MURAT BALTIĆ “MI BALKANCI SMO SE BILI NAJELI I POBESNELI”

Views:
39

Htio sam da naglasim jednu životnu istinu, a to je da su svi ljudi u jednome isti – u smrti i da su u još jednome veoma bliski – u nevolji. Pripadati jednoj zajednici, ma bila i najveća na svijetu, ne znači da će me to i usrećiti, ali razumijevanje sa drugim ljudima svakako da hoće – priča za Danas Murat Baltić, autor romana “Uranijumska braća”, koji je nedavno predstavljen u Beogradu. Delo ovog proznog pisca i pesnika zastupljenog u evropskim antologijama, nekadašnjeg sudije u Sjenici, koji već godinama živi u Nemačkoj, bilo je u širem izboru za Ninovu nagradu za 2014.

Rajnhard Kriger, birokrata zadužen za migrante u malom nemačkom gradu, i Sulejman Selmani, pridošlica sa Kosova, glavni su junaci vašeg romana koji simbolizuju dva donekle suprotstavljena sveta, sve dok se ne ispostavi da su braća, da je i Kriger poreklom kosovski Rom. Da li ova krvna veza nameće pesimistički zaključak – da do istinskog razumevanja može doći tek među pripadnicima jedne zajednice?

 

– Rajnhard i Sulejman su se razumjeli prije, kad je Rajnharda zadesila teška nesreća, kad mu je sin jedinac, dok je služio vojni rok u NATO trupama na Kosovu, obolio od raka pluća i umro od posljedica zračenja osiromašenog uranijuma od kasetnih bombi i dok je Rajnhard odlazio nedjeljom na njegov grob, tamo nikada nije bilo nikoga od svih njegovih silnih prijatelja, osim što bi se Sulejman tamo zadesio. Rajnhard na samom kraju saznaje da mu je Sulejman brat, dok je u to vrijeme Sulejman u Njemačkoj i ne sluti još jednu istinu o svojoj teškoj sudbini. Htio sam da naglasim jednu životnu istinu, a to je da su svi ljudi u jednome isti – u smrti i da su u još jednome veoma bliski – u nevolji. Pripadati jednoj zajednici, ma bila i najveća na svijetu, ne znači da će me to i usrećiti, ali razumijevanje sa drugim ljudima svakako da hoće. Htio sam da naglasim da su se njih dvojica bolje razumjeli dok su mislili da pripadaju dvema zajednicama, etničkim i socijalnim, nego što su naišli na razumjevanje među svojim najbližim – Sulejman sa njegove tri supruge i 11 djece, Rajnhard sa suprugom i najboljim drugom sa studija i iz službe.

 

 “Uranijumska braća” su, dakle, i priča o migrantima u Evropi, što romanu daje aktuelnost, a izvesno je da će ta tema biti prisutna u godinama, možda i decenijama koje dolaze. I sami ste migrant u Nemačkoj, u srcu kontinenta. Kako iz te perspektive gledate na budućnost, šta će proizaći iz te neprekidne razmene?

 

– Kad su pitali Poslanika Muhameda a.s. čiji je život najteži, on je odgovorio – izbjeglički. Otkad postoji čovječanstvo, postoje i migracije, neke su one dovele do istrebljenja, a nekima donijele opstanak. Danas su one uzele maha i u budućnosti će biti još mnogo intenzivnije. Da li je to posljedica globalizacije ili vraćanje “milog za drago” teško je reći, ali što svijet postaje manje selo, to se njegovi stanovnici sve više promeću i komešaju. Prosječan stanovnik planete nije više bijel, nego crnomanjast, a i Evropa sve više dobija tamnoputu boju. Što se nje tiče, ja lično mislim da ona plaća ceh nekadašnjoj kolonizaciji i porobljavanju koje je izvodila u prošlosti, jer Zemlja je jedna vaga, na kojoj tasovi uvijek teže da se izjednače. Hoću reći da svi ljudi imaju jednako prirodno pravo na vazduh, vodu i jelo. Stoga mislim da će migracije dobiti dramatičan tok, što bude suše više – za šta je najviše Zapad kriv – i vode sve manje i pravi ratovi nam tek predstoje u bici za vodom, hoću reći opstankom. Na Zapadu ove izbjeglice imenuju ekonomskim, ali oni su u takvom zamahu da već postaju veliki globalni politički problem. Političkih migranata je sve manje i oni su na marginama, a ekonomski su postali veliki politički problem. Sit gladnom ne vjeruje, a glad očiju nema.

 

 Dotičete se, i te kako, u Evropi “zaboravljenog”, zasipanja Balkana uranijumskim bombama. Kako objašnjavate paradokse: napredniji deo čovečanstva onom “zaostalom”, pritom ne mislim samo na naše krajeve, nudi dostignuća svog prosperiteta i istovremeno ne preza da mu izvozi sopstveno varvarstvo; nesrećniji – mereno po životnom standardu – deo sveta gnuša se Zapada i istovremeno mu hrli?

 

– Mora se priznati da je Zapad razvio tehnološka dostignuća, a prilično uspostavio i vladavinu prava i zbog toga se od njega može učiti i njemu hrliti. Međutim, nije dobro kad se malima i takozvanim nerazvijenim demokratija i pravo dijele silom i bombama. To je, nažalost, čest slučaj danas u svijetu. Mi na Balkanu, u toj krvavoj krčmi, kako ga je Krleža nazvao, smo se bili najeli i pobešnjeli, pa smo pomislili da će nam biti bolje ako se svako u svoju jazbinu ukopa i tako smo se duboko ukopali u svakom pogledu i u nečemu postali ujednačeni (da ne kažem braća) – u siromaštvu i u osiromašenom uranijumu. Iskustvo nam govori da je pomoć bogatih bila najviše pomoć njima samima. Iako je demokratiju još davno Sokrat ispio sa čašom otrova, ipak moramo težiti uspostavljanju vladavine prava, kako bismo naše najveće zlo, korupciju, makar sveli na razumnu mjeru, recimo makar koliko na Zapadu.

 

 “Zemlja nam je data na privremeno a ne da se prema njoj ponašamo kao gospodari i to još loši”, kaže Sulejman Selmani. Koliko se ova još jednom izražena istina, koja daleko od toga da se odnosi samo na “ekološku svest” i slične trendove, čuje, a pogotovo prima u današnjem svetu?

 

– Da, nažalost tako je već poodavno, otkako smo počeli masovno i bez kontrole i reda da iskorišćavamo njene resurse. Pošto je novac naš gospodar i to još loš, te kako je on vještačka tvorevina, najprije skromno zamišljena, a kasnije postao sredstvo za sve vrste kontrola i univerzalna mjera svega, onda su počela kola da idu niza stranu i kako vrijeme odmiče, ona i mi u njima survavamo se sve brže. I ne mislim tu samo na ekologiju i prirodu, nego i na porodicu, moral, odnose među ljudima, djecu. Ponašamo se kao da negdje imamo neku rezervnu planetu, još ljepšu i nenačetu, pa ovu gledamo da što prije dokrajčimo. Koliko dugo se vode jalovi, rekao bih naručeni razgovori oko njenog spašavanja i isto toliko dugo ništa se konkretno ne preduzima da se sve ovo zlo zaustavi. Stručnjaci i to sa svih strana kukaju i upozoravaju da nam prijeti potop, moćnici se slože sa tim, prime sve k znanju i ni prstom ne mrdaju, kao da ih se to nimalo ne tiče. Velike banke, veliki koncerni, kao naručioci svega zlog, a u interesu svoga i samo svoga profita uništavaju cijelo čovječanstvo, kao kolateralnu štetu, za njih tako nevažnu. Bojim se da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti pojesti sami sebe. Znate, ja sam tu kao onaj optimista iz priče, kad se pesimista žalio da je vrijeme takvo da ne može biti gore. Može, može – odgovorio je optimista, a i ja mislim da će biti samo još gore, makar što se ishoda o Zemlji tiče.

* razgovarao: Miloš Mitrović

Preuzeto iz Dnvnih novina “DANAS”

 

Please follow and like us:
0