Refik Šećibović “Drevna Bosna Muamera Zukorlića”

Views:
35

Knjiga akademika Zukorlića Drevna Bosna, za nas koji živimo i istražujemo na ovim prostorima, ima izuzetan naučni, kulturni i obrazovni značaj. S jedne strane, riječ je o značajnom historijskom istraživanju, a s druge strane, riječ je o naučnoj raspravi koja otvara pitanja o dosadašnjim zabludama o porijeklu Bošnjaka. Knjiga akademika Zukorlića je važno informativno i edukativno djelo koje bi trebalo da bude na policama u stanovima bošnjačkih obitelji, ma gdje živjeli.

Mnogo je u ovoj knjizi izneseno činjenica i novih sadržaja, tako da slobodno o njoj možemo govoriti kao  enciklopedijskom djelu o porijeklu Bošnjaka, te je izuzetno teško ovako kratkim prikazom obuhvatili njenu cjelinu. Knjiga od 390 strana teksta, sa preko 100 izvanrednih ilustracija, zahtijeva duboku i temeljitu analizu, a u ovom kratkom prikazu možemo se opredijeliti za tri važna segmenta o kojima piše akademik Zukorlić, i to o:

  • Bošnjačkom univerzitetu i obrazovanju u srednjevjekovnoj Bosni;
  • Bošnjacima i Teodosijevoj liniji;
  • Kulturno-geografskom prostoru Bosne u dugom vremenskom intervalu.

Knjiga Drevna Bosna objašnjava našu prošlost, ali problemi sa kojima su se borili stari Bošnjani su i dio naše sadašnjosti, što još više dokazuje potrebu za ovakvom knjigom. Mnogi trendovi, oblici ponašanja, napadi na Bošnjake, ostali su i poslije srednjevjekovne Bosne. Zato svaki segment ove knjige zahtijeva od nas da razmišljamo o našim postupcima i onome što ostavljamo potomcima.

U knjizi Drevna Bosna jasno se potencira postojanje Bosanskog univerziteta koji je nastao sa ciljem obrazovanja pripadnika „heretičkih“ zajednica i sredina u odnosu na katoličku i pravoslavnu većinu u evropskom prostoru tog vremena. U vrijeme kada je osnovan ovaj univerzitet, u Evropi je postojalo svega četrdesetak visokih škola, koje su bile uglavnom pod strogom kontrolom Katoličke crkve. Bosanski univerzitet, međutim, obrazovao je kadrove za arijanske, neomanihejske i druge srodne teološke i filozofske discipline, zatim svećenstvo Zajednice bosanskih kristjana, ali i pripadnike ostalih „heretičkih“ zajednica. Dakle, zahvaljujući bosanskim vladarima u 13. vijeku ovaj univerzitet predstavlja simbol tolerancije i razvoja slobodne misli. Podataka o ovom učilištu nema jer se sadržaj predavanja držao u tajnosti obzirom na to da se ova nauka (vjere bosanske) izvan granica zemlje nije priznavala, a sljedbenici su kažnjavani. Profesori i studenti Bosanskog univerziteta bili su predmet inkvizitorskih suđenja i progona. No, ovi podaci pred nas stavljaju dilemu da li mi treba da govorimo da je prije sedam vijekova počelo naše univerzitetsko obrazovanje?

Da li je ideja o akademskim slobodama i autonomiji u odnosu na vladare postojala u toj maloj državi prije nego li su to dogodilo u Češkoj, Njemačkoj ili na drugim prostorima Evrope. Da li je ta slobodna misao, ustvari, bila odraz, kako kaže autor knjige, visokog stepena duhovnosti na jednom prostoru koji je skoro bio na marginama velikih centara? Drevna Bosna je bila okrenuta znanju kroz Univerzitet, dokumenta, povelje, ali i kroz natpise na stećcima koji su ukazivali da su tu išli pismeni ljudi kojima je ostavljana poruka.

Nije li i danas Univerzitet u Novom Pazaru opet postao problem tih novih „inkvizitora“ zato što nije pod kontrolom nacionalističkih krugova? Nije li opet misao Bošnjaka nedostupna zbog ideoloških predrasuda velikih susjednih sredina? Historija nas uči da je Paolo Freire bio u pravu kada je napisao: „Obrazovanje je sloboda“, i to jer su se svi protivnici u to vrijeme i Katoličke i Pravoslavne crkve  okupljali u brdovitoj Bosni, negdje blizu Visokog, dokazujući tada ono što je danas najveća premisa modernog obrazovanja: da nije bitno gdje je škola, već šta se uči, kako se uči u njoj i ima li slobode?

Drugo važno pitanje koje obrađuje ova knjiga jeste karakteristika kulturno-geografskog položaja Bosne u jednom dužem vremenskom periodu. U ovoj knjizi se izuzetno ilustrativno prikazuju promjene u okruženju i autor dokazuje da je geografski položaj i historijska kategorija. Upravo Teodosijeva podjela Rimskog carstva na istočno i zapadno otvorila je prostor za stvaranje jednog novog problematičnog graničnog pojasa i to baš na Balkanu. Povlačenje svake granice u prostoru predstavlja društveni proces koji otvara niz poveznica sa prirodnim okruženjem. Upravo ta podjela u rimsko doba postala je osnov za formiranje graničnog pojasa religija i kultura na Balkanu. Konfiguracija prostora preko koga je povučena granica je takva da je većina geografa kulture smatra mozaičnim. Mozaičnost znači da smjenjivanje različitih oblika reljefa uslovljava različite oblike vlasti i društvenih sadržaja. Na takav mozaičan prostor prelomio se i raskol u kršćanstvu koji je u početku slabo vidljivu granicu vremenom pretvorio u teško kontrolisani pojas. Autor ove knjige potpuno ispravno ukazuje da je već Teodosije samo u slučaju Bosne odredio dvije linije – istočnu i zapadnu granicu, čime je bosanskom prostoru priznata svojevrsna geografska, ali i politička i kulturološka posebnost, odnosno autonomija. Geografska posebnost ovog prostora upravo se ogleda u činjenici da je od rimskog perioda pa do današnjih dana ovo bio tzv. teško kontrolisani pejzaž, koji je omogućavao stanovnicima da se lako odbrane od bilo kakvih nasrtaja. Ali u isto vrijeme, to je bio prostor koji je omogućavao da su svi oni protivnici velikih sila mogli su da nađu utočište. U svom radu, koji sam objavio 2005. godine o balkanskom graničnom pojasu religija (gdje Bosna i Hercegovina čini najvažniji dio), analizirao sam tezu američkih geografa Džordana i Rountrija o fleksibilnom pristupu geografskom području od strane stanovništva. Fleksibilan pristup okruženju javlja se u planinskim prostorima koji su izuzetno heterogeni po porijeklu nastanka i karakteristikama stanovništva.

Međutim, svako od područja koja spadaju u fleksibilne granične pojaseve suočava se sa jačim i brojnijim nasrtajima homogenih susjednih područja. Vladari takvih moćnijih i homogeniziranih područja uvijek su pokušavali da ih priključe i homogenizuju granične pojaseve s ciljem stvaranja oštrih lako kontrolisanih granica. Zato nam u ovoj knjizi akademik Zukorlić, u analizi o porijeklu stanovništva, a na osnovu najnovijih DNK analiza, ukazuje da je ovo heterogen prostor po svom porijeklu u kome se formirao poseban narod, koji su okolne države u svakom pogledu pokušavale da nasilno uključe u svoje zajednice. Međutim, granični prostori opstaju upravo zahvaljujući barijerama koje postaju potpuno nepremostive za proces homogenizacije i to iz razloga jer se u njima oformljuju zajednice koje imaju kulturni razvoj u skladu sa svojim okruženjem, koje im omogućava održanje posebnosti (u ovom slučaju prihvatanje islama).

Upravljanje prostorom je mnogo komplikovanije nego što izgleda, jer ideja vladanja nad prostorom ima niz ograničenja koje su vladari u prošlosti mnogo bolje shvatali. Mark Bleksil sa univerziteta u Eksteru ističe da rimski vladari u upravljanju prostorom nisu toliko razmišljali o razgraničenju već o uticaju (Teodosijeva linija i njeno odstupanje kada je u pitanju područje Bosne).

Upravo je to i moja treća opservacija u vezi ove knjige, a odnosi se na logiku mozaičnog prostora, ali sa jednog drugog aspekta. Vladarima drevne Bosne kao osnov upravljanja bila je potrebna ne samo vojska i dobra organizacija, već i simbioza sa okruženjem. Ukazujući na specifičnost organizacije bosanske države autor ukazuje na njihovo jasno i potpuno shvatanje položaja teritorije i moći kojom vladaju (prolazak Fridriha Barbarose kroz Bosnu). Izgradnja velikog broja utvrđenih gradova sa skoro neosvojivim kulama omogućavala je sigurnost koja je u ravničarskim prostorima bila potpuno nemoguća. Zahvaljujući tome što su se našli u graničnom planinskom prostoru i dobroj organizaciji zajednice, ona počinje da doživljava razvoj koji će rezultirati da u vrijeme Tvrtka I postane najjača država na balkanskom prostoru.

Ali,  kulturni pejzaž drevne Bosne ogledao se i u toleranciji i razumijevanju. Zato se u ovoj državi  pojavljuju četiri pisma, različite crkve, različito porijeklo stanovništva, različit položaj vladara i podanika u odnosu na Crkvu, prihvatanje otpadnika, otpori nasilnom prihvatanju vjere itd. Tako je drevna Bosna tada postala utočište raznih pobunjenika, odnosno neka vrsta insurgent države (pobunjeničke ili otpadničke države), kako to ističu američki geografi Džordan i Rountri. Takva država je opstajala i na posebnoj kulturnoj ekologiji zajednice, koja je omogućavala opstanak u neuralgičnom području. Ekologija zajednice ima svoje ishodište ne samo u gradnji i materijalnoj kulturi, već i u postupcima, a to je u ovom slučaju u dogovaranjima, pregovaranjima i fleksibilnom ponašanju prema protivnicima, ali i partnerima. Ali u isto vrijeme je ta sloboda, koja je vladala u vjerovanjima i kulturi, omogućila Bošnjanima da se upoznaju sa učenjem islama prije nego li su osmanlijske vojske došle na njihovo tlo. Zato oni u radosti dočekuju vojsku sultana Mehmeda el-Fatiha i 40.000 obitelji istoga dana primaju islam. A jačanje islama na ovim prostorima upravo se ogleda u toleranciji prema drugima (Ahdnama bosanskim franjevcima od strane sultana Mehmeda el-Fatiha).

Ta kulturna ekologija zajednice ogleda se upravo u posebnoj organizaciji teritorije, koja je u nekim dijelovima takoreći bila neosvojiva. S druge strane, Bosna je bila drugima bitna i zbog niza prednosti koje joj je davalo izuzetno bogatstvo (u rudama i drvetu), a koje opet nije bilo jednostavno eksploatisati. Zbog toga oni često odustaju od napada na Bosnu (bez obzira na papine pozive na krstaški rat protiv bogumila) i pokušavaju da pregovaraju sa bosanskim plemićima. Zato autor s pravom ističe da je bosanska kultura izvorište i utemeljenje dogovora koji su danas stub uspostave i održanja Evropske unije.

Knjiga Drevna Bosna  i njeno obilje karakteristika i činjenica suočavaju Bošnjake sa svojom prošlošću u jednom novom svijetlu, a ono se zasniva na tome da historija postane sastavni dio shvatanja svakog čovjeka o tome da su njegovi korijeni tako duboki i mnogo složeniji nego što na prvi pogled izgleda, te da je njihovo poznavanje osnov za tumačenje mnogih karakteristika naroda, ali i sadašnjih situacija u prostoru i razvoju jednog naroda.

Knjiga Drevna Bosna u velikoj mjeri je i djelo enciklopedijskog karaktera koje ukazuje na složenost života različitih zajednica na prostoru Zapadnog Balkana i njihovih međusobnih odnosa. Upravo ova knjiga otvara niz pitanja o iskrenosti i odnosima susjednih zemalja prema ovom prostoru, ali i velikih sila koje su ga pohodile sa svojim vojskama. Zato istraživanje života dobrih Bošnjana predstavlja važan segment razvoja Bošnjaka na današnjim prostorima. Otvorena tumačenja u knjizi pokazuju da su vladari drevne Bosne jako dobro prepoznavali opasnosti koje su ih stalno pohodile, ali i prednosti svog položaja i dobre organizacije društva.

Na kraju, ova sjajna knjiga ne samo da će popuniti prazninu o porijeklu Bošnjaka, baciti novo svjetlo o drevnoj Bosni, već će otvoriti potrebu za novim istraživanjima. Ona svojim obimom i sadržajima bit će odlična polazna osnova za utemeljenje daljih promišljanja o životu Bošnjaka na ovim prostorima. Međutim, ona je obaveza za naše obitelji da mlađim naraštajima omoguće da saznaju i nauče što više o svojoj zajednici i da u velikoj mjeri bilo gdje u svijetu mogu da tumače i brane svoje porijeklo, kulturu, religiju i domovinu. Zato knjiga Drevna Bosna postaje bazično djelo našeg neformalnog i informalnog obrazovanja unutar obitelji, koje moraju u velikoj mjeri da posvete pažnju istini o svom porijeklu, ali i drugačijim odnosima. Mi nikako ne smijemo dozvoliti da nam površnost zavlada u odnosima između starijih i mlađih, već da kroz ovakve sadržaje i upoznavanje našeg porijekla jačamo svijest o našem identitetu, što je uveliko praksa kod drugih naroda.

 

Akademik  Refik Šećibović

„Drevna Bosna“Muamera Zukorlića, Novi Pazar, Matica bošnjačka, 2016.

Glas islama 282, Kutubhana, strana 10-11,

Please follow and like us:
0