KEMAL DŽEMIĆ “PISAC I REVOLUCIONAR MUHAMED ABDAGIĆ”

Views:
43

                                                                          Meni je i nebo ostalo dužno

Dosadašnja proučavanja književnog djela Muhameda Abdagića uglavnom su u fokus naučnog interesiranja stavljala pjesnički i pripovjedački opus ovog značajnog nepročitanog i naučno neistraženog bošnjačkog pisca XX  stoljeća. Činjenica da  Abdagić, strastveni zanesenjak u komunističku i revolucionarnu ideju, kasnije prokazan  za sumnjivog  intelektualca, diže glas za svoj obespravljeni narod, usporila je i pokolebala potencijalne istraživače ove tajansvene  pojave  u savremenoj sandžačko-bošnjačkoj književnosti.

Abdagić je imao težak i gorak životni put praćen udbaškim sumnjičenjem od strane vlasnika komunističke ideologije u čije se krute, nerijetko i surove, okvire nije dao smjestiti osoben umjetnički senzibilitet i intelektualni razbor  ovog  patnika u našoj književnosti.

Abdagić je rođen u jednom ratu u kome je nastajala nova komunistička južnoslavenska zajednica, a umro u drugom ratu u kome je ta ideja zajedništva Južnih Slavena sahranjena. Učio je Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem. U ovoj tzv. Crvenoj medresi stasavala je generacija istaknutih i trezvenih bošnjačkih intelektualaca u kojoj provijavaju komunističke ideje, ali i ideje sandžačko-bošnjačkog kulturnog i nacionalnog uzdignuća u budućoj zajedničkoj domovini. I tek što je zakoračio u svijet intelektualne i nacionalne spoznaje, učenika Abdagića će zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem isključiti iz Medrese, te je gimnazijsko školovanjebio prinuđen završiti u Vranju.

Gorčina i jed kazne mladom čovjeku će sudbinski predodrediti mučan i životni put revolucionara i pisca. I  za vrijeme studija prava u Beogradu ovaj nemirni duh revolucionara postao je aktivan u KPJ i bio istaknuti vodja progresivnog studentskog pokreta. Potpisnik je proglasa Studenti Sandžaka svome narodu. Svoj doživljaj studentske organizacije Beogradskog univerziteta kasnije je ovako opisao Abdagić:

U to vrijeme, partijska organizacija na univerzitetu u Beogradu, bila je mnogo više, nego što su to danas univerzitetske partijske organizacije, u stvari, ona je bila partija, odnosno, rukovodstvo partijske organizacije za Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, a njom su rukovodili Ivo Ribar, Rifat Burdžović, Cvijetin Mijatović, Hasan Brkić, Osman Karabegović, Mijalko Todorović i mnoge drugi poznateličnosti iz revolucije.[1]

 

Student Abdagić je uređivao list sandžačkih studenata Glas Sandžaka iako se kao oficijelni urednik potpisivao student prava iz  Novog Pazara Hakija Zejnelović. Ovo slobodoumno glasilo je izlazilo u Novom Pazaru, mada je pripremano u Odboru za kulturu Beogradskog univerziteta u kome je Abdagić aktivno sudjelovao kao sekretar preuzevši organizaciju brojnih kulturno-umjetničke manifestacija na području Sandžaka, Kosova i Makedonije. Ubrzo je uslijedilo i političko organiziranje i djelovanje na ovim prostorima. Kao mladi intelektualac i beskompromisni zagovornik ideje jugoslavenstva i komunizma, Abdagić je pisao za list Student u kome su objavljivali tekstove mnogi napredni studenti Beogradskog univerziteta. Koliko je bio uvažavan u studentskom pokretu govori  činjenica da mu je pripala čast da organizira Prvi međunarodni kongres studentskih udruženja na kome je imao zapaženo izlaganje, a taj događaj je bio sa velikom pažnjom propraćen u kulturnoj javnosti predratne Jugoslavije.

Neumorni revolucionar Abdagić će po izbijanju rata 1941. godine dobiti partijski zadatak u Mostaru, gdje je zajedno sa Svetozarom Vukmanovićem, Avdom Humom i Lepom Perović radio na pripremama  podizanja ustanka u Hercegovini. Novi partijski zadatak odveo ga je, ili bolje reći, vratio ga je u Sandžak. U Sjenici je ilegalno radio kao partijski funkcioner  i ubrzo je bio uhapšen od strane Muslimanske milicije kojom je rukovodio Hasan Zvizdić. Predat je italijanskim vlastima, što je izazvalo opšti gnev i bunt naroda u Sjenic, koji je bio naklonjen uglednoj imamskoj  i intelektualnoj porodici Abdagić. Na zauzimanje sjeničkih prvaka Italijani su poslije sedam mjeseci pustili Muhameda iz zatvora, uz uslovnu kaznu i obavezu da im se javlja dva puta dnevno. Ubrzo će uslijediti nova hapšenja, sada od strane Njemaca poslije povlačenja Italijana iz Sjenice, Zatim hapšenje od specijalne policije u Beogradu.

Abdagić će u zatvoru boraviti do kraja 1943.god. Po izlasku iz zatvora revolucionar se ponovo uputio u rodni grad Sjenicu u kome ponovo organizira ilegalni rad. Saznavši da se nalazi na listi za strijeljanje on bježi iz Sjenice. Novi partijski zadatak obavljaće početkom 1944. godine u Kosovskoj Mitrovici, gdje će sarađivati sa Ali Šukrijom, Milijom Kovačevićem i Rasimom Čerkezom. Sve do oslobođenja Kosovske Mitrovice, u novembru 1944.godine, uspješno je vodio partijsku organizaciju u ovom kraju.O partijskom radu u Kosovskoj Mitrovici svjedoči i on sam .

Dakle te 1944.godine odmah na početku, nisam se više mogao održati u mome mjestu, ne bar kao komunista, pa sam prešao na Kosovo, jer sam tamo imao desetak mojih drugova, ili kolega iz Sandžaka, koji su tu radili u administraciji, u nedostatku pismenih ljudi, odnosno, činovnika albanske narodnosti. Oni su me prihvatili, a ja sam se sav dao na posao, iskoristivši sve svoje sposobnosti i iskustvo koje sam imao, i ubrzo stvorio partijsku organizaciju od oko pedesetak ljudi…koja je bila znatno aktivnija nego mnoge po Srbiji, koje su postojale samo na papiru, razvivši niz aktivnosti, i to počev od izdavanja svakodnevnih radio vijesti, prikupljanja odjeće, obuće i drugog, za partizane, izdržavanje partizanskih porodica, likvidiranje neprijatelja, tj. okupatorskih vojnika i oficira, kao i slanja ljudi u partizanski odred na tom području. Izuzev beogradske, koja je to još partijska organizacija mogla?[2]

 

 

 USUD   LAŽNE   FUSNOTE  I  TAJANSTVENOG  DOSIJEA

Beskompromisni predratni i ratni revolucionar i neumorni borac za pravdu i jednakost Abdagić će biti surovo, manirom totalitarističkog političkog i sudskog sistema, optužen u kafkijanskom procesu koji je unaprijed pripremio presudu, organizirajući suđenje kao farsu u teatru sablasne i monstruozne OZN-e. Zbog ljudskog protivljenja masovnim poslijeratnim strijeljanjima i nepoštovanja postignutih političkih  vojnih sporazuma, koje je Abdagić kao partijski prvak sklopio sa albanskim prvacima krajem rata, dolazi do razmimoilaženja i sukoba sa Dušanom Mugošom, sekretarom Oblasnog komiteta KP. Abdagić je na tajnom suđenju pred Vojnim sudom bez ikakvih dokaza krivice i bez prisustva svjedoka (pročitali su samo njihove izjave), bez mogućnosti da se okrivljeni obrati sudu, osuđen na deset godina zatvora u kome je proveo preko četiri godine. Da bi ironija bila ubjedljivija, suđenju svom sinu  revolucionaru prisustvovala je njegova majka Nurija, cijenjena i ugledna žena u čitavom kraju, predsjednica AFŽ-a u Sjenici, majka kojoj je revolucija uzela dva sina, a treće dijete Muhameda je ista ta revolucija progutala u montiranom i nepravednom sudskom procesu anatemišući ga kao sumnjivog i opasnog protivnika tekovina revolucije u kojoj je i sam učestvovao.

Svaki pokušaj Abdagića da nešto kaže na ovom nečovječnom suđenju predsjedavajući je odbijao osuđujućim i oštrim riječima: Ti da ćutiš, znamo šta hoćeš da kažeš!(Muhamed Abdagić: Autobiografska sjećanja).

Da je ovo bio tipičan primjer političkog suđenja u totalitarnom sistemu posvjedočio je i Abdagićev advokat Miodrag Popović. Mukotrpan, iskren i predan revolucionarni rad zamijenjen je novim nevoljama, anatemama, robijanjem, dosijeima, vječito krivog bez dokazane krivice, intelektualca i pisca Muhameda Abdagića. Razočaran i ogorčen na Partiju koju je i sam izgrađivao i bezrezervno joj vjerovao, bolestan, izlazi iz zatvora 1951.godine. Koliko je bio cijenjen u ugledan u svom kraju govori slika gdje se masa svijeta iskupila da dočeka dijete revolucije, odbačenog, prezrenog i osuđenog mladog intelektualca u nepravičnom  kafkijanskom sudskom procesu.

Abdagić je poslije izlaska iz zatvora nastavio započete  studije prava u Beogradu, koje je zbog revolucionarnog angažmana prekinuo kao apsolvent 1940.godine. Po završenim studija radio je desetak godina kao pravnik u Sjenici, Novom Pazaru i Sarajevu. Nečekivano napušta posao pravnika iz samo njemu znanih razloga i posvećuje se književnom radu kao i naporima za sudsku  i političku rehabilitaciju od imaginarne krivice zbog koje je osuđen i proganjan. Siguran posao pravnika koji mu je obezbijedio egzistenciju, sada već pisac Abdagić,  zamijenio je sizifovskom težnjom da dokaže svoju nevinost  ispravnost  ideja i stavova, što su komunističke vlasti ignorirale. Svoju životnu tragiku on će najoriginalnije i najiskrenije iskazati u svijetu književne umjetnosti, kojoj će se tako strasno i djetinje povjerljivo baciti u krilo, kao dijete koje je poslije dugotrajnog traganja pronašlo svoju izgubljenu majku. I ta umjetnička i književna strast ga neće napustiti do kraja života.

Koliko je ugrozio sopstvenu egzistenciju napustivši siguran posao pravnika i upustivši se u avanturizam književnog stvaranja i sam pisac je kasnije bio svjestan.

Kada sam polagao zaostali ispit iz radnog prava profesor mi je rekao: “Kao učesnik narodnooslobodilačkog rata, Vi sigurno znate kakve su zakonske privilegije omogućene borcima”. Ja sam počeo da nabrajam: priznavanje učešća u NOB-u u dvostrukom trajanju, besplatno liječenje, i drugo, na šta me je on prekinuo:”Čudi me kolega, da niste spomenuli najvažnije, a to je da se borci  mogu penzionisati sa svega petnaest godina staža, u šta ulaze i godine provedene u ratu u dvostrukom trajanju”.[3]

Abdagić je u kasnijim svjedočenjima govorio da su mu  proces, robiju ,odstranjivanje iz partije i anatemu  sumnjivog  i po partiju opasnog intelektualca, urganizirali ljudi iz samoga vrha vlasti. On je tvrdio da  mu je Milovan Đilas rekao 1956. godine, da je imao njegov dosije u rukama. Abdagićev saborac i drug Avdo Humo, mu je rekao da je vidio njegov dosije pun raznih sudskih i partijskih dokumenata, kao i njegovih ogorčenih pisama, na čijim su marginama rukom bile ispisane  opaske Aleksandra Rankovića. Ova crnoruka Rankovićeva škrabanja margina gorčinom ispisanih pisama trajno će odrediti bolnu i tragičnu sudbinu namjerno neshvaćenog revolucionara , intelektualca i čovjeka Muhameda Abdagića.

O tim nerazumijevanjima partijskih prvaka njegovog protivljenja surovim masovnim posljeratnim strijeljanjima neistomišljenika, govori i on sam u intervjuu datom novinaru Fehimu Kajeviću 1991. godine, neposredno pred smrt.

Za mene su strijeljanja, prije svega, bila stvar savjesti, a u Mostaru sam, dok sam na početku rata bio rukovodilac ilegalne partijske organizacije, pored drugih pisaca, čitao i Dostojevskog, i u njegovim djelima pronašao da tu postoji i savjest. Nažalost, malo komunista je tada znalo za tu savjest, za njih je savjest bila samo ono što rade za Partiju. Dostojevski je tada u Sovjetskom Savezu bio zabranjen, za njih je neprijatelj bio ništa, samo jedno ime i prezime na spisku manje…Prva razmimoilaženja sa nekim ljudima iz partijskog rukovodstva (Tempom), imao sam kada sam se suprotstavio osudi i strijeljanju doktora Safeta Mujovića zbog njegovog povratka u Mostar poslije ranjavanja, neuspjeha I razbijanja njegovog partizanskog odreda…

Kao sekretar Kalinovičkog odreda, pretrpio sam strahove, opet zbog savjesti…Uhvatili su, na drumu, 54 Muslimana i odmah htjeli da ih likvidiraju po kratkom postupku. Jas am rekao da ih sprovedu u Štab i oni su me poslušali. Suđenja su u ono vrijeme bila narodna, plakatirali su da će to biti u nedjelju, kao što je i bilo. Narod se zgranuo, naravno sve Srbi…Jednog po jednog su izvodili, a narod ih je branio:-Poznajem mog komšiju sa Baščaršije, on je dobar, on nije bio u ustašama, kaže jedan. Ni jednog nisu mogli da spasu i svaki je bio osuđen na strijeljanje.

Drugom prilikom sukobio sam se sa Vojom Lekovićem, glavnim egzekutorom u vrijeme tzv. lijevih skretanja, kada sam se suprotstavio strijeljanju 60 kulaka, ovaj put Srba, iz okoline Nove Varoši. Leković je bio za to da se ovaj čin završi po kratkom postupku i oni likvidiraju zbog toga što su, po njemu,to bili masoni, kulaci i bogati seljaci za kojima ide selo, pa će nam smetati sutra,ako ne danas…

Ja sam imao drugi stav, jer sam završio jedan viši partijski kurs, prije rata, na kojem sam naučio da se politika, za danas, void prema situaciji koja će biti sutra…[4]

Školovani komunista i partijski prvak, postradao je od one ideologije koju je i sam stvarao i razvijao. Tajnovita crna ruka revnosnih čuvara totalitarnog reda unutar partijskog jednoumlja, ugrabila je naivno iskrenog i čistog revolucionara koji se sav bio predao idealu revolucije i NOB-a. Njegovo tumaranje  kroz mukotrpni život, nemilosrdno odbačen i ostavljen na milost i nemilost surovih životnih okolnosti, učiniće od ovog velikog čovjeka i intelektualca blistavog razuma, introvertnu osobu, razočaranu u ideologiju kojoj je svim svojim bićem pripadao. Izgubio je vjeru u ljude, ideologiju, pisao knjige, objašnjavao pečal svoju i onima koji nisu imali ni vremena ni razumijevanja  ni hrabrosti da ga  saslušaju i razumiju, a što bi se i bavili njegovim slučajem kada ga je ideologija odbacila i proglasila nepoželjnim. Taj zazor sredine, partije i intelektualnih krugova, od Abdagića intelektualca, komunističkog disidenta, nadarenog pisca, proganjaće ga do kraja života.

On je uporno do samog životnog finala nastojao dokazati svoju nevinost i izmoliti rehabilitaciju  koju nije u potpunosti dočekao za života. Istina, njegovi saborci Džemal Bijedić, Mitja Ribičič i Lepa Perović, su mu ljudski pomogli da mu se prizna predratni revolucionarni rad i partizanski staž u NOB-u, kao i boravak u zatvorima okupatora  u dvostrukom iznosu. Vlast mu je dodijelila stan u Sarajevu, ali ga nikada nije rehabilitirala, jer bi tako priznala svoje zablude i greške. U upornom nastojanju das sa sebe skine iracionalnu krivicu nekoliko puta se obraćao najvišim partijskim funkcionerima, pa i Titu. Na uporno insistiranje na  kraju mu je omogućen uvid u predmet u Vojnom sudu u Beogradu. Abdagić je do kraja vodio upornu i žestoku  borbu u cilju poništavanja nepoštene i lažne sudske dokumentacije i montiranih svjedočenja.

Dr.Safet Bandžović je u sjećanju na rahmetli Muhameda Abdagića napisao sljedeće:

Revolucija je, ipak, jela svoju djecu. Jedna fatalna fusnota, u knjizi Mirka Ćukovića Sandžak u NOB-u  (Beograd, 1964.), bila je njegova teška rana i zlokobni pratilac. Od nje se nije mogao izliječiti, ni onda, kada se pokazala da je neistina. Sam Ćuković je u Beogradu 06.12.1983. godine napisao, potpisao i ovjerio u Skupštini opštine Voždovac, svoju izjavu kojom je potvrdio da, informacija kojom se poslužio prilikom pisanja knjige, nije bila vjerodostojan istorijski dokument o učešću Muhameda Abdagića u NOB-u. i tom prilikom mu se izvinio. Ovim je anulirana i zabeleška u fusnoti pomenute knjige. Ovu će izjavu objaviti sarajevsko Oslobođenje, a prokomentarisaće i beogradska Politika.[5]

Ova izjava Mirka Ćukovića potvrdila je da je Abdagić nepravedno sumnjičen i suđen za tobože nekakvu saradnju sa okupatorom, za šta nije bilo nikakvih dokaza, osim čitanja   izjava svjedoka na suđenju koji su bili  natjerani da daju lažne iskaze.

Intelektualac Abdagić je imao snažan osjećaj pravičnosti i kada se ubojita oštrica krutog totalitarističkog  nerazuma obrušila i na djelo Slobodana Jovanovića, njegovog nekadašnjeg profesora na Pravnom fakultetu. On će se javno pobuniti u Književnim novinama (M. Abdagić, Književne novine, Beograd,25.06.1986.godine.) protiv zabrane izdavanja Sabranih djela  profesora  Jovanovića. Projekat ovog izdanja pokrenuo je Beogradski komitet SK na čijem je čelu bio Slobodan Milošević. Abdagić je i u ovom slučaju bio čerečen u javnosti zbog njegovog , kako su govorili, svrstavanja na stranu jednog srpskog nacionaliste. Optužbe su stizale iz Beograda , Zagreba i Sarajeva. Najoštrije reakcije i optužbe bile su one iz Sarajeva u kome mu je ozbiljno zamjereno zbog njegovog miješanja u srpske probleme i što se on kao Musliman stavlja u odbranu srpskog nacionaliste.[6] Uzaludno je i u ovom slučaju Abdagić nastojao objasniti komunističkoj i intelektualnoj javnosti da je njegovo protivljenje zabrani ovog izdanja motivirano isključivo intelektualnom  ljudskom  principijelnošću u borbi za istinu i protivljenju laži i anatemisanju drugačijeg mišljenja. U tom smislu napisao je nekoliko članaka koje, naravno, nijedna redakcija ondašnjih štampanih glasila nije smjela objaviti.  U jednom takvom neobjavljenom članku Abdagić je napisao:

Ja profesora Jovanovića poznajem samo iz studentskih dana i branim njegov lik iz tog vremena, i nije moje da sudim o njegovom djelovanju i odgovornosti za vrijeme rata, za to postoje istorijski dokumenti i kompetentniji ljudi, mada, poznavajući njegov karakter, lično ne vjerujem da je baš on bio inspirator famoznog slova Z, jer to, jednostavno, nije ličilo na njega.[7]

Abdagić je ovim činom pokazao visok moralitet i smionost intelektualca  koji je svoj duh i trajanje stavio u službu žrtve u borbi protiv  nerazumnih  ideoloških predrasuda  koje su prepriječile  put istini, slobodi, pravdi, umjetničkoj i estetičkoj posebnosti doživljaja života i pojava. Međutim, opet na scenu konce povlači nevidljivi tamnoruki duh koji će navući mrak na bjelinu stranica mukotrpno pisanih Abdagićevih romana. Sarajevska Prosvjeta i beogradski Nolit rekli su NE romanima  sumnjivog  covjeka i pisca.

Još jedna bolna nepravda osjećajnog  revolucionara, sanjara, pisca izuzetne erudicije i senzibileteata, otjeraće ga u politički azil u Njemačkoj. U malom mjestu Kolbermor blizu Rozenhajma, revolucionar, rodoljub i pisac je nostalgično i čežnjivo zamućenog pogleda nijemo bio zagledan u sent koji tako strasno ljubljaše, te zato i patnja mu bješe neutješna i bolna.

Slom komunističkog jednoumlja, idolatrije i totalitarizma, vratio je nadu čovjeku i piscu Abdagiću  da su  izblijedile Rankovićeve opaske tamnorukog škrabanja po marginama njegovog dosijea i on je pohitao nazad u Sarajevo i Beograd, naivno vjerujući da se njegova konačna rehabilitacija u novom poretku podrazumjeva sama po sebi. I opet se prevario iskreni revolucionar i intelektualac, krivac bez krivice. Njegova molba Vrhovnom sudu u Beogradu je opet grubo odbijena. Abdagić tada nije bio svjestan da je jedan apsolutizam zamijenjen novim ,surovijim i brutalnijim, koji se užurbano pripremao  za konačan obračun sa svima koji nisu prihvatili status sluge pobjesneloj  hegemonističkoj velikosrpskoj ideologiji.

Umro je u Novom Pazaru u parku na putu prema Beogradu, uzaludno tragajući za rehabilitacijom koju nije dočekao. O njegovoj smrti pjesnik Ismet Rebronja je zapisao:

Pjesnik je ostavio svoju “Izu Moreno” na dar, u znak zahvalnosti onima koji su mu činili zlo. umro je u novopazarskom parku gledajući nestanak ljubičica. ukopan(bez prisustva vlasti, počasti I govora) sa mirisom postojanja “Ize Moreno”. Ova knjiga je priča o svemu tome…

 

Abdagić će to i iskazati u stihovima prepunim gorčine tragične pjesničke i ljudske pojave:

             Pa ipak nebo mi je ostalo dužno

            Listu zelenom , žutom i rumenom

            Jer sam dodao krvi svoje

            I procijepio svemir[8]

Abdagićeve nevolje proistekle su iz Rankovićevih  škrabanja po marginama njegovog dosijea, te fusnote u jednom historijskom tekstu u kome se govori o aktivnostima KP u Sandžaku, gdje se Abdagić prikazuje kao kolaboracionista što će rezultirati njegovim hapšenjem, osudom i robijanjem. Kasnije javno izvinjenje autora teksta i priznanje da je pogriješio nije bitnije promijenilo status Abdagića. Historičar Safet Bandžović je zapisao:
Onaj prohujali sistem je Abdagiću zagorčao život, činio ga usamljenim i sumnjičavim, oduzimao mu je sva ona obična ljudska prava, prava na radost, mir, karijeru. Dok su drugi svoje knjige štampali uz pomoć države, on je bio prinuđen da sam iznalazi sredstva za to zadovoljstvo. No to su već neke priče, inspiracije za nekog budućeg Kafku, za nekog novog Orvela.[9]

 

 

 UMJETNOST  IZ  GORČINE  I  PROTESTA

                                                                         Pisac je argat kao i svaki drugi,

                                                                         samo veći argat

 

 

Abdagić se književnim radom počeo baviti još kao učenik Velike medrese u Skoplju, gdje je drugovao sa starijim medresantima koji su se bavili pisanjem, a među njima se posebno isticao Rifat Burdžović, već prepoznatljiv pjesnik. Pripadnik naprednog  studentskog pokreta u Skoplju Sava Dragojlović, tada već afirmisani pjesnik,  takođe je imao značajan uticaj na njega.

Pored književnih djela mladi i radoznali Abdagić je čitao brojna djela filozofske i naučne materijalističke  literature  progresivne orjentacije.

Taj književni talenat i afinitet kasnije će preporučiti mladog i znatiželjnog  studenta  za sekretara Odbora za kulturu na Beogradskom univerzitetu. Na Abdagićevo trajno opredjeljenje za književnost značajan je i uticaj dr. Vida Latkovića, profesora književnosti i srpskohrvatskog jezika u Velikoj medresi. Ovaj pedantni profesor  književnosti je radio i kao bibliotekar i rukovodilac  literarne sekcije Književni jug. Posebno je motivirao  učenike na čitanje beletristike i vođenje bilježaka  o pročitanim knjigama, što će imati sjajne efekte na podizanje čitalačke i književne  kulture medresanata. Na Abdagića su bitan utica ostavili i medresanati koji su se već aktivno bavili literarnim radom: A.Redžepagić, R.Burdžović,H.Sulejmani, E.Hasanagić, Ć.Sijarić, J.Međedović, H.Bajraktarević, B.Bašić, R.Selmanović.

Da je medresant Muhamed Abdagić bio predan nauci i knjizi govore podaci o njegovom uspjehu iz svih predmeta, a interesirao se i za učenje engleskog jezika, što je rezultiralo njegovim ovladanjem ovim jezikom do osposobljenosti za prevođenje.

Uporedo sa bolnim i uzaludnim traganjem za svojom rehabilitacijom, Abdagić se uporno, manirom zanesenjaka u literaturu, bavio književnim stvaralaštvom. Teško se njegova umjetnička i intelektualna zabranjivana misao probijala, izbjegavajući vješto postavljene ideološke zamke partijskog jednoumlja.

Za života objavio je sljedeća književna djela: Tuži Dabiživ (pjesme 1965.), Feniks (pjesme, 1967.), Tri drame(1967.), Zvučni zid (pripovjetke,1967.), Feniks I (roman,1971.), Feniks II (roman, 1972.), Tvrdi grad (roman, 1973.), Zamka (roman,1974.), Zemlja (pripovjetke i roman ,1975.), Lutajući brod (pjesme,1977.), Duge studene zime (roman, 1983.). Posthumno su mu objavljene knjige : Iza Moreno (pjesme,1993.), Ramiza (drama, 1999.), nekoliko pripovjedaka, pjesama,eseja i  historiografskih članaka.

Književna ostavština Muhameda Abdagića predstavlja ogromno literarno, kulturno i historiografsko blago koje čeka na naučno-istraživačku obradu i skidanje mraka sa bjeline čistih i iskrenih intelektualnih i umjetničkih opservacija prefinjene i senzibilne erudicije jednog od najznačajnijih ujedno i najtragičnijih mislilaca i pisaca u sandžačko-bošnjačkoj književnosti XX vijeka.

Raduje činjenica da je u posljednje vrijeme pojačana naučnoistraživačka zainteresiranost za pisca Abdagića, posebno na Departmanu za filologiju  Univerziteta u Novom Pazaru, na kome je ustanovljen predmet Sandžačko-bošnjačka književnost, što će, nadajmo se, rezultirati sveobuhvatnim i objektivnim naučnokritičkim istraživanjem i valoriziranjem djela ovog našeg značajnog pisca. Nastojanje Adema Vrcića, učenog Abdagićevog bliskog rođaka u pogledu  naučnog istraživanja, objavljivanja i vrjednovanja njegovog djela, primjer je svjesnog naučnog i kulturnog poslenika koji je i sam objavio značajan naučni rad o revolucionaru i piscu Abdagiću.[10]

Abdagićev plodan i raznovrstan književni opus i pored književnoumjetničkih kvaliteta nije naišao na razumijevanje ondašnjih  ideološki strogo kontroliranih izdavača. On je većinu svojih djela štampao o svom trošku iako je živio na ivici egzistencijalnog opstanka. Uprkos brojnim blokadama osmišljenim izvan književnonaučnih krugova, u komitetskoj totalitarističkoj doktrini zabrane slobode mišljenja, Abdagić se ipak svojom upornošću izborio da njegova književna djela ipak opstanu u književnoj javnosti. Za njega će se uz izvjesno zakašnjenje zainteresirati pojedini književni kritičari i poslenici i zahvaljujući tim malobrojnim radovima Abdagićevo djelo će napokon biti dostupnije čitalačkoj publici krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Stevan Tontić će se vidno uzbuditi literarnim talentom poslije prvog susreta sa Abdagićevom zbirkom poezije Feniks koju je autor potpisao pseudonimom M. Haljinović.

U jesen prošle godine došla mi je do ruku jedna loša (da ne kažem provincijalno) uređena, u vlastitom izdanju štampana, zbirka pjesama izvjesnog M. Haljinovića u kojoj sam, na veliko zadovoljstvo, pročitao iznenađujuće zanimljive I dobre pjesme. Bio je to za mene, budući da uglavnom pratim zbivanja u našoj savremenoj poeziji, takoreći mali šok: otkriće jednog autentičnog i potpunog pjesničkog svijeta kod sasvim nepoznatog pjesnika. Autor “M.Haljinović”, zbirka “Feniks”. Sve mi to bijaše potpuno nepoznato. Međutim, istovremeno je u časopisu “Život”objavljeno nekoliko pjesama Muhameda Abdagića, meni samo djelimično poznatog pisca, koje su mi se učinile osobenim i interesantnim. Tako sam utvrdio da je tobožnji M. Haljinović ustvari Muhamed Abdagić, autor više knjiga proze (takođe štampanih u vlastitom izdanju) od kojih se jedna zvala kao i pomenuta pjesnička zbirka “Feniks”. I taj mitski “feniks” postao je, nakon što sam pročitao dvije-tri stotine njegovih pjesama (u zbirci i u rukopisima), jedan stvarni pjesnički “slučaj”koji svojom izuzetnošću nalaže da se o njemu govori i kojim je isprovociran i ovaj tekst.[11]

Ovo Tontićevo otkriće Abdagićeve posebne estetičnosti, stidljivo će oškrinuti vrata kniževnoj kritici u svijet Abdagićeve osame u kojoj  je balzakovski uporno stvarao književna djela uz primjetnu gorčinu i razočaranje u ljude kojih se klonio i izbjegavao i koji su mu se do kraja života  pričinjavali  u obliku sjenki  i  tamnorukih kreatura.

Osporavanje njegove ideološke iskrenosti i književnog djela ipak nije do kraja ugušilio riječ pisca, mislioca i umjetnika. Djela će mu napokon naći mjesto u nekim antologijama, pojedina od njih, kao što je roman Duge studene zime, biti prevedena na ruski jezik.

Abdagić je bio član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Kao pisac predstavljen je u ediciji Sto Knjiga bošnjačke književnosti, autora Enesa Durakovića. Njegov najbolji roman Feniks još uvijek čeka na objavljivanje u okviru ove edicije.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 ROMAN  FENIKS  KAO ENCIKLOPEDIJA  BOŠNJAČKOG TRAGIZMA

 

Prvi dio romana Feniks (Život Šaćirov prije objave) pisac je objavio 1971.godine, a  a drugi dio koji je naslovio Feniks (Život Šaćirov i objava) pisac je objavio 1972. godine. Abdagić je ovaj roman smatrao svojim životnim i najboljim književnim djelom, (fusnota-Abdagićevi savremenici tvrde da je prodao kuću kako bi obezbijedio novac za štampanje romana Feniks), što uistinu i jeste, imajući u vidu estetičke kvalitete i domete ove obimne romaneskne građe koja je oblikovana modernism književnim postupkom romana toka svijesti uz primjetan psihološki, filozofski, estetički i intelektualistički diskurs. Vidljivi su uticaji Dostojevskog koga je Abdagić rado čitao i proučavao, Prusta, Džojsa, Selimovića, kao i Frojdove Psihoanalize. Roman Feniks počiva na historijskoj građi,  ali se otima žanrovkom svrstavanju u historijski roman. Teoretičari književnosti će pronaći i osobine romana toka svijesti, subjektivnog psihološkog romana, romana o umjetnicima. Svakako da Feniks predstavlja pravo osvježenje i otkrovenje modernog romana u  sandžačko-bošnjačke književnosti XX stoljeća. Pisac kao da je želio da cjelokupno svoje znanje smjesti u svijet romana, što mu dajeenciklopedijski karakter djela u kome su predstavljene složene historijske okolnosti od odlaska Turaka pa do druge polovine XX stoljeća, u kojima je naš narod mukotrpno preživljavao i jedva opstao u južnoslavenskom arealu . Pisac prati sudbinu bošnjačkog naroda kroz četiri burne epohe kroz koje je prošao I koje su ostavile, svaka na svoj način, traumatične posljedice na kolektiv i pojedinca koji intelektualno promišlja o esencijalnim pitanjima pokrenutim u njegovoj složenoj i uzburkanoj duhovnosti. Osim hronološkog prikaza važnih historijskih događaja, pisac daje i svojevrsnu odiseju misli i duha čovjeka intelektualca u liku tajanstvenog mladog čovjeka Šaćira glavnog junaka romana. Pisac prati sudbinu tajanstvenog  junaka  intelektualca Šaćira  i sudbine  ostalih protagonista radnje u romanu kroz četiri historijske epohe:

  1. slabljenje i kraj turske vladavine na Balkanu,
  2. epoha kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije,
  3. epoha Drugog svjetskog rata rata i okupacije,
  4. epoha posljeratne komunističko-socijalističke izgradnje.

Ovi veliki historijski događaji i procesi direktno su uslovljavali sudbine i odnose naroda na Balkanu, a najdirektniji uticaj društvenih previranja osjetio je bošnjački narod koji se tromo i nesigurno trijeznio poslije viševjekovne vladavine i propasti Turske imperije  i iluzija, zabluda i vjere da će u novoj južnoslavenskoj zajednici pronaći komfor u koji će smjestiti posebnost svog nacionalnog i vjerskog  bića. U novostvorenoj SHS državnoj tvorevini, odnosno Kraljevini Jugoslaviji i poslijeratnoj komunističko-socijalističkoj Jugoslaviji bošnjački narod se nije iskazao do kraja kao autohton i punopravan etnos. U okvirima SHS-ovske isključivosti, srpske dominantnosti u Kraljevini i komunističke-socijalističke bajkovitosti u novoj Jugoslaviji, blijedio je bošnjački nacionalni osjećaj ustuknuvši  pred imaginarnom južnoslavenskom  utopijskom idejom, koja zamalo da potopi  Bošnjake  kao autohtoni  južnoslavenskii narod pod istragom u burnom  kovitlacu historijskih  događanja na nikad smirenom Balkanu. Problematiku tragičnosti i mogućnostima  opstanka  bošnjačkog naroda   promišlja revolucionar, intelektualac i pisac Abdagić, gradeći sopstveni osoben svijet književnog djela u kome se osjeća snažan  uticaj njegove mučne autobiografije, koja je značajno uslovljena njegovim neslaganjem sa totalitarističk im  partijskim  jednoumljem.

Njegov junak, mladi intelektualac Šaćir, intenzivno živi i sazrijeva u dinamičnim procesima koje pisac prikazuje prateći njegovu sudbinu i sudbinu kolektiviteta kroz četiri vremenska perioda počev od odlaska Turaka pa do posljeratne jugoslovenske komunističko-socijalističke društvene izgradnje. Ovu značajnu historijsku građu pisac uzima kao polazište u prikazu dramatike učenog i zagonetnog Šaćira i naroda kome on pripada.

Poslije propasti  turske vlasti  posebnost muslimansko-bošnjačkog naroda nije adekvatno prihvaćena u novim društvenim okolnostima, što će se standardizirati kao obrazac i praksa i u onoj prvoj, staroj i onoj drugoj  novoj Jugoslaviji. Takav odnos prema ovom narodu vječito nekom krivom  kulminiraće u ratu u kome je postradao od četničkog pokreta Dragoslava Mihailovića. Odan revoluciji ovaj narod je iskrvario zarad stvaranja pravednog komunističko-socijalističkog zajedništva i bratstva Južnih Slavena, u kome će Bošnjaci opet mukotrpno okajavati iracionalne tuđe grijehove u nastojanju nacionalne, kulturne i vjerske emancipacije i definicije. U takvom historijskom i društvenom ambijentu egzistirao je i promišljao pisac Abdagić, baš kao I njegov junak Šaćir koji je se po mnogo čemu izdvaja u sandžačko-bošnjačkoj i u cjelokupnoj bošnjačkoj literaturi kao osoben umjetnički znak koga pisac  prikazuje  kao neobičnog  čudaka, umjetnika, naučnika, zanesenjaka, filozofa i sanjara, zbog učenosti prozvanog ludov i pašaefendi.

 

 ARHETIP  SUKOBLJENE  BRAĆE

      Ishod rata je Šaćira i konačno izveo na sunce,

                                           a Rušidefendiju bacio u mrak            

 

Na početku priče u romanu Feniks pisac nam predstavlja mladog i učenog Šaćira kao junaka  novog doba, koji je u sukobu sa starijim bratom Rušidefendijom, imućnim velikašem kome će novonastale okolnosti  polahko brisati udoban položaj uglednog plemića u vijeme turskog vladanja Poluostrvom i Glogovikom. Ova arhetipska netrpeljivost mlađeg učenog i progresivnog brata iznosi na vidjelo isfrustriranosi i gnev Rušidefendije čiji je povlašćeni položaj ozbiljno uzdrman novim vremenom i ideologijom kojoj pripada njegov mlađi brat Šaćir.

Mladi intelektualac Šaćir nije bio samo melanholični posvećenik čitanju i pisanju knjiga, već je dva put podmetao lagum  turskom paši u Glogovuiku, zbog čega je bio protjeran u daleki Jemen gdje je robijao. On se, dakle, još kao veoma mlad stavio na stranu pobunjenika protiv apsolutizma otomanskih plemića zagovarajući ideju slavenskoga bratstva. Zbog pripadnosti toj ideji biće proganjan, hapšen i osuđivan mladi Šaćir, što će imati trajne posljedice na njegovu mladalačku sentimentalnu romantično-revolucionarnu prirodu. Čitav niz negativnih okolnosti  snažno  će uzdrmati melanholičnu prirodu  Šaćirovu, koji od trezvenog i razboritog  realiste koji zna šta hoće gubi na momente  vezu sa relnošću i sanjari u meditativno-filozofskom promišljanju razočaran u ljude i ideale u koje je zaneseno i strastveno vjerovao.

Nije Šaćir odmah, ni tako lako, prešao granicu stvarnosti. Ne bi to ni mogao tako lako, samo svojom odlukom. A što je je važnije nije on to ni htio. Drugo je htio Šaćir, koji je bio sav od ovog svijeta. Nego samo onaj strašni udar, krah njegovog životnog djela, koji ga je odbacio daleko od zemlje, kojim je najprije razorio njegov život, razorio vjeru u ljude i ljudske ideale, vjeru u život čovjeka na zemlji…Potres. ne. To je bio zemljotres njegova života.[12]

Arhetipska zloba starijeg brata Rušida kulminiraće u neposredno poslije odlaska Turaka sa Poluostrva i  njihovog Glogovika čime je nestajalo gospodstvo Rušidefendije, a nastupilo vrijeme, mislilo se, Šačirovih ideala i snova o oslobođenju i ujedinjenju Slavena. Taj sukob dva sasvim suprotstavljena  ideala i životna koncepta  tinjao je odranije u zavađenoj braći, a ishod rata je samo motivirao konačni raskid zavađene braće:
Ustvari, nije ishod rata podijelio braću, bili su oni podijeljeni davno prije toga. Ali je ishod rata Šaćira i konačno izveo na sunce, a Rušidefendiju bacio u mrak. Ali Rušidefendijin ponos ne može da prizna to, njegova osionost ne može da poklekne pred trijumfom njegovog mlađeg brata. Da toga nije bilo ne bi se sad braća ni dijelila, ne bi ni došlo do svađe, ni oko podjele, ni oko takvih sitnica kao što je jedna svečana večera za pobjednike.[13]

Osnova sukoba braće Rušida i Šaćira leži u različitim ideološkim shvatanjima. Rušid pripada čuvarima tradicionalnog reda i poretka, protiveći se svakoj novini, dok Šaćir  kao  intelektualac  novih  modernih materijalističkih svatanja izrasta u literarni simbol čovjekove borbe za humanističke ideale. Ova ideološka sukobljenost braće izrečena je piščevim zaključkom: Uvijek je bio po jedan Šaćir, koji je vukao naprijed i jedan Rušidefendija, koji je vukao nazad.[14]

Nesporazumi i dioba braće Buljubašića poprima epsku dimenziju sličnu onoj čuvenoj diobi Jakšića u istoimenoj srpskoj  epskoj pjesmi i diobi braće Katića, Đorđa i Vukašina Ćosićevom romanu Koreni. Šaćirova snaha, supruga Rušidefendije, svojom visokom moralnošću i osjećanju pravičnosti duhovna je sestra sa Anđelijom iz pjesme Dioba Jakšića, koja svojom iskrenom namjerom i mudrošću nastoji spasiti narušene bratske odnose Dmitra i Bogdana. Šaćir nije ob uzet interesom i materijalističkim dobrima, on ne mari za nepreglednim zemljišnim prostranstvom kojim su braća raspolagala i koje dijele, već je njegov duh uzdignut iznad materije i bogatstva.

Podjela? i svu zemlju, nepregledna obrađena polja i livade, beskrajne pašnjake i čitave planine šuma, pola Glogovika možda, ili ono što je bilo najbolje u Glogoviku, Šaćir je sa smiješkom ostavljao svom bratu, a najvažnije od toga i svu zemlju koja neće doći pod  udar agrarne reforme…Ali svejedno. Ne pristaje on i tu se vidi da je je tu nešta u karakteru važnije od svega toga, od svog interesa. Je li to ponos, ili prkos pobijeđena čovjeka, ili možda samo pakost koja u svom bezumlju podređuje sve sebi i koja je nazajažljiva i ne zna za sitost?[15]

 

Osjećaj  poraženosti  proganja  sujetnog velikaša i činovnika Rušidefendiju u novim okolnostima u kojim trijumfuju  učenost i ideje njegovog brata Šaćira. Dioba imovine među braćom otkriva njihove karaktere, vizije, težnje i životne filozofije. Od ogromnog porodičnog imanja zagonetni Šaćir traži samo odavno napuštenu i ruiniranu kamenu kulu obraslu u korov.

Samo ta drevna napuštena kula, koju je familija davno otpisala, to je tražio Šaćir za sebe, pa ako se uzme u obzir intelektualna strana Šaćirova, njegova produhovljena osjećanja za koja je mogla da ima vrijednost i ovaj potpuno zabiti kamen šta će Rušidefendiji komad beskrajnog krša koji bi on radije poklonio sa smiješkom na usnama ko bi mu god zatražio vjerujući da je posrijedi šaldžija ili manijak.[16]

Međutim, ni ovakva Šaširova popustljivost i nezainteresiranost za imanjem  nisu ublažila Rušidefendijinu  netrpeljivost i  mržnju prema  mlađem bratu. To je iracionalna mržnja bez jasnog povoda i krivice Šaćirove. Rušidova visoka pozicija u vrijeme Turaka kao da mu je davala  pravo na nadmenost i bezobzirnost u međubratskim odnosima. Primat starijeg brata u odnosu na mlađeg, uostalom, čest je motiv u svjetskoj literature, koja varira ovaj arhetip u različitim  književnim  epohama I žanrovima.  Kain-Aveljovski  sindrom vreba kao zla kob braću od praiskona  i  nerijetko potvrđuje nepisani zakon da se braća, ako se zavade čak i oko najbanalnihih stvari, surovo razračunavaju.

Ustupci Šaćirovi neće smiriti razdražljivog i osionog Rušida isfrustriranog gubitkom položaja i privilegija koje je imao. Njegovom zemljom bahato koračaju čipčije, gaze po kućama, uređenim gospodstvenim odajama zastrtim ćilimima. U naletu bijesa Rušidefendija zbog propasti turske  vlasti  i svog gospodstva očajno i u srdžbi baca uramljenu sliku sultan Hamidovu,  koji kao da mu je kriv što mu čipčije drsko rovare imanjem i u kući ravnopravno  sa njim sjede na minderu. U bratu Šaćiru on vidi većeg krivca za svoje posrnuće, nego u sultan Hamidu:
Ali nije car kriv, nego Šaćir.[17]

Njegova žena ga nastoji vratiti u realnost savjetujući ga da prihvati novo vrijeme  i  primat i dominantnost mlađeg učenog brata Šaćira:Pokori se vaktu. Evo, njegovo je došlo, pa neka ga. Njegova učenost i njegov glas…mogli bi se ponositi.(20)

Rušidova supruga Đula je primjer trezvene, realne i razborite žene, koja rasuđuje zdravorazumski u naklonjenosti  svom učenom djeveru svjesna njegove intelektualne nadmoći u novom vremenu, za razliku od njenog muža koji se grčevito opire novom poretku, dobu i naravi. Blagonaklonost njegove žene prema učenom djeveru Šaćiru, ljutila je Rušida do srdžbe koja je kulminirala u ovoj dramatičnoj noći bratske diobe i sukoba: Šaćir?- s prezirom i mržnjom pita samog sebe.

Otpočetka nije mogao da ga trpi sa tim njegovim piskaranjem i s tim njegovim i bogu mrskim knjižurinama s kojima mu je skrnavio kuću, sjedio mu na glavi. A kad nije imao šta da izmisli, onda je tumarao po okolnim brdima i kopao po zapuštenim i utonulim grobljima i crkvinama, otkopavao izlomljene i napukle kamenice, što samo lud- kaki on učen čovjek!-može da čini. Ili se skitao po poljima i rijekama, što u čitavoj Ljeskovini samo djeca čine, i zloslut, što nikad neće imati ni kuće ni kućišta.(21).

Surovi bratomrzac prezire knjige i ne želi u svom domu ni učenog brata ni knjige:
Misli su se nadovezivale, srdžba rasla, nije mu dao u kuću.

Šaćirova učenost, knjige i pisanje pokretali  su mržnju i prezir do patoloških razmjera u razjarenom bratu. Rušidefendija kao knjigomrzac je u duhovnom srodstvu sa valijom, likom u Andrićevom  romanu Prokleta avlija, koji takođe prezire knjige iako, kako i sam priznaje, ne zna ni sam otkuda dolazi ta mržnja i strah od knjiga. Melanholični fantasta učeni Šaćir je duhovni sabrat Ćamil efendije koga takođe proganjaju zbog učenosti i zanimanja za knjige. To je valjda obavezan  manir  svih ograničenih  činovničkih šturih i karikaturalnih egzistencija, koje svojim banalnim poimanjem života i pojava preziru knjige i učene ljude, čije sumnjive i opasne namjere treba osujetiti. Iz takvog totalitarizma, ograničenosti i ljudskih gluposti,  izviru i nevolje učenih ljudi čiji su putevi misionarski u traganju  za istinom, pravdom,  ljepotom i naukom bez kojih čovjek ne može biti slobodan. Intelektualci su ipak posvećeni  toj plemenitoj misiji mijenjanja i humaniziranja društva, ma šta, i ma ko im prepriječio put na tom svetom i pleminotom ljudskom zadatku. Njihova žrtva je velika, ali ne i uzaludna,  jer su posvećeni ideji koju mogu  nositi  samo odabrani  duhovi bez kojih bi svijet izgledao drugačije i neinteligentnije. Ni Šaćira neće pokolebati brutalna osionost starijeg brata  koji se i pored materijalne nadmoći osjeća nesrećnim pored učenog brata  nezainteresiranog za materijalno imanje, ali predanog ideji i svijetu knjige. Ta Šaćirova  odanost i posvećenost ideji mijenjanja i popravljanja svijeta razdražuje

Rušidefendiju  čuvara starog reda , gospodstva i udobnog  povlašćenog društvenog statusa. U egzaltiranom i ekstatičnom zanosu Šaćir patetično uzvikuje parole dugo sanjanom vremenu duhovnog i nacionalnog oslobađanja naroda Poluostrva, koji simbolički predstavljaju južnoslavensi narod, od višestoljetnog turskog ropstva.

Sad je sve njihovo, i niko više neće odvlačiti u svoj dom njihovo, ostavljajući ih u neprosvjećenosti i bijedi. Jer mi smo svi na ovom Poluostrvu kao braća, pa tako i treba, sad sve da je naše. Oriće se u slobodi radost i smijeh, cvjetaće nauka i umjetnost…i upravljaće kulturni ljudi državom, najzad.[18]

Ideja bratstva  Južnih Slavena iskazana parolama, svrstava intelektualca Šaćira u rodonačelnika južnoslavenskog i partizanskog revolucionara beskompromisnog i agresivnog komunističkog zanesenjaka i idealiste, koji će južnoslavlje razviti do visina kulta i religioznosti. Tom ulogom angažiranog beskompromisnog intelektualca i revolucionara, Šaćir se približava učenom i revolucionarnom  mladom studentu  Ramizu, liku u Selimovićevom  romanu Tvrđava. Intelektualac Šaćir paroliziranoj formi političkog i društvenog manifesta  udara temelje novog  društvenog uređenja  buduće zajedničke države na Poluostrvu. Njegovo zalaganje za nauku, umjetnost i kulturu u novom društvenom poretku govori zapravo o njegovoj snažnoj  intelektualnoj  posvećenosti   sveopćem  ljudskom  progresu  kroz smisao traganja i trajanja.

Novo doba zahtijeva i nove ljude i ideje. Šaćir je propatio u vrijeme turske vladavine. Bunio se protiv paše u Glogoviku, podmetao mu požar, zbog čega će biti protjeran i utamničen u dalekom Jemenu. To zatočeništvo je ostavilo trajne posljedice na mladića, ali ga nije obeshrabrilo u njegovoj ideologiji, pobuni i borbi protiv apsolutizma i totalitarizma turskih plemića u svom kraju. Naprotiv, tamnovanje je samo pojačalo otpor i bijes mladog intelektualca i učvrstilo ga u ideji otpora. U pobjedonosnom zanosu on kliče parole zajedništvu i bratstvu Južnih Slavena, svjestan da su mu novonastale okolnosti omogućile primat nad gnevnim  bratom Rušidom, koji se gušio u svojoj pakosti, egoizmu i frustracijama čovjeka porušenih ideala.

Arhetipom zavađene braće pisac živopisno i simbolično prikazuje sukob ideja, različitih koncepata života, razlike u vrednovanjima materijalnog i pojavnog,  odnosno idejnog i duhovnog  Mlađi brat je i u ovom slučaju potvrdio univerzalnu  arhetipsku datost nadmoći humanih i plemenitih ideja nad konzervativizmom i zlobom, pravde nad krivdom, što je najbolje i najvjernije prikazano u bajkama u kojima je mlađi brat uvijek nosilac zdravog, plemenitog i humanog životnog rezona, spram starijeg koji je po pravilu suprotstavljen  tim idejama.

U svojim varijacijama arhetipa  sukobljene braće u raznim pripovijestima  narod kao kolektivni sudija u svoju zaštitu uzima mlađeg brata zbog njegove posvećenosti dobru. Starijeg brata je narodna mudra umjetnost  označila I tipizirala kao nosioca  zavjere, potvorstva, zlobe i zavisti. Taj drevni narodni rezon i presuda zavađenoj braći prenesen je iz kolektivnog osjećanja i doživljaja i u religijske svete knjige koje na uvjerljiv alegorijsko-simboličan  način ovjekovječuju bratomrsce i bratoubice (Priča o Kainu i Avelju, odnosno, Kabilu i Habilu, priča o Josifu, odnosno Jusufu i njegovoj baći). Motiv zavađene braće koji se sukobe nekad sa razlogom, a nekad ni oko čega, dakle odavno je prisutan u različitim oblicima religijskog i umjetničkog iskaza u  čovjekovom historijskom trajanju.

Manijakalna Rušidova mržnja  pomračila mu je um i sposobnost zdravorazumskog i realnog shvatanja  svoje pozicije u novim okolnostima i pokvarila svetu bratsku vezu. Rušidov  prijekor supruge Ruže, razumne žene koja brani poziciju učenog djevera, može nas navesti na pogrešan zaključak da se možda u toj ženskoj  naklonosti prema  mladiću Šaćiru kriju razlozi bratske ljubomore, mržnje I sukoba. Njeno nastojanje da nagovori muža na pokornost novom vremenu i priznanje i razumijevanje Šaćirove učenosti završavalo se Rušidovi grubim riječima:Be hajd, tornjaj se zajedno s njim!(21) Uz osjećanje iskrenog i čistog patrijarhalnog ženskog stida poslije ovakvih muževljevih osuđujućih i grubih riječi ona bi hitro i postiđeno bježala iz sobe u znak protesta:Zaboga, Rušidefendija-kriknu bolno žena koja nije bila navikla na ovakve riječi. Istrča iz sobe umirući od stida.[19]

Patrijarhalni stid ove razumne žene koja nastoji svojom plemenitom namjerom popraviti narušene bratske odnose otklanja svaku sumnju u nekakvu emotivnu vezu snahe i djevera što bi s razlogom opravdalo Rušidov gnev. Šaćir je kriv u bratovljevoj svijesti zbog svoje odanosti ideji pobune protiv turske vlasti koja je nestajala sa Poluostrva, čime se polahko topila moć Rušidefendije. Bahato rovarenje  imanjem i odajama njegovih do juče odanih i pokornih čipčija slikovito govori o propasti osmanske moći na Balkanu i nastupanju drugog i drugačijeg poretka sa kojim se ovaj bivši turski plemić nije mogao pomiriti. On je ogrezao u alkohoholu, bijesu i halucinantnim umišljajem da ga žena vara  sa njegovim rođenim bratom. U stanju mentalnog rastrojstva, on nasrće pištoljem na brata, koji ga je sa lahkoćom savladao. Između zavađene braće našao se mudri Selimefendija koji ovaj dugo pripremani i željeni sukob prekida dijalogom sa Šaćirom o njegovom pisanju romana, što simbolično predstavlja nadmoć intelekta nad surovim i banalnim porivima čovjekovim za svađom, kao finalnim aktom iskazivanja svojih nemoći. U takvom dramatičnom ambijentu bratskog sukoba Šaćir i Selimefendija vode dijalog o pisanju.
Jesi li gledao šta rade djevojke kad pritku ćilim? Mačuge u ruke i tresu. Otakme i očiste-tek onda na pijacu!

– Ovo nije ćilim. Kažu da je najbolje iz prve ruke…

– Onda će to učiniti vukovi kritike kad se dokopaju tvog djela. A ko zna koliko ćeš ti još puta to popravljati i šta će na kraju još iz toga ispasti. Iz tog tvog Selmana…[20]

Pisac Šaćir je opijen idejom južnoslavenskog nacionalizma i bratstva, što je izluđivalo Rušidefendiju do patološke mržnje brata. Mudri Selimefendija takođe zamjera Šaćirovoj ideologiji i mirnim, odmjerenim i mudrim tonom iskusnog čovjeka obraća mu se:
Dvije stvari ti ne valjaju(…), prvo taj tvoj nacionalizam, koji ti dosad nije donio ništa(…) Drugo, tvoj zanos za tim nacionalizmom(24).

Rušidefendija je smatrao da je u mudrom kajmekamu Selimefendiji našao saveznika u preziranju Šaćirove ideologije.

Rušidefendija je u svom ćošku likovao slušajući kako sad Selimefendija “bije” Šaćira. Evo sam Selimefendija je na mojoj strani, I on dijeli moju mržnju prema slovenstvu i prema opanku, a to je značilo da je i po ovoj stvari, koja  je i bila pravi uzrok bratskog razdora, bio on u pravu. Jače potpore od ove, to dobro zna čitava kasaba, nije mogao poželjeti.[21]

 

Međutim mudri kajmekam obraćajući se Rušidefendiji kaže: Kad je mržnja slijepa, nerazumna je-čuo sam. Ovo nije ni Devetsto osma ni Petnaesta! A tuđinci su dosadili, i Austrijanci i Osmanlije.[22]

Rušidefendija je ove riječi Selimefendije doživio kao poraz  ideje mržnje slavenstva i odanosti Porti, čudeći se ovakvom stavu kajmekama:

-I to od tebe da čujem! Ti, kojeg su služili i jedni i drugi!

Iskusni kajmekam  slikovito i mudro iskazuje svoj položaj visokog činovnika u vrijeme vladavine Turaka i Austrijanaca:

-Ja koji sam služio i jedne i  druge…Ali evo, pogledaj- skide fes a glave, uturajući mu pod nos svoju elipsastu bronzanu lobanju i sjajnu kao da je bila zejtinom premazana.

-Vidiš? Nijedne dlake! A sve zato što sam se smijao zorom(…) Ali za tih trideset i šest  godina nijednom mom kasabaliji, ni Srbinu ni Muslimanu, nije falila nijedna vlas sag lave. Oni su važni, ne ja.[23]

Svako priklanjanje vrijednostima novog vremena razdraživalo je Rušidefendiju spremnog na mržnju i obračun sa zagovornicima novog poretka i novog doba. Selimefendiju, koga je smatrao istomišljenikom u ideološkim stavovima, naprasno će u svojoj bezobzirnosti zamrziti kao i brata Šaćira i svoju ženu Đulu.

Rušidefendija ga je gledao sa neprikrivenom mržnjom, sa onom istom mržnjom sa kojom je obasipao i Šaćira, a mrzio je i svoju ženu, što ga je zvala. Mrzio je u tom trenutku i nju što je tako ljupko i priljubljeno stajala uz Šaćira,svoju snahu.[24]

Ova mržnja Šaćirovog intelektualnog stava, drugačijeg poimanja, inteligentnog percipiranja novonastalih društvenih okolnosti, plod su Rušidovog sveukupnog posrnuća i nemoći da iskorači iz svijeta iluzija i očaja zbog porušenih ideala. On svoju autodestrukciju zaliva prekomjernim opijanjem koje ga sve više udaljava od realnog pojavnog svijeta i bliskih ljudi prezirući ih  zbog razlika u ideološkim shvatanjima.

U ovoj dramatičnoj  noći diobe sukobljene braće trijumfuje Selimefendijina epska mudrost nad bezobzirnosti i iracionalnosti  ogorčenog, u alkoholu, očaju, halucinantnosti i bezumlju ogrezlog Rušidefendije. Trijumfuje snaga intelekta i razbora nad mrakom pogubnih ljudskih destruktivnih poriva. Sukob  se završava zajedničkom večerom koju inicira mudrac  Selimefendija manirom priznatog muslihuna koji je kadar pomiriti i ono što se čini nepomirljivim – ideološki  oštro sukobljenu  braću.

Dobro džanum, ko govori o večeri? I ja tako mislim, samo neću da se dijelite. Svi mi volimo da navratimo u Suštine, dodade on sa smiješkom, to selo nekako pripada pomalo svima nama. Rušidefendija je mogao biti zadovoljan, a Šaćir se već smijao sebi oko čega je mogao da zapodjene svađu sa bratom.[25]

Međutim, pitanje je koliko su međubratski odnosi popravljeni ovim ceremonijalnim činom zajedničke večere, koji bi, da nije dubokog ideološkog sukoba među njima, podsjećao na primjer  idilične  i harmonične  bratske odanosti i ljubavi. Isuviše je daleko otišao stariji brat u preziranju i mržnji mlađeg zbog njegove ideje panslavizma, da bi se  jednim potezom desio takav nagli pozitivni preokret u  porodičnoj drami pisanoj gnevom  posrnulog  turskog  plemića  Rušidefendije.

 

 

 

 

 

 

 

 

TRAGIZAM NARODA POD ISTRAGOM

                                                                 Kad je mržnja slijepa

                                                          ona je nerazumna

 

 

Zanesenjak u panslavizam, pisac, mislilac,  revolucionar i  idealista Šaćir,  ispaštao je tako što je još za vrijeme Turaka deportovan u na ostrvo u Jonskom moru, a robijao je i u dalekom Jemenu. Dugo sanjano nacionalno oslobođenje od tuđinske vlasti bacilo je mladog idealistu u san i zanos konačnog trijumfa njegove ideje. Njegovi snovi o slobodnoj državi Južnih Slavena, zasnovanoj na jednakosti svih naroda i vjera ubrzo će se pokazati iluzornim i uzaludnim. Drugi vremenski period kroz koji pisac provodi svog junaka – intelektualca je doba  Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, koja će zamijeniti samo formu zuluma u odnosu na prethodnog porobljivača prema obespravljenom bošnjačkom narodu.

Umjesto romantičarski sanjanog južnoslavenskog bratstva za koje se borio i ispaštao, Šaćir se suočio sa surovim realizmom totalitarističke  dominacije srpskog naroda u odnosu na bošnjački narod pod istragom, kome  predstoji dugotrajna i mukotrpna borba za svoja nacionalna  i vjerska prava. Šaćir je bio zatečen i poražen  kao revolucionar i intelektualac. I kako to po nekom nepisanom sudbinskom pravilu biva, intelektualac će biti legitimna meta priprostih činovnika i u novim okolnostima koje su trebale, kako je Šaćir maštario, osloboditi i puk i pojedinca od višestoljetnog tuđinskog  zuluma. Umjesto počasti Šaćiru i njegovoj ideji, prema njemu se nove vlasti surovo i neljudski ophode. Onaj mladi i učeni idealista Šaćir je krajnje optimistično do ushićenosti opijen bratstvom Južnih Slavena sanjao novo doba slobode:A sve jedno bratstvo, jedna krv, i dok se ne uništi religija,neće se uništiti mržnja! Kako je to drugdje sve zaboravljeno :svako ispovijeda svoje, ali ko dirne u njihovu zemlju, svi su jedno.[26]

Ova tipično komunistička Šaćirova vizija  bratstva  Južnih Slavena, ubrzo će udariti u neprobojan zid  nacionalizma i hegemonije moćnijeg naroda nad, iz svoje dobrote,  manjim i slabijim narodom  kome pripada Šaćir. Preko noći će oni koji su do skora bili sluge kod velikaša postati činovnici u novom društvenom poretku i bezobzirno nasrnuti na čast, život i imovinu sada, već podređenog i nanovo podjarmljenog naroda naroda pod vječitom  istragom. Novopostavljeni načelnik Gavro će ubrzo pokazati surove namjere nove države prema Šaćiru i njegovom narodu i poljuljati mu povjerenje u ostvarivost ideje za koju je robijao. Susret u mračnoj magazi sa Gavrom će sentimentalnog sanjara Šaćira vratiti u turobnu i neminovnu realnost totalitarističkog poretka.

A Šaćir ne ustade i ne priđe mu ruci, kao što to činjahu drugi, kad je Gavro ušao u njegovu magazu. Stajao je u mračnom ćošku, skrštenih ruku na prsima, s pogledom u kome se čitala mržnja, nepomičan. Gavro se trudio da mu ubije samopouzdanje, jer ga je to dražilo:

  • E mo j Šaćire, šta si mislio ti, da mi tek tako…tako da puštamo da ti vršljaš…
  • Šaćir je ćutao , dok mu se na licu čitao prezir.
  • Bolje bi bilo da popričuvaš malo svoju glavu(…)
  • Šta imam ja s tobom, od koga da je popričuvam I šta si ti za mene?
  • Ja sam genija za tebe, bre!(…) I ti si mi neki Srbin! Ti!
  • Ja sam to bio onda kad ti nisi smio da se javiš da si živ…Neću valjda s tobom o tome…
  • E moj Šaćire, ti si špiclov, ali sam ja veći od tebe, ja nemam druge škole do te.(…) E, ako ti glava Šaćire , ne poleti, nek se ne zovem Gavro, pa ti dobro misli šta ćeš misliti.[27]

Ovaj Šaćirov dijalog sa tipiziranim likom banalnog i brutalnog žandarma, Gavrom, doskorašnjim hamalom, raspršiće  njegov ideal i sahraniti nadu u pravednije društvo, koju je gajio još kao revolucionar i zatočenik na ostrvu Lemnos u Jonskom moru i u Jemenu. Sva osionost načelnika Gavra  trijezniće mladog idealistu od  pijanog zanosa panslavizma , ideologije koju je njegov stariji brat tako iskreno i snažno prezirao. U dijalogu sa Gavrom pokazao je odlučnost i hrabrost tvrdoglavog u namjeri intelektualca, ne ustuknuvši pred brutalnim prijetnjama činovnika  nove totalitarističke žandarmske vlasti.

  • Šta hoćeš– govorio mu je docnije Gavro, ostvaren je tvoj ideal: naši narodi su ujedinjeni, srušene su i Turska i Austrija, stvorena je jedna južnoslovenska država, slobodna…[28]

Ova ironija načelnika Gavra o ostvarenosti Šaćirovog ideala o slobodnoj južnoslavenskoj državi u kojoj su svi narodi, nazovi ravnopravni, još više je razgnevila  Šaćira koji je slobodno mislio i govorio.

Znao bi Šaćir kako bi moralo i kako je pametno. Ali to nije bila njegova priroda, on je govorio kako je trebalo a ne kako je trebalo govoriti tu u mračnoj magazi, ali ponosno i ruku skrštenih na prsima kao da je Gavro okovan a on slobodan, a ne obrnuto:- A odvođenja nevinih, pljačke  ucjene, ubijanja i paljenje čitavih regiona, tjeranje u tuđinu, zar je to država, je li to bio naš san,     jesam li za to proveo godine na Lemnosui i u Jemenu i istom ovom hućumetskom zatvoru?[29]

Slobodoumni i beskompromisni borac za pravdu diže glas protiv svih surovosti i nepravdi u novoj državi, tamnici svog naroda, u kojoj su ugašeni njegovi snovi o slobodi, bratstvu, prosperitetu, afirmaciji nauke, umjetnosti i pravde. I u ovoj državi kao i u Turskoj intelektualac Šaćir nije slobodan i srećan, za šta se borio, patio i stradao. Jedini izlaz za pisce, mislioce i vizionare poput Šaćira, jeste bjekstvo iz stvarnosti u zamišljeni idealni svijet umjetnosti. U tom ambijentu umjetnik je van domašaja surovog i banalnog nehumanog  svjetonazora  od koga se može spasiti samo bjekstvom, maštom, snovima i vizijom.

Poslije razočaranja u novu državu i ljude koji su mislili da su država Šaćir se povlači u samoću i piše roman o Selmanu u kome govori o svom  životu. Zbog porušenih ideala on svoj lelujavi duh u iluziji u znak protesta zatvara u Junan kulu, simbolično izražavajući bol revolucionara čiji su snovi i ideali zgaženi i poraženi. Bjekstvom u imaginativni svijet umjetnosti riječi, zatočeni duh pisca Šaćira  tone u misticizam zaumnog  stanja čovjekovog bivstva nastojeći da prodre u dubine skrivenih, lišenih razuma, tajnovitih predjela čovjekove egzistencije. U tom smislu filozofsko-meditativni i psihološki diskurs svrstava roman Feniks u modernu  južnoslavensku i  evropsku prozu XX stoljeća, a u sandžačko-bošnjačkoj literaturi novijeg doba ovo Abdagićevo životno djelo nadmoćno stoji usamljeno po svojoj tematskoj i idejnoj osobenosti i modernom umjetničkom postupku u oblikovanju  ogromne tematske građe u čijem središtu se našla složena figura intelektualca Šaćira, duboko zamišljenog nad krupnim egzistencijalnim  problemima sa kojima živi savremeni evropski čovjek intelektualac.

 

 

 

U osami Junan kule Šaćir filozofski, meditativno-esejistički, duboko promišlja sudbinu čovjeka i intelektualca porušenih ideala i ugaslih snova, zapadajući u halucinantna transcendentalna  stanja svijesti.

Šta se dešava sa čovjekom koji je zavolio i nosio u srcu jedan ideal, borio se za njega čitavog života i stavljao na kocku za njega slobodu svoju, budućnost i život svoj i sve snage svoje posvetio ostvarenju tog sna i nade svoje vezao sve  za ostvarenje njegovo- kao što je Selman, uljuljkivao se u slatkim maštanjima kako ćemo jednog dana skinuti jaram tuđina te će se braća rođena, iste rase , istog jezika i istog roda sjediniti i naći u bratskom zagrljaju da bi mogli da žive i raduju se združeno u jednoj istoj porodici, da bi onda sloboda mogla lakše i brže koračati ka ljepšoj i svjetlijoj budućnosti.[30]

Šaćirova samoća u Junan kuli i duboko promišljnje o sebi i svom narodu  u novoj državi prikazuje svu bol i tragizam zbog okajavanja grijehova njihovih predaka. Šaćirova ideja i revolucionarno izgaranje za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje bratskih južnoslavenskih naroda, izblijedili su u novom totalitarističkom  SHS-ovskom surovom hegemonističkom  rezonu. On duboko pati i bolno proživljava slike užasa, progona i poniženja njegovog muslimansko-bošnjačkog naroda od strane žandarmerije u Kraljevini.

Ljudi se na ulici kreću na prstima svakog trenutka očekujući ko će im prići da ih svuče do gola ili da ih pretuče; oni koji izlaze vraćaju se kući žurno prije večeri strahujući da ih na ulici ne zatekne mrak; one koji se zaborave i odocne, ili kušaju sudbinu, čekaju potajne grupe koje napadaju iz napuštenog grada, ili ispod ćuprijica, ili drugih haliluka, one koji se ni tako ne daju zovu u žandarmeriju s pozivima ili bez poziva,ili na silu izvlače iz kuća, pretuku tamo i prenoće, a onda puste kući gdje leže po sedam dana u svježim ovčijim kožama liječeći se od uboja, a onda ili umiru ili ostaju zanavijek bogalji da ne valjaju više ni bogu ni ljudima. Vidio sam kad je narednik ušao u avliju i pozvao Sadikagu da iziđe iz kuće, a kad je izišao četvoropregom kandžijom tukao ga po licu dok ga nije krv oblila i dok nije onevidio od krvi; video sam kako su premlatili u džandarmeriji jadnog Rasimagu i kako je kad se vratio izgubio moć govora počeo da mumla; znam sve kojima su oduzeli zlato pomoću ucjene ili običnom noćnom pljačkom.(…) Po selima je još gore: čekaju ih kad izlaze iz džamije i onda premlaćuju, pa ih odnose kući na pruću ili na serdžadama džamijskim, a čuo sam da je na drugi kraj bivalo pa i po trista u jedan konopac, a onda plotunima…I ugarak u kuću, po čitavih sela, a već druge rabote i sramote da ti ne pišem. I bahsuzi i nesretnici, što se kaže ,sve kao ovce na klanicu, mirno i bez otpora, ako ne misle na drugom će im se svijetu to priznati, pa da se isplati…Nije navikao naš svijet da daje otpora državi, pa to ti je(…) To je sloboda koju si  nam donio, zato si bio surgun na ade i u Jemen(…) nije da nam ovakva država ne treba, nego kad bi mogli popili bi je u čaši vode, kao što bi i oni nas(…) šta se dešava sa čovjekom kojem najednom pred očima sine druga slika i shvati da je stvarnost drugo, a da je san bio drugo, ne onako kako je on bio zamislio.[31]

Abdagić svog junaka Šaćira stavlja u ulogu zabrinutog intelektualca za svoj narod koji proživljava tešku sudbinu uzmeđu dva rata u Kraljevini. Ovo su zapravo refleksije samoga pisca koji je kao mladi zanesenjak u komunističku ideologiju spoznao sve nevolje svog naroda u teškim okolnostima nacionalne i vjerske neravnopravnosti. Pisac diskretno upućuje na pogrom muslimansko-bošnjačkog naroda u Kolašinu i okolini koji se dogodio 1924. godine. U tom sistematično pripremljenom genocidu  nad Bošnjacima  najviše je postradalo mjesto Šahovići u kome je žandarmerija za svega nekoliko dana  ubila oko osam stotina  Bošnjaka, a  oni koji su izbjegli spas su potražili u ostalim sandžačkim selima i gradovima u kojima je bilo mirnije.

Šaćir bolno proživljava stradanja svog naroda ustaje protiv uspavanosti naroda  lojalnog državi po svaku cijenu. On je sanjao drugačiju državnu južnoslovensku zajednicu, u kojoj će svi narodi biti ravnopravni, a stvarnost je donijela stradanja i progon bošnjačko-muslimanskog naroda vječito nekom krivog za nekakve tuđe grijehe. U novom društvenom i državnom poretku i  on, Šaćir, koji je toliko sanjao, borio se i robijao pod Turcima panslavističku ideju, postao je legitimna meta nacionalističke  ostrašćenosti žandarmerijskih vlasti čuvara privilegija i hegemonije jačeg nad slabijim narodom, kome su bila uskraćena sva nacionalna prava, dok su vjerska prava  reducirana na nivo simboličnosti. Odvajanje kazana za muslimane u kraljevoj vojsci je ironija vremena i naravi totalitarističkog sistema u kome se Bošnjacima nisu priznavala nacionalna prava, već ih se nastojalo, ako ne  istrijebiti ili protjerati, onda  asimilirati  u nacionalnom  u vjerskom smislu. Šaćirova iskrena ideja panslavizma je poražena od strane  surovog nacionalizma  žandarmerijskog činovnika Gavra, koji smatra da je došlo njegovo vrijeme u kome će dokazati svu bezobzirnost superiornost i nadmoć nacije kojoj pripada nad nezaštićenim, nemoćnim i neorganiziranim bošnjačkim življem. U tom sudaru sa bezobzirnom nacionalističkom i totalitarističkom Gavrovom ideologijom Šaćirovi snovi i ideje su izgledali kao maglovita opsjena koju je surovi realizam novog doba izbrisao u jednom potezu, a njega ostavio zabezeknutog  nad  pustoši  koju su sijali  revnosni  hizmećari  nacionalističke ideologije.

-Zlato, ili ti nema glave na ramenu!-grmio je bivši hamal sijući strah i represalije u Glogoviku  nad Bošnjacima. [32]

Saslušavanje je vršio Gavro lično. Sve je išlo svojim uobičajenim tokom(…)

  • Slušaj, Nazifaga, kad bi mogao glavu da izbaviš, šta bi bio spreman da daš?
  • Ništa se s glavom nije izmiješalo.
  • E onda kad je tako, ono tvoje zemlje prevešćeš na mene.
  • Bogme hoću![33]

Uz prijetnje, ucjene i batine nekadašnji velikaši su začas ostajali bez svojih imanja i kuća. Uz ubistva, progone i pljačkanja, samovolju i iživljavanje činovnika nad zatečenim novim vremenom Bošnjacima (koje uvijek zatekne neko vrijeme),  najsuroviji svoj izraz ova ljudska bezobzirnost poprima u nasrtajima na ljudsko dostojanstvo, čast i obraz: Napolju je dopiralo iz kuća ono suho, ujednačeno i spontano i već bezosjećajno a-a-a-a-a žena, kome nikad nije bilo kraja.[34]

Poslije ovakvih Šaćirovih bolnih saznanja i trauma sveznajući pripovjedač ga stavlja pred hamletovskom dilemom – biti, ili ne biti? Pomiriti se sa fatalitetom sopstvene i  kolektivne nemoći pred okrutom tiranijem žandarmske države, ili se pokrenuti na ustanak  u znak odbrane života, imetka, časti i dostojanstva?

Tako je to moralo biti, stotinu godina  mi smo bili gore, pa red je sad i mi da budemo dolje, ili samo neko vrijeme da budemo dolje, da izdržimo dok se zvanično ne objavi i izvijesti da je najzad Kosovo osvećeno, pa ćemo onda početi jednako i iznova i ja zato ostajem tamo gdje sam, ili treba shvatiti to i ja sam taj koji shvatam to, ili će ovo saznanje o porazu biti ona iskra koja će, jačajući i uvećavajući se, rastući na trenutke, dovesti do one eksplozije koja će raznijeti u času sve što je bilo mučno i s toliko truda građeno i izgrađeno u njemu, izazvati preokret i izazvati sad druge sile u njemu i bjesove u njemu, pa će se hitro izmaći tri koraka natrag, kao čovjek koji je iznenada napadnut od zvijeri ili kao dobar mačevalac koji je prisiljen da napada, a da bi napao mora da se brani ili zauzeti drugi položaj i okrenuti svoje topovske salve na nekadašnje svoje, na nekadašnjeg sebe…[35]

Ovaj Šaćirov unutrašnji monolog dat je u dramskoj napetosti intelektualca koji duboko promišlja svoj položaj spram surove stvarnosti koja mu je porazila ideju u bratstvo Južnih Slavena po oslobođenju od Turaka. Pisac Abdagić unutrašnu Šaćirovu dramatiku šekspirovski dovodi do kulminacije u pogledu intelektualne skepse i dileme glavnog junaka. Umorstvo Šaćirove ideje odrediće životnu orjentaciju mladog intelektualca isto kao što je umorstvo kralja Klaudija, Hamletovog oca odvojiti danskog kraljevića od svijeta knjige i usmjeriti ga na put osvete.

U Šaćirovom Glogoviku širi se zadah društvene truleži poput one u državi Danskoj. Šaćir je očajan zbog porušenih ideala i nije u stanju više živjeti u svijetu surovosti i sopstvene zablude i srušene nade u novo vrijeme južnoslavenskog bratstva. Hamlet će se protiv svoje volje odlučiti za čin osvete poslije saznanja da mu je ubijen otac. On je nesrećan što mora da ubije iz osvete, pa zbog toga i odlaže čin osvete, jer njegova intelektualna priroda je protiv nasilja i  ubistva. Njega rukovodi svijest o dužnosti osvete, ali ga proganja i probuđena savjest vlastite žrtve koju mora podnijeti sam na putu na kome su mnogi slični misionari  stradali uzaludno popravljajući svijet (O, prokletstvo, sram,što sam rođen da ga ja popravljam sam!).

Hamlet odlaže osvetu ne zbog neodlučnosti, nego zbog savjesti i visokomoralne svijesti  jednog osjećajnog i nježnog intelektualca koji se ne svojom voljom suočio sa bezobzirnošću  svijeta koje je zasnovano na uzusima nemorala i zločina od koga se intelektualac Hamlet bitno razlikuje. Intelektualac Šaćir se ne upušta u osvetu Gavru i ostalim tiranima u romanu, što bi se logično moglo pretpostaviti s obzirom da je nosilac borbenog duha  borca za pravdu i slobodu, što je jasno potvrdio suprostavivši se moćnoj turskoj vlasti. Poziv na bunt i ustanak  protiv zuluma nove žandarmerijske vlasti u Glogoviku učinio bi Šaćira nacional-patriotom i obezbijedio mu mjesto literarnog simbola  historijske ličnosti  bošnjačkog naroda.Šaćirov poraz kulminiraće u sceni u kojoj se njegova žena Mejra prepušta žandarmerijskom činovniku Gavru.

Sjedela je na prostranom divanu u odaji, zastrtoj svilom i bila odjevena baš onako kao kad ju je prvi put video. Imala je na sebi onu istu odjeću od ljubičaste hare, a preko glave jednu od skupocjenih skopljanskih povezača, kao paučina tankih, sa blagim prelivima boja koje su dočaravale njenu ljupkost. Nisku krupnog bisera na grlu I iste one papuče na nogama, od crne kadife i sa krupnim srebrnim cvijetom na sredini u kojima je jedva umakla njegovom radoznalom pogledu.

Okvir u kome se nalazila nije mogao da umanji privlačnost njenog izgleda. Tepih po podu, tepih na zidu, tepih na stolu. Ostali dio namještaja djelili su međusobno svila i kadifa. A sve skupa izgledalo je samo kao sastavni dio njene odjeće.

Uvijek ga je dočekivala tako. Htio je redovno nekoliko prvih trenutaka, kad uđe s vrata, da stoji onako zapanjen kao nekad, da uživa u prizoru u kome se nekad osjećao bespomoćnim. Osjetila ga je uz stepenice jer je pjevušila. A Gavro je i to volio. -I nećeš me nikad ostavljati?-pitala ga je sa strahom u očima.Nikad! – A ako tre uhapse? – Mene ne može niko da uhapsi![36]

Šaćir je poput Hamleta bačen u surove okolnosti u kojima caruju nečovještvo, nemoral i zulum. Hamlet je protiv svoje prirode natjeran na osvetu, a Šaćir će poraz svojih ideala bolovati distanciran od svijeta i zatvoren u Junan kuli u zaronivši u svijet mistike i esejističko-meditativno promišljanj.  U momentima  ugroženosti vlastite  egzistencije i ideje intelektualac ima dva načina vlastitog reagovanja: biti angažiran i aktivno se suprotstaviti zlu, ili se distancirati od zla. Duboko razočaranje Šaćirovo u novi poredak baciće ga u tamu Junan kule u kojoj tone u misticizam i samopreispitivanje svoje pozicije u surovoj društvenoj stvarnosti koja mu je porušila snove za čije ostvarenje je živio i stradao. On je poražen kao nosilac slobodarske ideje, kao revolucionar i čovjek. Rušidefendijina skepsa u južnoslavensko bratstvo trijumfovala je nad nacionalromantičarskom ushićenošću i nadom njegovog mlađeg brata intelektualca Šaćira, koji je šokiran bolnim saznanjem da je brutalna Gavrova praksa sahranila njegovu iluziju bratstva. Ozbiljno narušeni odnosi sa starijim bratom kao da  su sudbinski nagovjestili propast Šaćirove ideje bratstva  južnoslavenskih naroda. Njegov čvrsti stav u smislu ispravnosti ideje borbe protiv tuđina i izgradnje bratske državne zajednice, pokazao se kao snoviđenje mladog osjećajnog idealiste, fantaste,revolucionara, intelektualca i pisca.On je živio vlastitu ideju svim svojim bićem beskompromisnog borca i zanesenjaka, pa će i razočaranje u stvarnost i ljude biti bolno i jako i baciti ga u tamnovanje u Junan kuli. Njegovo bjekstvo od ljudiiI društvene  stvarnosti može se uzeti kao čin revolta i protesta protiv onih koji su mu porušili i sahranili ideale bez kojih on nije on. Poraz  njegove ideje znači i ispravnost  skepse njegovog brata, šturog i gnevnog Rušidefendije, koji je bio svjestan svih zala novog doba i novog vladara. Pozicija nekadašnjih golemaša Buljubašića je ozbiljno uzdrmana i oni će okajavati svoje gospodstvo trpeći razna poniženja uz uskraćivanje privilegija  oduzimanje imovine od strane novih vlasti.

Rušidefendija se, kao da ni sam nije znao kako, odjednom našao u jednoj manjoj skromnoj kući, koja mu je dodijeljena u zamjenu za njegovu binu u koju se sad bješe uselila žandarmerija. Nestalo je iz kuće debelih tepiha,čoha, mekih kanabeta, srebra. Od nekadašnjih osam soba, sad je bila samo jedna potpuno namještena, ona u kojoj su provodili dane bijede, zastrta nekakvim vehdim i kao džigerica izblijedelim ćilimom koji ranije nije mogao ni za najamnikovu sobu da posluži. Čohu je zamijenio šifonon, a kanabeta tvrdi drveni drveni minderi. Bez posjeda,bez položaja, bez posluge, Rušidefendija je ostao i bez nade u sebe, iako ne i bez svoje oholosti, što je još više pojačavalo unutrašnju pocijepanost u njemu. Sve što je moglo da mu obezbijedi nešto spoljašnjeg dostojanstva bio je njegov očuvani vrskaput od dobrog vunenog štofa, koji  je mnogo teže mijenjao svoju svijetlu boju nego njegov vlasnik, i njegov skupocjeni baston, uspomena iz Selanika, koji ga ,eto ,ne bijaše iznevjerio u najtežim godinama života. Najgore je bilo sa brašnom, kao da je neko harao po sanduku.[37]

Rušidefendiju proganja svijest o gubljenju privilegija, položaja, bogatstva i gospodstva. Bolno suočen sa siromaštvom posrnuli plemić nije kadar da se suoči sa realnošću novog vremena. Poput Stankovićevog  junaka efendi-Mite u romanu  Nečista krv  i on se stidi pred javnošću zbog svog materijalnog posrnuća u čemu i jeste pravi razlog za gnev i nemoć Rušidefendije u novim društvenim okolnostima.

Za razliku od njega Šaćir nije materijalist, on je čisti i iskreni idealist i propast  svoje vrhovne životne ideje doživljava kao sopstveni poraz i krah. Dakle, brat materijalist doživljava slom kada ostaje bez materijalnog imanja, a brat idealist je slomljen jer mu je ideja  za koju je živio i stradao doživjela krah.

Junan-kula u koju se Šaćir zatvara je zagonetno drevno zdanje za čiji nastanak je vezano predanje. Dok se u Evropi umjesto crkvenih tornjeva podižu fabrički dimnjaci i biblioteke u Šaćirovom Glogoviku odjekuje doboš koji poziva u sveti rat. Hadži-baba je svojim ljudskim i vjerskim autoritetom regrutovao svete ratnike u Glogoviku, koji su u povorkama hrlili za vatrenim  glasom ovog džihadiste podsjećajući na svetu obavezu svakog muslimana na odbranu ummeta  i zemlje od nevjernika.  Ukoliko se desi te pogine u tom svetom ratu otići će kao šehid u dženet. Ratnici su otišli u sveti rat u daleku Jeladu odakle se nisu vratili u svoj Glogovik. U blizini Bajronovog spomenika koji  je poginuo boreći se na strani  Grka protiv Turaka, podignuto je i Hadži-babino turbe u čast ovog gazije, koji je pod  zelenim bajrakom islama poginuo u svetom ratu. Predanje kaže da  je carskim ukazom naređeno da se Hadži-babinoj familiji o državnom trošku sagradi kula i da im se dodijeli najbolja zemlja i sa jedne i sa druge strane rijeke Nare. Izgrađena je kula od bijelog klesanog kamena na  četiri kata. Kula je nadmoćno bila izvijena nad kasabom i predstavljala je simbol snage, vječnosti i odanosti ideji za koju se žrtvovao Hadži-baba braneći vjeru i Carevinu od din-dušmana.

U tu kulu se se odmetnuo Šaćir, zatvorivši se i ogradivši od onih koji su mu ubili ideju i vjeru u bratstvo i jednakost Južnih Slavena po oslobođenju od Turaka. Sad je najprije morao onemogućiti prilaze kuli, a to je značilo podići i učvrstiti dio ograde koji su prvi jesenji vjetrovi povalili na zemlju. To će biti prvo iznenađenje. Smjesta se diže da to učini.[38]

Razočarani i gnevni intelektualac predano radi na obezbjeđivanju kule i izgradnji ograde ne mareći za umor i napor. Naprotiv, on dobija neku novu snagu kojom se uporno ograđuje od svijeta koji mu je porušio ideale. Ustvari, tu snagu nije mu davala zemlja, nego njegov novi život, koji je on u svojoj mašti snovao, čak i u tim napornim trenucima. Bio je umoran i  malaksao kao poslije napisane glave romana za koju se mjesecima pripremao  i jaračio.[39]

Šaćir je  želio mir i distanciranost od okrutosti onih koji zastupaju državu u novom vremenu. Utočište za svoju tugu i razočaranje pronaći će u viziji  Junan kule. U tom ograđivanju od svijeta on je čak i avlijska vrata zatvorio.

  • Pa ti si i avlijska vrata zatarabio-rekao je Selimefendija kad dođe da ga obiđe.
  • To znači da si svijetu okrenuo leđa, kao.
  • Ne nisam ja okrenuo leđa svijetu nego državi.[40]

Šaćir je u ambijentu Junan-kule imao vremena za samopreispitivanje, filozofske i umjetničke meditacije, promišljanja ideologije,religije, umjetnosti, ženske nevjerne prirode, egzistencijalnih dilemma koje zaokupljaju njegovu senzibilnu ljudsku prirodu. U tim dubokim analitičkim promišljanjima u tami Junan-kule miješaju se stanja njegovi svijesti i podsvijesti, san i java, naviru bolna sjećanja  na ženu Mejru, koja ga bacaju u očaj zbog njene izdaje i nevjerstva.

 

 

 

ARHETIP  ŽENE  KAO  VJEČITE  TAJNE

 

Njegova žena Mejra je bila iz Mostara, kći turskog juzbaše, kasnije borca za autonomiju Bosne. Ona je učila u svom mjestu vjersku školu, gdje je upoznao Šaćir iz školskih dana. Šaćir je doveo ljupku djevojku orijentalnog senzibiliteta i puti u Glogovik, gdje će ona doći do spoznaje da je njeno traganje za srećom bilo uzaludno. Skrhana sopstvenom promašenošću i tugom ona je često zamagljenog pogleda nostalgično prelistavala slike iz školskih dana u Mostaru, posebno se zadržavajući na onim iz internata  onim koje joj je Šaćir slao iz dalekog Jemena.

Zadržala se dugo na onoj od ranog djetinjstva: na povratak iz škole, u dimijicama i sedefom ukrašenim nanulicama, sa knjigom ispod miške.Koliko uljudnosti i ljupkosti u držanju, smjernosti u držanju, smjernosti u pogledima ovih djevojčica sa nečim gotovo svetačkim u čistom njihovom biću.[41]

Lik djevojke i nevjeste Mejre  pisac slika orijentalnom senzibilnošću ističući njenu prefinjenost i gospodstvo i otmjenost turske hanume iz visokog društva. Brak sa ludovom Šaćirom, intelektualcem, revolucionarom i idealistom zaokupljenim snoviđenjima i nadom u južnoslavlje biće promašen za mladu, lijepu i otmjenu Mejru. Zagledanost nad slikama iz djetinjstva, djevojaštva i idiličnih trenutaka sa Šaćirom, baca je u tamu tajanstva ženske pohotne prirode samopreispitivanja o ispravnosti  životnog  puta u traganju za  srećom.

Na tim slikama prikazan je i portret mladog Šaćira iz vremena školovanja u Mostaru i kasnije dok je boravio na Istoku.

Još tada je imao onu poprečnu brazgotinu na lijevom obrazu, koja je toliko isticala njegovu odlučnost. Bio je srećan kad god mu se ukazala prilika da nosi odjeću kao i drugi svijet, a ne onu, koju je morao da nosi u Monastiru, u internatu. U toj odjeći ga je i upoznala, u njoj ga je vidjela kad se sastajala s njim, kad je imala izlaz i išla da konači kući uoči petka.[42]

Na slikama koje joj je Šaćir nekada slao Iz Arabistana on je odjeven u evropsku, a ne u istočnjačku nošnju,  što simbolično dokumentuje njegovu privrženost evropskoj duhovnosti i odbojnost prema Istoku.

Zašto Šaćir na snimcima koje joj je slao iz Arabistana nije bio u egzotičnoj istočnjačkoj nošnji? Nije imao na sebi ni jemenski saruk, ni beduinski burnus, ni indijski turban, već onu kofu na glavi, koju nose svi Evropljani u tim krajevima, kratke hlače i bluzu. Ne zbog toga što ga nije mogla privući egzotika, već zato što je i tako, kad već više nije imao drugih mogućnosti, htio da iskaže svoj prezir prema ustajaloj baruštini Istoka.[43]

Šaćir i Mejra se komotnije i prirodnije osjećaju u evropskoj nošnji, odbacujući  istočnjačku kao od tuđina nametnutu obavezu i u njoj se ne osjećaju svojim i slobodnim, već tuđim i zarobljenim. Pisac ovim fotografijama stavlja ove mlade ljude u kontekst evromodernizma skidajući sa njih istočnjačke odore što je i glavna doktrina  cjelokupne Šaćirove ideološke opredijeljenosti. Mejra se u istočnjačkoj uniformi osjeća kao lutka, ne živo biće.
Iza toga nekoliko njenih fotografija u prizrenskoj i bosanskoj nošnji. Zašto joj se uvijek činilo da u toj odjeći i naročito sa onom tankom prevezom iskićenom po porubu cvjetićima od svile, više izgleda na lutku nego na biće u kome  vri život? Ali eto je najzad i u savremenoj nošnji: sa pripijenom haljinom, koja više ne skriva ljepotu njenih obličja sa slobodno izbačenom blistavom nogom koju je izglačala i isklesala zategnuta svilena čarapa.[44]

Prema ovom razumijevanju i prakticiranju evropske mode oblačenja, u širem smislu Šaćira i Mejru vidimo  kao zastupnike evropske a ne istočnjačke duhovnosti.

Njen otac, turski oficir, je bosanski autonomaš koji u velikoj buni nije htio da puca u bosanske begove zbog čega je penzionisan prije vremena. Ova ideološka podudarnost Šaćira I Mejre, međutim,  neće biti dovoljna da se njihovi bračni odnosi razviju i prerastu u kult idiličano-poetične odanosti i povjerenja.

Činjenica da je Mejra tragajući za iskonskom ženskom srećom skrenula na stranputicu nemorala proganjala je Šaćira u osami Junan-kule. On duboko promišlja o ženi, njenom nevjerstvu i predavanju  drugom , bjesomučno tragajući za  opravdanjem  za njenih  postupaka. U tami Junan-kule Šaćir pisac ustupa prostor svom junaku iz romana Selman  koji mudro  pita: Svijetu si okrenu leđa, ali da li si mogao i sebi,svome srcu?[45]

Na  ovo pitanje iz svog romana  pisac Šaćir u dugom unutrašnjem monologu filozofski meditira o ženi i svom odnosu prema njoj, prevari i razlozima za prevaru, ljubavi i ljubomori, njenoj ljepoti, nasrtajima agresivnih mladića udvarača i njenim koketnim poigravanjem.

Iako se njegova Mejra podala Gavru, a poslije toga  pravila izlete tragajući za srećom i vraćala se Šaćiru, on u svojim preispitivanjima njene vjernosti ipak nalazi da ona nije takva.
Da, ali ona nije takva. Da je Mejra takva sve bi bilo, lakše, bilo bi sve lako i sve brzo završeno, jer ako nedostatak unutrašnje ljepote na koga djeluje, onda sam to ja. Ali njoj nije do svijeta ni do veličine kod svijeta, ona je uvijek bila sigurna da je ona veličina sama za sebe i da nije potrebno nikog da zaprepasti ni opsjeni pričanjima kako svi oblijetaju oko nje, ni svi mi to kažu, ona je bila istinska ljepota i znala da ima kod sebe toga i napretijek, pa joj je obzirom na prefinjenost njenih osjećanja prije bio problem kako da spriječi unaprijed nečija udvaranja i u zamjetku samom nečiju ljubav osujeti, da mu ne bi nanijela nepotreban bol, nego da ih rastrubi.[46]

Šaćir u ovim doživljajima svoje žene i njenoj gordoj ljepoti i samodovoljnosti bježi od činjenične realnosti da je ona nesrećna sa njim i da zbog toga duboko pati. Zbog toga se ona upušta u čin prevare, često odlazeći od njega koji je sve nemoćniji kao muškarac, i opet mu se vraćajući. Poslije upornih traganja za činjenicama kojim bio učvrstio uvjerenje u Mejrinu odanost, Šaćir tone u sasvim drugačije misaono meditiranje, što će za ishodište imati osudu žene koju voli: Svi su je imali. Sad je sve razjašnjeno, zato se i  vratila.[47]

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ESEJ O STAROSTI

                                                                            Što više čovjek stari,

                                                                            to su mu i priznanja

                                                                           ženama sve jeftinija

 

Ovo priznanje nevjerstva svoje žene koju je volio  Šaćira je otrijeznilo od bunila traženja razloga za čin ženske izdaje, zaključivši da su uzroci u njegovoj sve slabijoj muškosti. To saznanje nam pisac potkrijepljuje  simbolikom priče o Šaćiru koji je uhvatio nekakvu životinju nalik na guštera u svojoj sobi i  iscijedivši joj utrobu baca je u pepeo u nadi da će je oživjeti. Međutim, doktor mu je kazao da životinja neće oživjeti što će Šaćira navesti na zaključak o muškoj nemoći kad počne da stari.

            Što više čovjek stari, to su mu i priznanja ženama sve jeftinija. ne ustručava se da kaže da je lijepa( a nekad?), da napiše ljubavnu izjavu, da je gleda pogledom koji kazuje! A nekad, kako je bilo skupo makar daleko nagovještenje![48]

Starenje muškarca kojim se gase plamenovi požude upaljeni mladalačkom muškom moći i strastima, smiruje ga i budi iz mladalačke ludosti i zanosa, vraćajući ga u svijet razuma i realnosti u kome gubi poziciju nadmoći nad ženom. Priča o mrtvoj životinji, koja bačena u pepeo neće oživjeti poput mitskog feniksa, je priča o muškom starenju i  prolaznosti strasti i fizičke moći.

Poražen kao muškarac Šaćir se posvećuje pisanju svog romana u Junan-kuli uz osjećaj gorčine zbog gubitka drage osobe. Napredovanje u pisanju bilo je ništavno u odnosu na bol i osjećaj poniženosti i poraženosti.

Poboljšanje i napredovanje u romanu mislim da je iz dana u dan sve veće i veće i sve bolje i bolje, ali šta mi vrijedi to, koliko je taj dobitak ništavan prema gubitku – kad ona odlazi i kad neće biti moja. Nisam dosad mogao da izmjerim koliko mi ona znači. Mislio sam da je to samo za druge, da je to za njih najviše, da im je to sve, da  im je sve veliko sitno, a sad sam i za to došao na red i ja – i za mene je sve drugo gotovo ništavno. Uskoro će mi biti ništavno i prijateljstvo, kad bi se ono i pokazalo, nekadašnjih mojih drugova iz borbe i njihovo drugarstvo će mi jednog dana biti kao tiket sportske prognoze poslije odigranih utakmica koje sam promašio.[49]

Pisanje su mnogi zanesenjaci u umjetnost riječi doživljavali kao posljednje utočište u kome će iskazati  svoju pečal  i vidati rane koje im je svijet bezobzirno nanosio.  Razočaranost Šaćirovu zbog gubitka voljene osobe, međutim, ne može umanjiti ni sva čarobnost i ljepota svijeta umjetnosti. Unutrašnji nemiri u samoći i duhovnoj samozatočenosti u Junan-kuli,  razdiru dušu Šaćirovu dok mu se pričinjavaju slike u kojima se Ona karikaturalno sa ustima punim bluda” smije iz Gavrove  postelje znajući da je on, Šaćir i dalje čeka. Šaćir duboko pati u kuli u samoći i zdravlje mu se sve više urušava. Poželiće da bar na kratko iziđe iz kule i prošeta prostranim poljima Glogovika izbjegavajući susrete i bliskost sa ljudima.

Šaćir ne izlazi iz Junan kule, odnosno iz svog duhovnog zatočeništva i distanciranosti od javnosti  za sve vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U kuli on sanjari, mašta, prisjeća se ranijeg života i boluje zbog propalih ideala i  voljene žene koja ga je napustila.

Nju nije mogla zamijeniti nijedna druga ma kakva da je. On se u svojim sjećanjima stalno vraća na učiteljice Miru i Muniru, koje i pored svih kvaliteta ženskih nisu mogle zauzeti mjesto Mejrino,  iako ga je ona prevarila i napustila.

Kada je riječ o Šaćirovom boravku u Junan-kuli pisac jasno kaže da je on za sve vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio zatvoren u njoj. I sam Šaćir kaže da je predugo izolovan od svijeta i da bi volio prošetati Glogovikom. Međutim teško je na momente  razlučiti da li je on van kule ili je u njoj, s obzirom da ga nalazimo u nekim konkretnim akcijama, kao na primjer kada piše piše nekakvu molbu za posao učitelja. Ili je  Šaćir samo duhom zarobljen u simbolični imaginativni svijet Junan-kule,  dok je fizički prisutan u Glogoviku? Junan-kula je činjenica, ona postoji i Šaćir je uz mnogo truda uspio da je prilagodi za svoj boravak u njoj. Kad ga u njoj obilazi Selimefendija on se buni što je Šaćir čak kapiju od kule zagradio tako da mu se ne može prići. Međutim, imajući u vidu Šaćirove sklonosti ka mističnim izletima i duhovnom avanturizmu Junan kulu možemo razumjeti kao njegov svojevrstan duhovni azil u koji je odbjegla njegova misao iz racionalnih, obektivističko-realnih sfera mtražeći odgovorena mnoga egzistencijalna pitanja, utočište i smiraj. Eventualne nelogičnosti i nedosljednosti u fabuli i kompoziciji romana svakako da otežavaju čitalačku percepciju i recepciju ovog osobenog proznog  teksta u našoj literaturi. Misticizam u koji je zaronio Šaćir odvojiće ga od pojavnog svijeta i on nastoji da prodre u duboko skrivene tajanstvene predjele čovjekove suštine. U tom traganju ispriječiće mu se razum kao smetnja da se dosegnu najskrovitije sfere čovjekovog bića, koje mu frojdovski rečeno itekako uslovljavaju ponašanje i život uopšte. Abdagićev junak Šaćir često ustupa riječ svom junaku iz romana Selmanu koji iz posebne iskustvene pozicije mudraca promišlja probleme koji se tiču Šaćirovih ljudskih egzistencijalnih dilema.

 

  ŠAĆIR O UMJETNOSTI

                                                         Glavni junak mog romana

                                                                  je ljudska misao

 

Poslije razočaranja u novo posttursko vrijeme u kome su  porušeni njegovi ideali u južnoslavensko bratstvo i ženu koju je volio i koja ga ostavlja Šaćir, se vraća pisanju i umjetničkom svijetu u kome traži utjehu za svoju promašenost. Šaćir posjeduje intelektualni i umjetnički senzibilitet, on piše roman Selman, bavi se i dramskom umjetnošću, kasnije uređuje časopis. Taj umjetnički rad  mu je najbolja satisfakcija za nepravde koje mu je nanio totalitarizam žandarmerijske državne karikaturalne tvorevine Kraljevine Jugoslavije, otjelotvoren u tipiziranom  tiraninu činovniku Gavru.

Ljepota umjetnosti jeste u mogućnosti bjekstva iz surove  stvarnosti i sanjarenju u novostvorenom idealno zamišljenom svijetu iluzija i ljepote. U tom, za Šaćira, jedinom sigurnom pribježištu osim Junan-kule, on nalazi smiraj i mogućnost produženja egzistencijalnog trajanja kao intelektualca i umjetnika. Najbolje da dignem ruke od svega i da zaronim u rad. Umjetnost je najvjernija prijateljica, ona nikad ne ostavlja. Ona mi je uvijek širila ruke kad god je sudbina pokazala svoju goropadnost prema meni.[50]

U umjetnosti Šaćir nalazi iskrenu prijateljicu, a ne u ženi. Kad je najteže umjetniku umjetnost mu bezrezervno priskače u pomoć, uzima ga u svijet ljepote, snova i iluzije, za razliku od žene koja baš ostavlja kad je najteže, tragajući za sopstvenom srećom i ne mareći za slabost onoga kome je navodno bila odana samo dok je moćan.

Šaćir promišlja o osobenostima moderne  umjetnosti  povezujući je sa naukom.
Danas umjetnost mora biti nauka, ili nije umjetnost. Umjetnost se mjeri količinom nauke, otkrića, koju sadrži u sebi. Ali ne naučničke nauke, otkrića naučnika, nego otkrića putem umjetnosti, otkrića umjetnika. Isti je to posao,i umjetnika i naučnika, i onog dakle što opisuje oblak, rosu, leptirova šarena krila i onog što hvata leptira, bilježi kretanje oblaka, proučava sastav vode ili boje sunca…Svako na svoj način i na svojim nožicama donosi dragocjeni nektar sa cvijeta koji je on obišao i unosi u zajedničku ljudsku košnicu koju zovemo znanje.[51]

U razrađivanju svoje teorije o umjetnost Šaćir iznosi neka pozitivistička shvatanja u smislu  praktične i angažovirane uloge umjetnosti u preobražaju i razvoju društva. Ovi stavovi o umjetnosti i njenoj ulozi u društvu, Šaćira nam predstavljaju nešto drugačijim u odnosu na njegov misticizam i sklonosti ka meditacijama i asocijativnostima. On je, barem  u ovom trenutku, krajnje racionalaniI pragmatičan u pozicioniranju umjetnosti u savremenom društvu. Posvećenost ideji, pisanju, jugoslovenstvu, nauci i naučnom u umjetnosti, svrstava ga u zagovornika komunističke i materijalističko-ateističke zanesenosti potrebom revolucionarne promjene svijesti i uspostave novih društvenih vrijednosti i standarda. On poput zanesenjaka, arheologa, naučnika i umjetnika traga po stari grobljima i proučava natpise sa nadgrobnih spomenika, što otkriva njegovu  strast traganja i  saznanja  nepoznatog i tajnovitog. On smatra da se preko umjetnosti može više saznati nego preko nauke i da umjetnost na tom saznajnom putu stoji kao pionirska prethodnica nauci.

Osobenost tegobnog položaja umjetnika u društvu i njegova opsjednutost  stvaranjem originalnih umjetničkih djela po cijenu i sopstvenog žrtvovanja Šaćir ovako rezonuje:

Nisu važni zanesenjaci koji radi umjetnosti žrtvuju sve, i  sve to, nasljedstvo, karijeru, ljubav, porodičnu toplinu, prijatelje, takvi duboko pate od osjećanja inferiornosti, oni nesvjesno imaju nešto da dokažu svijetu, nesvjesno traže rekompenzaciju ili penjanje na nebo, on mora da pokaže svijetu kako on umije da priča drukčije, kako umije da vidi čovjeka drukčije, kako umije da pohvata tonove koji postoje u prirodi i da ih poreda drukčije nego kako je priroda, da ih poreda ne kako svijet hoće i kako je naučio nego kako on hoće, takve društvo ne voli, takve društvo organizovano prezire, takvi udaraju na priznato, na utvrđeno, na uobičajeno, na svakidašnje, takvi torpeduju šeme i svijet šema koji malograđanin nosi u sebi i od kojeg neće da se odrekne, takvi su tek za buduće generacije, za one koji nemaju još nikakav svijet, takav je bio Šaćir, ali važno je: bio![52]

Za pisca on ma svoju definiciju: Pa i šta je pisac? Argat kao i svi drugi, upregnut u jaram civilizacije, samo veći argat od drugih.[53]

Njegov roman o Selmanu je zapravo njegov dnevnik u kome prati kretanja i avanture svog duha u različitim situacijama. On ne piše običan roman koji liči na sve dosad napisane  , već njegov roman ima mesijansku ulogu:  Zato ovo što pišem ne smije biti roman, jer onda bi i on bio jedan od te tri milijarde, a od mene se traži mnogo više, mene ne drže za romansijera nego za proroka, ja moram dakle da dam novu Bibliju, otkrovenje, ili doista posljednji roman, poslije kojeg  ih više neće biti.[54]

Još od rane mladosti Šaćir je pokazivao  sklonosti  prema  knjizi,  mašti  i istraživanju spomenika po starim grobljima, zbog čega su mislili da je ograisao ili pomjerio pameću od čitanja knjiga. Sve nade njegove rodbine da će Šaćir postati velika ličnost istopile su se, jer je ovaj bistri mladić često boravio u zatvorima i progonstvu. Najbliži su ga još kao mostarskog gimnazijalca oslovljavali sa pašaefendi, nadajući se da će mladi Buljubašić izrasti u velikog učenjaka i činovnika. Međutim, njegova melanholična  senzibilna priroda, kao i zanesenost idejom južnoslavenskog  bratstva , pobunjenika protiv turskoga reda, odvešće mladog i bisrog Šaćira u zatvore i progonstva, a razočaranje će njegov duh, više nego fizičku pojavu,  zatočiti u Junan kulu iz koje će poslije dugog vremena provedenog u samoći i narušenog zdravlja simbolično izaći i nastojati da u ratu svojim aktivnim učešćem pomogne revoluciji. I u ratnim uslovima on duboko promišlja o raznim egzistencijalnim problemima kojim je zaokupljen  savremeni čovjek.

On je sa oduševljenjem prihvatio poziv redakcije  da uređuje časopis, odbijajući prije toga nagovaranja od strane Selimefendije da izađe iz hapushane, Junan kule i da se priključi revolucionarnom pokretu. Šaćir se ne povodi za nagovorima Selimefendije, čovjeka za sva vremena i sve vlasti,  koji nosi nekakav plakat ispisan sa jedne strane ćirilicom a sa druge strane staroturskim pismom, što simbolično predstavlja prilagodljivost  ovog konformističkog činovničkog duha.

Intelektualnost Šaćirova je bila najpogodnija za uredništvo časopisa i on se gotovo sa strašću prihvatio nove uloge, što će ga konačno izvesti iz svijeta pasivnog  meditiranja u ambijentu Junan kule i uključivši ga u praktične sfere djelanja u ratnim uslovima u kojima je dužnost intelektualca da pomogne svojim znanjem i idejama. Šaćirovo bjekstvo od ljudi, zatvaranje u izolaciju i samoću, gnev, podsjeća na Ahihilejev gnev u Homerovom znamenitom epu Ilijada. Ahejski junak Ahilej je gnevan zato što mu je Agamemnon preoteo prelijepu robinju Brisejidu, zbog čega će se najveći ahejski (grčki) junak povući iz borbe sve do trenutka dok nije poginuo njegov prijatelj  Patroklo. Menelaj je priznao svoju grešku, vraća Ahileju robinju.

Brisejidu, što će ahejskog  junaka ponovo pokrenuti i svoj gnev sada će usmjeriti prema neprijateljima koji su mu ubili najboljeg prijatelja.

Šaćirov gnev i srdžba su takođe motivirani nepravdom koja mu je nanesena od onih koje je smatrao svojim dok je sanjario o bratskoj i pravednoj zajednici južnih Slavena  poslije odlaska Turaka.  Njegov pasivizam i srdžba traju sve do početka rata kada on poput Ahileja odlučuje da napusti pasivnost i  samoću u dubokim meditacijama u ambijentu Junan kule i priključi se revolucionarnom pokretu.

Gotovo sa strašću je prihvatio poziv redakcije, ako se to može reći za Šaćira već odavno, i  sad je za njega samo bio problem kako sad da ne liči više na sebe, ako hoće da bude tražioc. Ovaj put se mora poći bez stava, a to je bilo suprotno Šaćiru. Nekadašnji isključivi nacionalist, zatim pokajnik i mistik, koji je već prošao prvu fazu misticizma, zahvatio dokle se moglo zahvatiti, a da se ipak ostane na zemlji, dešperater potom i hedonist, koji je odbacio od sebe sve i vratio se zemaljskom životu i ljubavi, krećući se iz faze u fazu kao po nekom zakonu klatna, sad je morao da stane na raskršće, bolje reći na bespuće, i  da se uvuče pod kožu drugog čovjeka, čovjeka koga je on dobro poznavao, i koga je volio,samo nije volio kao svoj uzor, već kao suprotnost svoju, čovjeka koji u svakom stavu i mišljenju vidi po zrnce istine, ostalo ne postoji, koji je u stanju svakom da udovolji i da svakom odobri, nikog da ne odbaci. Pa i tu da ne dostigne samo osrednji domet, već kao što je nekad mogao u opredjeljenjima i idealima da bude toliko tijesan, sad bi morao toliko u istim tim stvarima da bude prostran. ne može to svako….[55]

Ovaj preobražaj intelektualca Šaćira od  razočaranog idealiste, zanesenjaka, usamljenog i zatočenog mistika do povratnika zemaljskom životu i ljubavi govori o čovjekovom mukotrpnom traganju za svojim idealima i ciljevima prihvatajući život, odbacujući ga i ponovo mu se vraćajući. Na tom zagonetnom putu čovjek iskusi sve sfere životne tajnovitosti i kao krajnje pribježište  ipak nađe u realnom zemaljskom prostoru  među ljudima, od kojih ne treba bježati i u bjekstvu očajavati zbog porušenih sopstvenih ideala, već svojim aktivizmom treba nastojati‚ da uporno i stalno mijenja i humanizira svijet. U tome valjda i jeste smisao i ljepota življenja. U borbi, a ne u bjekstvu.

Samoću Šaćirove Junan kule zamijeniće svijet časopisa u kome će intelektualac i pisac Šaćir esejistički promišljati o važnim društvenim i ideološkim pitanjima bitnim za savremenog čovjeka.

 

ŠAĆIROV  JUGOSLAVENSKI  NACIONALIZAM

Bolje je umrijeti na nogama                                                                                                              nego živjeti na koljenima

 

Šaćirova vizija nacije i nacionalizma vezana je za panslavizam i jugoslavizam. Iako je vjerom vezan za Istok i Tursku, čijim dolaskom se značajnije  proširio i razvio islam na Balkanu,  među Južne Slavene, on  se bori protiv okupatora,  maštajući o jugoslavenstvu i bratstvu svih slavenskih plemena (Šaćirova nacionalna organizacija je udarala u temelje oronulog turskog carstva). Tu svoju predanost ideji bratstva u južnoslavenskoj  zajednici, platio je progonima od strane  turskih vlasti i robijanjima. Svoj nacionalizam Šaćir je dokazao konkretnom pobunom protiv paše u Glogoviku, kome je podmetao lagum, kao i revolucionarnim agresivnim  stavovima da se za ideale treba boriti i žrtvovati: A ideal? Ljudi bez ideala, šta je život bez ideala? Ne znate vi za ta uzbuđenja i za te slasti, makar to bile i patnje. ne znate.[56]

Ovim  odlučnim stavom Šaćir pokazuje čvrst karakter u pogledu nepokolebljivosti u borbi za ostvarenje ideala oslobođenja Južnih Slavena  od viševijekovne turske vlasti.

Zbog svoje predanosti slavenstvu  i preziranja Turske on se sukobio i sa rođenim bratom Rušidefendijom, koji je i duhovno i interesno vezan za tursku vlast, čiji je bio činovnik. Poslije propasti Turske  Šaćirov nacionalizam i vjeru u pravedno društvo ubrzo će poljuljati osioni načelnik Gavro. On je svojim represalijama protiv muslimana Bošnjaka  pokazao da novi poredak neće imati razumijevanja za slabijeg i nezaštićenog. Žrtva njegove surove naravi zaslijepljene mržnjom i osvetom  bio je i jugonacionalist Šaćir, koji je bio šokiran nepravdom novog srpskog  režima prema muslimanima Bošnjacima u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji. Za takav poredak se Šaćir nije borio. Totalitarizam novoga režima vidjeće u intelektualizmu i pravičnosti Šaćirovoj svoju suprotnost, što će ovog revolucionara, nacionalistu, fantastu i idealistu, predstaviti kao sumnjivog i suvišnog čovjeka, koji se ne povija pred lažnim autoritetima žandarma, pisara , banalnih i brutalnih kraljevih  činovnika.

Čim je došao do riječi i vlasti Gavro je pokazao nedvosmisleno svoj odnos i odnos vlasti prema Šaćiru i njegovim snovima i idejama  poimanja nacije: E moj Šaćire, šta si mislio ti, da mi tek tako…tako da puštamo da ti vršljaš…[57]

Šaćirov optimizam i aktivizam u pogledu nacionalnog oslobođenja od tuđina udarili su o zid Gavrovih  nacionalističkih  predrasuda, čime će se u samom začeću osujetiti ideja sretne bratske južnoslavenske zajednice. Nadmoć nad Šaćirom koja dolazi iz pozicije vlasti Gavro osuđujuće iznosi u riječima: I ti si mi neki Srbin! Ti![58]

Učeni Šaćir se našao u situaciji da dokazuje svoj nacionalizam i izgaranje za nacionalno oslobođenje, pred neukim ,šturim i surovim Gavrom, koji je do skora bio obični najamnik velikašima u Glogoviku: Ja  sam to bio onda kad ti nisi smio da se javiš da si živ…Neću valjda s tobom o tome…[59]

Bošnjak Šaćir svoju odanost  jugoslavenskoj ideji iskazuje srpstvom, gnevan na optužbe  Gavrove.  Srpstvo će simbolično u ovom slučaju predstavljati  jugoslavenstvo za koje se zalagao Šaćir. On razložno iznosi teoriju o teškom položaju jugoslavenske nacije koja ne nalazi na putu drugima sa istoka i zapada. Kao urednik časopisa Šaćir je pisao o položaju i perspektivama nacije u novim i izmijenjenim društvenim okolnostima i mogućnostima opstanka između moćnih sila koje prijete ratom.

Šta treba da radi nacija koja je na putu drugima, sa istoka i sa zapada, te visi drugima kao komad obješena mesa, kao krupan zalogaj koji je u stanju da podmiri mnoge obroke i gozbe neprijatelja, šta treba da radi njeno vođstvo dok je još sloboda nedirnuta da bi je sačuvao, da li da pusti da stvari teku kako teku, oko vođenja države  i građana države, i da brigu o tome shvati kao lov, i izuzetan lov, za svoje bogaćenje i za jačanje i stvaranje sopstvene snage, a kad najzad jednom naiđe i to, njena propast, da sve i krivicu za to svali na nekog drugog, na nekog ko je dockan stigao u boj, ili koji je još dok je na večeri uz koljeno pio vino smišljao plan kako da sve proda i da sebe proda neprijatelju, jer je narod nepobjediv pa se bez toga nikad ne bi moglo desiti da poklekne i padne, mada je poznato da su  ratove gubili i narodi koji su bili složni i hrabri.[60]

Ova Šaćirova razmišljanja upućuju na ozbiljnost i opasnost složenog položaja nacije koja je izložena ratu. Njegova teorijska gledišta u smislu iznalaženja pravog nacionalnog odgovora na prijetnje ratom su iznijansirana i analitična intelektualna razmatranja svjesnog intelektualca koji svojim aktivizmom i idejom nastoji odrediti i usmjeriti odnos nacije spram  ratnih strahota koje  su sasvim izvjesne. On iznosi dva moguća stanja nacije u odnosu na sopstvenu sudbinu u atmosferi prijetnji ratom: jedno stanje je podaničko, defetističko mirenje sa sopstvenom slabošću i nemogućnošću aktivnog otpora, a drugo stanje je aktivizam, borbenost i optimistička vizija ljepše i sretnije nacionalne budućnost. Naravno, Šaćir kao provjereni  revolucionar, na strani je pobune  i aktivne borbe za sudbinu svoje nacije u teškim društvenim i historijskim okolnostima.

(…) ili je bolje na vrijeme zbiti svoje redove, a to znači zadovoljiti prava svakog građanina, svakog staleža, svake vjere i svake nacije, ako ih ima više, a najprije jednakost i slobodu dati, slobodu za sve, iz koje jedino može da se rodi ona snaga koja je u stanju da stane na put neprijatelju i da održi, a ne da čitava zemlja ili mnogi dijelovi njeni jedva čekaju njen raspad i da u njenom raspadu vide nadu za sebe i slobodu za sebe, suprotno dakle prvom rješenju koje znači poslije mene potop; šta da radi nacija koja je već pala u ropstvo, da li da poslušno sagne vrat i plaćanjem danka, u znoju i krvi, još više ojača njegovo gospodstvo- pošto znamo da se ustanci ne dižu onda kad je najveći i najnepodnošljiviji zulum nego onda kad su prilike i kad mogu da se dižu, pošto znamo da to i ne možemo ako nas je pobjednik zarobio i vezao za galije ili radije od toga, natakao omču na  vrat i čeka samo povoda dobra pa da povuče za uže, jer je unaprijed objavio naprimjer da pristaje da žrtvuje pedeset hiljada svojih da bi uništio pet miliona porobljenih, pa nam je tako ukinuo sve nade, zatvorio sve horizonte i radost slobode je iščezla sa vidika na koji se uhvatio mrak, ili treba da ostane vjerna svom nacionalnom ponosu i toliko njegovanoj i čuvanoj nacionalnoj veličini, toliko uzdizanom svom slobodarstvu, toliko svom zaklinjanju vjernosti slobodi ibolje je umrijeti na nogama nego živjeti na koljenima.[61]

Zauzimajući se za jugoslavenstvo  Šaćir dolazi do spoznaje da je njegov san o ravnopravnosti naroda i vjera u novoj državnoj zajednici samo iluzija, jer je novi poredak odmah pokazao sve frustracije i netrpeljivost  prema muslimanima Bošnjacima, što će pogoditi ovog beskompromisnog borca za pravdu , jednakost i bratstvo južnoslavenskih naroda  naroda.

 

 ŠAĆIR I BOŠNJAŠTVO

                                                            Moram se izboriti za sva prava

                                                            naroda kome pripadam.

                                                            U svemu jednaki kao nacija.

 

 

Kao Bošnjak i Jugoslaven Šaćir je svojim otporom protiv Turske, ali i Austro-Ugarske vlasti dokazao odanost ideji jugoslavenstva. Njegov idealizam bratstva u novoj državi biće poražen surovim odnosom žandarmerijskih vlasti prema  muslimanima Bošnjacima nad kojima će se sprovoditi teror i represalije  od strane nove države. Šaćira su boljele nepravde prema Bošnjacima: A odvođenja nevinih, pljačke  i ucjene, ubijanja i paljenje čitavih regiona, tjeranje u tuđinu, zar je to država, je li to bio naš san, jesam li za to proveo godine na Lemnosu i u Jemenu i  istom ovom hućumetskom zatvoru?[62]

Pisac Abdagić poimanje položaja Bošnjaka u Kraljevini prikazuje u shvatanjima njegovog junaka pisca Šaćira, a ovaj svoja mišljenja i stavove dijeli sa junakom Selmanom iz svog romana. Svi oni imaju identičan stav u pogledu tragizma bošnjačko-muslimanskog naroda u Kraljevini SHS, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji. Pisac : ali nama nije uzeta samo vlast iz šaka i zamijenjena drugom, tuđom, nego i zemlja, tako da smo sad prvi put morali zapeti i raditi, a tokom pet stotina godina nismo(…) i vjeru hoće da nam uzmu i običaje(…) i sve ono što nam je u srcu.[63] Bošnjaci ispaštaju tursku krivicu višestoljetnog  vladanja Južnim Slavenima. To što je Šaćir bio suprotstavljen Turcima jasno izražavajući južnoslavenski nacionalizam, srpske vlasti neće uzeti kao dokaz da i Bošnjacima nije bilo komotno u Otomanskoj imperiji, zbog čega su se često dizali na ustanke protiv Porte boreći se za autonomnost  i slobodu.

Šaćirov prezir i borba protiv  Turaka liči na pobunu Husein-kapetana Gradaščevića koji je zaratio sa Turcima 1831. godine  goneći ih sve do Štimlja na Kosovu. Sličnih autonomaških ustanaka  Bošnjaka u Carevini  bilo je još, što pokazuje da se oni nikada nisu mirili sa okupatorskom turskom vlašću bez obzira na istu vjeru sa Turcima. Bošnjaci su bili nesretan narod u Turskom carstvu u kome nisu imali nacionalni identitet, dok su  usmenom predajom i alhamijado literaturom očuvali svoj maternji jezik i osjećanje pripadnosti slavenstvu. Da im je bilo dobro ne bi se uostalom dizali na ustanke protiv Turske u nastojanjima da se izbore za autonomiju.

Šaćir, koji je podmetao lagum turskom paši u Glogoviku, ispaštat će tursku krivicu po Gavrovom rezonu, dok će Marko Kraljević kao turski vazal i vojnik biti uzdignut do nacionalnog mitskog junaka. Šaćirova sudbina simbolično iskazuje sudbinu naroda kome se ne da niti da opstane niti da nestane i pored svih apsurda u spletu tragikomičnog poigravanja jačeg nad ovim malim i kulturnim evropskim narodom, naroda koji traži svoje mjesto u južnoslavenskoj zajednici u kojoj bi konačno bila priznata njegova nacionalna, vjerska i kulturološka posebnost.

Apsurdnost i tragičnost položaja Bošnjaka u svojoj predratnoj i poslijeratnoj državi  ogleda se u njihovom iseljavanju u Tursku uz lična dokumenta u kojima je pisalo da su po nacionalitetu Srbi. Iz domovine Srbije su protjerani kao mrske poturice, krivi za sve nevolje srpskog  naroda pod turskom okupacijom. Ironija je bila potpuna: iz Srbije su otjerani kao Turci, a u Turskoj su dočekani kao đauri, Srbi. Šaćir kao intelektualac koji promišlja o naciji, uvidio je sve nepravde  prema Bošnjacima i  tragičnost njihovog  položaja  u surovom realizmu novoga poretka. Stradanja su bila neminovna u takvom jednom društvenom poretku koji je legalizirao predrasude  prema  jednom  narodu  što će između dva rata kulminirati događajem u Šahovićima o čemu Abdagić piše u romanu. Taj događaj u kome su crnogorske vlasti popalile, raselile i poubijale bošnjački živalj biće opomena Bošnjacima da ih očekuje užas u drugom nadolazećem  velikom svjetskom ratu.

Šaćirova transformacija od  zanesenog  južnoslavenskog nacionaliste  do trezvenog i skeptičnog  revolucionara intelektualca i borca u Drugom svjetskom ratu, uzrokovan  je otkrićem da je njegov narod obespravljen, diskriminiran I proganjan.  Pisac Abdagić Šaćiru daje drugi identitet u ratu što je posljedica njegovog preobražaja na putu traganja za isinom, pravdom, ljudskom suštinom, duhom, odnosom duha i materije. U tom smislu Šaćir se preobražava u lik Omara, Planskog, a njegove ideje zastupaju i Aziz, Obarda. Poslije napuštanja više duhovnog, nego  fizičkog zatočeništva, Šaćir poprima novu egzistencijalnu dimenziju u uslovima kad je kao umjetnik, pisac i mislilac svojim aktivizmom nastojao pomoći ideji da se potvrdi  u praksi. Partizanske formacije kojima se priključio Šaćir u tumaranju Glogovikom i  bosanskim planinskim klancima nailaze na bogumilske stećke koji su živi svjedoci patarenskog  nasljeđa kod bošnjačkog naroda. Krstaški pohodi i sa Istoka i sa Zapada istrijebili su bogumile koje su smatrali hereticima, a njihovu apokrifnu literaturu spaljivali su kao nekanonsku ,heretičku i  bogohulnu.

 Uzbuđenje Radimlja sa svojim veličanstvenim grobljem, nagomilanim nadgrobnim spomenicima, bijelim kao sir, masivnim i visokim, jedinstvenim i neshvatljivo za naše vrijeme postojanim, kako je mogao da ostane nedirnut toliki kompleks zemljišta s tolikim nekropolama, ljepoticama preko kojih se prešla tolika vremena…1319. godine papa Jovan  XII piše Mladenu Šubiću Hrvatskom i poziva ga na krstaški  pohod protiv jeretika: “Bosna je sva obuhvaćena jeresima. Crkve su porušene, sveštenika nema, nema ni pričešća, ni krštenja…” 1319_koliko je to još do Kosova?[64]

Ovo piščevo  lamentiranje nad bogumilskim stećcima i tragičnom sudbinom dijele i ostali članovi partizanske grupe, koja je suočena sa svim ratnim nevoljama u divljini bosanskih planina.

Ljepota poetičnih jezgrovitih zapisa na stećcima govori o filozofiji poimanja života, rada, radosti, tuge, smrti, ovog plemenitog i mirnog  naroda koji je našao utočište u Bosni, zemlji tolerantnih srednjovjekovnih vladara.

  • Ovi kami usjekoh na se za života.
  • Bože, davno ti sam legao i velje ti mi je ležati.
  • Stah boga moleći i nikom zlo ne misleći ,i ubi me grom.
  • Rodih se na veliku radost, a umrh na veliku žalost.
  • Neka se zna, jere legoh na svojoj plemenitoj baštini.[65]

Još od rane mladosti Šaćir je bio zaokupljen istraživanjima starih grobalja i crkvina otkopavajući grobove i proučavao nadgrobne spomenike. To njegovo preturanje starih grobalja je zapravo intelektualno  traganje  za svojim identitetom i korijenima svoga naroda u znatiželji da se dođe do prave istine koja je obavijana velom tajnovitosti i predstavljana drugačijom nego što jeste. Čitava jedna historija, čitavo jedno vjerovanje su ovdje pokopani. U Glogoviku toga više nema. Moralo bi se preturatii zavirivati po kamenim seljačkim zgradama gdje su uzidana i kamena đulad, da bi se naišlo na neki trag, ovdje je krstaški rat uspio, ko zna još otkad.[66]

Partizanska grupa intelektualaca zadivljena je ljepotama i bogatstvom  bogumilske arhitekture i ornamentike stećaka  diljem Bosne I Hercegovine. U razgovorima motiviranim oduševljenjem ljepotom  bogumilske kulture  Obarda, Aziz, Lipovac i Anica, kritički zaključuju da država nije ništa poduzela kako bi zaštitila ove kulturno-historijske spomenike o kojima se ne brine niko, a svjedoci su jedne velike i bogate napredne evropske  kulture. Susret sa bogumilskom kulturom za njih je svakako  bilo dragocjeno iskustvo i otkriće.

Za doručak ovdje se još služi paternica, koju su jeli Patareni, a koju sad kusaše Obarda baš onako kao nekad dobar čovjek i dobar junak Vlatko Vuković, meso od glavuše u ukusnom sosu…I grad je pun poznatih i starih imena kao što su Rizvanbegovići, potomci čuvenog Alipaše Stočevića, Smailagići, Behmeni.

Ovo su dakle ti Patareni, Bogumili. Pa ako priznamo sve ono što pape u svojim anatemama  navode protiv njih i da Isus nije božji sin ni njegova majka božja majka, nego samo mesija i izabranik božji, koji ima ljudima samo božju oporuku da prenese i zapovijesti ( kao i onih dvadeset i nekoliko prije njega… Adem, Idriz, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Ismail,Jakub, Jusuf, Musa… Isa…; sve isti, svih dvadeset i osam, samo na arapskom jeziku) u tom slučaju i nema neke suštastvene razlike između hrišćanskog i islamskog vjerovanja, ali u tom, bogumilskom slučaju pogotovu nikakve razlike između ove dvije i prve jednobožačke vjere, i onda bi mogli da prihvatimo tezu o hiljadugodišnjem kontinuitetu jednog  vjerovanja i onda Bogumili i nisu nikakvu pradjedovsku vjeru ni ostavili, a naravno da ovo sve za nas ima samo istorijsku vrijednost, i  da bi mi imali te razlike da smanjimo,  koliko god možemo.[67]

Kompleks izdajstva pradjedovske vjere  koji se pripisuje bogumilima, odnosno Bošnjacima, naroda pod istragom, uzrok je njihovog višestoljetnog stradanja i ispaštanja nekakve i nečije krivice na Balkanu. Njihov grijeh je u tome što su bili nemoćni i manje agresivni od ostalih južnoslavenskih plemena, koja su ognjem i mačem utirala ovo slavensko pleme, najprije kažnjavano zbog bogumilske vjere, a kasnije i zbog islama koji su prihvatili  od Turaka. To su glavni razlozi njihovog tragizma o kome govore pisac Abdagić, njegov junak Šaćir i Selman, junak Šaćirovog romana. Šaćir traga za uzrocima zaostajanja Bošnjaka za ostalim narodima Evrope.

Stao sam na kraj problemu zašto su moji sunarodnici izostali iza drugih na ovom kontinentu. Kakav li je bio užitak društvo, uz čašicu dobre rakije i probrane mezetluke, razgovoru, priči  i pjesmi nikad kraja, a kazaljke na satu kao da ih neko okreće(…) Da  smo imali pjesmu sa manje zanosa, s manje poezije i manje uzbudljivu, kao što je to bio slučaj kod kulturnih naroda, i manje izgrađen i izrađen jezik, možda bi se više predali radu a manje uživanju i iživljavanju u sevdisanju, hod istorije i hod naš bi bio okrenut prema naprijed, a ne prema nazad. Bosna, Bošnjak, Bosanac – šta je to?…Jedno veliko osjećanje samo, provalija ljudskih osjećanja samo, i ništa više.[68]

Problem identiteta, tragizma Bošnjaka kao slavenskog plemena u južnoslavenskoj zajednici slično Abdagiću i Šaćiru promišlja i Meša Selimović  njegov junak Hasan  u romanu Derviš i smrt.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrerbni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, I onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, I od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?[69]

Selimovićevo literarno definiranje tragičnog položaja bošnjačkog naroda  je uvjerljivije i preciznije od naučnohistorijskog  objektivizma koji se bavio ovim fenomenom. Abdagić preuzima ovu književnoumjetničku Selimovićevu tezu o slavenstvu, bogumilstvu  i bošnjaštvu i u romanu  Feniks umjetnički  je oblikujući je kaonacionalnu elegiju o Bošnjacima kao nesretnom, neshvaćenom i proganjanom  narodu pod istragom uklještenom  u procijepu surovosti i agresivnosti susjeda sa kojima imaju iste slavenske korijene.

Treba imati u vidu da je intelektualac i pisac Abdagić bio aktivan zagovornik teze da se Bošnjacima  (onda muslimanima)  prizna pravo u Titovoj Jugoslaviji na nacionalnu               posebnost, što je rezultiralo ovakvim književno-umjetničkim i tematskim diskursom u romanu Feniks, koji je i nastajao u doba tih nacionalno-romantičartskih težnji  muslimansko-bošnjačke  intelektualne  elite u Bosni i Sandžaku sedamdesetih godina XX stoljeća.

Poznato je da je i sam Abdagić uputio otvoreno  pismo iz Beograda 1970. godine, komunističkim vlastima u kome reagira poslije njihove odluke da se njegovom narodu prizna pravo na  nacionalno ime Musliman. U tom pismu između ostalog piše:

Ja lično sam, kao  najveći dio Muslimana u Bosni, stao na gledište da mi jesmo nacija naravno, a ne narodnost, jer kad se narodnost prevede na obični narodni jezik, to znači nacionalna manjina, kao na primjer Mađari ili Albanci, a to ispada da i mi Muslimani imamo neku drugu maticu zemlju i neki drugi matični jezik, a ne ovaj, jugoslovenski, i da pripadamo i nekoj drugoj rasi,van Jugoslavije, a ne slovenskoj, a to nije tačno…Moje primjedbe se sastoje u prvom redu, obzirom da mi jesmo nacija, I to formirana stoljećima još, ali da to niko nije naučno obradio, to jest sakupio svo istorijsko i kulturno blago, ili bar napisao ili formirao istoriju ove nacije, sem površnog porijekla, da bi mi trebali upravo to učiniti, to jest napisati povijest Muslimana ne samo od postanka i o postanku samo, nego i kroz vijekove, pa do danas.[70]

U jednom drugom pismu iz marta 1970.godine Abdagić navodi:

Mi ne moramo da se krijemo ili stidimo naše istorije, ili da nemamo pravo na svoju nacionalnost i svoju kulturu, nego da trteba da je održimo i razvijemo. Mi imamo svoju istoriju, svoju epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, koji smo dali i Srbiji, i sve one elemente koji čine jednu naciju nacijom, čak i teritoriju, pa zašto bi se mi odricali onoga što nam je istorija dala, i zašto odricati se sopstvenih interesa.[71]

Abdagić je smjelo i trezveno ustao u odbranu prava Bošnjaka, onda Muslimana na nacionalno ime i punu afirmaciju i emancipaciju kao šestog naroda, a ne nacionalne manjine u komunističkoj  Jugoslaviji. Iako je bio svjestan  surovosti komunističkog-totalitarističkog  titoističkog  režima, on se kao rijetko koji intelekteulac iz bošnjačkog korpusa pobunio protiv vlasti, jasno se zauzimajući za prava Bošnjaka koja im pripadaju, rizikujući neminovnost partijske osude i anateme.

Njegove ideološke stavove u romanu zastupa junak intelekteualac Šaćir koji će kao i pisac Abdagić u životu, ispaštati zbog svojih ubjeđenja i traganja za istinom, za koju vlasti nisu marile niti im je ona bila potrebna u svom krutom i banalnom maniru vladanja represalijama i gušenja nacionalnih, kulturnih i vjerskih sloboda bošnjačkog naroda.

Abdagićevo jasno i slobodno iznošenje svojih stavova o nacionalnoj pripadnosti i renošenje svog bolnog i tragičnog iskustva na svog junaka intelektualca u romanu čije je iskustvo sa jugoslavenstvom i srpstvom negativno, za posljedicu bi moglo imati Šaćirovo napuštanje ideje panslavizma i prihvatanje svog,  bošnjačkog nacionalnog identiteta. Razrješenje ovih dilema data su u monologu  tajanstvenog naratora. Taj monolog može biti  piščev, Šaćirov, Selmanov.

(…) i pravo je što vas je dušmanin pritisnuo, da ste valjali ne bi vas ni car dao pod dušmanina, pisovi, murdari, ne valjate, nikad niste ni valjali i svakad ste caru na podvali bili, davno je rečeno krk Bošnjak bir adam i svakad su  nas tako odvajali i nisu priznavali u Turke, a ovi naši opet da  smo Turci, e pa  i nisam sem Bošnjak, a što ovi naši uhljepi ne smiju da se kažu ili nema školovanih koji znaju, i da smo imali svoju državu i sve svoje, ko što je pričao hodža Oćos.[72]

Tragizam Bošnjaka  sadržan je i u neiskrenom  odnosu Turaka prema njima ne priznajući mu nacionalnu posebnost iako je je prihvatio  vjeru, dijelom običaje i kulturu  ovog naroda za čije carstvo je ratovao i ginuo. Tragizam Bošnjaka definiran je i njegoševskom vizijom njihove navodne izdaje i otpadništva od prađedovske vjere, što će rezultirati neprestanim  istragama  poturica  i mukotrpnom borbom ovog slavenskog naroda za svoja prava u južnoslavenskoj državnoj zajednici. U toj stalnoj strijepnji i pomirljivom iščekivanju osvete Kosova nad sobom bošnjački narod je tražio načine kako da opstane u svojoj zemlji i  na svojim ognjištima. Međutim, ta osveta ih proganja od  Dvanaeste i kao isukan mač im stoji nad glavama koje će prije odrubiti ako su pognute nego uzdignute. Tragizam osuđenog naroda na osvetu Kosova i naroda pod istragom u romanu iznosi muftija Muradefendija.

Kad je Dvadeset i pete još predsjednik vlade zvanično obavijestio Krunu da je Kosovo osvećeno, mislili smo da je kraj bratskoj mržnji i nepovjerenju, ali niko se nije držao toga i mi smo i dalje ostali u istom podređenom položaju i bez svoje nacije, iako mi po svoj prilici na Kosovu nismo ni učestvovali, ili bar nismo na protivničkoj strani, ali neki više vole da se drže polupismenih maštanja nego da pogledaju istorijskoj istini u oči, i  ne uzimaju baš nimalo u obzir šta smo mi sve pretrpjeli, sa istoka i sa zapada, prije dolaska Turaka, jer to nije bila vjerska netolerancija nego pravi pravcati rat za istrebljenje, inspirisan i sa istoka i sa zapada, iako iste rase  istog jezika.[73]

Šaćirovo kopanje po starim grobljima i proučavanje stećaka ,  nadgrobnih spomenika naroda čiji je tragizam uslovljen ovim negacijama i osporavanjem  njegovog nacionalnog identiteta, je zapravo nastojanje trezvenog intelektualca da rekonstruiše i oživi sjećanje na bogumile, dobre i plemenite  Bošnjane kao narod bogate historije, kulture i tradicije koji je imao svoju državu još u srednjem vijeku na prostorima današnje Bosne.

 

 ŠAĆIR I RELIGIJA

                                                        On ide daleko u razmiščjanjima

                                                        i izlazi iz vjere i upada u ćufur

 

Šaćirova obuzetost ideologijom, pisanjem, umjetnošću, je na fonu materijalističkog poimanja svijeta, događaja i ljudi, što ga je odvajalo od religije. Kao gimnazijalac on je u Mostaru izučavao vjerske sadržaje što ga je trebalo pripremiti i usmjeriti na put revnosnog zagovornika i sljedbenika islamske vjere. Međutim, njegovo istraživanje  crkvišta i stećaka  profiliralo ga je kao panslavistu i južnoslavenskog nacionalistu materijalističkih shvatanja,  smatrajući religiju smetnjom  civilizacijskom  napretku i razlogom brojnih razdora i nesporazuma među ljudima i narodima. A sve jedno bratstvo, jedna krv, i dok se ne uništi religija, neće se uništiti mržnja! Kako je to drugdje sve zaboravljeno:svako ispovijeda svoje, ali ko dirne u njihovu zemlju, svi su jedno.[74]

On proziva sve tri velike religije kao inspiratore mržnje i sukoba među ljudima, dajući nauci  apsolutni  primat  u životu savremenog čovjeka.

Ne shvatam. Tri religije, tri velike religije i to vijekovima međusobno zavađene, krvno zavađene. Danas kad ih je nauka tako nemilosrdno očerupala i očupala, ostalo je od njih sve tri tako malo, da bi jedva bile dovoljne da sve skupa sastave jednu poštenu, i to ako bi mogle od tih ostataka da sastave jednu, koja bi se mogla nekako održati na nogama.[75]

Ova odbojnost spram  religije, i materijalizam i ateizam svrstavaju intelektualca Šaćira u komuniste, partizane, kojima je religja stajala na put, kako su oni razumjeli, afirmacije bratstva i jedinstva i sveopšteg  progresa  komunističkog i ateističkog  južnoslavenskog društva.

Ponesen mladalačkim revolucionarnim idealima Šaćir nedvosmisleno ustaje protiv religije, koju, po njegovom mišljenju, treba uništiti  kao smetnju izgradnje novog društvenog južnoslavenskog  poretka.  Jedino čemu se Šaćir klanjao bila je priroda u kojoj je rado proučavao njene  znamenitosti i tajnovitosti. U tom smislu on je izraziti panteist i materijalist koji u velikim jednobožačkim religijama kao mladić koji promišlja ne nalazi mogućnosti za svoju ideologiju. Kao mostarski gimnazijalac, kada je u njemu  buknula ljubav prema Mejri, on će se zaklinjati da će ostati vjeran  svom idealu i njoj. Dakle, nema njegove pobožnosti ni u zakletvama što je bio običajni, ako ne i vjerski, manir doba u kome je živio.

Šaćir smatra da se čovjek okreće religiji zbog orhetipskog straha iz sopstvene nemoći i tragizma neumitne prolaznosti života  starosti i smrti.

Eto na  čemu se držala religija. Ni na obmani. Ni na bogu. Ni na sujevjerju. Držala se na nečemu mnogo jačem, nečemu mnogo stvarnijem, opipljivijem, na nemoći čovjeka na zemlji, na prolaznosti života, na sićušnosti čovjeka, koji sa snagom crva ništa nije mogao da učini ni protiv prolaznosti, ni protiv starosti ni protiv onoga kako se starost neminovno završava. Lako bi bilo raskrstiti sa bogom, da se moglo naći lijeka starosti. Vijekovima.[76]

U svojoj naučno-materijalističkoj predanosti pisac i mislilac Šaćir će zaključiti da savremena civilizacija sve manje počiva na bogu, a sve više na čovjeku.

U Šaćirovoj viziji njegova žena klanja namaz u polju okrenuta zapadu, što simbolično predstavlja njegovu okrenutost i posvećenost evropskim,  a ne  istočnjačko-turskim kulturološkim  i vjerskim vrijednostima. Šaćirova zamisao  svoje  žene koja se moli bogu u prirodi može biti i njegova slavenska vezanost za bogumilsku vjeru za čijim je ostacima uporno tragao i proučavao ih. Ta okrenutost žene zapadu usred molitve  u Šaćirovoj predstavi jeste i prkos i protest upućen Turcima kao osvajaču južnoslavenskih zemalja.

U jednom razgovoru sa ženom Mačom, kojoj daje primat nad božjim poslanicima, Šaćirov ateizam evoluira do bogohuljenja:

 Tako mi svega, doduše svega to je kod mene ništa, ja se ne šalim, doista je ona (Mača) od proroka Zekirije, a možda je prorok Zekirija priča kao i ona o Ibrahimu. Ostavi se Šaćire, ovo ti je sve, ovo ti je jedina šansa, druge  nema, zar da vjerujem da je istina Ibrahim, paranoik, ništa drugo, časti mi paranoik, da bi dokazao svoju odanost i svoju zahvalnost tražio mu bog neku žrtvu i on zakolje sto ovaca, a bog kaže da je to malo ” Nije ti to Ibrahime najmilije”, onda Ibrahim zakolje sto volova, “Nije ti ni to”, te opet zakolje ali sad mnogo više stoke a bog opet kaže :”Nije ti to Ibrahime najmilije”, I tada Ibrahim povede svoga sina Ismaila, “Hajdemo malo da prošetamo, Ismaile”, a ispod haljine je sakrio veliki oštar nož, – ako nije bolest razorila kod ovog čovjeka centralni nervni system, šta drugo, nespavanje, I vječite molitve, I nespavanje, iscrpljivanje I naprezanje, ništa nije logičnije nego ovo, jer cilj svake bolesti je navođenje na zlo, bilo kojim putom, u ovom slučaju to izvrtanje predstava kod čovjeka, hipnotisanje svijesti kod čovjeka, ništa, samo bolest, čovjek i to ti je sve – a onda mu je poslao ono jagnje i otada se kolje kao kurban jagnje, samo bolest, ništa drugo, samo čovjek i to je sve, istina ti je Mača ova, ne Ismail i ne Ibrahim, i ne vrela pustinja uopšte, nego hladan ljudski razum.[77]

Bogohulni Šaćir isuviše smjelo ustaje protiv osnovnih islamskih postulata, zagovarajući racionalistički a ne religiozni ljudski rezon. Iz pozicije vjere i vjernika zbog ovakvih njegovih  incidentnih i uvredljivih blasfemičnih  prestupa, autor djela  bi svakako naišao na oštru kritiku i osudu. Međutim, u romanu su izrečene u pojedinim njegovim dijelovima i apologetske misli o islamskoj vjeri i najodabranijem Božjem Poslaniku Muhamedu u shvatanjima  Obarde na primjer, što se opet može uzeti i razumjeti kao piščev rezon i stav.

Zagovornici slobode umjetničkog izražavanja  ne poznaju ograde, niti zabranjene sfere i tabue kojim bi se dala sputati piščeva sloboda, kreacija i umjetničko nadahnuće.

Kao zagovornik  hladnog racionalizma, a ne vrelog vjerskog zanosa, Šaćir iznosi svoje ideje u  svom životnom romanu pod naslovom Selman i u dijalogu o tematici romana koji vodi sa Selimefendijom.

  • Koncepcija mi je dobra, napredna, korisna za moj narod, za svijet, za čovjeka…Sve je sračunato na to kako je uvijek ljudski rad, odnosno ljudski um pobjeđivao, u svakom vremenu kod onih koji su ga više imali, one koji su se manje služili njime ili ga zapostavljali, ili okivali
  • A zar ne Alah na čijoj je strani bio?
  • To baš. I kod Osmanlija, to nije bio Alah nego je više ljudskog uma bilo tada kod njih, nego kod drugih, više slobode ljudskog uma nego kod drugih.[78]

Kritički odnos prema ulozi religije, koju razumije kao smetnju čovjekovom sveukupnom progresu, Šaćir zadržava i razrađuje i kada je u pitanju hriščanstvo i Isus Hrist. Poimanje hrišćanstva iz perspktive opet jedne žene, Ruzmarinke, je zapravo i Šaćirovo poimanje ove velike svjetske religije.

Nastavlja ona dalje, a Šaćir željno sluša, da vidimo šta ova od svega ima da kaže, jer je znao sve to, da je prorok (misli se na Isusa), da je umjetnik, da je hypnotizer, da je demagog, da je filozof, da je revolucionar, da je paranoik, da je božji sin, da je bog, da je varalica, da je političar, da nikad nije ni postojao nego da je izmišljen, nije samo rečeno da je nacionalist ili  seksualni manijak, ali je on imao svoje sopstveno mišljenje(…) Bolest je to, i to je sve, i upereno je protiv čovjeka a ne za čovjeka, kako je on to u početku mislio, i ono ko te udari po jednom obrazu, ,okreni mu drugi, takva je to vrsta bolesti da je neki centar u zdravom mozgu povrijeđen ili je obolio, a posljedica je osjećanje i predstava fiktivnog svijeta, svijeta koji ne postoji (…)  kad ga na suđenju pitaju gdje mi je Bog, iako on zna dobro da je ovo odlučujuće pitanje i odlučujući odgovor, on odgovara, opet ono što nije u njegovom interesu i što će ga sigurno pokositi, mada nije uvjeren u to: Eno ga onamo iza onog oblaka, što ubjeđenje svakako nije moglo biti, ali privid da.[79]

Negiranjem  Hrista i njegove misije na zemlji potvrđuje Šaćirovu okrenutost i posvećenost materijalističkom  i  naučnom shvatanju svijeta i čovjeka, koga religija, po njegovom mišljenju, samo sputava i ograničava na putu saznanja istine. Zanesen svojim idealima i materijalizmom, on je podjednako kritičan i prema islamu i prema hrišćanstvu, jasno ih negirajući:  Musliman, hrišćanin – ne postoji. Postoji  samo čovjek, samo tijelo, šaka prirode, komad materije što se hrani i raspada i truhne i – ništa više.[80]

U romanu je značajan prostor posvećen religijama i vjerskim raspravama u kojima imamo oprečne  stavove  po pitanjima svrsishodnosti, uspona, stagniranju i  propasti pojedinih vjera.

Ove rasprave su posebno prisutne u redovima partizanske čete koju čine borci intelektualci: Obarda, Slobo, Aziz, Lipovac, Anica i drugi, koji se često u svojim dijalozima prisjećaju tajanstvenog Šaćira.

 

 ŠAĆIR I HUDAM

                                                       On sa hudamom  ide,

                                                                     nevidljiv i on kao hudam

 

Šaćir je u svom nastojanju da sazna istinu osim proučavanja objektivnog svijeta frojdovski ponirao u skrivene sfere čovjekovog bića. U tom spiritualističkom na momente odvajanju od ovozemaljske  stvarnost i prati ga misteriozno biće hudam.[81]  Mitsko biće hudam koje prati Šaćira u traganjima za spoznajom je arhetip čovjekove ograničenosti i nemoći spram natprirodnih božanskih  moći. Čovjekova nemoć i očaj pred vječitom zagonetkom  i misterijom prirode i Boga, guraju ga u naručje džina, uz čiju pomoć upuštajući se u okultizam, nastoji pronaći rješenje i šifru vječite tajne o svrsishodnosti  čovjekovog progonstva na Zemlju i neumitnosti starenja i smrti kao velike nerješive tajne za čovjeka. U islamskoj kulturi hudam znači pomagač u nekakvom duhovnom spiritualističkom obredu. Vjeruje se das u hudami nevidljiva bića koja pomažu ljudima pri magijskim obredima. Šaćira prati hudam, mračna strana njegove egzistencije, na putu saznanja isto kao što doktora Fausta prati  i pomaže mu sotona  Mefisto u nastojanju da prevaziđe ljudsku ograničenost na putu saznanja. Faust  teži da dospije do kosmičkih daljina jer je prevazišao zemaljsko iskustvo koje više ne može da zainteresira  njegov intelekt. On nije uspavani duh, nego dinamičan,  prodoran i  radoznao intelektualac, koji teži da sazna i iskusi suštinu nebeskih zakona i harmoniju misterioznog  kosmosa. Učenom Faustu je dosadio kabinet prepun prašnjivih knjiga, pa se odlučio na avanturizam saznanja nebeskih visina, potpisujući pakt i sa samim đavolom koji će ga na tom putu saznanja vjerno pratiti.

Šaćirov intelekt i nemiran duh istraživača čovjekove egzistencije odvešće ga i u sfere okultizma,spiritualizma, misticizma, sanjarenja, podsvijesti. Njegov pratilac  i pomagač  hudam samo će još više mistifikovati čudaka i  ludova Šaćira, što je tema dijaloga Lipovca i Aziza:

  • Je li tačno da Šaćir ima hudama?
  • Ja ne vjerujem u to.
  • Kažu da ni on nije vjerovao, ali eto uspio je da g a nađe…
  • Kad bi on imao hudama, to bi bilo više nego da je dobio ovaj rat…Kakav rat, ratovi dolaze i prolaze, a istine žive hiljadama godina.

– Ja sam čuo da on sa hudamom  ide, nevidljiv i on kao hudam, od ratišta do ratišta, od zemlje do zemlje, i u podzemlja se spuštao i na nebesa sama odlazi i da mu hudam omogućuje sve to da vidi i sazna.[82]

Šaćirovo spuštanje pod zemlju podsjeća na Danteovo fiktivno putovanje kroz zagrobni život. Na tom putovanju i Dante ima pratioce: kroz Pakao i Čistilište njegov vodič je pjesnik Vergilije, dok ga kroz Raj vodi njegova voljena Beatriče.

Šaćirovo mistično i spiritualno penjanje na nebesa liči na Faustovu zagledanost u kosmička prostranstva koja je želio da dokuči, sazna, iskusi.

Mistifikaciji Šaćirovog lika doprinose i sumnje u njegovo stvarno postojanje koje iznosi Aziz: Ne postoji ni Šaćir, ni Glogovik, ni ti Aspekti njegovi…na šta se javlja nečiji glas iz društva: Šaćir postoji. Ja  sam razgovarao s njim, to je crn čovjek, visok i asimetrična lica, a što se tiče hudama, to ne znam. Pojavio se jednom i tragao je za nekim dokumentima u biblioteci i tada sam ga video.[83]

Misteriozni, crni,mračni i zamišljeni čudak Šaćir će se tajanstveno pretvoriti u pepeo poslije smrti o čemu govori Obarda, lik na koga je Šaćir sve više ličio kako je i sam tvrdio: Šaćir- to je sad samo pepeo.[84]

Šaćirovo pretvaranje u pepeo omogućiće njegovo ponovno rađanje i novu egzistenciju poput mitske ptice feniks, koja se rađa iz pepele. U ovoj metaforičko-simboličnoj korelaciji pisac Abdagić je i dao naslov romanu  Feniks. Šaćirov saznajni i iskustveni put završava se starošću u kojoj čovjek sublimira i apsolvira sva znanja i u toj dobi on je najracionalniji, najtrezveniji, pa se starost može razumjeti ne kao završna faza čovjekovog propadanja i skončanja, već kao faza njegove nove  iskusnije i mudrije egzistencije u simboličnom podizanju iz pepela. Obarda, lik koji proglašava Šaćira mrtvom bezvrijednom gomilom pepela, takođe se pretvara u pepeo, što može biti piščeva zamisao da Šaćirova egzistencija prelazi u egzistenciju Obarde, poslije čije propasti,  nastavlja egzistenciju u liku  Omaru.

Ovim modernističkim umjetničkim postupkom pisac je želio da istakne vrijednost i neuništivost Šaćirove ideje u traganju za istinom. U tom smislu on svom junaku obezbjeđuje mitsku besmrtnost, pošto njegova smrt i pepeo u koji se pretvara i iz kojeg se ponovo rađa, predstavlja samo jednu njegovu prelaznu fazu ka novoj transformaciji vizije koja nastavlja kontinuitet trajanja njegove misionarske ideje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 ŠAĆIR  U NOVOJ, DRUGOJ JUGOSLAVIJI

                                                   

                                                 Djecu će nam odvojiti od nas,

                                            a žene će ići otkrivena lica

 

Ideje  jugoslavenstva,  bratstva i  jedinstva, oslobođenje od tuđinske vlasti i društveni progres, koji je novi poredak trebao obezbijediti, su oni razlozi zbog kojih je Šaćir izišao iz duhovnog samozatočeništva u mračnoj Junan-kuli i priključio se partizanskoj četi. Njegove ideje  pisac transponuje  preko drugih likova nosioca i nasljednika Šaćirovog identiteta i ideja u čijim egzistencijama ona nastavlja svoju misiju obnavljen iz pepela i sav je satkan od lelujavih alegorijskih, misaonih, metaforičkih kontura i iluzija.. I u novom poretku u kome bi on trebao doživjeti počasti intelektualca čije su  ideje ,za koje je robijao, pobjedile Šaćir ostaje mističan tragalac za istinom  i na momente je zapadao u halucinantna stanja, snoviđenja, spiritulizam.

Poslije drugog svjetskog rata, komunističke revolucije i oslobođenja nove vlasti u Glogoviku sprovode agrarnu reformu  i eksproprijaciju oduzimajući velikašima imanja pod parolom: zemlja seljacima. Rušidefendija, Šaćirov brat, doživljava ekonomski krah. Ta vlast, kojoj  je samo simbolično pripadao i Šaćir, oduzima mu imovinu, ali on se iz svoje gordosti ne obraća bratu za pomoć. On  mu samo šalje pismo kojim ga opominje da se zauzme za porodičnu Junan kulu, kako bi je izuzeli iz eksproprijacije, podsjećajući ga da će mu kula opet zatrebati. Rušid efendija se prisjeća raskošnog života u Beogradu uz kocku, alkohol, društvo lijepe djevojke Žane, koju je Šaćir ponizio ostavivši je a Rušid oženio. Rušidova slava je prošlost, on je ostario i živi u oskudici u pustom selu Suštine.

Šaćir se ne sveti Gavru za njegove represalije, pokazujući time da je njegova misaonost i duhovnost zaokupljena višim egzistencijalnim pitanjima, a ne karikaturom banalnog i brutalnog Gavra. Vlast pokazuje svu osionost i osvetoljubivost prema pobijeđenoj građanskoj klasi oduzimajući joj imovinu i likvidirajući pojedine njene pripadnike.

Doba Druge Jugoslavije opet  neće Bošnjacima donijeti nikakav komfor u pogledu ostvarivanja njihovih nacionalnih, vjerskih i kulturnih prava, pa su neminovne bile seobe u Tursku, čiju su krivicu okajavali i u novijoj historiji koncem mračnog XX stoljeća. Šaćir traga za razlozima zaostajanja svojih sunarodnika u odnosu na druge evropske narode i zaključuje da su  uzroci u njihovoj viševjekovnoj udobnoj poziciji nerada, divana i lagodnog života u vrijeme turske vladavine. Nova nevolja i strijepnja se nadvila nad Glogovikom, o čemu se panično ćaskalo u Zifaginoj kahvi.

I opet su sjedili i pušili, ćutali dugo i kroz duhanski dim u mislima zalazili u prošlost, vraćali se iz nje, i protiv svoje volje, za čas sagledavali ono što ih okružuje i što je bilo stvarnost, a onda brzo bježali od tih pomisli i opet u daleke dane na kojima su se zaustavljali, uzdisali teško i mahali glavom u nevjerici, šta se čini od svijeta, je li moguće, zar da ovoliko preturimo preko glave, za samo pedeset godina kao oni prije nas za pet stotina, i zašto baš mi poslije pet stotina godina, poslije hiljada godina, zašto baš mi da budemo ti preko čijih se leđa prelomi sve što je čovjekovo od postanka: vjera i svojina? Djecu će nam odvojiti od nas, a žene će ići otkrivena lica  i izgubiće obraz i sram, šta sve nećemo dočekati.[85]

U obnovljenoj Zifaginoj kahvi koja je porušena bila u ratu, vodili su se važni bošnjački razgovori. Kahva je njihov jedini nacionalni kulturni institut, sudnica, akademija na kojoj se pažljivo i mudro vode polemike, bolno hronološki bilježeći događaje nacionalnog posrnuća, tu se boluje nostalgija za Turskom i sultanom i obrazlažu teze o mogućnostima opstanka naroda pod istragom i prijetnjom osvete Kosova nad njim.  Ni da umremo i nestanemo konačno, eto nije nam dato, nego najprije da izdržimo i ovo, pa tek onda[86], čuli su se glasovi uznemirenih ljudi iz Zifagine kahve. Šaćirova vizija od početka je suprotstavljena viziji Zifagine kahve, međutim u pojedinim momentima naleta njegovog bijesa i razočaranjima kao i zrelog promišljanja nacionalnog pitanja Bošnjaka, njegove teze se prožimaju i podudaraju sa tezama iz Zifagine kahve azila i akademije zabrinutih za svoju egzistenciju, tragičnih i od Turaka ostavljenih nemoćnih Bošnjaka, naroda pod istragom. Njegovo promišljanje, koje je na momente slično ostalim razmišljanjima, ne da se uokviriti u kahvenske okvire zabrinutih, nacionalno svjesnih, ali ipak manje obrazovanih ljudi od njega, što priznaje iskusni nizam Zejnil čauš:  Šaćire, ti uvijek raniš za jednu ideju i za jednu epohu.[87]

I pored te njegove vizionarske dimenzije Zifagina kahva u Šaćiru ipak vidi promašenost i tragizam namučenog i nesretnog čovjeka opsjednutog panslavizmom. Selimefendija mu prebacuje :  I Srbistan ti je bio ideal, pa vidiš šta se desilo s tobom.[88]

Šaćirova duhovna fizionomija satkana od lelujave misaonosti, je originalna i nije slična ni jednoj drugoj u romanu Feniks. On sokratovskom mudrošću promišlja o fenomenu nesreće: Ne postoji nesreća! Ništa nisam izgubio od života. Svaku nesreću treba smatrati za izuzetnu okolnost, za povlasticu sudbine, za preimućstvo pred drugima, za dodjelu plemstva.[89]

 

PISAC  U KANDŽAMA BEŠTIJE

                                                                   Glavni junak mog romana

                                                                   je ljudska misao

 

Šaćir predugo piše svoj roman o Selmanu, koji je neka vrsta njegovog duhovnog dnevnika. U razgovoru sa prepredenim Selimefendijom, čovjekom za sva vremena i sve zakone i vladare, Šaćir kaže da je glavni junak njegovog romana ljudska misao, što nadilazi ograničenost figure lika Selmana. Abdagićev lik Šaćir i Šaćirov lik Selman su na isti način osmišljeni. I jedan i drugi su više simbol čovjekove intelektualne misli, nego fizička stvarna pojavnost. Abdagićev lik pisac Šaćir je antropomorfizacija piščeve ideje o intelektualcu i njegove složene misaonosti, što se može razumjeti kao piščeva poetička potreba za osmišljavanjem ideje u fiziomnosti stvarne materijalne egzistencije, koja praktično misli i djela kao i ostali likovi u složenoj  strukturi romana Feniks. Junaku Selmanu kao da je dosadilo traganje i ronjenje po sferama stvarnog i nestvarnog i sada je došlo vrijeme da se odmori i posveti se stvarnom životu i ljubavi.

U novom stanju svoje egzistencije i ambijentu ograničenosti i skučenosti zagonetni i tajanstveni Šaćir živi krajnje skromnim životom pisca.

Namještaja nekog sad i nemam niti bi imala šta da radi tu ženska ruka: jedan kauč kao najvažnije, jedan sto, jedna peć  u dnu sobe stalaža sa knjigama, knjige razbacane svud po sobi, po stolu, pod krevetom, na policama. I taj radio. Soba je u obliku pravougaonika, neudobna i nedovoljno svijetla. nema ništa. Samo ja, samo ovo snage što sa mnom ima. Snovima se bavim, tačno znam njihovu suštinu.[90]

Šaćir sklon misticizmu tačno u ponoć uzima knjigu da čita, odlaže je i čuje glas beštije koji ga optužuje da je pokušao atentat  na Predsjednika Republike. U mučnom dijalogu pisca Adama koji prdstavlja pisca Šaćira,  glas  beštije  ga osuđuje  govori mu da će on sam izvršiti samoubistvo. Adam  je uplašen ovim strašnim dijalogom sa beštijom glasovima koji ga dovode na ivicu ludila. Odlazi u policiju kod inspektora pravdajući se da je potpuno nevin i da nema pojma o spremanju atentata na Predsjednika i da ne pripada  nikakvoj  tajnoj organizaciji za šta ga optužuje glas beštije a inspektor ga nastoji smiriti.

– Inspektore, uvjeravam va s das am potpuno nevin u stvarima za koje me optužujete…Nemam pojma no o kakvom spremanju atentata na predsjednika Republike…Ni o kakvoj tajnoj organizaciji… Uvjeravam vas inspektore… ne znam ni za kakav atentat, niti je to na mom nivou…

– Čovječe, niko vas ne optužuje da ste vi učestvovali u takvoj zavjeri. ja prvi put od vas čujem da se takva zavjera spremala.

Znate, ja ću vas uvjeriti u to. Ja nisam politička naivčina, iako mi to nije struka.

Nije potrebno. Molim vas nije potrebno. Niko vas ne optužuje ni za šta…Možete biti mirni potpuno… Mi imamo o vama najbolje podatke.

Adam nema mira, njega glasovi duhova uznemiravaju u noćima, optužujući ga i govoreći mu da će se sam ubiti. Poslije ponovne posjete inspektoru, ovaj mu je predložio da treba da se obrati psihijatru: Kako bi bilo da vi odete kod psihijatra? Nemojte to da shvatite tragično, takvo je naše vrijeme. Svi mi idemo. Mi koji aktivno učestvujemo u ovom savremenom životu. I ja.

Uzaludna su Adamova nastojanja da inspektoru dokaže da je normalan čovjek i da mu se samo javljaju glasovi koji ga proganjaju i optužuju.

On (duh) može mene da drmne usred sna, on može da izazove kočenje pojedinih organa kod mene. Ruke, noge, srca i ako hoće…Pa ja čitave noći ne spavam… pa ja sam pijan poslije svake noći… umorniji poslije spavanja nego prije spavanja… Inspektore, samo nasljedni zločinac

Budite potpuno mirni(…) Vi uživate zaštitu zakona kao i svaki drugi građanin… no, jeste li sad mirni?

Pa uzalud… kad vi nećete da vjerujete

Adam je sve uzbuđeniji, halucinacije se pojačavaju, glasovi sve češći i oštriji u osudama. Asocijacima on nastoji da odgonetne ko stoji iza ovih glasova, ko mu šalje utvare da ga  noćima iscrpljuju  čereče.

Niko drugi nego Gavro… On je uvijek bio mašice u rukama drugih…

Glas-Bulazniš Adame… Kakav Gavro, ostavi mrtve na miru. Ih sve si zaboravio. Tragedija. Pa to je pomračenje uma. Ti si kriv što je stradao Sima, jer ti sig a uvukao u organizaciju… iako si ti, valja reći, protjeran u jemen, a on nije… Ali koje je gore, Adame?…Tebe niko nije tukao kao Simu, ali trebalo je još u pustinji da budeš, pod vrelim suncem, isto to, nadali smo se da ćeš biti isto to, ali eto ti si to postigao na drugi način… Sima je umro, ali eto ostao si ti…Ti si sad Sima Adame, on produžuje život u tebi…Sve si zaboravio, Adame…Žao mi te je Adame, kako da ti pomognem? Ima načina, ima načina, ali ti nećeš da poslušaš, više voliš da izmišljaš  i da zalaziš u stvari koje te se ne tiču… Ima načina, Adame, ubij se, Adame, oslobodi se tvog ljudskog uma, ali konačno, Adame, i onda ćeš konačno biti Slobodan… Zauvijek, Adame…[91]

Unezvjeren i rastrojen pisac Adam tragajući za uzrokom progona i osuđujućih glasova odgovore traži  i u sjedištu vladajuće stranke, smatrajući da njegova nesreća i optužbe možda kreću iz ovog centra moći. On misli da ga proganja njihova tajna organizacija, jer on ne razmišlja kao oni iz vladajuće stranke. Međutim, ni na toj adresi on ne nalazi odgovor, već dobija savjet da se obrati ljekaru. Praćen stalnim nagovaranjem od strane Glasa da prizna da je spremao atentat na Predsjednika Republike  uz stalno imperativno obraćanje  Ubij se Adame, on pomišlja da je možda lijek da prestane sa pisanjem i da se odrekne svega što je do sad napisao. Međutim, Glas mu kaže da je dockan, jer je on mnogo napisao i ciljao je pravo u srca ljudi, pa zato i on cilja u njegovo srce.

Pisac Adam uporno piše i njegova djela se objavljuju u velikim tiražima. U njegovu sobu sa uperenim revolverom upada urednik izdavača koji objavljuje njegove knjige  traži mu ostale rukopise. Urednik dolazi Adamu naoružan ne sa ciljem da ga  opljačka ili ubije, već zbog straha smatrajući da ima posla sa ludakom. Urednik nastoji da ga nagovori da ne piše mnogo, jer se u savremenom svijetu sve kontrolira pa i ljudska misao. Sugerira mu da je bolje da se okani svijeta đavola i da se vrati običnom  životu i uživanjima običnih ljudi. Ovaj ljudski pristup Urednika je ljudski i iskren odnos prema čovjeku sa kojim saosjeća  žali ga.

Najzad  Adam odlazi kod psihijatra. On mu kaže da boluje od paranoje i preporučuje  mu da legne u bolnicu, što Adam odbija. Vi ste težak bolesnik i vama treba pomoći, glasila je dijagnoza.[92]

Na rubu duševnog rastrojstva Adam ponovo odlazi u policiju i kaže inspektoru: Ja sam organizovao atentat na Predsjednika Republike.

Nemojte da nas mučite, molim vas…Koliko smo puta bili u vašoj sobi dosad…koliko smo puta dežurali u vašem dvorištu, u vašoj ulici… ostavite se vi…Prisluškivali na vašim vratima…I nikad ništa…nikakva glasa…Sve je to samo u vašoj glavi…[93]

Inspektor ljutito odbija Adama, govoreći mu da nije kriv pred zakonom i da treba da se obrati psihijatru .

Na kraju ovog Adamove nesretne avanture sa beštijom, Glas mu se obraća i otkriva mu da su njegove nevolje u umjetničkom traganju za tajnim, zabranjenim regionima u koje ga odvodi pisanje i radoznalost umjetnika za misterioznim sferama  koje su nedokučive za ljudsku ograničenost. Hoćeš ti umjetnost! Hoćeš ti da letiš u nepoznate, u zaboravljene regione. Adame, šta te se tiču zabranjeni regioni, hoćeš ti da zabadaš nos u stvari koje te se ne tiču, da otkrivaš…[94]

Jasno je da pisac  Adam predstavlja pisca Šaćira, a pisac Šaćir pisca Abdagića kome su se zbog raznih represalija od strane režima pričinjavale sjenke ljudi koji ga proganjaju kao nepravedno optuženog bivšeg sumnnjivog revolucionara i poznatog intelektualca. Pisanje i umjetnost je medijum u kome je Šaćir tražio utočište i bjekstvo od teške stvarnosti, ali njegovo traganje po nepoznatim predjelima kamo ga je pisanje odvelo, je opasno po čovjeka i na tom putu ga prati  džin hudam govoreći mu da je njegova saznajna moć ograničena. Kad su se njegovi ideali ostvarili i kad je mogao slobodno da piše i objavljuje došla je nova nepremostiva prirodna sila: starost. U dramatičnom hudamovom poigravanju  u Šaćirovoj sobi, virenju iza knjiga, skakutanju po stolu, ispod kreveta, nestajanju i pojavljivanju,  pisac nam daje viziju nemoći Šaćirovog ograničenog ljudskog duha u faustovskom nastojanju da preskoči zid dometa ljudskog saznaja  i da otkrije šta se nalazi iza zida u čije okove je tragično utamničena ljudska misao i moć. U toj sferi on je nemoćan i ograničen, jer to nije dato čovjeku da sazna, već nevidljivom suverenu. Šaćirova tragalačka upornost odvela ga je daleko i odvojila od realnog pojavnog svijeta u kome je mogao postići mnogo da je na vrijeme posjedovao samosvijest o sopstvenoj ograničenosti, što bi ga poštedjelo opasnih daljina i visina za čovjeka nedokučivih. Starost kao nepremostivi zid i sila koja dolazi od prirode, je novo Šaćirovo iskustvo u kome će možda naći odgovore na svoja pitanja o čovjeku i utočište za svoje  biće.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 ŠAĆIR I OBJAVA

                                                                 Najveća je istina u tome

                                                                 da ne treba tragati za istinom

 

Prije Objave Šaćira će hudam spustitu u had i na tom danteovskom putovanju  zagrobnim svijetom steći će još jedno iskustvo i spoznati svakojaka čudesa i raznovrsne stanovnike sa kojima druguje, razgovara, analizira ih. Izlazak iz hada potpomognut  je suncem i glasom koji mu savjetuje da zatvori oči ,jer je na red penjanje na nebesa koja su obasjana  suncem od kojega čovjek može oslijepiti ukoliko ne zatvori oči. Glas Šaćiru saopštava da je hudam samo njegovo trčkaralo i sluga. Šaćirov duh izlazi iz tijela koje ostavlja Zejnilčaušu na čuvanje i odlazi na čudesna putovanja svijetom  na kojima se zadržava danima i ponovo se vraća .

Šaćir strada za ideju panslavizma ustajući protiv turske okupacije podmeće lagum pod pašin konak zbog čega biva izgnan u Jemen. Poslije oslobođenja od tuđina njegovu ideju bratstva Južnih Slavena  progutala je Kraljevina SHS,  zbog čega će se on u znak protesta simbolično samozatvoriti u Junan-kulu. Ratovanje, traganje za identitetom, bježanje od stvarnosti u spiritualizam, drugovanje sa hudamom, snoviđenja,  susret sa starošću,  spuštanje u had i penjanje na nebesa, učiniće ga izabranikom preko koga će njegov Bog obznaniti Objavu čovječanstvu. Bog je ljut na čovječanstvo koje koje je namjerno izmislilo vjere i razlike u vjerama kako bi se ljudi svađali,  što je suprotno Božjoj zamisli da se čovječanstvo objedini kao jedna vjera u jednoga. U dramatičnoj noći Bog se  Šaćiru se obraća glasom: Tako mi moje veličine sve ću učiniti hašar na zemlji, ne budete li odsad jedno,,I ako se ne svrstate pod jedno i ne priznate moje, a najprije ako ne priznate Šaćira, njega posljednjeg moga izabranika preko kojeg vam ovo objavih, posljednje,  preko koga ću vam i dalje objave slati…[95]

Šaćirovo mukotrpno traganje za istinom učinilo ga je izabranikom peko koga će Bog obznaniti Objavu. Znamo da je Šaćir ateist, materijalist i bogohulnik, okrenut traganju, nauci raznim meditacijama. Bog bira najbolje i najodanije ljude i njima povjerava poruke čovječanstvu. Zašto je onda takav  bogohulni Šaćir izabran od Boga kome povjerava Objavu?

A Šaćir nacionalist? A drugi Šaćir mistik?Jest bogami, nismo mi za sujevjerje, nego samo da se vjeruje u nas, u Gospodara tvog, a ne u nečiste sile i đavole. Pa Obarda, zar on, koji nije vjerovao ni u šta, ili vjerovao u sve, zar on nije najveći grješnik? A tek Planski? Sav crn, Šaćire, od grijehova. Šta misliš, kud će ti duša, Šaćire – ako ja ne odlučim drukčije, valja reći, ako ti sve to ne potreš jednim velikim djelom?[96]

Šaćirova grešnost i egzistencijalne transformacije na putu traganja za saznanjem, njegov natprosječan intelekt preporučili su ga za izabranika.

Ne trebaju mi srednji, Šaćire. Ni onda kad su bezgrešni. Pa ni plemeniti, ali siromašni umom.Treba nam onaj koji je griješio prema Gospodaru svom, ali koji je griješio mnogo, a takav sin na zemlji samo ti jedini, i, valj areći, koji je doživio ponovno rađanje, ali ovaj put svoje, pravo, samo si ti na Zemlji takav, Šaćire.[97]

Šaćir nacionalista se pretvorio u pepeo. On se pretvara u Obardu od koga takođe ostaje samo pepeo, kasnije u Omara, Planskog koji se takođe pretvara u pepeo. Šaćirova ideja traga za podesnim materijalnim zemaljskim bićem koje će je afirmirati i pronositi u određenom vremenu i prostoru.

Susret sa njegovim Bogom je posljednja faza u traganju za istinom i mogućnosti  izbavljenja iz zabluda koje su ga odvodile u razne sfere realnog i irealnog, racionalnog  iracionalnog, spiritualnog, magijskog, proslavljao Ilinden sa ustanicima, a ne bajrame. Tako mi moje moći ja ne pravim razlike da li mi se neko klanja u šeširu, u kakvoj drugoj kapi ili gologlav, da li to čini sa tri prsta ili sa čitavom šakom, ni sa obijem rukama ispruženih dlanova meni…[98]

Bog ga uznosi na nebo gdje  upoznaje  nepregledna  zvjezdana savršena  prostranstva, u jednoj ruci drži Mjesec, u drugoj Sunce što je vrhunska božanska umjetnost i zaključuje da je svrha sveg božjeg stvaranja bila umjetnost i da je svrha čovjeka na Zemlji umjetnost. Šaćir je uplašen od moći, djela i lica Božjeg koje mu se pokazalo.

Na pitanje šta je istina odgovara mu Glas sa kojim vodi dijalog:

Najveća ti je istina u tome da ne tragaš za istinom[99].

– Samo je umjetnost prava istina.[100]

Mislim da su upravo religije i vjerovanja krivi za veliku zaostalost ljudi na Zemlji

Poreci što si rekao nesrećniče[101]:

Glas koji Šaćir čuje nastoji da  ga oslobodi razuma i potčini vjerovanju u Svesvijet Božanski. Glas insistira i stalno opominje Šaćira da se mane razuma i da bude poslušnik koji ne sumnja. Na kraju Glas razuma mu otkriva da su to zapravo samo Šaćirova priviđenja koja  su proizvela njegova duboka i uporna razmišljanja i da to zapravo ne postoji, već je to jedna velika obmana. Šaćirovo izbavljenje i triježnjenje od halucinantnih stanja predmet su posljednjeg poglavlja u romanu koje nosi simboličan naslov Izlazak.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 ŠAĆIROV IZLAZAK

 

Poslije dubokog promišljanja u svojoj sobi koje Šaćira odvodi u svijet mistike, spiritualizma, religije, spuštanja u had i uzdizanja u božanska nebeska prostranstva, on doživljava neki vid katarze i ponovo se vraća realnom svijetu. On vodi opušteni sasvim realan i konkrtetan dijalog sa svojom ženom Mejrom uidiličnom morskom ambijentu uživajuži na plaži, suncu i pijesku. Ovaj njihov razgovor liči na sve jednostavne lijepe Iinježne dijaloge supružnika.

Otriježnjeni Šaćir očekujući posjetu članova redakcije časopisa zapisuje u svoj dnevnik:
Nema nikakva Adama!Nema Sibila!Kakav Penbrok, to je doista samo halucinacija…To je možda samo neka forma, neki izraz kako bi se drukčije dalo neko stanje kod nas, kod mene… Nema nikakvih bogova. Sve je u meni.[102]

Šaćir se vraće materijalizmu, nauci i umjetnosti iz svijeta snoviđenja, magije, hudama, i halucinacija. Njegova samoća i traganja mu nisu donijela ništa, već ga vraćaju na početnu poziciju razuma i realnog objektivizma odakle se upustio u svojevrsnu duhovnu avanturu u traganjima u svojim traganjima za saznanjem onoga što je nesaznajno. Kao prosvjetljen razumom čovjek, on se oteo svim utvarama, beštijama, čudesima i  krajnje  i ljudski uzviknuo:
Zbogom snovi , zbogom sujevjerja svih vrsta[103]

Poslije zalaska u zabranjene sfere religioznog u kojima se Šaćir prikazuje kao izabranik od Boga čime se krši osnovni stub vjere islama, koja definira da je posljednju objavu čovječanstvu Bog obznanio preko Poslanika Muhameda a.s., Šaćir se vraća svom prvobitnom ateizmu. On čita Jevanđelja i Kur an ne da bi ih izučavao i doživljavao  kao vjerske knjige, već radi umjetničkog užitka. Za njega je religija prazna školjka, a umjetnost i nauka su sve.

Šaćir je izgubio ogromno vrijeme u svojim duhovnim avanturističkim traganjima i sada je kao već ostario čovjek zemljane boje u licu, guste ali progrušene kose , gustih brkova , ličio na svog brata Rušida.

Glasovi raznih utvara i beštija su utihnuli. Od raznolikih njegovih identitetskih transformacija ( bijedni četkar, Omar, Planski, Adam), ostao je Šaćir koji se vraća razumu trijumfujući nad utvarama Mrgudanom, Grbudanom i ostalim njegovom uobraziljom stvorenim fantazmogonijskim  predstavama.

Poslije dugotrajnog  Šaćirovog odsustva  iz  redakcije časopisa  on se vraća na mjesto urednika na opšte odobravanje saradnika i prijatelja. Među njima je i Joca, Šaćirov drug iz rata , koji mu je rekao: Pošao si od umjetnosti i eto vratio si se opet umjetnosti. nema ništa, to nam je sve, samo sam ja cijenio u tebi iskrenost tvog uvjerenja i tvoju strast za traganjem, za penjanjem, za dalje…[104]

Šaćir se na kraju susreće sa svojim ostarjelim, prezrivog pogleda i od pića oronulim bratom Rušidom, uz koga su bili svi drugi iz Glogovika: Dervišefendija ,Harunefendija, Nazifaga, junačina Vejsil, Selimefendija. Šaćir je želio da potre davnašnje nesporazume sa bratom, čiji su uzroci u različitim ideološkim pripadnostima. Podsjećajući Šaćira  da su bili oni u pravu kad su ostali vjerni Turskoj i kad je propadala, protiv koje se Šaćir borio, Dervišefendija kaže: Bi naše.[105]

Šaćirov doživljaj starosti na kraju je dat kao posebna egzistencijalna čovjekova vrhovna i finalna dimenzija kojoj se teži i za koju se živi kao mogućnosti sinteze čovjekovih ideala i traganja. Starost za Šaćira neće biti zadnja faza čovjekove nemoći na putu ka neumitnom skončanju, već mogućnost bića za pravom spoznajom svoje suštinske misije.

Iz  opasnih i tajanstvenih sfera, u koje ga je odvelo pomračenje uma, Šaćira u realni svijet vraća njegova stara ljubav-razum. Povratak misli, razumu i realnom, trijumf je Šaćira objektivnog ovozemaljskog  intelektualca materijaliste, nad Šaćirom uronulom  u mraku iracionalnih magijskih  sfera,  vođen  tajanstvenim glasovima hudama i raznih drugih utvara, sablasti, beštija, kojima  ga je predao u kandže  njegov intelektualni nemir koga svrbi čovjekova nemoć saznanja vječitih tajni. Svjetlost ljudske misli, razuma i spoznaje da je tajna mudrosti u čovjekovoj starosti, izvode Šaćira iz mističnih katakombi onostranog iracionalnog mračnog svijeta u svijet zemaljskog, racionalnog, materijalističkog , naučnog ,umjetničkog i  ljudskog.

Pisac Muhamed Abdagić iz različitih fiktivnih pozicija prati sudbinu svog junaka Šaćira, koga izvodi iz mraka halucinantnog, iracionalnog, besmislenog i demonskog, vraćajući mu dimenziju trezvenog i racionalnog umjetnika i intelektualca. Za razliku od sudbine svog junaka Šaćira, koga pisac izvodi iz mraka na svjetlost, komunistička ideologija koju je i sam stvarao, ostaviće Abdagića u  bolnom okajavanju grijehova krivca bez krivice čiji tragizam dolazi iz neistine izrečene u jednoj fusnoti i tamnorukog Rankovićevog škrabanja margina njegovih pisama u kojima je revolucionar bezuspješno tražio svoju rehabilitaciju od partijskih prvaka.

Potpunu  rehabilitaciju za života nije doživio, proganjan sjenkama nevidljivih tamnorukih moćnih ideoloških pisara jedne fusnote i ispisaninim Rankovićevim opaskama  na margina pisama, u kojima je od vlasti bezuspješno tražio svoju rehabilitaciju, učinilo ga je najvećim tragičarem u sandzačko-bošnjačkoj literaturi  druge polovine  XX stoljeća. Piscu Abdagiću    i  nebo je ostalo dužno,  kako je i on sam napisao u jednoj pjesmi definirajući složenost i tragizam svog položaja kao neshvaćenog  intelektualca, proganjanog i osuđivanog revolucionara i zabranjivanog pisca. Nadajmo se da će ovaj rad pokrenuti naučnu zainteresiranost  za čitanje, istraživanje, objavljivanje i valoriziranje obimne  Abdagićeve literarne ostavštine u rukopisu, koju  njegovi  rođaci  brižljivo  čuvaju u  porodičnoj  biblioteci.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] Muhamed Abdagić:Desetom kongresu SK BiH, pismo, neobjavljeni rukopis,21.11.1989.god.

[2] Muhamed Abdagić:Desetom kongresu SK BiH, pismo, neobjavljen rukopis, 21.11.1989.

[3] Muhamed Abdagić:Desetom kongresu SK BiH, pismo, neobjavljen  rukopis, 21.11.1989.

[4] Fehim Kajević: Progonilo me je strijeljanje i tragično osjećanje jedne uzaludnosti, intervju sa Muhamedom Abdagićem, revija Sandžak,1991.

[5] Dr Safet Bandžović:Muhamed Abdagić-in memoriam, Zbornik Sjenice; Mirko Ćuković: Službena izjava, neobjavljeni dokument; Muharem Durić: Ljudski je pogrešiti- priča o savesti, Politika, Beograd, 25.06.1986.godine.

[6] Nikola Petrović: Branioci Slobodana Jovanovića, Politika, Beograd, 25.05.1985.godine.

[7] Muhamed Abdagić: Umjetnost iskrivljivanja i prefarbavanja likova ;neobjavljeni članak

[8] Ismet Rebronja:Čovjek kome je i nebo ostalo dužno, Iza Moreno ,pogovor, Novi Pazar, 1993.god.

[9] Safet Bandžović: Između zaborava i povratka, Mak, br.4, Novi Pazar,1994.

[10] Adem Vrcić: Sandžak kao literarna inspiracija i pokretačka snaga Muhameda Abdagića, Zbornik Sjenice,broj 15-16/2004-2005.

[11] Stevan Tontić: Pjesnička objava Muhameda Abdagića, časopis Život, Sarajevo,1974.

[12] Abdagić , Muhamed, Feniks, I, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1971. godine., str 18.

[13] Abdagić, Feniks,18.

[14] Abdagić, Muhamed, Feniks, II, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1972. godine., str 4.

[15] Ibid, 18.

[16] Abdagić, Muhamed, Feniks, I, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1971. godine., str 19.

[17] Ibid, 20.

[18] Abdagić, Feniks, I, 21.

[19] Abdagić, Feniks, I, 21.

[20] Abdagić, Feniks, I, 21.

[21] Ibid, 23.

[22] Abdagić, Feniks, I, 24.

[23] Ibid.

[24] Ibid.

[25] Abdagić, Feniks, I, 25.

[26] Abdagić, Feniks, I, 26.

[27] Abdagić, Feniks, I, 42.

[28] Ibid, 43.

[29] Abdagić, Feniks, I, 43.

[30] Abdagić, Feniks, I, 43.

[31] Abdagić, Feniks, I, 45.

[32] Abdagić, Feniks, I, 43.

[33] Ibid, 47.

[34] Ibid.

[35] Ibid, 46.

[36] Abdagić, Feniks, I, 51.

[37] Abdagić, Feniks, I, 56.

[38] Abdagić, Feniks, I, 74.

[39] Ibid, 75.

[40] Ibid.

[41] Abdagić, Feniks, I, 45.

[42] Ibid, 50.

[43] Abdagić, Feniks, I, 51.

[44] Ibid,  50.

[45] Ibid, 75.

[46] Abdagić, Feniks, I, 76.

[47] Ibid, 77.

[48] Abdagić, Feniks, I, 78.

[49] Abdagić, Feniks, I, 125.

[50] Abdagić, Feniks, I, 111.

[51] Abdagić, Feniks, I, 133.

[52] Abdagić, Feniks, I, 204.

[53] Ibid, 181.

[54] Ibid, 228.

[55] Abdagić, Feniks, I, 279.

[56] Abdagić, Feniks, I, 32.

[57] Abdagić, Feniks, I, 42.

[58]Ibid.

[59] Ibid.

[60] Abdagić, Feniks, I, 279.

[61] Ibid, 280.

[62] Abdagić, Feniks, I, 43.

[63] Abdagić , Muhamed, Feniks, II, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1972. godine., str 98.

 

[64] Abdagić, Muhamed, Feniks, I, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1971. godine., str 337.

[65] Ibid, 337.

[66]  Abdagić, Muhamed, Feniks, I, 338.

 

[67] Abdagić , Muhamed, Feniks, II, 339.

[68] Abdagić, Muhamed, Feniks, II, 223/224.

[69] Selimović, Meša, Izabrana dela, Edicija, Beograd, 2010. str 213.

[70] www.bosnjaci.net

[71] www.bosnjaci.net

[72] Abdagić, Feniks,I,412.

[73] Ibid, 547.

[74] Abdagić, Feniks, I, 26.

[75] Ibid, 132.

[76] Abdagić, Feniks, I, 128.

[77] Abdagić, Feniks, I, 231.

[78] Ibid, 274.

[79] Abdagić, I, Feniks, 214.

[80] Ibid, 190.

[81] Hudam (ar.): poslušni džin(duh) u arapskoj magiji koji služi onome koji saziva džine.

 

[82] Abdagić, Feniks, I, 300.

[83] Ibid, 350.

[84] Ibid.

[85] Abdagić, Feniks, II, 125.

[86] Ibid, 98.

[87] Ibid, 133.

[88] Abdagić, Feniks, II, 169.

[89] Abdagić, Feniks, II, 133.

[90] Ibid, 221.

[91] Abdagić, Feniks, II, 223.

[92] Abdagić, Feniks, II, 282.

[93] Ibid, 295.

[94] Ibid, 308.

[95] Abdagić, Feniks, II, 412.

[96] Abdagić, Feniks, II, 528.

[97] Ibid.

[98] Ibid, 412.

[99] Ibid, 520.

[100] Abdagić, Feniks, II, 522.

[101] Ibid, 536.

[102] Abdagić, Feniks, II, 619.

[103] Ibid, 625.

[104] Abdagić, Feniks, II, 632.

[105] Ibid, 634.

Please follow and like us:
0