JAHJA FEHRATOVIĆ “SAVREMENI PRISTUP DREVNOJ HISTORIJI” (Muamer Zukorlić: “Drevna Bosna”)

Views:
41

Knjiga Drevna Bosna akademika Muamera Zukorlića po prvi puta nastoji otkloniti pobrojane manjkavosti u sagledavanju fenomena Bosne i Bošnjaka, ispraviti neka uvriježena pogrešna shvatanja i dati jasnu sliku najmanje poznatog dijela naše povijesti kroz one segmente koji čine temelj identiteta današnjih Bošnjaka, ali i drugih balkanskih naroda. Sveobuhvatan i nepristrasan kulturno-historijski pristup najzatamnjenijim dijelovima naše prošlosti, bez libljenja da se pozove na svu dostupnu literaturu i dostignuća istraživača koji su na bilo koji način tretirali predmetnu tematiku, uz autentična promišljanja i logičke zaključke, daju ovoj knjizi status kanonskog štiva kakav mogu imati samo originalna djela čija je sudbina da promijene opća shvatanja i pokrenu razmišljanja na revidiranje onoga što je važilo za aksiomatičnu datost, a da pritom ne ostave prostora ‘uznemirenim i povrijeđenim duhovima’, kojih će, sigurni smo, biti jako puno nakon obznane ove knjige, za bilo kakvo podgrijavanje međunacionalnih i međukulturalnih netrpeljivosti. Drevna Bosna zrači pravednošću, uvažavanjem i težnjom za spoznajom istine, što je moguće samo ukoliko pravilno poredamo parčiće istrgane povijesti i, vođeni intuicijom, konačno pronađemo izlaz iz labirinta iz koga niko hiljadama godina nije uspio izaći.

 

Rijetke su knjige u današnjici koje se na sveobuhvatan, enciklopedijski, a opet jednostavan i prijemčiv način bave sintetskim tezama, a pogotovu temama koje su vjekovima unazad predmet sučeljavanja suprotnih koncepata, pristupa i intencija autora, iz čega su proizilazili različiti, često sasvim oprečni i kontraverzni, sudovi o jednim te istim događajima iz historije. Takozvane osjetljive teme usmjerene na tumačenja identitetskih elemenata naroda koji negdje u jednom dijelu prošlosti imaju zajedničkih komponenti, često su podložne jednostranim ili pristrasnim pristupima istraživača koji se upinju dokazati superiornost svog naroda u odnosu na druge, naročito ukoliko su isprepletenosti tih naroda tolike da se nikako ne mogu razlučiti, već tek u sadejstvu dobijaju onaj oblik prema kome su prepoznatljivi i cjeloviti, kao što je slučaj sa Balkanom i narodima koji od prapovijesti naseljavaju ovaj prostor. Ni pogledi izvana, od strane istraživača koji pripadaju nebalkanskim narodima, također nisu imuni na izazove temeljitog sagledavanja Balkanskoga poluotočja i vrlo često skreću u neku od krajnosti, obzirom da je najčešće riječ o autorima čija su istraživanja imala ili i dalje imaju za cilj servisiranje geostrateške politike nekog od sistema koji imaju potajne pretenzije prema ovom prostoru, te se zaključci njihovih studija kreću u dijagonali od stereotipnog predstavljanja do oblikovanja raznoraznih hipoteza koje daju ‘historijsko pravo’ baš tom sistemu da gospodari Balkanom i njegovim zemljama, ili pak, ukoliko je riječ o filistima nekog od balkanskih naroda – bosnofilima, srbofilima, hrvatofilima, makedonofilima, montenegrofilima, albanofilima… – po svaku cijenu i nauštrb nauke drže nečiju stranu. Treća nezgoda kod objektivnog i pravednog poimanja Balkana i njegovih naroda i teritorija leži u činjenici čestih sukoba, ratova i nemira s ciljem preuzimanja teritorijalnog, vojnog, administrativnog, kulturalnog i svakog drugog primata među samim balkanskim narodima, te u te svrhe i imamo pristrasno poimanje, pa često i kreiranje, odnosno falsificiranje, određenih historijskih datosti u kojima je svaki učesnik davao vlastitu verziju i insistirao na njenoj autentičnosti. Naročito je Bosna, kao središnja balkanska zemlja, bila i ostala predmet stalnih trvenja i sukobljavanja od strane triju pobrojanih faktora. Iz tog razloga se sva dosadašnja proučavanja disciplina ključnih za razumijevanje i oblikovanje identiteta Bosne i Bošnjaka doimaju fragmentarnim, manjkavim i nedovoljno ubjedljivim da prikažu cjelovitost historijskih i kulturoloških procesa i njihovih uzajamnih veza na osnovu kojih jedino možemo razumjeti današnju Bosnu i Bošnjake sa svim komponentama koje ih čine. Dolazimo do toga da je ključ problema u tome što se ova multidisciplinarna tema po pravilu sagledava s pojedinih aspekata, a i tada vremenski kruto i nesimetrično omeđeno, ostavljajući nejasnoće u onome što je prethodilo ili dolazilo kao posljedica predmetnog trenutka; što je pogodovalo onima kojima je stalo da, ionako složenu, bosanski petlju dodatno umrse ne bi li pribavili neophodnu argumentaciju za teze koje servisiraju isključivo njihove interese.

Knjiga Drevna Bosna akademika Muamera Zukorlića po prvi puta nastoji otkloniti pobrojane manjkavosti u sagledavanju fenomena Bosne i Bošnjaka, ispraviti neka uvriježena pogrešna shvatanja i dati jasnu sliku najmanje poznatog dijela naše povijesti kroz one segmente koji čine temelj identiteta današnjih Bošnjaka, ali i drugih balkanskih naroda. Sveobuhvatan i nepristrasan kulturno-historijski pristup najzatamnjenijim dijelovima naše prošlosti, bez libljenja da se pozove na svu dostupnu literaturu i dostignuća istraživača koji su na bilo koji način tretirali predmetnu tematiku, uz autentična promišljanja i logičke zaključke, daju ovoj knjizi status kanonskog štiva kakav mogu imati samo originalna djela čija je sudbina da promijene opća shvatanja i pokrenu razmišljanja na revidiranje onoga što je važilo za aksiomatičnu datost, a da pritom ne ostave prostora ‘uznemirenim i povrijeđenim duhovima’, kojih će, sigurni smo, biti jako puno nakon obznane ove knjige, za bilo kakvo podgrijavanje međunacionalnih i međukulturalnih netrpeljivosti. Drevna Bosna zrači pravednošću, uvažavanjem i težnjom za spoznajom istine, što je moguće samo ukoliko pravilno poredamo parčiće istrgane povijesti i, vođeni intuicijom, konačno pronađemo izlaz iz labirinta iz koga niko hiljadama godina nije uspio izaći. Muameru Zukorliću je pošlo za rukom da uspješno okonča pohod kroz stotine različitih naslaga prošlosti, pronađe skrivene putove i razmrsi sve postavljene rebuse te pred nas izroni ovjenčan svjetlošću istraživača koji je riješio važnu misteriju i civilizaciji ponudio saznanja koja su nedostajala u sveobuhvatnom sagledavanju povijesti čovječanstva.

Prvi kamen spoticanja među balkanskim narodima, koji katkada izrasta i u nesavladivu stijenu u uspostavi međusobnih odnosa, jeste pitanje starine i autohtonosti jednoga nad drugim, o čemu govori uvodno poglavlje knjige ‘Drevna Bosna’ Etnogeneza. Ako su svi dosadašnji pokušaji sagledavanja etnogeneze Balkana i Balkanaca sličili na upinjanje da se dokaže ko od koga potječe, koji narod je stariji od koga, ko kome duguje, ko je odakle došao i kamo je otišao, pristup akademika Muamera Zukorlića ovom pitanju u postupku postavke hipoteze, preko procesa istraživanja do saopćavanja rezultata djeluje uvjerljivo i prihvatljivo za sve poštene, istinoljubive i dobronamjerne čitaoce jer se autor u dokazivanju usmjerio na one vrijednosti koje su do sada ili prešućivane i zanemarivane ili, jednostavno, iz raznoraznih razloga ostavljane po strani, a to su savremena tehnološka aparatura proučavanja DNK koda, s jedne strane, i pomijeranje granica sagledavanja problema

do prahistorije, s druge strane. Sretna okolnost da su ova dva postupka u skladu dala je mogućnost autoru da vlastitim promišljanjima i opažajima upotpuni nedostajuće dijelove u najosjetljivijem poglavlju studije, koji je ujedno i osnova na kojoj se prirodno slažu ostala četiri poglavlja i u konačnici dobijamo stameno arhitektonsko zdanje koje se doima kao saliveno u jednome dahu. Tako polazna ideja o višeslojnom etnogentskome supstratu balkanskih naroda, u koji ulaze dijelovi svih onih naroda koji su od prapovijesti naseljavali ovaj prostor, oduzima bilo kome ekskluzivno pravo da se smatra jedinim starosjediocem Balkana. Naravno, dijahroni pristup je rekonstruirao sve segmente utjecaja jednog naroda na drugi i dao nam rendgensku sliku o porijeklu, starosti i povezanosti spomenutih etničkih zajednica iz koje proizilazi da nijedan od današnjih naroda Balkana nije jedinstvenog haplotipa, već da je uglavnom tijekom vremena dolazilo do miješanja i sjedinjavanja različitih narodnosnih supstanci koje su oblikovale njihov identitet. S tim u vezi, posebno je stavljen akcent na središnju temu studije, porijeklo Bosne i Bošnjana, dat cjelovit grafikon pelazgo-ilirsko-gotskog porijekla današnjih Bošnjaka i ukazano na drevnost njihove zemlje Bosne.

Osnovicu identiteta svakog naroda čini religija, ona determinanta koja određuje ljudsku povijest u cjelini, ali i presudno utječe na dramu svakog pojedinca. Ni kod jednog evropskoga naroda vjera nije toliko utkana u nacionalni identitet kao kod Bošnjaka, i to kroz sve njegove faze izrastanja i modeliranja. Zato se doima prirodnim slijedom, nakon etnogenetskih razmatranja, pažnju usmjeriti na religiju Bošnjana i njezinu odlučujuću ulogu u profiliranju ovog drevnog ilirskoga plemena u moderan evropski narod. Muamer Zukorlić pažljivo prati taj proces od paganskog politeizma do arijanskog monoteizma te njegovih docnijih devijantnih oblika, utvrđujući da je upravo vjerska različitost u odnosu na zapadne i istočne susjede odredila sudbinu Bosne i Bošnjana, kao corpusa separatuma, specifičnoga statusa središnje neutralne zemlje zasnovane na kulturi dijaloga i razumijevanja drugoga i drugačijega, što je za tadašnje rigidne prilike unikatan slučaj.

Autorov dubinski zahvat u mnoštvo teističkih pojavnosti srednjovjekovnoga svijeta i percepcija tadašnje stvarnosti iz sasvim novog ugla, daje drukčiju perspektivu od one koja je do sada prikazivana. Historiju religije na Balkanu, naročito onu prije pojave islama na ovom prostoru, uglavnom su prikazivali ortodoksni i katolički vjerski autoriteti i autori koji se bave kulturološkim studijama. I jedni i drugi su najčešće posmatrali Bosnu kao zemlju heretika, a Bošnjane kao zabludjele krivovjernike protiv kojih su često pokretani križarski ratovi i poduzimane misije da se mačem i ognjem ili agresivnim teološkim nastupom povrate s ‘krivog puta’. Muslimani su se rijetko upuštali u studiozna sagledavanja tog fenomena, oslanjajući se u svojim opservacijama uglavnom na zaključke prvospomenutih ili, ukoliko je riječ o starom konzervativnome dijelu uleme, osporavajući bilo kakve vrijednosti predaka prije pojave islama, ostavljajući tako hiljadugodišnju povijest svog naroda nebranjenu i njegovo nepresušno kulturno naslijeđe onima koji su bili u problemu sa kontinuitetom prikaza vlastite historije i tradicije. Zbog toga se uvriježila iskrivljena slika u sagledavanju naše starine, središte je prikazano kao rub, a rub je preuzeo poziciju središta, nažalost, nauštrb Bosne i Bošnjana. Ovakvo krivotvorena prošlost otvorila je mogućnost i dala podlogu svim nastojanjima bosanskih istočnih i zapadnih susjeda od 19. vijeka do danas da s vremena na vrijeme iskazuju otvorene pretenzije prema Bosni i Bošnjacima, što je dovodilo do sukoba i pogroma kojih smo svi u jednome od oblika svjedočili. Značaj ovog dijela studije akademika Zukorlića, između ostaloga, jeste i u tome što je odmjereno i sa najvećom naučnom preciznošću, na temelju svih dostupnih izvora, prikazao put vjerskoga uzdizanja i raslojavanja Bosne i Balkana, dokazujući da ono što za jedne predstavlja herezu za druge jeste ispravno vjerovanje, te da su suštinski sukobi nastajali u onome trenutku i između onih aktera koji su religiju upotrebljavali kao oruđe vlasti, politike i očuvanja države i drugih koji su živjeli vjeru i za vjeru te sve vlastite i društvene datosti pokušavali kreirati prema tom postulatu. Sasvim je jasno da su Drevna Bosna i Bošnjani odabrali drugi nimalo jednostavni i lahki koncept, podnoseći goleme žrtve između dvaju nadmoćnih političko-vjerskih sistema, ali i izgrađujući vlastiti imunitet opstanka koji se, prije svega, ogleda u onoj komponenti ovog naroda koja će ostati njegovo trajno obilježje, a to je da bude spojnica različitosti; tada ortodoksnoga Istoka i katoličkoga Zapada, danas mističnoga Orijenta i moderne evropske civilizacije, utkivajući u sebe dijelove i jednoga, i drugoga i trećega, iz čega proizilazi toliko izvikani bosanski polifonizam.

U trećem poglavlju knjige postaje jasna utilitarnost insistiranja na dubinu zahvata prethodnih dijelova studije, jer svi oni procesi čije smo korijene spoznali dobijaju završne konture u oblikovanju Bosne i Bošnjana kakvim ih danas razumijevamo. Obzirom da je skoro sva dosadašnja literatura u razumijevanju fenomena Bosne i Bošnjana otpočinjala temom bosanske državnosti, osvježavajući je pristup Zukorlića koji i u ovome dijelu studije daje originalna promišljanja, zasnovana na logičkom povezivanju istrgnutih dijelova koji u komplementarnosti poprimaju obrise onoga što danas razumijevamo pod pojmovima Bosna kao matična država i Bošnjaci kao autohtoni narod Bosne i Sandžaka, ali i trajno prisutan i rasut po cijelome balkanskome prostoru i njihovo historijsko pravo domicilnosti na tim teritorijima. Segmentarna faktografska i dokumentarna građa, poredana tako da čitaocu ponudi cjelinu doživljaja zemlje Bosne i njezinoga naroda od prahistorije do kraja kraljevstva, u potpunosti opravdava autorova nastojanja razlaganja naslovne sintagme – drevnost, jer silinu informacija, obznana, otkrovenja i originalnih zaključaka koji se prostiru pred nas skoro je nemoguće sažeti u sintagmu koja je dovoljno jezgrovita da obuhvati sve nijanse značenja, do jednostavno kazati Drevna Bosna.

Posljednja dva poglavlja – Jezik i pismo i Kulturni identitet – otvaraju možda danas najaktualnije teme, jer se na jeziku, pismu i općenito kulturi razlučuju savremeni nacionalni identiteti i definiraju moderne nacije. Teza koju je autor u nekim prijašnjim istupima zagovarao o Bošnjacima kao titularima kulture na Balkanu nalazi svoju potvrdu i potkrepu na ovim stranicama knjige, jer sve ono što nismo ili jesmo znali, slutili i osjećali, što se nagovještavalo i sporadično spominjalo u preglednoj i stručnoj literaturi, ovdje je prikazano tako da ne ostavlja nimalo dvojbe u istinitost naprijed spomenute autorove tvrdnje.

S druge strane, sagledavanje svih komponenata daje nam mogućnost da razumijemo grčevite pokušaje raznih instanci da naslijeđe Bošnjaka prikažu svojim, jer ono što baštini ovaj narod stvara ljubomoru i zavist onih kojima manjka superiornosti, bez obzira što su danas vjerovatno, ili se tako samo pretpostavlja, vojno, materijalno i brojčano moćniji od Bošnjaka.

Tradicija je vrijednost koja se ne može vještači izgraditi, čiju arhitektoniku moraju generacije stoljećima osmišljati i glačati dok ne dosegnu oblik stamenosti jedinstva mjesta, vremena i prostora. To je nemoguće sjediniti ukoliko makar ijedna generacija iskaže diskontinuitet u širokome luku kulturalnih i jezičkih međuutjecaja i prožimanja. Autor je toga bio izuzetno svjestan prilikom postavljanja teza o jezičkome kontinuitetu od nostratičkoga do starobosanskoga perioda i razvoju pisma od vinčanskoga alfabeta do bosančice, ukazujući na sve međuprijelaze, grananja, kontakte, utjecaje i refleksije čije su posljedice današnji bosanski jezik i pisma bosanskoga jezika. Širina poimanja kulture jednoga naroda zahtijevala je još iscrpnija poniranja u dubine materijalnih i nematerijalnih međuutjecaja i strujanja na osnovu kojih uviđamo snagu onih fizičkih i mentalnih fenomena kulturnoga identiteta Bosne i Bošnjaka.

Prohodom kroz neke od značajki knjige Drevna Bosna željeli smo sebi i čitaocima otvoriti mogućnosti recepcije ovog nesvakidašnjeg djela, sa punom sviješću o nedostacima našeg viđenja, jer je knjigu ovakve koncepcije i zahvata gotovo nemoguće sagledati iz jednoga ugla i kroz samo jedno čitanje. Autor je postavio toliko znakova da djeluje iluzorno sve ih protumačiti jednim putovanjem kroz vrijeme i prostor Drevne Bosne. Za ukupnu percepciju potrebno je više iščitavanja, zastajkivanja i promišljanja o pročitanome, vraćanja na prethodne etape i gvirenja naprijed. Taj put je tim prije otežan jer je autorov stil rasterećen krutog naučnoga artificijalizma, bez okolišanja i nepotrebnih ekskurzija, usmjeren na središte stvari, a opet udžbenički pitak, sažet i jasan, tako da imate dojam da, iako većinu informacija po prvi puta saznajete, obnavljate davno naučeno i negdje u moždanim vijugama potisnuto gradivo, što vas inertno vuče da sve napisano upijate i usvajate kao vlastito mišljenje i stav. Takav utisak intenzivno pojačavaju majstorske ilustracije akademika Mehmeda A. Akšamije, koje kao da oživljavaju tekst i daju mu ovjerivačku dimenziju.

Nigdje do sada nismo naišli na tako snažnu koegzistenciju teksta i ilustracija kao što je postignuta skladnost između teksta Muamera Zukorlića i ilustracija Mehmeda A. Akšamije, koje ne samo brojnošću već i iznimnom originalnošću obogaćuju postojeću zbirku fotografija, slika i crteža iz naše medijevalistike isto koliko i modernistički pristup Muamera Zukorlića uvodi novi način čitanja i proučavanja historije, za koju se multidisciplinarni i svobuhvatni kulturološki model ispostavlja šifrom za prodiranje u one dimenzije u koje dosadašnji tradicionalni jednodisciplinarni pristupi nisu mogli  proniknuti.

Sve ove značajke već sada knjigu Drevna Bosna akademika Zukorlića svrstavaju u nezaobilazno kulturno-historijsko štivo koje će u periodu pred nama zaokupljivati pažnju naučnika i čitalaca regiona, jer, iako primarno govori o Bosni i Bošnjacima, prema svojoj sadržini nadilazi interese jedne države i naroda, referirajući se nezaobilaznom literaturom za svakog ko ima intenciju spoznati nekadašnji i današnji Balkan, ali i interakcije između Balkana i Evrope, pa i povijesti svjetske civilizacije i kulture u cjelini kojoj su danas više nego ikada potrebne knjige poput Drevne Bosne u kojima se teži, nepristrasnim pristupom i istinom kao jedinom vodiljom, spoznati sva složenost i slojevitost ljudskoga roda koji jedino u suživotu i prožimanju ima šansu da nastavi naslijeđenu tradiciju predaka i obezbjedi budućnost potomaka.

 

 

* Objavljeno u: Muamer Zukorlić, Drevna Bosna, Matica bošnjačka, Novi Pazar 2017., str. 382-393.; Preporod, br 10/1092, Sarajevo 15. maj 2017., str. 62-63.

Please follow and like us:
0