Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

Views:
39

(Inspirisano istinitim slučajem pravednice Ivanke iz Hrasnice kod Sarajeva)

 

            Ivanka naprosto nije znala koje su joj se sve misli rojile po glavi kad je granata odvalila, toliko blizu i tako silno kao da je pola Hrasnice trebala pretvoriti u prah.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – trže je vrisak djeteta kad je shvatila da leži opružena na pločniku, pokraj nekog davno opustošenog izloga. Kanisteri s vodom su joj bili poizvrtani, a iz jednog je šikljalo. Plač djeteta je podsjeti da bi mogla biti njena Matea. Srce je stisnu… Ovo zlo ne dolazi samo – sad će druga, pa treća. Nikada nije znala pouzdano da li odmah pada i četvrta, peta, ali je za ove dvije-tri nekako bila sigurna.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – ponovo se začu vrisak. – Ma…!

            Žena se oduze.

            – Matea, sineeee!!!

            Ničim nije mogla pomjeriti… Napokon podiže glavu i pogledom potraži svoju djevojčicu, ne objašnavajući sebi otkuda bi se ona mogla naći tu. Pogled joj je bio zamagljen i ništa nije mogla razaznati, dok joj nekakvo malehno nije, držeći flašicu u ruci, prišlo.

            Ivanka se brzo pribra.

            – Tamo, dušo, tamo!… Bjež’ ka zgradi!

            Samo što je to izgovorila, i druga je zdrmala. Činilo se da sada i nije bilo tako blizu te da se smije pomjeriti – ako može. Poletjela je ka djetetu, zgrabila ga i uskočila u prvi haustor. Dijete se silovito prilijepilo za nju. Kad se spustila na stepenište, pokuša ga odvojiti, milujući ga po glavici.

            – Sve je dobro. Sve je prošlo. Ništa neće biti. Polahko, polahko, majo… Polahko, majehno…

            Napolju je tresnula i ona treća a malo je savilo glavicu uz Ivankine grudi, ne puštajući flašicu.

            – Sada je sve prošlo, sve je prošlo. Neće više biti ništa, neće… Bože svemogući! Otkud ti, malo, sad na ulici?! Šta li je sa tvojom majkom pa si samo?… – Zaćuta na trenutak, pa prepadnuta izgovori: – Gospode, nemoj samo to, ne daj da mu mati pogine!… – Potom se okrene djetetu: – Sačekat ćemo malo pa onda potražiti mamu. Samo polahko, majo moje, majehno, naći ćemo je.

            Tješila je Ivanka i dječaka i sebe. Kad je bila malo sigurnija da je opasnost zasada prošla, zagrlila je dijete i izašla da pogleda ima li još koga na mjestu odakle je dječak došao.

            Nikog! Nigdje nikog. Ni mrtva ni živa.

            I šta sad?! Gdje sa njim?… Nikog ni u blizini.

            Vratila se da uzme kanistere.

            – Isuse, šta ću sa njim?… Kako odnijeti djeci vodu?… – Okrene se djetetu: – Dođi meni, sjedni ovdje. – Metnula ga je za vrat, a kanistere uzela u ruke. Iz jednog je curila voda kvaseći je po nogama, pa dok je žurila gledala je kako će ga nakrenuti da se manje prosipa. – Kud sa djetetom, Svevišnji? Šta da uradim, gdje ću sa njim, kome? Čije je?!… Možda je nekako zalutalo od izbjeglica. Da pođem tamo.

            – Dijete…! Čije je dijete?! Zna li ko čije je ovo dijete?! Narode, čujete li me?!… Našla sam nečije dijete! Zna li ko čije je?!…

            Niko se nije javljao, niko nije znao čije može biti. Malehno joj se čvrsto pridžapilo za kosu, dok se niz njen vrat slijevala tečnost čiji joj vonj sad nije zasmetao. – Hvala Bogu pa nije krv – prošapta sama za sebe.

            – Zna li ko čije je ovo dijete, narode?! Poznaje li ko ovog dječaka?!! – vikala je Ivanka koliko je grlo nosi.

            Nije znala šta da misli, je li ovo baš tako kako se njoj čini, da s vodom nosi i nečije dijete.

            ***

            Njena djeca jedva su je iščekala. Najstarije, Sonja, čuvši da se mama penje uz stepenice potrča da joj pripomogne oko kanistera, no ugledavši dijete za maminim vratom začuđeno stade ispred majke, ne znajući kuda prije da pruži ruke:

             – Mama, hoće l’ taj mali da bude kod nas?…

            Ivanka shvati da o tome nije razmišljala.

            – Čini mi se da hoće, Sonja – reče. – Biće da je tako.

            – O, baš je sladak! A kako…? Otkud?…

            Ivan i Matea su čekali na vratima, dok im je mama u jednoj ruci nosila vodu a pod drugom dijete kom je moglo biti godina i nešto.

            Tek sada se sjetila da ga bolje pogleda. Provjeri da od onih silnih gelera negdje nije okrzano. Nije! Čak je lijepo i očešljano i kosica mu uredno vezana u repić. – Kao kakva slatka curica – promrmlja Ivan oduševljeno.

            Samo je kapa od jakne bila probušena i odjeća uprljana, a desna ruka ogrebana od pada.

            Ivanka ga opra i presvuče. Obuče mu Mateine gaćice, zadovoljna što ih nije bacila kad ih na nju više nije mogla navući.

            Djeca su se brzo sjatila oko dječaka i on je sada, opušten uz njih, prvi put pokušao nešto da kaže.

            – Mama ‘tiš’a…

            – Mama mu negdje otišla, sigurno to – rastumači Matea.

            – Kako se zoveš, bato?

            – Gdje će on znati kako se zove?! Suviše je mali, pa još isprepadan. Igrajte se sa njim, brzo ću ja…

            – Gdje ćeš, mama?… Nemoj ga nikom dati, molim te, mami!… – preklinjao je Ivan, a za njim i njih dvije. Tako nekako, mada joj nije bilo sasvim jasno i zašto, kao da je i ona željela.

            Otišla je u policiju da prijavi nađenog dječaka. Tamo su sve uredno zapisali, a onda je socijalna radnica rekla da mališan može ostati gdje je dok se neko od njegovih ne pojavi.

            Koji sat kasnije, dok je dječak tonuo u dubok san a ono troje šćućureni oko njega i utišani da ga ne probude, čekali da se mama vrati, žena umorno otvori vrata:

            – Policija kaže – zašapta vidjevši gdje malo spava – da ga možemo zadržati dok se neko ne pojavi i potraži ga.

            – To!!! – s prigušenim oduševljenjem propratiše sve troje.

            – Pogledaj, mama – oslovi je Sonja –  u pantolama smo našli ovaj papir.

            Žena se zagleda u cjeduljče.

            Dječak se zove Elmin Salkan. Majka mu je poginula, a otac pobjegao. Molimo nalazača da dijete odnese u policiju i da pronađu oca.

            – Dobro – reče mati zatinjući pisamce u džep – pokazat ćemo policiji.

 

            ***

            Ne izdura se lahko rat. Ivanka se nanosala kanistera, te nadavala krvi kako bi kući donijela mlijeko. Ali što je bilo dobro – djeca, navikla na zajednički život sa malim Elminom, nisu spram njega nalazila nikakve razlike, samo što ponekad nisu jela istu hranu. Ovo troje učilo je engleski kako bi bili sigurni da u sastavu humanitarnih konzervi nema svinjskog, pazeći da ne dođe pred Elmina (iako je na trpezi tijekom ovih godina to bilo rijetkost). Za njega su izdvajane konzerve ribe i rijetkih goveđih narezaka, te Pettit keks uz mlijeko, pokušavajući mu tako nadoknaditi. E, rižu su svi jeli i naučili je spremati na razne načine.

            Sve je išlo onako kako treba, ako se za takvo stanje to može reći. Bili su to dani koji su im donijeli Elmina, baš kao ono roda bebu u crtićima, samo što je ovo bilo pravo pravcato. Dječak im je odsrca bio drag i omiljen.

            Elminov otac nikada nije pronađen, nikad se nije pojavio. Na njega se i zaboravilo.

            ***

            Godina devedeset osma. Rat je već odavno bio potisnut. Svako novo proljeće obnavljalo je izranjavano drveće Igmana.

            Ali jednoga dana, na vratima neko pozvoni.

            – Mama, neko zvoni… – oglasi se Elmin iz dječije sobe spuštajući svoju Početnicu. – Otvorit ću.

            – Može li se ući?… Razgovarala bih s vama.

            – Naravno. Ova vrata su otvorena za sve prijatelje – vedro će Ivanka preko Elminove glave.

            – Mami, je li ovo teta Duška iz Splita?

            – Nije, Elmine. Teta Duška će sljedeće sedmice.

            – Ja sam Envera Salkan, nadam se da vam to nešto govori.

            – Salkan? Sigurmo Elminova tetka – zbunjeno će Ivanka.

            – Ne. Ja sam Elminova mama – izgovori žena gledajuću u najmlađe, čedno dijete što joj je otvorilo vrata.

            Izokola se istog časa počeše prikupljati dječica, što Ivankina, što komšijska.

            – Elmin nema majku!… – zbunjeno izusti Ivanka. –  Ima samo oca, negdje.

            – Imam! – ispravi je dječak. – Ti si moja mama! – čvrsto, onako kako je ščepao kad ga je prvi put nosila za vratom, pridžapi se za nju okrenuvši od došljakinje glavu. I ovog puta mu hlače ovlažiše, a Ivanka je znala i zašto.

            Istog trena se oko njega u prvom redu nađoše Matea, Ivan i Sonja, a u drugom djeca iz komšiluka.

            – Elmin je naš, mama! – vikala su Ivankina djeca grleći mališana. – Ti znaš da je Elmin naš!

            ***

            Kako je Elmin izgovorio svoje, i sud je tako donio odluku – da dječak ostane kod Ivanke sve dok ne napuni osamnaest, te s punoljetstvom sam odluči da li će živjeti u okrilju biološke majke ili one koja je vlastitu krv davala za mlijeko kako bi ga sa svojom djecom odgojila.

            Sa punih osamnaest Elmin Salkan je definitivno rekao da je njegova majka ona koja ga je unijela u svoj dom pokupivši ga s ulice onog strašnog dana kad ga je s papirom u džepu ostavila žena koja je preko Igmana zamakla u bijeli svijet.

 

 

Please follow and like us:
0