JAHJA FEHRATOVIĆ “REFLEKSI OSMANLIJSKE KNJIŽEVNOSTI NA SANDŽAČKOBOŠNJAČKU KNJIŽEVNOST”

U ovom radu se razmatraju korelativni odnosi osmanlijske književnosti u odnosu na bošnjačku i sandžačkobošnjačku književnost u dijahronoj i sinhronoj perspektivi, u sva tri osnovna razvojna luka ovih književnosti u periodu osmanlijskog prisustva na bošnjačkom domovinskom prostoru i njegovi obrisi u novijoj i savremenoj književnoj produkciji obaju literarnih tradicija.

Osmanlijska ili u širim naučnim i drugim krugovima poznatija kao divanska književnost obuhvaća više od pet vijekova literarne tradicije islamom produhovljenog književnog stvaralaštva primarno na upravnom području islamskog halifata i sultanata, a sekundarno na svim teritorijama koje su u direktnoj ili indirektnoj konekciji sa ovim duhovnim svjetonazorom. Zlatni period osmanske književne tradicije traje do prevage tanzimatskih reformističkih zahvata započetih za vrijeme sultana Mahmuda II a okončanih u periodu Abdul Hamida II, iako refleksi ovog stvaralaštva traju skoro do uspostave novoturske književnosti i rađanja nacionalne turske države. Ova književna tradicija nastajala na tri najznačajnija orijentalna jezika (arapski, turski, perzijski) sa donekle preinačenim formativnim obrascima arapskog i perzijskog književnog kanona utjecala je na razvoj skoro svih nacionalnih književnih tradicija naroda koji su dulji ili kraći periodu potpadali pod osmanlijsku upravnu vlast i prožimali se sa orijentalno-islamskim kulturno-civilizacijskim kodom življenja. Kod balkanskih naroda koji su prihvatili islamsku dogmatiku i postali dio muslimanskog ummeta, poput Bošnjaka, Albanaca i Pomaka, obzirom na težnju Osmanlija na društvenu podjelu naroda pod njihovom upravom prema šerijatskom pravilu  darul-islam (muslimani) i darul-harb (nemuslimani), uvezanost sa osmanskom književnošću biva direktnija i oni, suštinski, preuzimaju obrazac divanskog i svakog drugog književnog izričaja integrirajući se na taj način u ukupnu osmanlijsku interliterarnu tradiciju, uz koju naravno njeguju i neke posebnosti svog individualnog umjetničkog senzibiliteta. Drugi narodi Balkana pod osmanlijskog upravnom vlašću, koji zadržavaju svoju konfesionalnu pripadnost ortodoksnoj ili katoličkoj crkvi (Srbi, Crnogorcima, Bugari Grci, Makedonci, te u nešto manjoj mjeri Hrvati i Slovenci), dijelove svoje literarne tradicije, naročito profanog karaktera, preuzimaju iz osmanlijskog književno-umjetničkog obrasca u procesu interkulturalnih dodira, prožimanja i preinačenja literarnog kanona uvjetovanih društveno-političkim prilikama datog trenutka.

Bošnjačka književnost prije Osmanlija razvijala se u duhu bosanskog srednjovjekovlja i u dominaciji bogumilske kulture, gdje se, pored administrativnih tekstova, pojavljuju izuzetni lirski sadržaji na stećanskim zapisima jedinstveni u svjetskog baštini lapidarne literature. Nakon dolaska Osmanlija, ova literarna tradicija razvija se u tri pravca: usmena književnost, divanska književnost i alhamijado literatura. Sva tri toka bošnjačke knjiženosti u osmanskome periodu razvijala su se pod direktnim utjecajem osmanlijske kulture i civilizacije koja je tolerirala i naslage slavensko-ilirskog identitetskog tkiva Bošnjaka, osobice kod usmenog književnog izričaja, gdje se je na svim nivoima dogodila sinteza slavenskih tematsko-motivskih jedinica i osmanalijskih formi što je izrodilo autentične žanrove bošnjačke usmene književnosti: sevdalinku (nastala od turkusu pjesme) epska pjesma (nastala od osmanlijskog destana) te hikaja i drugi žanrovi usmene proze direktno interpolirani iz osmanlijske usmene književnosti.

Kao svojevrstan podsistem bošnjačke književnosti razvija se sandžačkobošnjačka književnost kao poluautonomna literarna tradicija omeđena historijskim prostorom Novopazarskog sandžaka i uvjetovana osnovnim tokom razvoja bošnjačke književnosti i književnih tradicija iz neposrednog okruženja (albanske, srpske i crnogorske literarne tradicije). Sandžačkobošnjačka književnost u periodu osmanlijskog prisustva na domovinskom prostoru Bošnjaka (Bosna i Hercegovina i Sandžak) prati sve razvojne putove bošnjačke književnosti djelujući kao njezin integralni dio. Nakon 1878. godine i Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, ova književna tradicija, obzirom na svoj ostanak u Osmanlijskog carstva, sve do 1912. godine ostaje u direktnim vezama sa osmanlijskom književnošću, dok bosanskohercegovačka bošnjačka književnost doživljava preobražaj sa orijentalno-islamskog na zapadno-evropski civilizacijski i književni kod, što je podrazumijevalo prihvaćanje svih poetičkih, žanrovskih i drugih dostignuća zapadnog književnog kanona. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije i konačnog odlaska Osmanlija sa Balkana i sandžačkobošnjačka književna tradicija polahko preuzima uzuse novog književnog izričaja, ali i razvija osobne literarne vrijednosti koje dijelom potpadaju pod reflekse osmanlijske kulture i civilizacije a dijelom kao produkt sumarnog bošnjačkog i južnoslavenskog književnog izričaja.

Refleksi osmanlijske književnosti na savremenu bošnjačku i sandžačkobošnjačku književnost također razvijaju se u nekoliko primarnih pravaca uvjetovanih društvenim i historijskim isprepletanosti ovih književnih tradicija koje su vlastitim preobražajima nastavile živjeti nakon pada hilafeta i sultanata, ukoliko uzmemo u obzir da su direktni baštinici osmanlijske kulture i civilizacije i savremena turska književnosti i savremena bošnjačka literarna tradicija. Jedan krak tih preplitanja jeste sveukupno prisustvo osmanlijske i turske teme sa svim svojim modalitetima u savremenoj bošnjačkoj i sandžačkobošnjačkoj literaturi, a drugi je postojanje i prisustvo kruga bošnjačkih i sandžačkobošnjačkih pisaca u savremenoj turskoj književnosti koji nastaje usljed migracijskih kretanja bošnjačkog naroda u pravcu Turske skoro cijeli dvadeseti vijek, što dovodi do rađanja autentičnih poetika svojstvenih samo autorima tog kruga koje se u najvećoj mjeri zasnivaju na dostignućima bošnjačkog novohistorijskog romana i literarnim modeliranjima ne presahle muhadžirske teme, naročito savremene sandžačkobošnjačke književnosti.

 

Razina usmene književnosti

 

Na razini usmenog stvaralaštva utjecaji i refleksi osmanlijske duhovnosti na bošnjačku književnost lahko su uočljivi, obzirom na uokvirenost građe, njeno zapisivanje, obilje teorijske, književnohistorijske i istraživačke literature, te niza svjedočanstava kako historičara i hroničara osmanlijskog perioda tako i kasnijih vremenskih odrednica koje traju sve do današnjih dana. U literaturi nailazimo na konkretne podatke utjecaja osmanlijske usmene književnosti na modele nastanaka bošnjačkih usmenih epskih i lirskih formi, ali i društveno-političke i druge vidove angažiranosti ovakvog pjesništva, naročito epskog, što objašnjava masovnost, rasprostranjenost, slojevitost i dominantnost ove poezije kod muslimanskih balkanskih naroda u odnosu na nemuslimanske narode tog perioda.

Bošnjačku slavensko-ilirsku podlogu epskog pjesništva donekle naslijeđenu od grčih rapsoda konačno je modelirao osmanlijski destan pod utjecajem koga nastaju bošnjačke epske pjesme karakterističnog tematsko-motivskog ishodišta, melodijskog napjeva i muzikalne pratnje. Izvorna forma perzijskog epskog usmenog pjesništva, destan je u osmanlijskoj usmenoj književnosti proživio određene preinake da bi konačno u bošnjačkoj epskoj pjesmi izgubio strofovanu katrensku formu i metričku rimu, dobijajući varijabilnu slogovnu ujednačenost sa deseteračkom dominantnošću. Izvođenje bošnjačkih epskih pjesama uz gusle, žičani instrument istočnjačkog porijekla, koji na prostore Balkana došao posredstvom Osmanlija i postao izraziti marker nacionalnog identiteta i kulture bošnjačkog, albanskog, srpskog i crnogorskog naroda, sa posebnom autentičnom melodijom mirnijeg tonaliteta u odnosu na guslanje susjednih naroda, također je odraz utjecaja orijentalno-islamske duhovnosti na ovu kulturu.

Đenana Buturović u osmanskim izvorima pronalazi svjedočanstva o postojanju bošnjačke epske poezije još pretkraj XV vijeka, naročito kod bošnjačkog askera u osmanskoj ordiji, gdje je takva pjesma korišćenja u propagandne svrhe i za uzdizanje morala vojsk e. ista autorica također bilježi da je bošnjačka epska tradicija utjecala na turskoosmanske hroničare, pjesnike i znanstvenike, poput Ibn Kemala, koji sedmu knjigu svoje poznate Historije dinastije Osmana posvjećuje gazijskim podvizima Gurz Iliyasa ili Alije Đerzeleza, divanskog pjesnika iz XVII vijeka Esirija, historičara Pečeviju i putopisca evliju Čelebiju (Buturović: 5-12).

Odnos historijskih ličnosti i epskih likova u bošnjačkoj epskoj poeziji također je reflektiran osmanlijskim svjetovno-sakralnim kanonom. Tako recimo najstariji i najrasprostranjeniji bošnjačkih epski lik Alija Đerzelez odgovara historijskoj ličnosti Gurz Iliyasu, glasovitom gaziji iz Rumelijskog vilajeta iz šesnaestog vijeka, porijeklom iz Bosne, koji pored bošnjačke ulazi u albansku i kao lik neprijatelja u srpsku i crnogorsku epsku poeziju. Pored Alije Đerzeleza, među značajnije osmanlijske historijske ličnosti koje ulaze u bošnjačku epiku ubrajaju se još i Ali-beg Mihailoglu, Malkoč-beg (Bali-beg) i Ćuprilić-beg ili historijska ličnost Fazil Mustafa Koprulu.

Bošnjačka usmena lirska pjesma – sevdalinka, balada i romansa – također je nastala i razvijala se pod utjecajem osmanlijske duhovnosti. Sevdalinka je specifičan izraz bošnjačke spritualnosti, po svojoj definiciji bošnjačka gradska ljubavna pjesma, a po genezi istočno-slavenska lirska tvorevina nastala po uzoru na osmanlijsku melanholično ljubavnu pjesmu turkisi, obogaćena koloritom bošnjačke balkanske atmosfere i pejzaža i produhovljena islamskim shvaćanjem života, sa prefinjenom dozom ljubavne čežnje i uzdisanja, i nikada ne prenaglašenom otvorenošću erotskog čina kakav je slučaj u zapadnoevrpskoj literaturi. Jedan od najstarijih spomena bošnjačke sevdalinke s kraja XV vijeka (1470-1474) navodi Munib Maglajić pozivajući se na hrvatskog pjesnika Luku Botića koji prevodi spise mljetačkog kneza o događaju koji je uzbunio Kliski sandžak i splitski pazar, a tiče se zabranjene ljubavi muslimanskog mladića Adila i kršćanke Mare Vornić.  Botić također prepjeva izgubljeni original usmenog deseteračkog spjeva, koji je prema Maglajliću prilično vjeran originalu, te skladno tome Adila iz Klisa smatra prvim poznatim bošnjačkim pjesnikom sevdalinke a njegovu turku/sevdalinku U turčina đul vodica slatko miriše se prvom zapisanom bošnjačkom lirskom pjesmom (Maglajlić: 503-508). Na sličan način i istovjetnim refleksijama osmanske usmene književnosti nastala je i bošnjačka epsko-lirska pjesma balada koja, nakon bilježenja i planetarnog uspjeha Žalosne pjesne o nesretnoj Asanaginici u knjizi Viaggio in Dalmacia 1774. godine,  biva pokretač općeg intewresiranja za balkansku usmenu poeziju i samim tim glavni promidžbeni brend ovih literatura koje je žele predstaviti kao isključivo svoju baštinu, naročito sakupljači i proučavaoci srpskog i crnogorskog kulturnog nasljeđa. Međutim, druge bošnjačke balade, poput Braće Morića, Omera i Merime i Hivzi-bega Đumišića, pored višeslojnog identitetskog poistovjećivanja islamskom duhovnošću, bošnjačkom tradicijom i običajima, svjedoče o autentičnosti baladesknog žanra u bošnjačkoj usmenoj književnosti nastalog na supstratnim utjecajima osmanlijske literature. Također i usmena romansa, kao šaljiva pjesma, samom svojo sadržinom – recimo Pošetale pašine kokške – nedvojbeno upućuje na isti zaključak.

Kao dio bošnjačke književnosti sa izraslijim podsistemom, usmena sandžačkobošnjačka književnost baštini jednu od najrazvijenijih epskih tradicija na Balkanu, iako ni lirika, ne zaostaje mnogo za takvom epskom tradicijom. Dominantnost epike uvjetovana je geostrateškim položajem ovog područja, načinom življenja i serhatlijskim običajima kakvi se još susreću u jezgri bošnjačke epske tradicije u Bosanskoj krajini, odakle i sandžačkobošnjačka epika crpi tematsko-motivske jedinice. Obzirom da većina velikih epskih pjevača starijeg perioda dolazi iz južnog Sandžaka, koji je u mnogo čemu bio naslonjen na Hercegovački sandžak, mišljenja smo da i ovaj žanr sandžačkobošnjačke usmene poezije dolazi iz Hercegovine, odakle su ga putujući pjevači prenijeli najprije na teritorij južnog Sandžaka, gdje je nastala i svojevrsna škola epskog pjevanja čiji je vrhunac dosegnut za vrijeme magijskog pjevača i pripovjedača Ćor Husa Husovića. Zahvaljujući toj poznatoj i priznatoj školi epskog pjevanja u kojoj su se vještine prenosile s koljena na koljeno, odnosno s pjevača na pjevača, sa bihorskih na pešterska i komaranska sijela, iz nikšićkih, kolašinskih, bjelopoljskih, beranskih i rožajskih hanova u pazarske, sjeničke, prijepoljske i pribojske hanove i karavansaraje tradicija epskog pjevanja u sandžačkobošnjačkoj književnosti živjela je intenzivno sve do druge polovice dvadesetog vijeka pa i danas u manjem intenzitetu, što se također može kazati i za estetsku kvalitetu, egzistira u Sandžaku.  U lancu poznatih epskih pjevača koji kreće od Ćor Husa Husovića njaznačajniji je Avdo Međedović iz Bijelog Polja čiji ep Ženidba Smailagić Meha, predstavlja vrhunac svjetskog usmenog pjesništva. Bošnjačka epika čije je ishodište Bosanska krajina a koja se preko Hercegovine proteže i na Sandžak gdje poprima određene karakteristike sandžačke epske škole, prije svega u tehnikama pjevanja i leksičkim karakteristikama sandžačke varijante bosanskoga jezika, najvjerovatnije zbog te svoje dominantnosti utječe i na razvoj albanske usmene epike, o čemu svjedoči prisustvo jednog od najstarijih bošnjačkih epskih junaka Alije Đerzeleza u albanskoj epici, a koje je tamo moglo doći isključivo preko Sandžaka i sandžačkih epskih pjevača.

Prefinjenost bošnjačke usmene lirike osobito sevdalinke zahtjeva određene društvene preduvjete koji se najviše odnose na vrijeme nastanka i razvoja ove poezije, a koji bi se u najkraćem mogli svesti na nužnost postojanja i mirnodopskog egzistiranja naprednijih urbanih centara smještenih duboko u unutrašnjost države, neopterećenih svakodnevnim pograničnim i prekograničnim previranjima gdje su oružje na dohvatu ruke i odlasci u vojne nezacijeljenih rana svakodnevnica. Suprotno tome, sevdalinka je nastajala u onim mjestima dovoljno udaljenim od tog serhatlijskog načina života gdje se je imalo vremena prohodati mahalskim tijesnim sokacima i noći provoditi pod pendžerima svog ašika. Među dominantnijim sandžačkobošnjačkim centrima sevdalinke jesu pljevaljski i plavsko-gusinjski kraj. Pljevlja ili Taslidža, kao dugogodišnji centar Hercegovačkog sandžaka, a zatim i vjerski, prosvjetni i kulturni Novopazarskog sandžaka i u genezi stanovništva i u svom specifičnom kulturnom kodu i mentalitetu od svih sandžačkih gradova najtješnje su povezana sa bosanskohercegovačkim urbanim sredinama i centrima ne samo usmene lirike već svih elemenata prefinjenosti kulture življenja tog dijela bošnjačkog životnog prostora, što je dovodilo do sublimacije, preslikavanja ili daljeg razvijanja određenih tema i motiva bosanskohercegovačke sevdalinke u koju se ugrađuju i lokalna obilježja pljevaljskog kraja tako da nastaje specifičan krug pjesama sa izrazito naglašenim motivskim čvorištima taslidžskog mikrosvijeta o čemu svjedoče i danas popularne sevdalinke u kojima su dominantne teme Taslidža, Moćevac, Mosluk, Džan mahala i druge pljevaljske mahale i sokaci, odnosno kolektivni (taslidžski momci, taslidžske djevojke, taslidžska gospoda…) i individualni (Mirkovića Magda) lirski subjekti i ličnosti ovoga kraja.

Za razliku od pljevaljskog lirskog kruga plavsko-gusinjski korpus usmene lirike se ne proteže u onom rastegljivom dijahronom rasponu od nekoliko stoljeća, već se najvećim dijelom temporalno veže, kada je riječ o autentičnim plavsko-gusinjskim pjesmama, neposredno prije, za i poslije života Ali-paše Gusinjskog i njegovog snažnog aktivnog utjecaja na kreiranje društvenih prilika i korelativnih odnosa triju teritorijalno-administrativnih cjelina: Novopazarskog sandžaka, Kosovskog vilajeta i Kraljevine Crne Gore u onim turbulencijama koje su uvjetovane prekomponiranjem ravnoteže svjetskih sila na Balkanu s težištem na Berlinski kongres 1878. godine i refleksijama tih pomjeranja na ovu regiju (Tanko poju gusinjske djevojke, Sanak snila Mujagina ljuba, Gusinje se iz temelja ljulja, Izvor voda izvirala, Knjigu pišu gusinjske đevojke, Razvili se alajli bajraci…).

 

Razina divanske književnosti

 

Na razini divanske književnosti uočljiv je direktan utjecaj osmanske kulture i civilizacije na bošnjački narod i njegovu duhovnost. Obzirom da Osmanlijama smatramo sve narode koji su tijekom postojanja ove države bili njezin sastavni dio i doprinijeli sveukupnom njenom razvitku, onda udio bošnjačke književnosti u kvantativnom i kvalitativnom smislu svrstava se u najveće dioničare, obzirom da proučavaoci ovog dijela bošnjačke književnosti navode više stotina bošnjačkih autora zapaženih stvaralaca u svim žanrovima ove literature, pa čak i onih velikana divanske poezije koji se smatraju reformatorima i uspostavljačima kanona i noviteta u  određenim metodskim, formativnim, motivskim, tematskim, poetičkim i versifikacijskim zakonomjernostima i posebnostima ove literature, poput Sabita Alaudina Užičanina i drugih. Kako su Bosna i Hercegovina i Sandžak u naznačenom periodu bili jedinstven teritorijalni, administrativni, upravni i kulturni prostor sa dominantnim bošnjačko-muslimanskim stanovništvom tako se i njihova književnosti na svim razinama doživljavala jednom, nedjeljivom i jedinstvenom cjelinom. Neki autori su dio svog života i književnog stvaralaštva vezivali za Sandžak a drugi za Bosnu, i obratno (takav je slučaj sa pojedinim pjesnicima divanske poezije), dok su drugi vodili porijeklo iz Bosne i Sandžaka a životni vijek i pjesničku afirmaciju doživljavali u Istanbulu i ostalim istočnim centrima Osmanlijskog carstva, da bi se pretkraj života vratili u zavičaj. Razlog što danas znamo mnogo više o bošnjačkim divanskim autorima iz Bosne nego iz Sandžaka leži u činjenici da sandžački divanski pjesnici nisu, kao uostalom i svi sandžački književnici, zbog nepostojanja institucija koje bi se bavile njima, proučavani i da su istraživači ovog perioda, mahom iz sarajevskog naučnog i kulturnog kruga, bili zaokupljeni sabiranjem, istraživanjem i prikupljanjem ogromnog pjesničkog blaga divanskih pjesnika sa bosansko-hercegovačkog prostora tako da opterećeni obimom tog posla nisu imali prilike posvetiti se bilo kakvom ozbiljnijem radu na istraživanju književnog nasljeđa sandžačkih Bošnjaka već su samo usputno i u situacijama kada bi naišli na nekog od takvih autora pribilježili ili ne pribilježili njegovo postojanje, kao što je slučaj sa novopazarskim divanskim pjesnikom iz XVII vijeka Ahmed Gurbi-babom, iz čijeg su divana na bosanski jezik prevedeni tek fragmenti pjesama. U posljednje vrijeme javljaju se samoinicijativni i sporadični slučajevi bavljenja sandžačko-bošnjačkim divanskim pjesništvom manje ili više specijaliziranih istraživača ponukanih vlastitim porivom i ličnim razlozima čiji je rezultat upoznavanje nas samih sa našim književnim blagom, poput Pjesama ljubavi i zahvalnosti prema Stvoritelju Davuda Ganije, Aškname Ahmeda Valija Novopazarca i Gazela Ahmeda Hatemija Bjelopoljaka. Pored spomenutih, poznatiji su i sljedeći autori iz ovog perioda: Jahja Tašlidžali Dukađin zade, Osman Šehdi Kadi Zade, Arši Čaki Muhamed, Nimeti, Hušui, Mehamed Emin Serdarević Pazarli, Hadži Hilmi Taslidžak i dr.

 

Razina alhamijado literature

 

Bošnjačka alhamijado literatura pisana arebičkim pismom i na bosanskome jeziku nastala je po uzoru na andaluzijsku aljamijado književnost, pogotovu iz treće faze ove literature nakon 1614. godine i protjerivanja Maura od strane španjolskih krstaša na afrički kontinent, osobice tunišku oblast, gdje donose svoje kulturu i civilizacijska dostignuća i odakle se rasprostire diljem islamskog svijeta i postaje uzus književnog stvaralaštva na maternjim jezicima skoro svih neorijentalnih naroda koji ulaze u sastav halifata i sultanata. Tako se u balkanskim književnostima susreće u bugarskoj, grčkoj, albanskoj i bošnjačkoj nacionalnoj književnosti, dok je po prirodi stvari najfrekventnija u posljednje dvije. Bošnjačka alhamijado književnost čak i žanrove usvaja iz osmanske divanske literature, tako su najfrekventniji njezini žanrovi ilahija, kasida, arzuhali i ašiklije izvedeni iz temeljnih divanskih žanrova, munadžata, nata, fahrije i gazela, dok i svi drugi prisutni žanrovi s većim ili manjim preinakama vuču genezu upravo iz te literature.

Preživjeli tekstovi sandžačkobošnjačke alhamijado literature svjedoče o izuzetnoj razvijenosti ove književnosti u Sandžaku kako u onom stvaralačkom dijelu tako i u perceptivnom, jer pored originalnih djela Bošnjaka Sandžaka u seharama i porodičnim bibliotekama uglednijih i tradicionalno nauci privrženijih porodica može se još uvijek pronaći po koji arebički prijepis popularnih stihova moralno-didaktičke sadržine, dok će vam pojedini stariji ljudi bez posebnog povoda i u skoro svakoj prilici izrecitirati stihove iz spjeva „Abdija“ Jusuf-bega Čengića ili buntovnih pjesama i budnica Abdulvehaba Žepčevija Ilhamije. U tom segmentu književnog stvaralaštva sandžačkobošnjačka alhamijado literatura djeluje konzervativnije od ostataka bošnjačke alhamijado književnosti, jer dok u bosanskoj alhamijado književnosti pored dominantnih moralno-didaktičkih, socijalnih, buntovnih i pobožnih tekstova postoje i ljubavni pa čak i par opscenih tekstova (primjerice Ramo i Saliha), u sandžačkobošnjačkoj alhamijado književnosti nailazimo samo na pobožne, moralno-didaktičke i oštre buntovne tekstove kroz koje se prelijevaju kritike lokalne zajednice i šireg društva pa čak promišlja o geostrateškim i geopolitičkim prilikama u regionu (Mula Sulejman Tabaković: Divan). Dominantnost sandžačkobošnjačke književnosti u odnosu na cjelinu bošnjačke književnosti kada su u pitanju dostignuća alhamijado literature jeste uspostava i razvijanje žanra mevluda, pobožnog spjeva koji tretira životopis posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda, s.a.v.s., jer taj žanr iz usko osmanlijske književnosti prvi promovira Nikšićanin Salih Gašević 1879. godine za vrijeme kajmakovanja u Šahovićima, odnosno Donjokolašinskoj kazi po urneku na rodonačelnika ovog žanra Sulejmana Čelebija iz Burse. Početkom dvadesetog vijeka (1911) „Mevlud“ izdaje i muderis Novopazarske medrese Arif Brkanić Sarajlija. Nakon Gaševića i Sarajlije, Mevlud postaje omiljeni žanr u bošnjačkoj književnosti i stalni izazov pjesnika, tako da isti pišu Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Ešref Kovačević, Rešad Kadić, Omer Koničanin, Vehbija Hodžić i mnogi drugi, a sa druge strane taj nabožni spjev postaje sastavni dio bošnjačko-muslimanskog obredoslovlja i u trenutku komunističkog nasrtaja na vjerski identitet Bošnjaka, usljed svoje popularnosti i rasprostranjenosti,jedan od posljednjih stubova zaštite dostojanstva vjere i vjernika.

Posebnost sandžačkobošnjačke alhamijado literature jeste i u tome što razvija dvosmjernu interliterarnu korelaciju sa albanskom alhamijado književnošću. Tako da će se često sresti motivi, teme, prijepisi i prijevodi bošnjačkih alhamijado tekstova na albanskom jeziku, ili će pjesnici, provodeći jedan dio svog naukovanja u albanskim medresama i tekijama, neke od svojih pjesama pored bosanskog i orijentalnih jezika pisati i na albanskom jeziku.

Među znamenite sandžačkobošnjačke alhamijado pjesnike spadaju hafiz Salih Gašević, Ibrahim Pačariz Biočak, Mula Sulejman Tabaković, Arif Brkanić Sarajlija, Nazif-ef. Šušević.

Razina savremenih odnosa

Nakon 1878. godine i odlaska Osmanlija iz Bosne i Hercegovine, odnosno 1912. iz Novopazarskog sandžaka, prestaju direktne progresivne konekcije bošnjačke i osmanske literature, iako bogato kulturalno nasljeđe obavezuje na književnohistorijski i teorijski pristup ovim viševjekovnim korelacijama. Međutim, refleksi poznoosmanlijske i novoturske književnosti na bošnjačku i sandžačkobošnjačku literaturu kojim od naznačenih godina preovladava zapodnoevropski književni i kulturno-civilizacijski kod ne prestaju, već se modeliraju u neku vrstu balansirane vrijednosti između ala turka i ala franka životnog principa i kreću od direktnih utjecaja novijih turskih pisaca na prve generacije savremnih bošnjačkih autora – gdje su od posebne važnosti recimo orijentalno-duhovna tradicija na formiranje poetike rodonačelnika savremene bošnjake poezije, drame i književne kritike Safvet-bega Bašagića, utjecaj Teufka Fikreta na modernizam Muse Ćazima Ćatića, te istanbulska senitmentalistička strujanja na Abdurezaka Hivzija Bjelevca – preko ishodišne tematsko-motivske podloge sandžačkobošnjačke komitske poezije do neiscrpne osmanske, turske i muhadžerske teme kod skoro svih savremenih bošnjačkih autora. Navest ćemo samo neka značajnija djela bošnjačkih i sandžačkobošnjačkih autora sa dominantnom turskom temom: romani Carska vojska i Konak Ćamila Sijarića, Tuđe gnijezdo i Crnoturci Huseina Bašića, Uhode, Pobune i Hodža Strah Derviša Sušića, Gusinjska godina Zuvdije Hodžića, Gazi Husrev-beg i Gazi Isa-beg Hazima Akmadžića, Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni Isnama Taljića, San Hasana Nazira Mirsada Sijarića, Vrtlog i Mutne vode Vardara Muhameda Musića, Muhadžeri Šefkije Borančića  i dr.

Posebnost odnosa ovih dviju književnosti čini turski krug bošnjačkih pisaca formiran usljed stogodišnjih migracija bošnjačkog stanovništva prema ovoj državi. Specifičnost ovog kruga autora pored bilingvizma, jeste i pisanje na maternjem odnosno turskom jeziku. Tako sandžačkobošnjački pisci ovog kruga uglavnom pišu na maternjem jeziku i drže se vidokruga zavičajnih tema, kao što će Meho Ćorović svoju izrazito realistički koncipirane novohistorijsku sagu o Sandžaku u turbulentom vremenu prijeloma kulturnocivilizacijskih kodova, naročito 1912. godine i nakon nje, Hronika jednog odžaka, prikazati kroz romanesknu pripovijest o jednom od historijski značajnijih ličnosti sandžačkobošnjačkog begovata. Ili, Bećir Redžović Bajraktar vlastito svjedočanstvo o muhadžerskoj sudbini dati kroz zrcalo realistički zasnovane biografskog karaktera Od Biševa u Sandžaku do seobe u Tursku. Sa druge strane, pripadnici druge i treće generacije bošnjačkih pisaca ovog kruga u potpunosti će se ifiltirati u savremene turske književne tokove, ali također neće zaboravljati korijene i kroz svoj opus će provlačiti nit bošnjačke kulture i tradicije, kao što je slučaj sa vodećom turskom autoricom bošnjačkog porijekla Ajše Kulin i njezinim romanom Sevdalinka.

 

Izvori i literatura:

  1. BUTUROVIĆ, Đenana: Predgovor, U: Antologija Bošnjačke usmene epike, Izdavačka kuća „Alef“, Sarajevo 1997., str. 5-42.
  2. LORD, Alber B.: Uticaj turskih osvajanja na balkansku epsku tradiciju, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga II, Usmena književnost, Izdavačka kuća „Alef“, Sarajevo 1998., str. 539-557.
  3. MAGLAJLIĆ, Munib: Prvi poznati pjesnik sevdalinke. Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga II, Izdavačka kuća „Alef“, Sarajevo 1998.,str. 503-508.
  4. NAMETAK, Fehim: Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El-Kalem, Sarajevo 1989.
  5. KADIĆ, Adnan: Ahmed Vali Novopazarac: Ašknama. Ljepota i srce, Univerzitet, Novi Pazar 2009.
  6. SARAJKIĆ, Mirza: Gazeli Ahmeda Hatemija Bjelopoljaka na arapskom jeziku, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo 2011.
  7. AZEMOVIĆ, Zaim, DACIĆ, Mujo: DAVUD GANIJA: Pjesme ljubavi i zahvalnosti prema Stvoritelju, Zajednica književnih i naučnih radnika, Rožaje 2001.
  8. BEJTIĆ, Alija: Kasida Ibrahima Biočaka spomenik alhamijado literature sandžačkih Muslimana, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga IV, Sarajevo 1976, str. 155-177.
  9. RIZVIĆ, Muhsin: Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo 1994.
  10. DURAKOVIĆ, Enes: Obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo 2012.
  11. FEHRATOVIĆ, Jahja: Književnohistorijske i poetičke osobenosti sandžačkobošnjačke književnosti, doktorska disertacija, Novi Pazar 2013.

 

* Rad je objavljen u zborniku  5. MEĐUNARODNI KONGRES DRUŠTVENIH NAUKA NA BALKANU, Sakarya Universitisi/Internacionalni univerzitet u Novome Pazaru, Novi Pazar 2-7. juni 2013., str. 1323-1334.

Please follow and like us:
0