MUHAMED ABDAGIĆ : “AUTOBIOGRAFIJA”

Views:
10

Rođen sam u Sjenici 1916 godine. Srednju školu završio u Skoplju i Vranju. Upisao se na Pravni fakultet 1936. u Beogradu i pošto sam kao srednjoškolac bio aktivni komunista, zbog toga i izbačen iz škole u Skoplju, primljen u partiju liste 1936.

Na Univerzitetu sam bio veoma aktivan, docnije ušao i u rukovodstvo partiske organizacije Univerziteta, docnije takođe uređivao i list ’’Student’’ izvjesno vrijeme, a vrlo dugo Bilten. Takođe sam radio i veoma aktivno u mom rodnom kraju u Sjenici i Sandžaku, po političkoj, kulturnoj i naravno po partiskoj liniji, sve do rata. Ove godine su mi priznate, osim onih kojima sam uspješno polagao ispite.

1941. nisam se mogao održati u mom kraju, pa sam prešao u Sarajevo, a odatle u Mostar, u julu, gdje sam rukovodio partiskom organizacijom, mjesnom, takođe bio i član Oblanskog komiteta, za to vrijeme, to jest do oktobra 1941. kada sam prebačen u partizane. Radio pri Kalinovačkom odredu kao rukovodilac Okružnog komiteta za taj kraj, neko vrijeme, a onda krajem 1941. prebacio se u Sandžak. Tu Uglavnom  u Agitpropu glavnog štaba, posjećivao jedan viši partiski kurs, i sam rukovodio jednim partiskim kursom a takođe po potrebi i u borbu. Tu sam za neslaganja sa bestijalnim strijeljanjima bio sa još dva druga, suđen na smrt zato što sam bio protivan jer to nije u interesu NOB-e (neki koji su bili oslobođeni savjesti ili je nikad nisu ni imali imputirali su mi da sam ja to ne zbog partije nego da uzmem u zaštitu muslimane, te da ja nisam komunista nego musliman, štoje naravno maloumno i komično, ali se to nije održalo pa sam istog dana oslobođen). Poslije napada Nemaca i četnika s Kokina Broda, februara 1942. prebacio se na slobodnu teritoriju Bijelog polja, gdje sam takođe radio kao partiski radnik i bio zamenik komesara bijelopoljskog bataljona, te aktivno učestvovao u borbama protiv Italijana i četnika na tom sektoru.

Kako su na okupiranoj teritoriji Sandžaka bile uništene partiske organizacije i pokret NOP-a zamro maja 1942. poslat sam na okupiranu teritoriju radi formiranja partiske organizacije. Međutim  sutra dan po dolasku sam uhapšen  i predat Italijanima, a u zatvoru sam ostao gotovo do kraja 1942. godine, kad sam na intervenciji sedam najuglednijih tada građana pušten na slobodu uz uslove da se prijavljujem dva puta na dan u policiju i u komandu, da ne zalazim po javnim lokalima da se ne viđam ni s kim, dakle jedna vrsta kućnjeg zatvora, što je i bio,  te sam sve to vrijeme proveo u kući baveći se slikarstvom i književnšću.

Sve do dolaska Nijemaca juna 1943, koji su me uhapsili i sproveli za Pazar, a zatim u Kosovsku Mitrovicu gdje je bila centrala Gestapoa. Istom intervencijom sam uskoro oslobođen, jer je politički čovjek toga doba Hasan Zizdić bio veoma jak čovjek i nije dao da se ubije nijedan komunista musliman, a sreski načelnik je bio moj rođak Hilmija Hadžiahmetagić, koji je docnije i sarađivao ponešto sa nama. Bio sam na nekoj vrsti slobode, pa sam se odmah dao na rad i pokušao da se povežem sa partijskim ljudima u Peći, sa Mahmutom  Mujagićem iz Sjenice, pod maskom rada sa crnom berzom, pa smo u tome uspjeli i neke akcije izveli. Međutim, bio sam praćen i svakako da je to bilo primjećeno od strane Nijemaca od kojih sam skorijih dana uhapšen, pošto sam predhodno opljačkan. (ovo je dokaz da sam dobro radio, i partijski, i politički.) Ovaj put sam pušten na slobodu, poslije dva i po mjeseca ležanja u zatvoru, na intervenciju Albanske grupe u Beogradu, koju su mobilisali neki moji prijatelji ( Šerif Ibrović, Habko Ćerkez i dr.)

Po dolasku u Sjenicu pri samom kraju 1943. pokušao sam da radim na legalnoj bazi okupljajući omladinu na spremanje jednog pozorišnog komada, kako bih je privukao na stranu NOB-e. Međutim vlasti se nisu dale zavarati, posle nekoliko proba naređeno nam je da spremanje komada prekinemo, a Hasan Zizdić mi je skrenuo pažnju da više neće moći da garantuje za mene ako budem uhvaćen u nekom radu (mi smo se bili pogodili da on mene štiti dok je okupacija a ja njegovu familiju posle oslobođenja- on je danas u Turskoj živi kao trgovac)a  od našeg čovjeka u policijisam doznao da sam prvi na spisku za streljane u slučaju takve prilike. Zato smo se razbježali gde je ko znao, ja Kosovsku Mitrovicu Mahmud Mujagić u Bihor i dr. ( i ovo je dokaz da sam dobro radio i da je svaki moj potez bio shvaćen neprijateljski, pa čak i na kulturnom polju.)

Na samom početku 1944. prešao sam u Kosovsku Mitrovicu gde sam imao druga za sekretara za okružnog načelstva i zaštitu od okružnog načelnika. Odmah sam se dao na rad i formirao jedan aktiv, povezao se sa drugovima u Rašci, a zatim i formirao i partisku organizacio koja je bila veoma aktivna na svim poljima, gotovo kao ona u Mostaru 1941. ( od dijeljenja vijesti i slanje u partizane ljudi i oružije, do likvidiranja pojedinih nemačkih oficira). Kao rukovodilac te organizacije docnije sam vezu stvario sam kopaoničkim odredom ostao sam sve do osloboženja 2 Novembra 1944. i do kraja te godine.

Reorganizaciom partiske organizacije posumnjalo se u neke drugove logoraše (dva slovenca(, pa sam uzet na odgovornost kao rukovodioc a onda se posumnjalo u moje neke političke poteze, i jako sam ja imao predhodno odobrenje od strane Sretskog i Oblasnog komiteta za ove poteze ( ali Šukrija Milije, Kovačevića te Rasim Čerkeza, prilikom mog dolaska na Kopaonik, radilo se o nekim političkim paktiranjima s balistima i nedićevcima da oni obustave borbe protiv Partizana i td.) Pa sam uzet na odgovornos pa i lišen slobode u stvari, bilo je sve jasno da što got je Muhamed Abdagić radio , da je radio u interesu borbe a protiv neprijatelja, nego su tu bili stari računi, još iz partizana kad sam imao sukob sa Vojom Lekovićem zato što sam bio protiv bestidnih strijeljanja 1942. u Novoj Varoši, te sam bio osuđen na smrt, sa još dvojicom i to pod podvalom da sam ja to zbog toga što sam musliman a ne komunista pa da mi je žao muslimane – što je apsurd. Isti taj čovjek onda došao u Kosovsku mitrovicu i tako uspeo da izvrne taj moj ilegalni rad i da skuha rukovodioce da je to bilo sve protiv NOB-a koji su ćutali, a i danas ćute i ako znaju istini ( sem Rasima Ćerkeza) 1948. ponovo se pokušalo sa istim podvalama sada proširenim i sa masom falsifikata, pa sam ponovo podvrgnut istrazi u zatvoru, uz vođenje postupka kod vojnog suda u Beogradu, ali nije mogla da se donese pravosnažna presuda (neko je valjda gore imao malo savjesti i vidio nasta je sve sračunato, pa se pokušalo onda i za IB, te sa 13 mjeseci držan na Adi Ciganliji, ali bez uspjeha.Sve je to patron iz Sandžaka mogao zato što je imao uticaja na Rankovića, a onda sve išlo glatko- pod izgovorom političkog i partijskog interesa čak su slati ljudi iz Beograda za sekretara komiteta u Sjenicu, samo radi toga da se bore protiv mog uticaja. )

Ja sam sve te podlosti oborio i materijal se nalazi kod Kolne komisije CK BiH, koja je sve to prikupila i uvidjela ( iz dokumenta u predmetu vidi se stav te komisije prema meni), a onda su i drugovi iz CK , tada  Cvijetin Mijatović, Avdo Humo i Džemal Bjedić zauzeli da riješe moje probleme,  te mi dodjelili stan, zatim boračko objezbeđenje do regulisanja penzije kada budem imao dovoljno potrebnog rada, staža.

Rješenjem Zajednice za socijalno osiguranje BiH meni je priznato sve vreme od 1941 do oslobođenja, a na osnovu provjerene dokumentacij kod odnosnih organizacije saveznih boraca. Nije mi bilo priznato jedino vrijeme posle oslobođenja ona 4 mjeseca koja sam bio  lišen slobode, pa na osnovu moje žalbe i to mije bilo priznato, pošto nisam ležao u zatvoru svojom krivicom nego Partije. Koja je vodila istragu koja je bila deplasirano. Posle toga sam radio kao službenik u organima vlasti i to u Sreskom odboru u Sjenici dok je taj odbor postojao. Prije toga , od 1951. bavio sam se isključivo književnostu i bio kod kuće. (Radni staž iz 1946. i 1947. nisam mogao unijeti u knjižicu jer nisam to učinio blagovremeno) Pošto sam uglavnom bio bolestan.

Poslije ukidanja sreza u Sjenici radio u srezu kao imovinsko-pravni referent, u Novom Pazaru, do ukidanja ovoga. Zatim sam 1959 diplomirao, a onda radio kao pravnik kombinata’’Raška’’ u Novom Pazaru, dok 1962, kada sam dao otkaz da bih se mogao posvetiti književnosti. Krajem 1964. pošto više nisam imao sredstava za život morao sam se zaposliti i radio SO Novi Pazar do polovine 1965, kada sam prešao u Sarajevo. U sarajevo sam se zaposlio kod preduzeća JEDINSTVo gdje sam bio pravnik i sekretar preduzeća- sve do kraja 1967. kada sam dao otkaz da bih se ponovo mogao prebaciti na književni rad, jer me je čekalo hrpa neobjavljenih rukopisa. Od 1968 bavim se isključivo književnođću i objavio sam dosad šest knjiga. Za to vreme sam živio od boračkog objezbeženja i pomalo od knjiga. Član sam udruženja književnika BiH i do kraja ovog meseca izićiće mi sedma knjiga.

Prilažem potrebnu dokumentaciju po obrascu 3 kao i rešenje o priznanju mog učešća u NOB od 1941 do maja 1945 uz zahtjev za dodjelu boračke penzije.

 

 

 

Muhamed Abdagić

 

U Sjenici

22.10.1975. godine.

Please follow and like us:
0