MUAMER ZUKORLIĆ “KUDA VODI NEGIRANJE BOSANSKOG JEZIKA”

Bosanski jezik je maternji jezik više stotina hiljada Bošnjaka državljana Republike Srbije, najznačajnije skoncentriranih u Sandžaka, ali prisutnih i u drugim dijelovima države. Uslijed poznatih historijskih dešavanja, pravni status ovog jezika na tom prostoru nekoliko puta je mijenjan, od perioda apsolutne dominacije do 1912. godine pa do potpune zabrane i negacije od notirane godine do kraja dvadesetog stoljeća i današnjih nastojanja nosilaca tog jezika da se izbore za njegovu ravnopravnu upotrebu. Osnov za takve zahtjeve sadržan je ustavnom i zakonskim okvirima proizišlim iz međunarodnih i evropskih dokumenata.

Ustav Republike Srbije, iako u načelu nepovoljan za Bošnjake i ostale nesrpske narode, Članom 79 garantira manjinskim narodima i zajednicama pravo na korišćenje svog jezika i pisma u zvaničnoj upotrebi, školstvu, sudstvu i medijima.

Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (Član 10) garantira manjinskim narodima u lokalnim sredinama u kojim čine najmanje 15%  stanovništva službenu upotrebu maternjeg jezika i pisma.

Zakon predviđa i da narodni poslanik u Narodnoj skupštini govori i sva pisana akta zvaničnim službama predaje na maternjem jeziku.

Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja omogućava pripadnicima nacionalnih zajednica da cjelokupno obrazovanje od vrtića do univerziteta izvode na maternjem jeziku.

Sljedstveno tome, i u svim drugim zakonima, pa i onim o krivičnom i parničkom postupku, osigurava se vođenja postupaka na jeziku nacionalne zajednice nosiocu tog prava i obavezuju organi da mu osiguraju simultano usmeno prevođenje kao i pisani prijevod akata.

Pored ovih jasnih pozitivnih odredaba, u zadnje vrijeme imamo konstantne pokušaje određenih nacionalno ostrašćenih instanci, naročito Odbora za standardizaciju srpskog jezika, negiranja postojanja bosanskoga jezika iliti, pak, njegovog imena, uz neutemeljene tvrdne i grubi nasrtaj na nadležne državne organe da, uvažavajući njihove stavove, umjesto ustavnih i zakonskih odredbi primjene njihove stavove.

U cilju  elementarne edukacije članova Odbora, navest ćemo nekoliko osnovnih informacija  o historijskoj utemeljenosti i razvoju bosanskoga jezika.

Nakon prvog spomena Bosne i bosanskog jezika u djelu „De administrando imperio“ bizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, 949. godine, i niza potvrda tog imena u administrativnim i sakralnim spisima jedanaestog, dvanaestog i trinaestog stoljeća, bizantijski autor s kraja XIV vijeka Konstantin Filozof u djelu „Skazanie izjavljeno o pismeneh“, pored bugarskog, češkog, srpskog, hrvatskog, slovenskog u istoj ravni spominje i bosanski jezik.

Franjevac Matija Divković 1611. godine u Veneciji štampa knjigu „Nauk krstjanski“ na bosančici u čijem prologu kaže: „I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski.“, dok 1649. godine Jakov Mikalja u rječniku „Blago jezika Slovinskoga“, štampanom u Laureati, piše: „Nastojao sam da u ovaj rječnik uvrstim najodabranije riječi i najljepše narječje…, tako i u ilirskom jeziku ima mnogo različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu.“

Čuveni osmanlijski putopisac Evlija Čelebija u svom „Putopisu“ 1660. godine bilježi: „Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci. Samo draže im je kad se kaže Bosanci. Kao što je čist njihov jezik, tako su i oni zaista bistri ljudi koji ispravno prosuđuju.“

Pored ovih, istočnih i zapadnih kršćanskih i muslimanskih autora, o kontinuitetu historijskog postojanja bosanskoga jezika svjedoče i naši narodi kroz vijekove. Tuzlak Muhamed Hevai Uskufi koji je 1631. godine obznanio stihovani bosansko-turski rječnik „Magbuli arif“ ili „Potur šahidija“, u jednoj svojoj pjesmi kaže: „Bosanki da vam bisedim, bratani,/ da slušaju dobrotelji, prijatelji znani.“ U XVII stoljeću pravoslavni hercegovački prvaci od Ali-paše Rizvanbegovića traže da im za vladiku postavi čovjeka vična bosanskome jeziku.

U periodu austro-ugarske okupacije Bosne, pokušajima germanizacije bosanskoga jezika snažno se usprotivio Petar Kočić, koji će u Saboru BiH održati jednu od najljepših besjeda o bosanskome jeziku: „Taj je uticaj tako štetan i tako očevidan da mi moramo strahovati da nam se naš krasni jezik, najljepši među slovenskim jezicima, sasvim ne iskvari, ne izblijedi, ne izgubi svu onu svoju kristalnu jasnoću i ljupku zvučnost kojoj gotovo nema ravne. To nas, kao stare i dobre Bošnjane, mora boljeti, jer je naš jezik i u najstarija vremena bio neobično lijep i zvučan, mnogo ljepši i narodniji od jezika u istočnim srpskim zemljama, koji se je razvijao pod uticajem vizantijske kulture i grčke sintakse (…) Ta se njegova ljepota sačuvala kroz duge i duge vijekove, a u novije vrijeme, kad se stvarala naša nova književnost, hrvatska i srpska, kad se stvarao naš književni jezik, naš je dijalekat bosansko-hercegovački uzet za zajednički književni jezik dvaju bratskih plemena jednoga nam naroda, za književni jezik hrvatskog i srpskog plemena.”

Dokaz da je i u Sandžaku jezik Bošnjaka, također, imenovan bosanskim jesu stihovi sandžačkog alhamijado pjesnika hafiza Saliha Gaševića koji u svom Mevludu iz 1879. godine kaže: „Moliše me Kolašinski prviši/ Nama mevlud bosanski napiši.” Na isti način, i pazarski alim i pjesnik s kraja XIX i početka XX stoljeća Arif Brkanić Sarajlija svoja pjesnička djela naziva „Terdžuman mevludski na jezik bosanski“ i „Dinski nasihati na bosanskome jeziku“, a nešto kasnije njegov savremenik Nazif-ef. Šušević u „Kasidi o smrti“ kaže: „Pa zamolih Boga da mi pomogne/ Da ostavim ja hediju, ja od mene./ Da napišem ja risalu bosanski/ Što je može svaki Bošnjak učiti.“ Na koncu, osmanske popisne knjige, salname, iz 1867. godine, donose podatke da je u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo 1207 učenika, i to: Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113, Trgovištu (Rožajama) 53. Podatak se odnosi samo na ruždije, svjetovne škole, dok je u specijalizirannim vjerskim školama, njih više stotina (sibjan-mekteba, medresa, Darul-Hadisa, Darul-Kur’ana, Darul-Mualimata, Ibtidaija i dr.) na bosankom jeziku stoljećima izvođena nastava.

Bosanski jezik čuva i usmena tradicija sandžačkih Bošnjaka. Na studijskom putovanju kroz Jugoslaviju, u potrazi za rješavanjem homerskog pitanja, ugledni harvardski profesor Milman Parry je u prvoj polovici XX stoljeća boravio u Sandžaku, gdje je susreo živu epsku tradiciju, upoznao mnogo pjevača i snimio dosta nepoznatih pjesama, ali i intervjua sa tim pjevačima, posredstvom svog pisara Nikole. U tim svjedočenjima, ostavljeni su i podaci o jeziku pjevača koga svi oni imenuju bosanskim. Kao primjer, navest ćemo pričanje sa Đemom Zogićem iz Novog Pazara (rodom iz Glogovika) na stranici 9 stenograma sa ploče 1324 snimljene 25.11.1934. god. u Novome Pazaru u kom se jezik Bošnjaka isključivo naziva bosanskim, a Albanaca arnautskim: “N: A dobro, a ima li koji pjevač koji pozna, koji govori jezik i arnautski i bosanski, te da zna bosanski pjesme, a poslije bosanskog jezika da ih prevede na aranutski jezik, da pjeva za Arnaute?” “Đ: Ima.” N: Ima?”

Postojanje i trajanje bosanskoga jezika kroz milenij i više, svojim izuzetnim naučnim kredibilitetom potvrdili su i brojni srpski lingvisti i intelektualci.

Akademik Aleksandar Belić, višedecenijski predsjednik SANU i rektor Beogradskog univerziteta, 1937. godine u tekstu „Bosanski jezik i stil“ kaže: „Nema nikakve sumnje da je bosanski jezik, zajedno sa Vukovim hercegovačkim i Daničićevim vojvođanskim, narodna osnovica našeg književnog jezika.“ Belićevo apostrofiranje bosanskoga jezika i Vuka Karadžića nije bezrazložno. Upravo je Karadžić, kao utemeljitelj savremenog srpskog jezika, skupa sa hrvatskim ilircem Ivanom Mažuranićem 1850. godine, pod patronatom slovensko-austrijskog lingviste Franca Miklošiča, potpisnik Bečkog književnog dogovora gdje je za osnovicu zajedničkog standarda uzeto narječje bosanskoga jezika stare Hercegovine (kojoj su pripadali i Herceg Novi, Nikšić, Kolašin, Šavnik, Plužine, Žabljak, Pljevlja i Bijelo Polje u CG, te Priboj, Prijepolje, Nova Varoš i Sjenica u Srbiji, odnosno Rudo, Čajniče, Goražde i Foča u BiH), kao najčistije i najljepše narječje južnoslavenskih govora. Ukoliko proanaliziramo pojedine članove tog akta, naći ćemo da su se akteri za to odlučili jednoglasce, kako kažu, da je najpravije i najbolje uzeti ovo narječje jer najviše naroda govori njime, najbliže je starome slovenskome jeziku, te što je narodna i dubrovačka književnost nastala na njemu. Dakle, izvorište standardnih jezika srpskog i hrvatskog nastalo je na rukavcu vrela bosanskoga jezika. što Belić i potvrđuje.

Istog mišljenja je i Isidora Sekulić, koja 1941. godine piše: „Bosanski jezik i književnost to je jedna ogromna livada koja se guši od rasta, cvijeća i mirisa. Livada ostaje blizu, zemlju krasi i preliva, u zemlju otresa sjeme.“

Vjerujem da su danas, u 21. stoljeću, u srpskom narodu prisutniji Aleksandar Belić se nespornom svjetskom reputacijom, Petar Kočić i Isidora Sekulić te mnogi drugi nespomenuti sjajni srpski pisci koji naučnim činjenicama, intelektualnom širinom i dosljednošću poštivaju i uvažavaju istinu, historijski kontinuitet i vladavinu prava i zakona nego protagonisti paralingvističke ideologije spomenutog Odbora.

Učestala potenciranja na negaciji srodnih nesrpskih jezika (bosanskog, hrvatskog i crnogorskog) uvode srpski narod i srpsku kulturu, a posebno srpski jezik, u svojevrsnu agoniju iz koje nije moguće izaći bez teških posljedica. Negiranje drugih neminovno će sve njih okupiti protiv negatora, tako da će Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci u cilju odbrane i očuvanja sopstvene samobitnosti i svojih jezika zapravo imati presudnu riječ u formiranju međunarodnog stava prema statusu ovih jezika. Najvjerovatnije je da zagovornici ovih stavova nisu svjesni da bi prihvatanje njihovog stava neminovno dovelo da recipročnoga odnosa prema srpskom jeziku na području BiH, Hrvatske i CG, a to bi značilo: “Pošto vi ne priznajete bosanski, hrvatski i crnogorski jezik, oni u tim zemljama neće priznati srpski.”

Mi Bošnjaci znamo koji je naš maternji jezik. Govorimo i pišemo bosanskim jezikom i njime učimo našu djecu da vole svoje, poštuju tuđe i dijele jezički i životni prostor sa komšijama i sugrađanima. To je naša kultura – kultura bosanskoga jezika. I danas mislimo isto onako kako je 1870. godine fra Antun Knežević u „Bosanskom prijatelju“ pisao: „Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata (…) Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu.”

 

Tekst je objavljen u dnevnom listu “Danas”, 17. 8. 2019. godine

Please follow and like us:
0