POGIBIJA MEĐUGORCA SMAJA

Zahvali se junak Ili-Petro:
„Sakupiću do trista drugova,
Pa ću proći pro Pešteri ravne,
pro pešteri u Zemlju Srbiju,
bijuć’ momke, robeću đevojke,
plijeneći ovce i jaganjce;
Iz Srbije zemlje kad se vratim,
pa kad pođem zemlji crnogorskoj,
krvavu ću džadu načinjeti.
Kuda prođem sa ljutom družinom.“
Svadba bila usred Đerekara,
a na svadbi Međugorac Smajo,
vino pije kad nevolje nije,
a rakije da je veselije,
ostavio doma zamjenika,
zamjenika Salka Rišljanina,
da mu čuva kuću od hajduka!
Tad udari junak Ili-Petro,
od Giljeve, od gole planine,
a na Rasno, na selo pitomo,
tu je mnoga majka zakukala,
i nevjesta udov’com ostala;
kud pođođe, ognju predadoše,
plijeniše ovce i jaganjce.
Klikovala međugorska vila,
sa homora više Đerekara,
s krivoga bora, prema Suhodolu,
a proklinje Međugora Smaja:
„Đe si, Smajo, Bogom pobratime,
kad si taki sestri ne živio!
I ne prošlo ni neđelju dana,
a za tobom zakukala nana,
i crnom se zemljom pripokrio!
Ti si danas obraz izgubio,
jer si caru besu učinio,
turskom caru u Stambolu gradu,
da mu čuvaš ćenar i granice,
duge džade, uske raskrsnice,
da tu čete prolaziti nete,
da ne gaze našeg sibjana,
da ne pale kuće ni vatana!
Car je tebe pašom postavio,
i dobru ti plaću odrezao,
sve na danak po dukatić zlatan;
dao tebi svijetlo oružje,
izabrao trideset junaka,
sve po struci i junačkoj ruci,
koji druga ostaviti neće!
U noj kreće, prepanut se neće!
I nima je daro’vo oružje,
i dobru im platu odrezao:
sve na danak po jedan srebrenjak.
Rek’o jesim al’ čuv’o nijesi,
jučer su ti čete prolazile,
i pred njima junak Ili-Petro,
od brđanske zemlje ponosite,
duge džade, uske raskrnsice,
preko tvoje pod besom granice,
kad je prošao, tvrdu riječ dao,
da će Smaju na sramotu proći,
biće momke, ljubiće đevojke,
razdvajaće malo od vel’koga,
razdvajaće milo od dragoga,
razdvajaće majke od sinova,
mile sestre od rođene braće,
na tvoje će kule dolaziti,
plijeniti roblje i imanje,
bijele ti kule razoriti,
što ne mogne ognjem zapaliti!
Sveje bilo kako je rekao,
dok ti piješ po jabani vino,
zlo ti vino, a teža rakija,
pjesma ti se u grlu sledila,
od zuluma što si dočekao!“
„I te bit ti jade oprostila:
pa udriše potom na Sjenicu,
na Sjenicu, malu varošicu,
i tu grdne jade počineše,
od Sjenice do ravne Kladnice,
od Kladnice do srpske granice,
u Srbiju stoku poćeraše,
i za zalto stoku prodadoše,
golem šićar oni šićariše,
svakom drugu hise učineše,
najgoremu kao najboljemu!
Kad se vrate, opet će da svrate,
Ne daj, Smajo, crn ti obraz bio,
kupi duštvo, pofataj puteve,
nemoj dati da ti nardo pati!“
Kad je Smajo vilu razabrao,
povikao, na noge skočio:
„kuku mene odsad do vijeka,
kud ta sreća da sam poginuo,
da nijesam ovo dočekao!
odista sam caru besu dao
da mi čete prolaziti nete,
ro Kladnice i šeher Sjencice,
pro Javora, preko Suhodola,
pro Peštera i Nova Pazara!
Rek’o jesam, održao nijesam!“
Čim skočio, pušku ugrabio,
pojahao konja od mejdana,
pa poteže pletenu kandžiju,
konja bije da stigne što prije,
kud je iš’o, u Međugor siš’o,
pa on gradi svoje arzuhale,
brže zove trideset junaka,
što je njemu care poklonio.
Smajo njima ‘vako govorio:
„Braćo moja i družino vjerna,
brž’ na noge pritež’te opanke
a u ruke lake džeferdare,
da svetimo našega sibjana
da svetimo, žalosna nam majka,
da vraćamo zajam na sramotu,
što je nama kaur počinio!“
Svi skočiše, naprijed jurnuše,
sve prođoše, u Rasno dođoše.
I tu ima jedna četa mala,
četa jaka trideset junaka,
pred njima je carski buljubaša,
po imenu Rašljanine Salko.
Pa je Smajo Salku govorio:
„Kupi, Salko, od boja junake,
da fatamo staze i bogaze,
da fatamo klance i rukavce,
kad se vrate, kud će prolaziti!
Ili ću Petra ufatiti živa,
il’ mu skinut sa ramena glavu,
ili svoju dati za njegovu!“
A u Salka ne bi pogovora
grlom vika trideset junaka
potekoše gorom i planinom.
Sela gaze, a čuda nalaze:
krvava se džada otvorila,
kud je prošo silan Ili-Petro,
pro granice u zemlju Srbiju.
Sve prođoše Giljevi dođoše.
A kakva je giljeva planina,
sve je na njoj mramor do mramora,
ne zna joj se kraja ni imena,
gdje dan sviće, oklen noćca sviće.
„Fataj Salko, gore i vrhove,
prekini mu staze i bogaze,
tjesne klance, još tešnje rukavce,
da preko njih tica ne proleti,
a kamoli pijana katana,
i sa njome tri stotine druga,
što zuluma čini carevini,
na granici, na našoj zemljici!“
Pofataše gore i vrhove,
prekinuše staze i bogaze,
tijesne klance, i još tešnje rukavce,
al’ je Petro prije prohodio,
prohodio družini zborio:
„Poskidajte kape bugarije,
svaki kapu na mramor stavite,
nek se kape vide na mramorju,
tako ćemo Turke prevariti;
na kape će oganj otvoriti!
Vi gađajte svaki po jednoga,
ja ću gađat’ Međugorca Smaja,
od nas jedan mora umrijeti,
Jer se oba falit ne možemo.“
Družina ga odmah poslušala,
po kamenju kape poturala.
No kad Smajo čudo ugledao,
u brzini u kojoj bijaše,
na glavu mu kape nalicaše,
namah svome društvu besjedio:
„Prinesite puške na obraze,
gađajte im čela pod kapama!“
Svaki gađa i kape pogađa,
pomiliše da ih sve pobiše,
pa naprijed zagon učiniše.
Al’ da vidiš čuda iznenada,
prolomi se kamena pusija,
od pušaka, trides’ džeferdara,
od njegovih trides’ bajraktara,
mrtvo pade trideset junaka,
među njima Međugorac Smajo,
sal’ ostade jedno momče mlado,
to je momče bilo Dugopoljče,
što je seiz Međugorca Smaja,
i on vodi konja Smailovoga.
Na prst ga je Petro prizvao,
da mu preda ata Smajovoga.
Kad je momče konja privodilo,
mirno stade da mu ata dade,
al’ da vidiš serdar Ili-Petra,
neće ata, za glavu ga fata.
I šćaše mu ukinuti glavu,
da se ne zna šta je učinio.
No je svakom žao umrijeti,
kod momka su dvije puške male,
obje male na zubove pale,
hitar seiz puške izmetnuo,
na zlo ga je mjesto pogodio,
pade Petro u travu naglavu,
momče skoči atu na ramena,
pleća dade pa bježat stade,
gađaše ga al’ ga ne strefiše,
na mrtvima ijed iskališe,
pa na truske leše kidisaše,
i trideset isjekoše glava,
svak po jednu u zobnicu baci,
tu i glavu Međugorca Smaja,
ljutog, brate, sa ćenara zmaja!
Kada Salku kara haber dođe,
družini je svojoj govorio:
„Ha, diž’te se, moja braćo draga,
hoću ćerat četu od Brđana:
il’ ću Smaja osvetiti mlada,
i povratit odsječene glave,
da se oni njima ne pofale,
da ne kljuju orli i gavrani,
il’ ću svoju ostaviti glavu,
pa nek nose moju i njegovu!“
To rekao, puta ufatio,
sve iđaše, u Crfsko dođoše,
i u Crfskom haber ufatiše,
da je četa Crfskom silazila,
tridese’ turskih glava pronijeli,
tu ručala, hljeba ponijela.
Tu ih jedna baba sjetovala,
naopakim putem obrnula,
u guduru kamenu klisuru,
oklen niko izašao nije,
ko joj ne zna staze i bogaze,
tajne pute od srećnija vrata,
koga nije posrećila majka,
u srećnome času rođenome,
il’ ga zvijezda sa nebesa čuva,
i ne da mu ludo poginuti,
ko što ginu tužni i nesrećni.
Salko babu lijepo darivao:
„Živa bila, ostarjela bako,
evo tebi dva dukata zlatna,
što si mene na put uputila.
Bogami se povratiti neću,
baš da znadem da ću poginuti!
Bolje mi je muškom poginuti,
no prijekoru svačiju nositi,
da sam trides’ izgubio druga,
mešu njima najboljeg junaka,
takvog skoro neće rađat majka.
K’o junaka Međugorac Smaja!“
Boga viknu, u klisuru zađe.
u klisuru niđe puta nema,
ne prolaze konji ni junaci,
sal’ hajduci kao gorski vuci,
čim vidio, u jad govorio:
„Rek’o jesam, a da lažem neću,
ja sam svoju izgubio sreću,
ja se natrag povratiti neću!“
Brđani se tome i nadali,
ufatili kamenu klisuru,
svaki sebi mjesto izabrao,
da čekaju Rašljanina Salka,
što j’ za njima digao poćeru.
Ne zna Salko iznenada jada:
prolomi se nebo nad klisurom,
k’o da u nju gromovi padaju,
mrtvih pade trideset turaka,
mrtav pade Rašljanine Salko,
pade Salko, žalosna mu majka!
I tu se je borba završila,
četa se je antrag povratila,
sal’ serdara svoga izgubila.
Koji ne bi pjesmi vjerovao,
nek otide Giljevi planini,
na livadu velju Volujaču,
a kod groba serdar Ili-Petra,
to se mjesto baš po njemu zove,
a na ime: grobak Ili-Petrov;
i nek zađe dolje u klisuru,
u kamenu moračku vilicu.
Tu je ploča Rašljanine Salka,
pod njom Salko mrtvim sankom spava!

 

*Objavljeno u: Enciklopedija sandžačkobošnjačker književnosti, Tom II, El-Kelimeh, SBK, Novi Pazar 2014., str. 483.491.
Balada Pogibija Međugorca Smaja jedna je od najljepših bošnjačkih i južnoslavenskih balada, iako do sada skoro neppoznata široj javnosti. Prvi puta je objavio akademik Husin Bašić u svojom hrestomatiji Usmena književnost Bošnjak Srbije i Crne Gore.

Please follow and like us:
0