MILIKA PAVLOVIĆ „ZAVIČAJ – TRAJNA BOJA BIĆA I METAFORA SVIJETA“

Views:
18

Redžep Nurović, Djed Fehim i šestoprsti Hrusto, Almanah, Podgorica 2004

  1. Čime, odakle, na koji način krenuti u razmišljanja o “poeziji za veliku djecu” Redžepa Nurovića? Nije riječ o nedoumici. U pitanju je izbor smjera, nivoa, intenziteta, o izobilju podsticaja i mogućnosti koje su ovom poezijom ponuđene čitaocu za razmišljanje. Osmatrajte sa bilo koje tačke, usmjerite pažnju u kom želite pravcu, nećete pogriješiti ni zalutati.Uvijek ste na dobrom putu. Djed Fehim i Šestoprsti Hrusto su velika djeca? A Mejra, dobjegla “iz knjige o lanetu”, da ne pogine od zloga lovca, zar je ona “sitna pojava”? Hamizaga, Tetka Hata, Aziz-Ćoro, oni su takođe “velika djeca”. Ali i Mejra je – veličina.Pjesnik Nurović, tim “instrumentom” iz “knjige o lanetu”, mjeri dubinu ljudske tuge i bola, ljudske nesreće i svakakvih neljudskosti među ljudima. Mejra je ekran nevinosti, ogledalo pred licem bezumlja. Ovdje se može razmišljati isključivo o poeziji, za malo odrasliju djecu – onu s kraja osmoljetke – i jednako za veliku djecu, od osmogodišnjeg osnovca do osamdesetosmogodišnjaka, svejedno da li je taj sjedokosi samouk, ili neuk, nevičan knjizi. Ukoliko ima plemenitu dušu, čisto srce i topla osjećanja za ljude, zaslužuje zvanje “velikog djeteta” – u smislu Nurovićevog, prividno paradoksalnog, podnaslova. Formalno-gramatički, pitanje bi moglo glasiti i tako: koja je glavna riječ u toj (zagrađenoj) pjesnikovoj rečenici – poezija, djeca, ili sintagma velika djeca? Nurovićeva metaforička intonacija ni ovdje ne dopušta nikakva tumaranja. Poezija je vječita mladost. Djeca su – poezija, a pjesnici – vječita djeca. I oni drugi, svih uzrasta, koji ne pišu, ali vole i “žive poeziju” – svi su velika djeca. Milika Pavlović 300 Čini se da bi to mogao biti osnovni smisao i poruka podnaslova knjige “Djed Fehim i Šestoprsti Hrusto”. Ako je ovakvo tumačenje i “promašilo”, promašilo je u najljepšemu smjeru. Tražim pomilovanje.
  2. Redžep Nurović dao se dobrovoljno “zarobiti” u svoju malu, dragu, slatku, nježnu, katkad i osionu “kasabu”. U čarobni “sokak” na kojemu su djeca osnovno rastinje, vrhovni, vladajući svijet – elita. Njegova je “provincija” nova, pardon – ponovna planeta zanosnih, čarobnih boja. Nudi je na razgledanje. U ruke vam dodaje i precizan svoj teleskop, “plava optika”, da s lakoćom očitavate sve njene tajne, njena treperenja i šumove, njeno plavo disanje i uzdisanje. Ona, doduše, nije bez ijedne tamne mrlje, bez sjenki, bez tučnih oblaka. Sva ta zatamnjenja, međutim, kao da dolaze – ili ih pjesnik hotimično navlači – da još pojačaju plavetnilo neba nad “kasabom” i “sokakom”, iznad šuma, bregova i voda zavičaja. Da pojačaju žudnju za plavetnilom, i za svim što je u tome zvjezdanome omotu uvijeno. “Ponovna planeta”, što će reći – jednom već viđena i doživljena. Po njoj se hodalo i posrtalo. Na njoj se igralo “diće”, tukli se “penali”, oblizivalo se od slatke veresije. Njene boje ostaju trajna boja bića svakoga ljudskog stvora i predmeta u tom “sokaku”. Lukava zasjeda smrti ne može da otme ovu boju ni onda kad nam otme glavu. Tako ne uspijeva sniziti ni gravitaciju Nurovićeve pjesničke planete. Riječ je, dakle, o poeziji koja svojom univerzalnom ljepotom i značenjem stoji izvan, tj. iznad umiranja.
  3. Prilično su smiješni oni koji misle i tvrde da znaju grad, ulicu i kućni broj gdje stanuju bogovi poezije. Po njihovome sudu, “bogu iza leđa” – nema boga. Lukare, kasaba, sokak, kaldrma – to nijesu pitomine na kojima lari i penati lirike napasaju svoje metafore. U “provinciji” ne raste nijedna božanstvenost, nesuvislo će ustvrditi. Ne sumnjaju u svoje znanje, što ih čini neozbiljnima. Bez sumnje, u “provinciji” i u “metropoli” rastinje je na isti način kržljavo ili stasito, plodorodno ili jalovo, moćan gaj ili trnogrizica. Od slične sudbine nije izuzet ni onaj dio žive prirode koji ima moć govora. Prizemlje, tako često, stanuje na “dvadesetpetom spratu” velegradskoga nebodera, a moćan duhovni dub katkad izraste nasred zelene ledine. Zavičaj – trajna boja bića i metafora svijeta.
  4. Posmatrajte, na trenutak, maslinu. I ona je “iz provincije”. Zarobljena je i, sa mnogo drugih čarobnih robinjica, dovedena na rimski carski dvor. Neki cezar je, svojom rukom, tu “persijanku” zasadio u evropski kontinent. Zanosne robinje su vremenom ostarile i preminule. I cezar je morao bogu na istinu. I carstvo je potonulo u provaliju prošlosti. “Provincijalka” je osvojila najsunčanije, najplodnije prostore, najpitomija primorja, i zasnovala svoju vječno živu i vječno mladu imperiju, prostraniju od cezarske. Kakav prototip carstva poezije! Nurovićeve pjesme slične su sadnicama masline. I one su “provincijalke”, potomstvo robovskog rada. Tiho i lagano, ali sigurno, osvajaće svaku pitomu dolinu, sunčanu stranu svakog zavičaja, svaku umninu i obalu. Tiho, nenasilno, na radost marljivih gradinara, osobito na radost onakvih tršavih glava kakve bijahu i one umackane “tobože zabranjenim” dudikama.
  5. Tamo negdje, u svome pjesničkom sandžakatu, “robuje” Redžep Nurović, okružen elitom i vrhunskim svijetom anđeoskog lika. Argatuje robovski – danju u učionici, noću nad strofama. Robovi su, kaže istorija, izgradili naš svijet. To je drevna sumorna istina. Slavni mislioci čak govore da je ropstvo – otkriće, kao ono Kolumbovo ili kao otkriće atomske energije. Složićete se da ropstvo svake vrste treba ukloniti, samo ne ovo nurovićevskog tipa. Bez njega nema puta iz ropstva, puta naprijed. Nazad se i ne može, jer “nebo visoko, zemlja tvrda…”
  6. Po mnogim svojim česticama bajka liči (ne samo liči) na stvarnost, ali i istina katkad sasvim liči bajci. Privešću istinita svjedoka za to. Često zalazim u sjenku jedne “stare masline”. Tu se predahne od mnogih zamora, a najprijatnije je što se otresem od hajdučkog nepovjerenja u “varljive oči”. Gledam kvrgavo stablo titanskih bora, slično Nurovi- ćevom Hrustu ili djedi Fehimu. Drevna maslina, vidim s oba oka, mlađa je od mene, iako je malo starija od Isusa. Nad morem nadnešena, lepršava, razbarušena kao Betoven nad klavirom. Izvodi simfoniju vječne mladosti i plodnosti. Njen koncert, u njenom amfiteatru od mora, neba, sunca i zemlje. Maslinke, na povjetarcu, zazvuče kao tihe kastanjete. Zar kastanjete mogu biti tihe? Ovdje je sve moguće. Ne čudi se ako se sa ovog mjesta vratiš kao kapljica ulja. Kose “umočene u bijelo”, u njenoj tamnoj persijskoj sjenci sjedim i sijedim. Ona lista, nečujno njeguje plod, sprema pohod na trpeze. Zeleni cezar, gospodar sveg “poznatog svijeta”. To i navodi na onu pomisao, kojoj racionalizam uporno oponira, ali je ne uspijeva odagnati iz ljudskog bića, – da nije “maslinjaka”, kakav njeguje i poezija Redžepa Nurovića, izgubila bi se vjera, uvela bi nada da će robovlasništvo ikada, ili kad-tad, biti prognano sa ovoga svijeta. Nije Redžep Nurović ni na koji način neskroman niti samoljubiv stvaralac. Nema ambiciju da bude Gete iz Lukara. Ali, koliko se zna, ni Gete nije ostavio testamentarnu zabranu da se učitelju iz Lukara ne dopušta ulazak u Vajmar.
  7. Neko od onih visprenijega duha, ugnjeten tiranijom mediokritetske okoline, pobunio se uzvikom: tražim da bude proglašen slijepcem ko ne umije na zrnu grožđa vidjeti konja u galopu! Na lukarskome “zrnu grožđa”, ako tamo i nema čokota, vijori griva pegaza u galopu. Njega može ne vidjeti, negirati njegovu “metafizičku konkretnost”, ili nerazumijevati, sitni duh književnoga “noblesa” metropolske čaršije, ali ne moše tim svojim đemom zauzdati konja u galopu.
  8. Djed je univerzalna pojava, taman toliko koliko je, u stolovači kraj ognjišta, konkretan. Mnogovrsni alati su tu figuru klesali i isklesali – radost, strepnja, briga, tuga, ljubav, nemaština, vjera, nada. Osobito nada. Učenijim jezikom bi se kazalo: multidisciplinarna činjenica. To je ona “historija u ruci” unučića, ona linija koja vas vodi “uzduž jednog vijeka”. Njegova pjesma je “čuvar-dova” za potomstvo. Prošao je on sito i rešeto. Upoznao je naš svijet kojeg su mržnje i ratovanja pretvorila u “šašava mamuta”. Umjesto ljudskoga govora i razgovora, često je vladalo pravilo kljova, kandži i čeljusti. Zlovremlje prošlosti otelo je djedu dragulj djetinjstva. Ne sjeća se nijedne dječje igre. Nije ih ni bilo. Njivica je bila manja od pendžera kroz koji gleda njivicu. S toga je “za dan po godinu stario”. Po tananom osjećaju za ritam, po sluhu za ton, akord i boju, Nurović je pjesnik naglašene slikarske vizuelnosti. Njegov stih je satkan od “linija” treperavog zvučnog “crteža”. Tako pjesma dobija odlike likovnog portreta ličnosti. Kod Nurovića je i Stvoritelj slikar-pejzažist. Autor je u jeziku na- šao pjesnički izraz i formu da pojmi i objasni porijeklo, punoću i  civost ljepote zavičajnog predjela. A zavičaj je svakom “najljepše mjesto na svijetu”. Tih “najljepših mjesta” je koliko i ljudi na zemlji.
  9. Od svakog vašeg ličnog djede pjesnik Redžep Nurović preuzeo je poneku dobrotu i izvajao djeda Fehima. On je pjesnički model (Nurović kaže – crtež) jednog ljudskog lika i karaktera ispunjenog melodijama prefinjene ljubavi i duhovnosti. Svako od vas može djedi Fehimu zamijeniti ime, dati mu ime svoga privatnog djede. Suština se ne mijenja. Dobrota može imati više imena ili nadimaka. Važno je da joj se ne potkopava temelj. U vama, vaš djeda, kao i djeda Fehim u svome Asmiru, ustvari grli i ljubi trojicu ljudi – svog sina, svog unuka i, pomalo, sebe. Unuče je kao neko čarobno planinsko jezerce. Kad se one tri ljubavi, kao pritoke sliju u to jezerce, ono postaje šire i dublje od Tihog okeana. Od takvog “ljudskog štofa”, od takvih “materijala” – kao što su djeda Fehim, Šestoprsti Hrusto, Aziz Ćoro, Tetka Hata, Ramizaga i Mejra – vješt majstor, kao što je Redžep Nurović, umije izgraditi svijet, sasvim nov, i još mnogo bolji od ovoga koji je dosad pravljen. Ali, opet, bez vašega učešća i vaše podrške projekat novoga lijepoga svijeta ne bi mogao da se ispuni. Pjesnik Nurović vam se zato i obraća za pomoć ovom knjigom. Treba da je čitate, trudeći se, pri tome, da budete sabrani i usmjereni, kao kad “tučete penale”. Ako još i zapamtite neku pjesmu o Hrustu, onu “Djed Fehimova duša” ili “Gazije sa jalije”, možete biti sigurni da ste u ruke uzeli pravi alat kojim se njeguje vrt u duši. Pjesnik iz Lukara ne piše lijepe pjesme zato da bi vas zadivio, da bi osvojio vaše simpatije za sebe, kao što čini rđav poslastičar, da vam izmami pare. On želi da pjesmom u vašem srcu i duši probudi i ohrabri ljubav prema svemu lijepom i dobrom kod ljudi i u prirodi. Podstiče vas da se, kao na turniru za zlatnu medalju, takmičite u oštroumlju i vrlinama. Na takvoj vašoj utakmici on nije “sudija”, no vatren navijač za svaki lijep i uspješan potez i pokret, u “oba tima”. Po tome je ova knjiga pravi lirski priručnik, podsjetnik i vodič za nježnost, za plemenitost osjećanja i misli. Zato se Nurovićeve pjesme, kao svaka prava poezija, ne mogu dijeliti prema “uzrastima”, kao paketi Crvenog krsta. Poezija jeste ili nije poezija. Slična je suzama, onim žalosnicama ili radosnicama. Na licu djeteta ili odraslog suza je samo – suza. Doduše, na dječjemu licu mnogo je izražajnija i potresnija, nešto kao dublje i dirljivije “odrecitovana” ista pjesma.
  10. Draga djeco, poštovana Elito, pjesnik, čika Redžep Nurović, umije riječima da nacrta i učini vidljivim ono što je skriveno ili zapretano u mislima i osjećanjima kod vas i kod odraslih. Slikar, čika Aldemar Ibrahimović, vješt je da bojom, bez riječi, ili linijom, oglasi isto to sto je čika Redžep izgovorio. Oni čine neobično “majstorsko udruženje”, slično onima koji grade kuće, ulice, puteve, mostove, cipele ili baklave. Čika Redžepa, od milošte, zovu pjesnikom, a čika Aldemara, takođe iz milja, slikarem. Oni, vidite, rade na istome poslu i, čini se (samo se čini) zamijenili su “stručna znanja” i uloge. Pjesnik crta metaforama, a slikar pjeva linijama i bojama. Što ovdje uz njihova imena pridajemo rječicu “čika”, ne želi se reći da su to starci. Znači samo da ste vi malo mlađi, a oni samo malo stariji od vas. Iako su odrasli, oni ostaju vječita djeca, jer pjesnici i slikari ne stare. Takvi umiju sa vama da razgovaraju iskreno i osjećajno, tako kako se sa vama jedino i može razgovarati. Vaš jezik je najljepši, najljupkiji i najčistiji. Oni ga nijesu zaboravili, i trude se da ga ne zaborave. A znate li zašto? Pa zato što bi tada pjesnik prestao biti pjesnik, a slikar bi zaboravio kako se upotrebljavaju četkice i boje, kad nekom nešto želi da kaže. Majstori ove knjige – pjesnik i slikar – ne zaboravljaju, i brinu o tome, da ste vi na početku puta, početni ljudi, pa nastoje da vam pomognu da uspješnije stvarate sami sebe. Puno je posla u radu nad samim sobom. Treba oblikovati, glačati, dotjerivati, ne samo spolja, no mnogo više – iznutra. U tome su vam pjesnici, umjetnici i naučnici najbolji učitelji i pomagači. Razumije se, ne treba ni pomisliti da su, za spoljašnja “dotjerivanja”, suvišni – obućari, frizeri, krojači i majstori sladokustva – za torte, šampite i baklave. Oni su vam bog za “fasadu” i kondiciju. Ako vam se učini da sam vam pričao bajku, koju ste negdje već čitali, to je zato što je život najljepša od njih. Glavni i najdarovitiji tvorci te čarobne bajke su djeca. Zato i pjesnik Nurović kaže da ste elita. I odraslima i vama imam svega jednu, istovjetnu, molbu. Evo te molbe: Djeco, čitajte pjesme Redžepa Nurovića, brže ćete rasti. Lakše ćete postati umni i ostati zdravi. Odrasli, čitajte Nurovićevu liriku. Pomoći će vam da sačuvate čisto srce i bogatu dušu. Ni pod sijedim vlasima nećete postati izdajnik svoga djeteta, kako bi rekli filozofi. Nurovićeve rime i metafore doživljavaju se kao muzika, ritam i harmonija svih razdoblja uzrastanja. U njoj možete sresti svoju misao, saopštenu otmeno i jasno, svoju ljubav i osjećajnost prema najmilijima, zaplaminjalu u pjesničkome govoru, kakvim biste i sami poželjeli da je iskažete. Ako se toga nijeste domislili prije Nurovića, ili ste nepouzdani u svoju darovitost literate, on vam ovom knjigom usrdno pomaže. Ovdje viju sva doba, a nijedno nije “gola jesen” ili “zla zima”, niti “sušno ljeto”. Tu je poetsko proljeće. Od svakog svog “vremenskog susjeda” ono otrgne najljepšu perušku, najsvježiju grančicu ili boju, najsočniji plod, ili najčarobniju bajku s pahuljicama na glavi – za zimsku dugu noć uz ognjište. Bar na tren, u magnovenju, vratite se svom “djetetu u sebi” da, kao na letećem ćilimu, onako kao Nurovićevi dječaci, ubarusani Ramizaginim dudikama, obletite zemaljski šar, bez granica. Svijet je naš zavičaj, a zavičaj – metafora svega svijeta. Zato sav svijet i može – u poetskom i filozofskom smislu – udobno da se smjesti u selo Lukare, kraj Novog Pazara.
Please follow and like us:
0