

djeca se usred

cvjetova skupe.

Prvake prima

ruža bijela,

a zatim uči

marljiva pčela.

 

Đaci dobiju

od meda kredu,

pa slova uče

i odmah jedu.

 

Da bude manje

tereta, brige,

s latica uče,

kao iz knjige.

 

I neće teške

zadatke pisati,

samo će učiti –

kako mirisati!

 

KROZ ŠKOLSKI PROZOR

 

Kroz školski prozor

najljepše se gleda,

vide se i zvijezde,

koje ne postoje,

oči odlutaju

morem drvoreda,

smišljajući ljepše

proplanke i boje.

 

Prozor je školski

najljepša stanica,

sa koje polaze

nevidljivi vlakovi.

U njima se preko

zamišljenih granica

bez karata prevoze

želje, čežnje, snovi…

 

 

POKOŠENE TOPOLE

 

Kroz prozore naše škole

mahale su nam topole.

 

Lišće što ima oči sjajne

znalo je sve naše tajne.

 

Ono je s nama moglo da se smije,

šaptalo nam lekcije iz historije.

 

Ako je neko počeo da voli,

ime je prvo kazao topoli.

 

A kad bi nam suze potekle same,

topole su nas tješile, kao mame.

 

Ali jedne noći probudiše ptice,

posijekoše topole, kriomice.

 

Naše topole, raskošnog granja,

padoše u prašinu, pokošenih sanja.

 

Čulo se i lišće kako jeca,

kao da s njime plaču djeca.

 

ŠKOLSKE OČI

 

Gledaju prozori škole

kako se ptice vole,

gdje se na listu ljube

dvije šarene bube.

 

Te školske oči modre

pupoljke prve bodre,

da cvjetovima planu

na nekom malom dlanu.

 

 

UČITELJ

 

Ide u razred učitelj stari.

Korak mu svečan, uspravan hod.

Smiješak na licu gnijezdi se i zari,

djeca su zvijezde, a škola – svod.

 

Čekaju đaci svoga učitelja,

umjesto dnevnika – osmijeh im donosi,

rukom iskrenog, starog prijatelja

svakoga takne po ramenu, kosi.

 

Otkud u toj ruci toliko dobrote

i toliko snage u tom krhkom tijelu!?

Za sve učitelje – hvala ti, živote,

hvala za riječ, i blagu i smjelu.

 

Svaki dan novi – nova briga,

a ipak u svemu toliko ljepote,

na stolu kruh, jabuka i knjiga…

Za sve učitelje – hvala ti, živote!

 

 

ZBOG DVA OKA

 

Danas je razred – pustinja prava.

Šutnja se uvukla u dnevnik na stolu.

Za sve su kriva dva oka plava,

što jutros nisu došla u školu.

 

Te dvije velike, blistave kapljice,

što se često skriju u slapove kose,

svakom su dječaku poprskale lice

i najljepše im svu tugu odnose.

 

Zato je razred ko polje bez cvijeta,

kao mirno more bez ijedne lađe;

riječ jedna zbunjeno po tabli šeta,

htjela bi da krišom napolje izađe.

 

 

ZBOG JEDNE MAŠNE PLAVE

 

Čuperak jedan nestašni

tri dana već miruje,

misli o jednoj mašni,

vidi je i kad snuje.

 

Za igre ne mari više,

za zadaće i tašne,

u srcu čuperka piše,

da pati zbog jedne mašne.

 

Zbog jedne mašne plave

čuperak bi pobjegao s glave,

a kada mašna naiđe,

srce mu u pete siđe.

 

 

ZBOG JEDNE MAŠNE ŽUTE

 

Zbog jedne mašne žute

dječaci razreda šute.

Miruju sunđer i kreda,

a tabla zbunjeno gleda.

 

Pokraj tog žutog leptira,

koji bi da poleti,

ko da se sada sjeti

kako se množi, sabira.

 

Zbog te u kosi ruže

tajna pisamca kruže.

Riječi, još obične juče,

sad ljepše, drukčije zvuče.

 

PTICA NA DLANU

 

Pjeva,

sa mog lijevog dlana,

jedna ptica,

nacrtana.

 

A na dlanu

desnom

stalno sam

sa Vesnom.

 

Nosio sam

njenu tašnu,

popravljao

njenu mašnu,

a kroz gradsku

gužvu, buku,

vodio sam je

za ruku.

 

Kad su dani

tijesni,

ptica pjeva

Vesni.

 

 

ZAŠTO NEMAM MIRA

 

Nemam mira zbog Amire,

iz kose joj oči vire.

Njena kosa, tako živa,

uvijek jedno oko skriva.

 

Samo kada vjetar puhne,

ono drugo oko gruhne,

kao kada kroz oblake

probiju se sunca zrake,

ili kada se u travi

iznenada cvijet javi,

pa pomisliš, od te boje,

da je cijelo nebo tvoje.

 

 

DJEČACI I PROLJEĆE

 

Plavim,

crvenim,

zelenim

slovima

proljeće ispisalo

na školskim vratima:

“Kratka stanka!

Svi đaci otišli

do šumskog proplanka!”

 

U dvorištu škole

čuo sam od puža:

“Mogla bi ta stanka

biti malo duža…”

 

A dokle?

Dok dječaci,

ko proljećni prvi zraci,

sav proplanak ne osvoje

i njegove cvjetne boje

ne upletu u bukete

i sa njima ne polete…

 

A kome?

Mamama!

I…

I?

Djevojčicama!

 

 

DJEČACI U JESEN

 

Svaki dječak je ujesen

žutim bojama zanesen.

Svi crteži,

svi pejzaži,

svi likovi

i svi snovi

prepuni su boje žute,

poput lišća razasute.

 

Svi sastavi, sve pjesmice

i sve lijepe rečenice

imaju baš žuto lice.

 

Svaki dječak je u jesen

žutim bojama zanesen;

djevojčice tada nose

žute mašne navrh kose.

 

 

U KOSI DJEVOJČICE

 

Jedna zvijezda

i dvije ptice

lutaju kroz kosu

djevojčice.

 

Traži se ruka

hrabrog dječaka,

da ih pronađe

prije mraka.

 

 

Zvijezdu – na nebo.

Ptice – na grane.

A ruka?

Ruka – neka ostane!

 

 

SREO SAM JE IZA UGLA

 

Zemlja sama i okrugla.

Ja nju tražim. Gdje je sada?

A onda je, iza ugla,

sretoh, zbunjen, iznenada.

 

Bahnula je kao zraka,

kao svitac usred mraka,

kao prva kaplja kiše,

kao nešto… od sveg više…

 

U tom trenu –

zasta dan,

ja pomislih –

sve je san.

 

Odskakuta, odleprša,

kao vjetar preko krša

ili preko polja pustih…

A ja – ni riječ ne izustih.

 

Kad bi htjela da me shvati

ta nebeska tužna kugla,

pa da stane, da se vrati,

da nju sretnem,

opet sretnem,

svu u suncu, iza ugla…

 

                                                      TRI SUNCA

 

 

SLOBODA

 

Sloboda pjeva glasom ptice,

cvjeta u smijehu djevojčice,

sloboda blista u oku mame

i u kaplji na listu ciklame.

 

U slobodi sve brže raste,

začas kuće dostignu laste,

u slobodi, i bez slovca,

izraste pjesma u srcu osnovca.

 

 

MOJA DOMOVINA

 

I ovaj mrav,

i krhka grana,

i jablan prav,

i ptica rana,

ovaj kamičak

u džepu mora,

prvi različak,

na stablu bora,

i ova knjiga

kraj uzglavlja,

i prva briga

što se javlja,

suza što se stisne

u dječijem oku,

travka što kisne,

i jelen u skoku,

pahulja koja

prhne s planina,

sve je to moja domovina.

 

 

TRI SUNCA

 

Budim se rano,

i dan je lijep,

iako vjetar

razbija crijep,

iako pljušti

i cikće munja

u sivom jutru,

ko ispod gunja.

 

Uz huku kiše

i prasak groma,

ogrnut toplinom

svoga doma,

na prvu stranicu

novoga dana

crtam tri sunca,

nasmijana.

 

Prvo, sjajno,

mami i tati,

drugo, za mene,

da me prati,

a jarko, treće,

ovo najveće,

nekom neznanom,

ko nema sreće.

 

 

KNJIGA BEZ KRAJA

 

Pogleda – jato,

dok moru hitam,

najljepšu ja to

knjigu čitam.

 

Idem niz rijeku,

brda se dižu,

to pjesme teku,

priče se nižu.

 

Prepuna sjaja,

čudesnih boja,

knjiga bez kraja –

zemlja moja.

 

 

ŠTA ŽELE PARALELE

 

Sve paralele

i meridijani

svim srcem žele

da su ljepši dani!

 

I da preko svih granica

umjesto aviona s bombama

prolaze ekskurzije ptica

i avioni s bombonama.

 

 

                                                          ŠTA SU HTJELE DVIJE PUŠKE

 

ŠTA SU HTJELE

 

Šta su htjele

dvije puške,

kad su legle

potrbuške?

 

Da ih ruke

zaborave

na dnu mirnog

mora trave.

 

Čuvale bi

cvijet plavi

i put kuda

idu mravi.

 

 

MOJA BREZA

 

Kad su noći

pune jeze, ja

se sjetim

svoje breze,

i kroz tugu

svakog dana,

čujem šapat

njenih grana.

 

Kad u oko

suza krene,

breza plače

tad za mene,

a kad brezi

zlo prijeti,

misao joj

moja leti,

pa joj ne da,

da uvehne,

neka raste

bar za mene.

 

 

VOJNICI PRED SAN

 

Kada noć ljulja

snene oblake,

vojnici liče

na dječake.

 

Još samo da ruka,

materina,

nježno po kosi

dotakne sina.

 

Ili riječ očeva,

ko kiša blaga, d

a ga zapljusne

sa mračnog praga.

 

Vojnik, baš svaki,

tenkist ili pješak,

pred san na licu

ima smiješak,

 

A u tom smiješku,

kao u priči,

vojnik na nekog

dječaka sliči.

 

Sanjajmo skupa,

dječak mu veli,

san je sloboda,

sa mnom ga dijeli.

 

 

LAKŠE SE DIŠE

 

Kad ti je teško,

kad je sve tiše,

zapjevaj glasno

lakše se diše.

 

Kada ti tuga

u duši riše,

i ti tad slikaj –

lakše se diše.

 

Kada pomisliš,

da sve se briše,

stihove niži –

lakše se diše.

 

Kad ti je teško,

ne možeš više,

pjevuši, igraj –

lakše se diše.

 

 

VOLJETI, VOLJETI!

 

O, da smo, da smo svemoćni,

pa da sve možemo zaželjeti,

sve bismo ljude na svijetu

ukrašavali glagolom voljeti.

Voljeti! Voljeti!

 

O, da smo, da smo svemoćni,

pa da sve možemo zaželjeti,

sve bismo zemlje svijeta

obasjavali glagolom voljeti.

Voljeti! Voljeti!

 

O, da smo, da smo svemoćni,

pa da sve možemo zaželjeti,

sve ljude i zemlje svijeta

spleli bismo u glagol voljeti.

Voljeti! Voljeti!

 

 

                                                                      NA BRDU, IZNAD GRADA

 

 

NA BRDU, IZNAD GRADA

 

Stojim na brdu, naslonjen na drvo,

proljeće mi rukom pokazuje grad,

i balkon na kojem izniknut će prvo

jedan dječiji smijeh i cvijet jedan mlad.

 

Slušam, ozdo rijeka javlja se žuborom,

u prsa se busa svaki njezin slap…

I ovdje je rijeka, čujem je pod korom,

svaki list je pije, žedno, kap po kap.

 

Osjećam, sve teče – ruke, trave, ptice,

niz brdo se ruši cvjetni vodopad.

Proljeću u susret pođu sve ulice,

da mu, bez otpora, predaju svoj grad.

 

 

SVE ZBOG PROLJEĆA

 

Šta sve livada jedna ne čini,

da se odmah dopadne proljeću!

Vježba cvjetove na mjesečini,

da zanosnije pod suncem šeću.

 

Šta sve brežuljak jedan ne radi,

da mu proljeće bar klimne glavom!

U pjesme i slike cvjetove sadi

i maše nebeskom kapom plavom.

 

Šta sve drvo jedno ne čini,

da ga dotakne proljeća dlan!

Ljuljuška ptice u pomrčini,

da prve cvrkutom otvore dan.

 

Šta sve ne pokuša jedan potok,

da mu proljeće bar malo namigne!

Preskače žbunje, mijenja tok,

samo da skupa s proljećem stigne.

 

 

GOVOR PROLJEĆA

 

Proljeće se prvo zaodjene rado

u jedno drvo tek listalo, mlado.

 

Onda zastane u parku kraj staze,

kuda svi najviše vole da prolaze.

 

Tu svako korak bar malo uspori,

da mu proljeće krhkim lišćem zbori.

 

Svaka riječ proljeća – u kljunu ptice

dotakne najljepše, najtanje žice.

 

Pa ti se učini, ispod neba plava,

da razumiješ šta govori trava.

 

Pa i ne osjetiš, dok list svaki plamti,

kako srce samo lijepe riječi pamti.

 

 

ZRNO

 

Šta znači ovo, na dlanu, zrno,

tako sićušno, tako crno,

da ga jedva zapazi oko…?

Neugledni taj trun

postat će jednom kitnjast žbun

ili drvo što raste visoko.

 

U toj skoro nevidljivoj mrvi

kriju se nježni cvjetovi prvi,

što polju šaren vijenac pletu…

Oči ne vide tog zrna ruke

kako s mnogo ljubavi i muke

spremaju bogate darove ljetu.

 

 

PROLJEĆE MEĐU NEBODERIMA

 

Kako da se gradskoj djeci

prveti proljeća jave?

Poneko drvo u sjenci,

nigdje bokora trave.

 

Travu što je ovdje rasla

kola su brzo popasla.

 

Ovdje, među neboderima,

gdje prozori blijede,

kao u velikim frižiderima

prsti se proljeća slede.

 

Pa kako da nam ruke pruži

i sa nama se druži.

 

Mi, djeca, ipak znamo

kad će da proljeće bahne,

svi srca pootvaramo,

da više sunca stane.

 

 

LOPTA NA DESETOM KATU

 

Lopta na desetom katu,

tu gdje su neba južna,

spava u svili i zlatu,

ali je stalno tužna.

 

Šta će joj svila plava,

šta će joj postelja mehka,

njoj treba kamen, i trava,

njoj treba livada, rijeka.

 

Lopta bi da poleti,

kao iz krletke ptica,

i da, sva srećna, sleti

između tratinčica.

 

I tu na mehkoj stazi

da počne svoj dugi lijet,

u kojem nikad ne zgazi

ni jedan jedini cvijet.

 

 

KUĆA MOJE BAKE

 

Grad bi htio da se vine,

da dodirne vrh planine

i oblaku kapu skine.

 

Neboderi, kao krda,

već se penju i uz brda,

zaklanjaju sunce rijeci

i proplanke kradu djeci.

 

Samo kuća moje bake,

što se stisla u sokake,

neće nikud da se penje,

već se drži za kamenje.

Travke su joj na prag sjele,

a grle je dvije jele.

 

Kada bljesne prva zraka,

ustaje i moja baka,

a jutro – od neba plavlje;

baka priđe svakom cvijetu,

ko unuku, ko djetetu,

pa ga upita za zdravlje.

 

Poput nekog tužnog kera,

bježim ja iz nebodera,

noge su mi hitre, lahke,

vode me do moje bake.

 

 

STARAC I KLUPA

 

U park često dolaze skupa

jedan starac i jedna klupa.

 

Usamljen, tužan, djedica sjedi,

pa moli klupu, da s njom besjedi.

 

Klupa ga sluša, ko dobra baka,

draga joj djedova riječ svaka.

 

U podne klupa pruži svoj dlan,

daruje starcu najljepši san.

 

Pa još zamoli njenu brezu,

da granu pruži, ko lepezu.

 

Na starčevo rame sleti i ptica,

cvrkutom odagna tugu mu s lica.

 

 

LIVADA PUNA LJUBAVI

 

Pod nebom, što se uzbudljivo plavi,

livada kraj rijeke puna je ljubavi.

 

Visoki mak voli ljubičicu,

plavi zumbul sanja maćuhicu,

bršljan se zaljubljen penje uz ogradu,

a žuti tulipan sanja bijelu radu.

 

A koga voli ta prekrasna rada?

Ko bi to mogao znati sada?

U povjerenju šapnu nam trava:

u radinom srcu zbrka je prava!

 

 

KIŠNA KAP

 

Jezero što je za ljude,

jedna kišna kap,

sićušna, bistra kap

za mrave bude.

 

Kap je još izvor za žedne ptice,

ukras u kosi ljubičice,

značka na crvenom reveru maka,

skrivena suza samca oblaka,

privjesak zlatni za sunca zraku,

čarobni svjetlac što blista u mraku,

otpalo srebrno dugme mjeseca

i kliker koji snivaju djeca.

 

 

BITI SRETAN

 

Nije sretan cvijet u vazi,

kao cvijet na proplanku.

Nema sunca da ga mazi,

vjetra, da uz travku tanku

pjevuši mu uspavanku.

 

Nisu sretne suhe grane,

kao grane listorune.

Nema ptice da zastane,

vedrinom iz duše pune,

da dodirne grla strune.

 

 

MAHRAMA MOJE MAME

 

Sva od ruža je mahrama

koju nosi moja mama.

Kad god dođe usred grada,

s njom došeta i livada,

a cvjetovi, djeca sâma,

rastrče se ulicama.

 

Mahrama joj kao dom,

otvorenih šara širom,

svaki cvijet mama primi,

da se smjesti, da prezimi,

pa da opet, na proljeće,

ode među drugo cvijeće.

 

Svi cvjetovi tužni, sami,

neka dođu moj mami.

Dok mahrama njena sija,

pazit ću ih s mamom i ja.

 

Please follow and like us:
0