NUSRET IDRIZOVIĆ: “STEĆAK JE ZA MENE JEDAN VELIKI BOL”

Views:
22

Književnik Nusret Idrizović poznat je kao pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga «Kolo bosanske škole smrti» dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena u bivšoj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga «Kolo tajnih znakova» nagrađena je najvišom hrvatskom nagradom Vladimir Nazor). No, taj proces prepoznavanja još nije završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov «Kolo svetog broja» po svojoj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još njegove knjige pjesama «Tišine se ne mogu odreći», «Zvona i usne»; monografiju «Kozara»; knjigu pripovjedaka «Borkina ljubav» te romane «Ne zaboravi sviralu baćo», «Smrt nije kraj», «Mrav i aždaha», «I noć … i dan»; «Divin», «Ikona bez boga» i «Vučje grlo». Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: «Bezazlene vukove», «Obračun», «Koga voli Ladislava», «Pismo idolu», «Nasilje hipotalamusa», «Apage, satanas». Uz to Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju Radio roman. Napisao je nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na više europskih i azijskih jezika. Sve je to bio povod da u nazočnosti i svesrdnu pomoć njegove supruge Hateme započnemo plodonosni razgovor. Na našu veliku žalost Nusret Idrizović je dva dana nakon zaključenja ovog broja Behara (2007. godine) preselio na Ahiret.

Književnik ste trojak: sandžački, bosansko-hercegovački i hrvatski. Jesu li književni povjesnici triju književnih sredina podjednako prepoznali i pojmili Vašu autentičnost i posebnost? Mogu li to oni uopće i na drugim književnim primjerima, kojih je bilo i kojih će biti zbog svakovrsnih migracija?
Mene uopće ne zanima takav način književnog spajanja jer on ujedno i razdvaja, a kao što znate biti «trojak» je i tisućljetni spor oko Abrahama, a zapravo ga ne bi smjelo biti. Otuđenost pojedinca, u suvremenim uvjetima globalističkih nakana nalaže univerzalnu volju koja opet relativizira svaki duhovni i moralni čin, kao što je uostalom i pisanje. Mene ne zanima krađa i krivotvorenje identiteta na književnom tržištu već istinska identifikacija suprotstavljena svakoj uzurpaciji naše slobode. Zato sam se odlučio okrenuti naoko neznatnim fenomenima i u «živom dodiru» s materijom ostvariti svoju trilogiju o nečem suštinskom kroz priče o stećcima, kroz priče koje sami odašilju i kroz priče starih Bošnjana.
Htio sam skinuti tajnu s nečega što nije spremno na potpunu komunikaciju, a okreće se kao kotač na kolima, kao život. Okreću se tako kola boljara, baštinika, klesara, kola nadgrobnika, grobničkih poljana, krstjana, i svetih došljaka, kola žena u plamenu, i žena u kamenu, kola prijetnje, straha i kamenog bola. A što se tiče književničke migracije ona je u svojoj suštini dobrodošla jer donosi potrebitu razmjenu ideja, postupaka i izričaja. No, kao što znamo, nije uvijek tako, nekome uvijek smeta takva vrst mobilnosti i prepoznavanja jer se mjeri kroz političke naočale. Ja nisam, za odmjeravanje već za suradnju i prožimanje pameti. Možda tek ovo elektroničko doba donese novu interaktivnost i povezanost bez zadrške. Inače, mogu reći da sam u Zagrebu imao najbolju recepciju svoga djela.

U Hrvatskoj ste nagrađivani, na Sandžaku antologizirani, u BiH rado objavljivani. Otkud takva asimetrija? Čini se da je došlo vrijeme, zbog veličajnog opusa, da Vas jednakovrijedno, u smislu izabranih djela, valoriziraju. Što mislite gdje će se to napokon prvo zbiti?
Već se sada na postdiplomskom studiju bave mojim opusom te je s obzirom na to za očekivati buduće doktorante. Kao što znate, ja sam bio suradnik Toše Dapca, kome sam i posvetio knjigu „Kolo bosanske škole smrti“. On nije baš previše razumijevao hrvatsku književnost pa je svaka pripomoć, s moje strane, u tom pogledu dobro došla, a i mnoga djela hrvatske književnosti prošla su kroz moj vizir jer sam kao stručni suradnik sudjelovao u pripremi pojedinih autora i njihovih knjiga za izdavački pothvat. Ja sam nabavljao i pripremao najveća djela hrvatske književnosti koja su se kasnije plasirala u Europi. Bio sam na neki način rodonačelnik tih djela u samim njihovim začecima, a neka bez moga učinka možda ne bi ugledala ni svjetlo dana. I Krleža bi ostao možda polupoznat da nije bilo nas nekoliko koji smo sudjelovali u pripremi njegova djela za europske i domaće izdavače.

Bilo bi interesantno čuti je li interes za Vašom prozom i poezijom u Hrvatskoj bio isti i kada ste se bavili izrazito bošnjačkim temama, a ne samo, primjerice, fenomenom stećaka i bogumila, koji je dio naše zajedničke baštine?
Poezija je nešto bolje prihvaćena u Bosni i svakako na Sandžaku. U Hrvatskoj je moja trilogija «Kolo bosanske škole smrti», «Kolo tajnih znakova» i «Kolo svetog broja» ubrzo shvaćena kao «literarni monument univerzalne metaforike», kako je to svojedobno za Treći program Radio Zagreba napisao Božidar Stanišić. Književnu je javnost osupnula multidisciplinarnost i sintetičnost moje metode koja se kretala između znanosti, poetsko prozne i filozofične misli i povijesti. Ti su mi naslovi, uostalom, otvorili put u hrvatsku književnost, i uopće do književne javnosti. Smatram da sam popunio do tada ispražnjen prostor, upravo kondenziranošću izraza i otajstvom predmeta moga interesa koji se jednim dijelom može dotaći samo esejističko romanesknim pristupom. Mislim da sam, kada je riječ o stećcima, otišao dalje od Krležinih sanjarija o bogumilima i Dizdarove nadahnute perifraze škrtih epitafa. Dovoljno je spomenuti da sam istraživao od putopisa patra Benedikta Kuripešića iz XVI stoljeća pa sve do suvremenih saznanja o stećcima. Akademik Tonko Maroević me je u svojoj recenziji o knjizi «Kolo svetog broja « svrstao uz bok Andrićevih vremeplovnih ekskurzija i Šopovih poetskih astralnih projekcija. Uostalom, stećak je za mene jedan veliki bol, a slovo, znak i broj na stećku za mene su zemaljsko-kozmičke bajalice.

Kao pisac-učenjak postupno ste otkrivali dostojanstveni i tajanstveni svijet nekropola sa stećcima. Rezultat toga rada je Vaša kultna i nagrađivana trilogija. Zanima nas, s ove vremenske distance od kada je ona nastala, možemo li govoriti o nekoj korespondenciji tih fenomena s današnjicom, osim, naravno, onog simbolističkog i metonimijskog?

Izravne interakcije nema, ali svaka maštovitost to može nadići. Stećci, naravno, imaju svoju vremensku protežnost, filozofsku eksplikaciju i nadasve poetski  senzibilitet. Dovoljno je u Gliptoteci razgledati zbirku sadrenih kopija stećaka i pročitati zapise na njima, primjerice, one s lokacije Radimlja kraj Stoca. Oni bez sumnje dokazuju svevremenu nepredvidljivost umjetničkog i mudrosiovnog talenta. Složit ćemo se da naprosto zrače poetskom i transcendentnom porukom koja ni danas ne zastarijeva, i koja nas potiče na razmišljanje.

Pisalo se, a i uvriježilo se mišljenje da je trilogija žanrovski nesvodiva, jer metodski, ona je analitička studija sa snažnim literarnim elementima te ne čudi što istodobno osjećamo uplive poetske slobode, romaneskne konstrukcije i esejizirane pasaže. Što od toga najviše odgovara «okamenjenom čovjeku» ili «očovječenom kamenu», kako ste Vi na nekoliko mjesta nazvali stećak?
Moj uvod u stećke bio je zapravo sretna žanrovska simbioza. Uostalom, da bi ih se spoznalo mora im se pristupiti i obuhvatiti ih s više spoznajnih i iskustvenih razina. Moji sve češći odlasci na teren i prodiranje u srž stvari razlikovali su se od poimanja jednog Krleže i slovenca Vidmara. Postupno se prihvatila moja strpljivo izgrađena kozmogonija tog fenomena, čini mi se, na radost naše esejistike i historiografije. No, može se sasvim pouzdano reći da prvi popularni glasovi o stećcima potječu od Maka Dizdara. Mak je poznavao stare izvore i u njih je proniknuo sa posve osobnim rafinmanom. Ja sam sa svoje strane nastojao da pojedine teme i sadržaji tih izvora uskoro nađu svog sudruga u čitaču, istraživaču i svakom dobronamjernom zaljubljeniku u taj odsječak povijesti. Tko se je jednom počeo baviti manihejstvom i bogumilima ubrzo je bio uhvaćen u stvaralačku klopku dualizma, antinomija, parova, i suprotnosti. Kao i ja koji sam u prošlih više od trideset godina hodočastio nekropolama stećaka Bosne, Huma, Like, zapadne Srbije, Sandžaka i Crne Gore.
Ne treba zaboraviti da je svojedobno bavljenje stećcima bila moda. Ako bih se izrazio alegorijski rekao bih: bila je moda uhvatiti živog Hrvata, povaljati ga u kupku i okupati ga na stećkovski način. Po restoranima bi se često znao rasplamsati razgovor o stećcima i tad je svatko drombuljao što je znao. Ja sam pak tome htio po svaku cijenu udahnuti ozbiljnost i istinu, a neke sam dijelove svojih proučavanja literarizirao i esejizirao, a bome pridodao još i znanstveni diskurs. Sjećam se jedne budalaštine u svezi ove priče. Zamislite, da bi proučavali stećke i da bi sve dobilo na znanstvenoj težini japanska je vlada šezdesetih godina poslala svoje znanstvenike na studijsko putovanje u Sloveniju.

Vaše je stilsko gospodstvo opstalo i u zadnjoj knjizi – romanu «Efendija u tajnom gradu» u kojemu kroz životnu vizuru jednog efendije razotkrivate mnoge nedaće pod srpsko-crnogorskom vlašću, prepunom licemjernih komunističkih ideologema. U kojoj su mjeri u ovom romanu likovi posve stvarni, a koliki je unos Vaših mislilačkih opservacija i povratnih sjećanja o jednom odsječku vremena?
Sve su to doživljaji moga oca. Efendija je vrhovnik islamske vjerske zajednice. Taj lik je posve stvaran u odnosu na cijelo sandžačko područje. To je danas i bosansko područje što se tiče mentaliteta i psihizma stanovnika, za mene nema razlike. Moj brat Muris je šest godina stariji od mene pa mogu reći da su to i njegova iskustva koja sam oduvijek pamtio i nosio u sebi. Na pojedinim mjestima u romanu Muris je imao primjedbe. Predlagao je izrazito subjektivne detalje, no, naš je otac kratko presudio, rekavši: „Pusti Nusreta, on je dublje ušao pod kožu toga razdoblja“.

Vaši politički eseji, knjiga «Hude sudbe», o silovanjima muslimanki i katolkinja u zadnjem ratu veoma je zapažena, no, da li dovoljno? Naime, Vi ste u knjizi, čini se prvi, uočili programsku strategiju agresora koji je silovanje koristio kao oblik slamanja otpora i gubljenje smisla postojanja dvaju naroda. Nismo uočili da su se u pohvalu knjige uključile neke političke organizacije, posebice kad je riječ o raznim udrugama žena? Uz to Vi ste koristili strogo dokumentarnu građu, ali kao i uvijek i literarnu objekciju.
Ja sam snimao izjave silovanih žena, muslimanki i katolkinja. Trebalo je mnogo sućutnosti, ali i doraslosti problemu da se napokon odradi taj tragični posao. To je ujedno i zbiljska slika Bosne u zadnjem ratu, uz sve rušilačke nasrtaje. Sve se mijenja kada stiže ideologija kame i jame, ali i tenkovski komunizam, pomiješan sa staljinizmom i nažalost, s pravoslavljem. «Hude sudbe» su proživljene, stoga su i hiperrealistične te će, nadam, se poslužiti mladim naraštajima kao predmet o nezaboravljanju. Mladi četnici su na poligonu silovanja izučavali vještinu ratnog pobjeđivanja. Silovano je oko četrdeset tisuća žena, a kroničari ne pamte da je mučenicama netko pomogao, nisu se čak ni kasnije čuli glasovi prosvjeda i neke oštre osuđujuće riječi. Upravo u takvoj atmosferi zatvorenih očiju i začepljenih ušiju nastala je moja knjiga. Mislio sam da će ona ojačati nadu i da će naredbodavce i počinitelje kad-tad stići zaslužena kazna.

nusret idrizovic 2
Nusret idrizović

 

Pišete na hrvatskom jeziku, a nas bi zanimao vaš odnos spram bosanskog jezika?
Bosanski kao posvojni pridjev izveden je od regionalnog naziva Bosna i kad je riječ o bosanskom jeziku on najbolje odražava bošnjačko jezično biće ili bosanski jezik. Taj jezik uključuje naplavine orijentalizama i što je mene uvijek smetalo: utjecaj stalne srbizacije administrativnog i turbo folk stila koji je bio naglašeniji u Bosni nego u ostalim zemljama druge Jugoslavije. Budući da sam se radno ostvario u Zagrebu i da volim jezičnu čistotnost, a ne neki sklepani jezični miks, pisao sam na hrvatskom jeziku, posebice kada sam se bavio spartanskim načelima sljedbenika Crkve bosanske.

Dugi niz godina dramatizirali ste i na taj način adaptirali za radio preko stotinu domaćih i stranih autora. Koja Vas je stilska epoha privukla, koji Vas je spisateljski rafinman šarmirao, u nas i u svijetu, i napokon, koji su pisci bili i jesu Vaši favoriti?
Svakom obliku književnog rada uvijek sam pristupao s velikom spisateljskom odgovornošću. To uključuje dobru radnu pripremu i poznavanje materije, pa i zanatstva te dugogodišnjeg literarnog iskustva. Sve proizlazi iz istine – kako jednostavno, a kako manjkavo u funkcionalnom životu i podložno licemjerju. Onaj tko iskreno i suvislo govori ne mora već time biti i kvalitetan pisac. Moralna dužnost prema drugima i prema ljudskim bićima općenito može ponekad skrenuti u krivom smjeru i ne zavrjeđuje našu podršku. Pisca teško možete optužiti za prijevaru i parazitizam jer svaka je pisana riječ u svojoj naravi moralni čin. Ja osobno nisam imao nikakvih tajni, odnosno, nisam nikada u tekstu kalkulirao. Napisao sam, kao što znate, mnogo knjiga i sve su one moja jedinstvena istina. Ja mam svoj san, a imam i Hatemin san (supruga op.a.).

Kao zagrebački đak i student poznavali ste Saliha Alića, a u Zagrebu Vas je posjećivao Mak Dizdar. Jeste li zadovoljni kritičkom recepcijom spram njih i kako ste ih doživjeli?
Moja zbirka eseja i putopisa «Dvostruka avlija» otvara se esejom o Maku Dizdaru u kojem želim proniknuti u njegovu poeziju. Kao tumač narodnog blaga on je svoju poeziju ispunio svojevrsnim eksplozivom što izbija iz užarena hercegovačkog kamenjara, izdašnog sunca i posnog zalogaja, psikanja zmija, vrelinom loze i ljudske krvi te vječnom sumnjom. Uz to bio je neumorni tragalac u domeni jezika, sjetimo se samo nekoliko začudnica iz njegova jezičnog inventara: ćutac, badac, končina, zator, pitac. Koristio je kaskade slova, njihovo prepletanje, zatim križanje drevnih melodija i zvučnih elipsi s modernim melodijama, ton ički stih s mnogobrojnim aliteracijama i neologizmima i tako dalje. Eto, uvijek sam bio skloniji ozbiljnom razmišljanju o prijateljima i njihovu predstavljanju nego onom kratkotrajnom i anegdotainom. Što se pak Saliha Alića tiče mnogo sam mu pomagao, još kada sam ulazio u književnost, a i kasnije. Kad je Salkica umro njegova je žena prvo došla meni tugovati. Često sam ga posjećivao u njegovoj skromnoj sobi. On se nije previše umarao umjetnošću i ja mu to opraštam.

Kako na Vas djeluje ovo elektronsko doba, svijest o sveprisutnosti moćnih medija i njihovih prikazivačkih pulp fiction (pakleni šund) metoda. Nije li to gubitak supstancijalnog značenja umjetnosti?
Upravo to. Elektroničko doba, u kojem nam više ne bi trebalo biti tijesno, zapravo sužava horizont očekivanja, odnosno, umanjuje materijalni i tvarni kontakt s knjigom koji je po meni nezamjenjiv. Literarni ukus ne može vam oblikovati kompjutor već lijepo oblikovana knjiga. Ona je dio našeg osjećajnog života i rijetko nas može obeshrabriti jer na neki način ima neponovljiv identitet. Njoj se možete diviti, njenoj formi, poštovati joj ranija izdanja, možete je se sjećati, možete je posjedovati kao divot izdanje, a zbog svega rečenog možete se na nju i naljutiti. Ona je produžena autorska ruka.

Što je s Vašom knjižnicom?
Knjižnica je prodana mjestu Rožaje na Sandžaku, jer ja sam porijeklom iz Bijelog Polja kod Rožaja. Knjižnica će se zvati «Knjižnica Nusreta Idrizovića». Raduje me što će to biti uspomena na mene.

Na kraju, kako zdravlje, boljetice, devera li se nekako?
Odgovorit ću posredno na ovo pitanje. Na umu mi je kratka pričica koju ovog trenutka potpisujem: na putu prema džamiji, u najboljoj namjeri da se pogine, misleći da dušu daješ Bogu … Ali, ima još: Kao dječarac odlazio sam u Idrisku mahalu gdje protječe rijeka Lim. Bila je tad hrabrost zaroniti do dna gdje je rijeka oblikovala kamenu gromadu u obliku stolca. Trebalo je zaroniti, sjesti na stolicu i vratiti se. Eto, zbog toga mi još šume uši i slabo čujem.

razgovarao: Sead Begović

* objavljeno u: Behar, časopis za kulturu i kulturna pitanja, br. 79., Zagreb, oktobar 2013. godine,

izvor: www.behar.hr

Please follow and like us:
0