JAHJA FEHRATOVIĆ: “RASKOŠNOST SANDŽAČKOBOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI”

Views:
31

U povodu objavljivanja kapitalnog djela „Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti„ porazgovarali smo sa njenim autorom dr. Jahjom Fehratovićem, inače dekanom Departmana filološkoh nauka Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, pitajući ga, najprije, – koje su to osobenosti sandžačkobošnjačke književnosti u književnohistorijskom smislu

 

 

S povodom:dr. Jahja Fehratović, autor prve Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti

 

Do sada izašla dva toma koji daju presjek ove književne tradicije do 1912. godine, a u pripremi su nova tri toma koji tretiraju savremenu sandžačkobošnjačku književnost

U povodu objavljivanja kapitalnog djela „Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti„ porazgovarali smo sa njenim autorom dr. Jahjom Fehratovićem, inače dekanom Departmana filološkoh nauka Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, pitajući ga, najprije, – koje su to osobenosti sandžačkobošnjačke književnosti u književnohistorijskom smislu?. Dr. Fehratović odgovara:

 

Sandžačkobošnjačka književnosti je nedjeljiv dio ukupne bošnjačke književnosti. U književnohistorijskom smislu, posjeduje specifičnosti koje nam daju za pravo da istaknemo njenu poluovisnost u odnosu na bošnjačku književnost kao cjelinu. Njezin status je vrlo sličan položaju dubrovačke književnosti u odnosu na hrvatsku literarnu zajednicu, koja ima osobeni kanon ali je istodobno i dio cjelovitog hrvatskog književnog kanona. Sandžačkobošnjačka književnost u kontinuitetu prati razvojni slijed bošnjačke duhovnosti i ima reprezentativne autore od bosanskoga srednjovjekovolja pa sve do današnjega razvitka bošnjačke i južnoslavenske interliterarne zajednice.

Uz mnogobrojne druge, dva momenta definiraju ovaj sasmosvojni književni svijet. Prvo, ova književna tradicija baštini izraženije interliterane kontakte sa starosmanskom i modernom turskom književnošću, zatim srpskom i crnogorskom, te kosovskoalbanskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom te na koncu, uslijed egzistencijalnih, kulturnih i drugih migracija, sve su zapaženiji i njezini predstavnici u zapadnoevropskom i prekookeanskom književnoestetskom krugu. Drugo, uslijed nepostojanja, sve do najnovijega vremena, kulturnog i književnoga centra u samome Sandžaku usprkos mnogim idealističkim pokušajima, ovo ogromno blago ostajalo je na rubovima tuđih književnih i općenito kulturalnih tradicija gdje je ili potpuno marginalizirano i uglavnom književnokritički i književnohistorijski netretirano ili prisvajano, u slučajevima književnih formata, tuđoj niti bošnjačkoj niti sandžačkoj tradiciji. Radi ilustracije, spomenut ću samo par značajnijih imena, kakva su recimo iz oblasti usmene književnosti Avdo Međedović ili divanske Ahmed Vali, autori dvaju epova („Ženidba Smailagić Meha“ i „Ašknama“) kojim bi se svi narodi svijeta ponosili. A mi smo, kako reče Ćamil Sijarić, čekali da nam dođu Amerikanci sa Harvarda i kažu da je Avdo naš Homer, ili da tek u najnovijim istaživanjima dr. Adnan Kadrić sa Orijentalnog instituta u Sarajevu prevede Valija i dr. Mirza Sarajkić sa odsjeka Orijentalistike Filozofskog fakulteta u Sarajevu Ahmeda Hatema Bjelopoljaka pa da nešto više saznamo i o ovim autorima i o njihovima grandioznim djelima. Još  je drastičniji slučaj Nusreta Idrizovića koga u Zagrebu smatraju klasikom hrvatske književnosti i važnim autorom u hrvatskome književnome kanonu, a mi u Sarajevu i Novome Pazaru uopće malo znamo i držimo do njegovog i brojčano i kvalitativno velikoga opusa. Idrizovića naročito spominjem jer sam skoro dobio podatak da mu je posljednja želja i amanet bila da se ukopa u Sarajevu, a da mi Bošnjaci ni za to nismo imali sluha. Primjera sličnih navedenim ima puno, bojim se da bi njihovo nabrajanje oduzelo previše prostora.

Dakle, izuzev starijeg perioda koga smo već spomenuli i koji je zastupljen u prva dva toma Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti, izdvaja se još nekoliko bitnih generacijskih pomaka u savremnoj književnosti preko kojih se može najbolje upoznati sva specifičnost ove tradicije. Prva generacija savremene sandžačkobošnjačke književnosti jeste generacije Velike medrese u Skoplju kao dominante u procesu formiranja većeg broja sandžačkobošnjačkih intelektualaca i književnika u periodu međuraća. Poslije Drugog svjetskoga rata, dok je još bila živa ideja ZAVNO Sandžaka i cijenila se uloga sandžačkih inteletualaca u NOB-u, formirana je Učiteljska škola u Novome Pazaru u kojoj se i razvila druga generacija sandžačkih pisaca, okupljenih prije ostalog oko učeničkog književnog udruženja „Sandžačka iskra“. Sljedeća je generacija rasprsnuća ili dezorijentacije, koja, uslijed nepostajanja univerzitetskog centra u Sandžaku, svoj akademski i književni put nastavlja u nekom od jugoslavenskih centara (Sarajevo Beograd, Skoplje, Priština, Zagreb, Ljubljana) i skoro po pravilu profesionalni i umjetnički uspon nastavlja u njima prihvaćajući, u manjem ili većem obimu, i senzibilitet sredine kojoj su se priklonili. Četvrta generacije je generacija tromeđe, autora izraslih i afirmiranih oko Međurepubličke zajedince kulture u Pljevljima. Petu generaciju sačinjavaju autori sazreli i objavljeni u periodu 1992-1995., odnosno ratna ili generacija destrukcije. Te na koncu šesta generacija recentnih književnika obznanjenih početkom novog milenija. Riječ je o preko dvije stotine uglavnom neistraženih pisaca koji do sada ili nisu uopće tretirani u književnokritičkim, historijskim i sintetskim razinama nauke o književnosti ili su imali neadekvatan status, a samo zbog činjenice da porijeklom, obradom tema i motiva i jezikom pripadaju sandžačkobošnjačkome kulturnome i identitetskome miljeu.

 

Sistemsko proučavanje bošnjačke književnosti

U svakom slučaju, sandžačkobošnjačku književnost je potrebno valorizirati?

 

Zahvaljajući postojanju Internacionalnoga univerziteta u Novome Pazaru i njegovome Departmanu filoloških nauka oformljen je i Odsjek za bosanski jezik i bošnjačku književnost gdje je u okviru Katedre za bošnjačku književnost i ustanovljen predmet Sandžačkobošnjačka književnost. Ova velika i jako kvalitetna književna tradicija počela se sistematski proučavati i istraživati te će nadamo se u budućnosti uspijeti obraditi većinu autora i njihovih opusa. Naravno, bilo bi važno da i ostali univerziteti u okruženju, naročito oni u BiH koji imaju odsjeke za bosanski jezik i bošnjačku književnost, u svom nastavnome planu i programu uvrste spomenuti predmet, jer ćemo samo tako uspjeti da izučavamo bošnjačku književnost kao cjelinu i doživimo ukupni domovinski prostor Bošnjaka.

Također, pokrenut je i projekt Enciklopedije sandžačkobošnjačke književnosti u izdanju Svjetskog Bošnjačkog Kongresa i izdavačke kuće El-Kelimeh, gdje su do sada izašla dva toma koji daju presjek ove književne tradicije do 1912. godine, odnosno Balkanskih ratova i rađanja savremene sandžačkobošnjačke književnosti, u kojima su obrađeni period srednjovjekovlja, književnost na orijentalnim jezicima, alhamijado književnost i usmena književnost. Već se radi na nova tri toma koji tretiraju savremenu sandžačkobošnjačku književnost te će se, ako Bog da, u narednom periodu imati bar elementarna građa koja će nam dati okviran uvid u raskošnost i bogatstvo ove tradicije.

 

Osnivač ste odsjeka za bosanski jezik na Trakijskom univerzitetu u Turskoj. Otkuda ta potreba i kako se taj projekt razvija?

2007. godine Univerzitet u Sarajevu dobio je zamolbu od Trakijskog univerziteta da pomogne u formiranju Odsjeka za bosanski jezik u okviru Departmana balkanskih jezika. Odlukom tadašnjeg rektora prof. dr. Čaklavice, tročlana naučna ekspedicija koju je predvodio akademik prof. dr. Dževad Jahić, a činili sadašnji direktor Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu doc. dr. Alen Kalajdžija i moja malenkost imala je čast da utemelji prvi Odsjek bosanskoga jezika i bošnjačke književnosti u svijetu izvan domovinskoga prostora Bošnjaka. Kasnije se ovom projektu pridružila i akdemik prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna, te smo u nekoliko narednih akademskih godina predano radili sa više generacija studenata od kojih su neki danas predavači i asistenti na spomenutome Odsjeku tako da studenti Trakijskog univerziteta i dalje izučavaju bosanski jezik i bošnjačku književnost, i to je još uvijek jedini odsjek bosnistike u svijetu.

 

PROCES SAMOPREPOZNAVANJA

Izuzetno ste aktivni kako na polju kulture tako i u društvenopolitčkom životu. Da li su Bošnjaci Sandžaka dovljno uključeni u kreiranju svog položaja u Srbiji?

Bošnjaci Sandžaka su se u proteklih dvadeset pet godina susreli sa veoma teškim procesima samoprepoznavanja, samopriznavanja i sazrijevanja u vjerskome, nacionalnome, kulturnome, obrazovnome i političkome smislu. Neki od ovih procesa su u podmakloj fazi i već daju rezultate, dok drugi još uvijek traju i prilično su neizvjesnoga ishoda. Suštinski, kada u političkome smislu budemo došli do onog nivoa na kome smo sada u vjerskome, nacionalnome pa djelomice obrazovnome i kulturnome – to će značiti da smo sazreli kao narod i da smo sposobni i spremni kreirati vlastiti položaj u društvu. Kada govorim o sazrijevanju u političkome smislu, prije ostalog mislim na to da svi politički subjekti koji predstavljaju Bošnjake moraju doći do tog nivoa da pred sobom imaju konsenzus u pogledu strateških nacionalnih i narodnosnih interesa oko kojih nema pregovora niti dogovora sa izvanbošnjačkim faktorima, a sve ostalo može biti politička ponuda bilo koje orijentacije. Mi, na žalost, još uvijek nemamo takav konsenzus i zato nismo sposobni da iskoristimo sve mogućnosti utjecaja na kreiranje vlastitoga položaja u Republici Srbiji, a što nedobronamjernici znaju vješto iskoristiti i među nama naći one koji će sprovoditi političke odluke protivne interesima sopstvenoga naroda. No, kao što rekoh, i to je proces i vjerujem da će doći do pomaka u njemu te da ćemo nakon toga imati mnogo snažnije pregovaračke potencijale te samim time i bolju poziciju za dogovore i pregovore sa većinskim narodom što posljedično dovodi i do poboljšanja statusa našega naroda u državi. Za sada, taj proces odmiče sporadično i nosi se na mišićima pojedinaca, dok ostali uglavnom pokušavaju zadovoljiti vlastite i partijske interese.

 

* razgovarao:  Selhan Selmanović,

Informativno glasilo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini „Preporod“, objavljeno  20. 6. 2015.

Please follow and like us:
0