NEDŽIB VUČELJ “ZABORAVLJENI SANDŽAČKI PISCI U BOSANSKOJ KRAJINI”

Na ahiret su preselili sandžački pisci u Krajini, Zaim Vesković i Zekerijah Biševac, a da to niko ne zna, a živući, Džeko Bibuljica, Vehbo Popara i Nedžib Vučelj i dalje pišu i rade, ali niko da ih se sjeti i negdje ih pozove, a da ih posjeti pogotovo.

 

Već podugo se kanim da napišem nešto o sandžačkom piscu Zaimu Veskoviću, koji je rahmetli već nekoliko godina, ali sve mislim, neka, sjetiće se neko od pisaca iz Sandžaka da to učini, ali ne leži vraže, u razgovoru sa nekima od njih saznao sam da oni i ne znaju da je naš pjesnik Zaim Vesković preselio na ahiret, a još manje znaju da je bio književnik, a jeste, i to bolji od dosta njih, pa je, možda, i to razlog što ga se „ne sjećaju“. Zaboravljeni su u Krajini i mrtvi i živi književnici. Niko ih se nije sjetio niti u ratu, a još manje u miru, i niko ih se nije sjetio posjetiti, osim nekih ljudi, a Boga mi je među njima bilo i književnika, koji su se svugdje drugdje potucali, zatražili pomoć i nigdje je nisu našli, već baš kod književnika Sandžaklija u Bosanskoj Krajini. Nećemo ih sad imenovati, ali smo nekima čak i pomoć prikupljali, neke zapošljavali, a nekima pomagali da odu u treće zemlje. Helem nejse, i kad su otišli opet nas se ni ti nisu sjetili. Pratimo mi iz Krajine kako se u Sandžaku organizuju književne večeri, gdje je izgleda uslov da je pisac iz Sarajeva ili neke Evropske zemlje, a mi smo u Bosanskoj Krajini, tamo negdje daleko, pa nemaju ovi iz kulture da nam plate kartu i kao to je razlog što nas ne zovu. Organizuju se i tribine i nekakva posthumna sijela za neke književnike i uglavnom se okupe da pokupe poene na račun rahmetlija, iako su neki na neke književnike rahmetlije svaljivali drvlje i kamenje i crnili ih koliko su god mogli i gdje su mogli. Danas takve nije sramota da dođu govoriti o piscima rahmetlijama i na takvima prikupljati sebi poene, kako književnici, a tako i političari. Istinito i žalosno. Naravno, i našima u dijaspori su bitnije nekakve cajke turbo folka,i to još kakve i čije, nego književnici i umjetnici, osobito ako su tamo negdje u Krajini, a još porijeklom iz Sandžaka. Helem, red je da vam predstavim makar neke sandžačke pisce u Krajini: Džeko Bibuljica, prof. rođen u Crhlju kod Bijelog Polja, objavio zbirke poezije, „Bosna sabahom umivena“ i „Vrijeme zidano ranama“. Ova druga doživjela dva izdanja i prevedena na njemački jezik. Radi kao profesor književnosti u Velikoj Kladuši, gdje je bio i zatočenik i mučenik zloglasnih logora Fikreta Abdića. Bavi se i slikarstvom i imao je više izložbi. Vehbo Popara, rođen u Godijevu kod Bijelog Polja, objavio je zbirke poezije,“Nedogledi“ i „Kamen guk“, radi kao profesor književnosti u Bihaću. Moja malenkost, Nedžib Vučelj, novinar, rođen u Moranima kod Tutina, objavio samostalne zbirke poezije, „Njedra puna zavičaja“ i „Kovačnica“. Ova druga dobila nagradu, i dvije zbirke pripovjedaka „Zulfov kamen“ i „Obraz“, te zajedničke „Sa pešterskih istočnika“, „Horizonti“ i „Pod beharom moje janje spava“. Poezija i proza prevođena na engleski, turski, makedonski… Bavi se umjetničkom fotografijom i imao je izložbe u više zemalja Evrope. I rahmetli Zaim Vesković, rođen u Radulićima kod Bijelog Polja, radio kao bibliotekar u Velikoj Kladuši, objavljivao zbirku poezije „Mjesec i istina“, te niz drugih radova, osobito aforizama pod pseudonimom Nedohotko Samac. Prije nekoliko mjeseci na ahiret je preselio i najstariji učitelj iz Sandžaka, Zekerijah Biševac iz Novog Pazara, koji je živio i radio u Bihaću. Pisao je i objavljivao poeziju, ali na žalost nije nikada uspio izdati niti jednu zbirku poezije. Patriotska ljubav prema Bosni i Hercegovini, a osobito prema Sandžaku u nikome se nije ogledala kao u Biševcu. Sandžački pisci u Krajini najčešće su pisali o svome Sandžaku, a iz nekog svog ponosa nisu tražili da ih neko finansira u izdavaštvu iz Sandžaka, jer su iz njega otišli trbuhom za kruhom, a kako tražiti finansiranje od strane Krajišnika, kada uglavnom pišu o Sandžaku, pa se njihovo izdavaštvo, uglavnom, svodilo na samofinansiranje. Ima radova ovih pisaca i po antologijama, gdje su ih neki zastupili, ali, niti su ih ikada za to pitali, niti im ijedne antologije dostavili. Kad smo tražili, kažu nema, prodano. Neki koji su izdavali antologije, nikada nas se nisu ni sjetili, a neki su se jednostvano pribojavali da oni ne budu uvažavani, ako se za ove sazna i ako ih se pozove, kao da pod ovom kapom nebeskom nema za sve nas mjesta. Istinito, ali žalosno.

Eto, obzirom da sam prije 12 godina bio recenzent i promotor zbirke poezije Zaima Veskovića „Mjesec i istina“, te da se niko iz Sandžaka nije sjetio njega, iako sam neke književnike lično zvao i govorio im o rahmetliji Veskoviću, ovaj put želim vam predstaviti nekoliko njegovih pjesama iz zbirke poezije „Mjesec i istina“, mada je Vesković imao još nekoliko zbirki u rukopisu. Uz pjesme prilažem i moju recenziju o njegovoj zbirci, da vas podsjetim na njega i njegov stvaralački opus , ali i na živuće književnike i umjetnike Sandžaklije u Krajini, na koje su, nažalost , ali i na sramotu svi u Sandžaku i dijaspori zaboravili.

 

PODNE

Fildžan gorčine
Oko pupka zamotava mi
Prigluhi hećim Karanfil
Ova se varošica ujedom
Tvrdoglavosti bremeni
Na Mujinom harmanu
Đule golemo osvanulo
Brat brata pred fetvu poziva
Majčinom sisom opominje
O Ukubeta
Zovem te tri debela sahata
S dekama ušuškanog hajata
Samo da te pitam
Je li ti teško podne
Bez mutevelije Ibrahima
Na Halilovom bunaru
Umjesto čakšira
Soldatska haljinka nakvašena
Našeg muftara čeka
Da karavan bijele pustoši
Ptičijim mlijekom nahrani

MJESEC I ISTINA

Nezbrinuta noć
Kao patnja duga
Neotkriveni put zagoneta
Ponos pjevača
Krilatom žudnjom zanjiha
To nisu vješala
Već basamaci gubilišta
Razgolićenoj Tronoši
Zeleni kamenčić darujem
Hoću sa tri nedorasla vala
Roditeljski mezarluk da zaštitim
Mehkano me ubijaju kiše istoka
Poodavno izmoreni
Sandžak bude
Iz oka oko izdvajam
Još ne vidim zulumćare
Kako stradanje
Crnih čavki oplakuju
Od nepravde mjesec pomodrio
Prepozanaj na muci brate brata
Lijepo je biti stradalnik
Kad se nebo s okamenjenom istinom
U doživotnom hajatu sretne

JETIMKA

Pjesmo
Moje oči useljavaju
Preživjele bisere tuge
Što je kletva teška
Kad se na potomstvo obruši
Nasljednice moga bitisanja
Ne prigrći me ćurakom srama
Sjeti se
Zajedničke molitve
U djedovom voćaru
Na dlanovima samoće
Pitomo robuju
Iskidani drhtaji nade
Jetimko
Česmu sam ti
Pod lijevim pazuhom
S kratkovijekim svicima
Hitrinom želja zgotovio
Osušena travka mokrom prijesku
Najljepši boščaluk sprema
A tebe ni pod uplakanim
Šljemenom nejma
Bajrakatarice
Mojih snoviđenja
Obilježi pjevačevo putovanje
Od svih blagodeti
Samo me Kijamet neće zaobići

 

BIHORSKA ZBILJA

Izmami avdžija
doživotnom čobančetu
Tendžericu pečenih kompira
U zamjenu za zeca
Prošle godine
U Džaninom ječmu zapaženog
Mene domaći sram
Na najstrašnije
Odricanje prisiljava
Umjesto nedirnute
Have sandžačke
Napaćenu smonicu ljubim
Bijesnu snahu
Našeg muftara
Škrgutom zuba prokljinjući
Što žandare donjomahalske
Šejtanski vrelim njedrima
Prohojgora podmiti

SANDŽAK NA KIŠI

I kiša je ružna
Kad slijepcu
Amanet nakvasi
Ne utuvih
Koja mi se zvijezda
Alčački naruga
Šta će vam
Tolika imena
Ako od rahatluka
Podjednako strijepe
I beg i fukara
Odlijevam patnju
Prijekorom šutnje
Prisipajući kušnju
Kao nepozvan musafir
Olahko se iskradam
S puškometa zaborava
Je li to Odžak Bihorcima
Zulum golemi zakajtio
Ili mi se sužavaju zjenice
Aščinica na kraja sokaka
A hadum Saćko
Iz požutjele tendžere
Pokradene šljive prebira

PROBUDI SE MAJKO MEJREMO

Podžamljena samoćom
Svijetli truhlež
Jezu postojanošću
Umješno krijepi
Bjeli crvi gaćaši
Uz saglasnost zelene mahovine
Sandžački saraj naseljavaju
Vakufluk čuvenog hafiza
Gdje li su ptice
Na gozbi zadržane
Probudi se majko Mejremo
Žene opet zemlju blagosiljaju
Zbog dugih zimskih noći
I čarobne požude usjedelog vina
Mom dotrajalom odžaku
Trešnjavim topom prijete
Kao da sam svu mudrost
Pod zelenu beretku zarobio

SAMO JE ĆITAB BESMRTAN

Olovnim harfovima
Mramorli česmu opšivenu
Deviškom izvoru darivaše
Neki ljudi jabandžije
Išaretima blagosiljajući
Džadu Hajdar-pašinu
Bosonoga djeca
Znatiželjom ponešena
U jedno grlo zaplakaše
I ne bi više kiše
Akovsko ljeto pomahnita
Osnivajući na tom mjestu
T eferič mačugaša
I dezerterki časnog rada
Polahko djeca
Zaboraviše darovnu česmu
Roditelji prorijeđenu djecu
Radanjem pepela
Svako sivilo tiho umire
Samo ćitabi ostaju besmrtni

 

Istina, mi se nismo žalili, a niti se žalimo, jer imamo svoj ponos, već samo želimo da ukažemo na sramotni odnos i književnika i političara i svih nadležnih, koji se mogu ponositi na nas, ali se zato mi, nažalost, ne možemo ponositi na mnoge od njih, na koje ćemo ako zatreba ukazati jednom i na takve imenom i prezimenom.

Recenzija Nedžiba Vučelja na zbirku poezije „Mjesec i istina“, rahmetli Zaima Veskovića

DUŠA UŠTAP LEZETLI STIHOVA
Neka telali udare u talambase i ištu muštuluke da jeZaim Vesković razastrao srmajli stihove osedlane dugom odSandžaka do Krajine. On, Zaím Vesković – Čaušbaša, pore-dao ih je kao svatove koji najljepšu nevjestu vode istinski i na mjesečini. Poharčio je Zaím i svog uma i svoje duše da naš um zasiti, da našu dušu razgali. Odavno takve nevjeste nismo gledali i njoj hrlili, jer joj je Zaím Vesković godinama zapise sricao, da joj se može diviti do mile volje, a da je ne ureknemo.
Mjesec i Istina neće biti hudovica do zadnjeg insana što stihove ljubi, mada je ova knjiga predugo sabah čekala. Katuni, uštap, šeput, mutvak, Čardačište, varosati, haramsuz, odiva, đovda, srma…, samo su troha od ljepote naših rječi koje sam ukrao iz “sahare” “Mjesec i Istina” koje je autor istrgnuo od zaborava, kao kad djevojka za obilježe iz svog bogatog ruha istrgne mahramu i daruje je za vječno sjećanje momčetu kojeg je njena duša begenisala.
Zadavljen mimohod, zalakćene prijetnje, pogrbljeni baščovani, pomahnitalo ognjište, ujarmljene oči, uzindanje- na osveta, odbjegla pjesma, bajatli kiša, havet beskravna, kaharli dunjaluk, bihazuran dan, obajračena sloboda, kajil muhabet, čađavi zindani, svilena samoća, telhan planina…djelovi su ljepote stihova devet ciklusa uvezanih u zbirku poezije “Mjesec i Istina” te tebi kao peškeš darovanih.
Kroz pjesme se prepliću čemer í lezet, vakat i nevakat, um i neum, junaci i kukavice, hrđa i sjaj, zulumćari haramsuzi, hizmećari i baksuzi, ali opet dok čitate stihove pronalazite sebe i prelistavate dušu autora koju vam po prvi put otvara, mada je to trebao hajirlisati ranije.

Međutim, stihovi:

Već jesenima
U meni jesen jeseni
Da ti kažem ono
Što ti nikad neću reći

tjeraju na duboka razmišljanja o onima koje nismo dobro poznavali, ali i nama samima. U duši punoj šimšika igromova stihovi su čekali da :

“U kalemu
zrno isklijalo
zapnem za malo jezika
kao da se neznancu
želim ispovjedati”

A kadaje pjesniku bilo lijepo, duša mu je ljubavlju bila obasuta. Sjećanja koja su navirala pretkana su iz srca na papir, a autor gubeći se u čarima ljubavi iz haramsuza
se pretvorio u baksuza:

“Uštap je Latifa
Podijeli naš sokak
Na dvije najduže noći
Da iz tvog plavog oka zdjenac
Na izrugane usne preselim”

Neka vam zbirka poezije Zaima Veskovića “Mjesec i istina” bude hajirli pri isčitavanju, a autor će vam svaki stih koji vam priraste duši draga srca ukabuliti.
Naša književnost biće bogatija izdanjem ove knjige, pravi ljubitelji poezije će se obradovati, a autor će biti nadąhnut novim inspiraćijama.

* preuzeto sa Bosnjaci.net

Please follow and like us:
0