SALADIN BURDŽOVIĆ “EFENDIJA BEDRO I NJEGOVE MUĆKE”

Views:
33

Hodža je došao rano ujutru! Bila je srijeda! U dugom mantilu, kao crna ptica, kao neminovnost. Taj pogled njegov, kao da sam ga ranije sreo, pa ga upitah:

– Da se nijesmo, ja i ti, možda, ranije, sretali u Novom Pazaru?

Pogledao je kroz mene, očima istim kao što su Jasminine, i osjetio sam da me nije vidio!

– Ne! Ne, ne… – bio je sumnjivo kategoričan, mada bih se mogao zakleti da ga odnekuda znam, bar iz nekog starog filma, ili lošeg sna.


Sjeli smo svi troje, ja, jedini sa živim očima, u fotelju, ona na dvosjed, a efendija, koji vjerovatno misli da vrijedi za trojicu, sjeo je na trosjed. Pili smo nekakve tanke kafe, dijabetičarske, i neko vrijeme nijesmo progovarali. Ledenim glasom, Adnana je prepolovila tišinu na pola:

– Uskoro ću umrijeti…

– Svi ćemo uskoro umrijeti! – dodao je efendija, činovnik Sudbine, kao da svečano otvara Veliki frankfurtski Sajam smrti. – Ovaj život, na zemlji, mnogo je kraći i mnogo teži od vječnosti – glas mu se poigravao sa mojim živcima i, već, mi se javljala želja da ga zadlanim, onako od srca, valjda bi mi Alah oprostio. Ili bi me nagradio!
– Zvala sam Vas… – pogledala me u oči, pa se ispravila. – Zvali smo Vas da nam objasnite neke stvari. Znate, na rođenju sam, zbog naninog amaneta, dobila ime Adnana ali me nikada nisu tako zvali. Pošto Kur’an kaže da će svi ljudi, Sudnjeg dana, biti prozvani po svojim imenima ili imenima svojih roditelja, interesuje me Vaše mišljenje šta će biti u mojem slučaju. Mnogo razmišljam o tome jer sam, u ranoj mladosti, pripadala nekim grupama koje su negirale religije i, pravo da kažem, strah me je…

Bio je zatečen! Vidio sam to po trzajima na licu, sve je očekivao i za sve imao odgovore ali ovo je nešto drugo. Hajde, Bedrija, da te vidimo. Jesi li inspirisan za govoranciju, za koju, u glavi, već, imaš spremljen račun ili ćeš ovoj nesrećnoj ženi pred smrt odraditi nešto halalus.

– Ehh, pa sad’… – počeo je sa samoga kraja – To je malo neobična situacija! Ja sam se, do sada, sretao sa raznim problemima ali sa ovakvim, iskren da budem, još nijesam. Kur’an kaže to što kaže! I tako će biti! Mada bih morao da još pogledam u neke knjige, što zahtijeva novi termin, recimo krajem nedjelje. Savjetujem da ne razbijate mnogo glavu oko toga, kada se umire nije važno pod kojim je imenom, a ja ću, već, proučiti šta je najbolje uraditi.

– Ali meni je toliko stalo da saznam… – forsirala je ona – Bolesna sam i sve je manje vremena da promijenim neke stvari. Vratila bih se Vjeri, ako nije kasno, i moram se, ubrzano, oslobađati nedoumica, zato ste i pozvani! Moj Djed je bio pravi vjernik, sagradio je nekoliko džamija u Bosni i na Kosovu. Strijeljali su ga komunisti, iz Pete Sandžačke brigade, jer je, kada su spaljivane knjige u Bratuncu, odbio da u vatru baci knjigu, koja je bila filozofsko tumačenje Kur’ana, štampanu u Istanbulu, početkom vijeka. Zvao se Nusret i na mjestu gdje je poginuo bila je podugnuta Nusretbegova džamija, ali su i nju, početkom najnovijeg rata u Bosni, srušili Srbi, dobrovoljci iz Kraljeva. Želim bar jedan dan da budem njegova prava unuka, iako se, za tako kratko vrijeme, ne mogu iskupiti izgubljene godine, mislim da vrijedi pokušati, zato moram znati pod kojim ću imenom biti prozvana Sudnjeg dana…

– Ne treba žuriti, ne treba žuriti – mljackao je.

– Ali nema se vremena!
– Vrijeme je ništa, Muhamed alejhiselam kaže da je vrijeme ništa! Zabranjeno je biti brzoplet, mora se, hladne glave, sagledati situacija i učiniti ono što vjera nalaže, a ja ću, već, saznati šta je najbolje uraditi u ovom delikatnom slučaju.
– Ali…
– Nema „ali”, ne može se mnogo toga promijeniti, mada mislim da bi ti, u vezi tvoje bolesti, trebala da pokušaš i sa zapisima. Ja sam nekim bolesnicima već pisao i možda bi to pomoglo.
– Kasno je za zapise.
– Nikada nije kasno za zapise! Zabranjeno je tako razmišljati! Ako, već, hoćeš da se okreneš Vjeri moraš vjerovati u njih. Postoje zapisi protiv teških oboljenja, a ja znam koji su. Ako ti neće pomoći, neće ti ni odmoći, neraskidivi su dio Islama i svi pravi vjernici koriste ih po potrebi.
– Pa, sad’, ne znam… – uzdahnula je, u nedoumici.

Posmatrao sam ga sa strane. Stvarno je ličio na crnu pticu. U neskoncetrisanim vizijama oblačio sam mu razne odore, ne bih li se ikako sjetio odakle ga znam, da li iz ovog ili nekog drugog života. Pola njihovog razgovora nijesam ispratio i onda, odjednom, kao lampica, otvori se slika nekih ranijih krvavih sukoba, iz neukroćene mladosti, sa Gallusa, i efendijino lice izroni iz te krvi. Samo što tada nije bio efendija, a i bili smo na suprotnim stranama, naravno! Nosio je neke italijanske, šarene, trenerke, u punoj snazi, tek stigao i željan dokazivanja, za početak neiskvaren, oštrog pogleda koji su na jedvite jade slomili stari momci-gospodari Gallusa. Rijetko sam ga sretao, zato sam se teško i prisjećao detalja. Znam da su ga prebijali nekoliko puta, onako do kraja, što se kaže do pred smrt, lomili mu obje vilice, rebra i ruke, dok ga nijesu odbili od nekih dijelova Frankfurta gdje su se mnogo jači psi popišali, davno prije njega. Ruke su mu, dok je govorio, mirovale, a krivo srasle kosti davale su isuviše grube karakteristike, nego što je ustvari bio. Bezazleni Pešterac, usamljeni gorski vuk, kojeg su porazili nemilosrdni frankfurtski pit-bulovi. Poslije svega okrenuo se Vjeri, htio je da pomogne ljudima, u koje više nije vjerovao, i da to adekvatno naplati, Sudeći po automobilu i debeloj ogrlici, oko vrata, nije mu išlo loše, mada mu se nezadovoljstvo čitalo sa čela. Kada apetiti porastu čovjeku se sve učini minimizirano!
Okrenuo je glavu, ka meni, i vidjeh da se i on sjetio! Ili je to tek sada pokazao, ne bi me iznenadilo da je, u startu, sve znao. Otpio je hladnu kafu, ne uzimajući kocke šećera sa tacne, i ustao da ide…
– Ja ću se javiti što prije budem mogao – uzeo je Adnanu za ruku – Hvala ti na kafi i Alahimanet!
– Alahselametile – reče Adnana i dodade mu roze kovertu u kojoj se nalazilo sto maraka. Predugo je trajao taj trenutak, kao da se dvoumio ili odlično glumio, njegovi samoljepljivi prsti, mehaničkim pokretima, srodiše se sa papirom, trzaj je bio uvježban.
– Nije trebalo, nije trebalo… – govorio je dok je stavljao novac u džep bez dna.
Ne gledajući me u oči, htio je da se rukujemo.
– Ispratiću našeg Ajatolaha – rekoh uobičajeno i uzeh ga pod ruku, kao tetku. Adnana se nasmija krajem usana i pokuša rukom da sakrije nelagodnost, mada on kao da je prečuo moju upadicu.
Izlazili smo iz stana nečujno, kao duhovi. Gledao sam ga, za deceniju viši, u potiljak, i razmišljao kao nekada. Hodnik je bio poluosvijetljen i neke, davno ugašene, želje bljesnuše tamom, kao zlato ili nešto još vrijednije. Zaiskriše slike pred očima, od glasa razuma ni traga, a slabo kontrolisana snaga, kao nabujala rijeka, u proljeće nakon otapanja snijega, krenu uzvodno ka srcu. Ispred lifta okrenuo sam ga ka sebi, kao djevojku na prvom sastanku, poslije praćenja kući, za poljubac. Nijesam ništa mislio, srce mi je bilo prazno, kao i glava, u desnoj ruci aktivirao sam „skakavca”, u dvosjeklom sječivu mogli smo se obojica oglednuti. Samrtnu tišinu prekinulo je rasklapanje noža, kao da ICE-Sprinter, najbrži voz na svijetu, prolazi kroz ovu trošnu zgradu. Eho je trajao cijelu sekundu.
– Ti znaš ko sam ja? – upita.
– Znam!
– Onda me i razumiješ, od nečega se mora živjeti.
– Ko to kaže i gdje to piše da ti moraš živjeti? Koliko ima da si Musliman? – šaputao sam.
– Nemoj me zezati, pa ja sam rođen kao Musliman, u vjeri – disao je glasno, ali po glasu ne bih rekao da se uplašio.
– I ti si varao ljude, znaš da znam, nijesi ništa bolji Musliman od mene.
– Da! Ali ja bar nijesam efendija!-konstatovao sam i uhvatio ga za kragnu.
– Nemoj, brate…
– Neću, „brate”! – opet sam bio Niko.
– Slušaj pažljivo i pamti dobro, bolje ti je! Otići ćeš i pregledati te knjige, kako si i sam rekao, ili još bolje, posavjetovaćeš se sa nekim pravim hodžom. Vratićeš se i razgovarati sa njom, besplatno, naravno. Sledeci put bićete bez mene. Sami! Ukoliko mi se nešto požali na tebe, završio si karijeru, kunem ti se! Poslije toga, napustićeš Hesen, ne želim više nikada da te vidim ovdje.
– U redu, ali… – pokušao je, poslednji put.
– Nema „ali”, prokockao si sve! – zavukao sam ruku u njegov džep bez dna i uzeo kovertu sa sto maraka. – I sam si rekao da nije trebalo.
Lift je stigao, bešumno, i vrata su se otvorila. Kao malo dijete, uveo sam ga unutra i pritisnuo dugme E! Dok su se vrata zatvarala rekao sam:
– Alahimanet, „efendija”!
Kao da sam satima bio sa njim, u tom hodniku. Znoj me oblio i strah, od samoga sebe, kao da je u talasima nadolazio i opet se vraćao, negdje daleko, u lavirinte moždanih niti. Stavio sam novac u džep, sječivo vratio u korice, pomislio na Jasminu i opet postao Neko!

Kada bih joj ja umio pričati! Ali nijesam imao pojma o religiji. Odrastao u komunističkoj sredini nijesam mogao ni znati! Negirali smo Boga svakodnevno, ponekada se i takmičili, i tako do polovine osamdesetih kada se sve okrenulo naopačke. Postadosmo vjernici, fanatici, počesmo klati Kurban, i niko više i ne pominja ono vrijeme bezbožništva kada smo bili stoka. Svako je svoje grijehe zaboravio, i sam sebi oprostio! Niti je ko, u mnogim ispraznim pričama, za dugih zimskih večeri, aludirao na njih, kao da najbolje godine „bratstva i jedinstva”, filovane „tekovinama Narodno-oslobodilačke revolucije”, nijesu ni postojale. Kao da ih je neko drugi odživio.
Otvorio sam vrata, tiho. Pretpostavljao sam, bila je zaspala, a od svakog njenog sna zazirao sam, kao da se neće probuditi, kao da je to poslednji put, svjestan svoje nemoći, ponekad ljut i razočaran. Izvadio sam cigarete, stari dobri soft-marllboro, uzeo novine koje neću ni otvoriti, sjeo i noge stavio na sto. Palac, na desnoj nozi, probio je čarape…
Spavala je tvrdo, mirno, za razliku od većine bolesnika što se prevrću po krevetu, kamenog lica na koje sam fiksirao pogled, i vjerujem da sam cijelu vječnost mogao odsjediti tu, na fotelji, gledajući je. Ranije, dok mi je grudi nadimala neobuzdana mladost, nijesam bio svjestan nekih stvari, interesovao me samo novac a sada, nakon potrošenih godina, život jedne nesrećne djevojke svijetlio je u tunelu moje sudbine kao jedina svjetlost, kao jedina pozitivnost poslije decenija dvoličnosti. Uskoro ću i bez toga ostati! Danima sam se pitao odakle joj tolika hrabrost i volja da se bori, pa, ja bih se već deset puta do sada ubio, da sam u takvoj bezizlaznoj situaciji, rukovao bih se sa smrću, pokorno sagnuo glavu, i tačka! Bez patnje, bola, sažaljenja, pomoći i savjetovanja, zračenja i očaja, zaspao bih posljednjim snom i postao još jedno zrnce prašine u milenijumskoj pustinji.
Divio sam joj se! Sve moje simpatije pobrala je onog trenutka kada sam uvidio kako stoički podnosi beznadežne pokušaje spasenja, kao da njena staza ka groblju nije fluoroscentno markirana i slijep bi vidio, po bolničkim nalazima, iako nikada nijesam shvatio morbidni gest tog njenog doktora-idiota koji joj je saopštio da ima još dva mjeseca do kraja života, ali da se, ipak, treba nadati čudima (?). Najmanje što bi čovječanstvo moglo učiniti za takvog bisera je da se da strijeljati, pa neka se pred streljačkim vodom on nada čudima.
Slao sam laboratorijske izvještaje nekim prijateljima iz prošlosti, nudio nekakve novce ako neko pronađe bilo kakav lijek koji bi, bar nakratko, produžio njene ovozemaljske dane. Išli su faksovi i do vrhunskih doktora, ruskih, kineskih, američkih, odgovor je uvijek bio isti: bilo je prekasno, a ja sam, kao lud, nekoliko puta, sanjao da će se izvući, i, poslije tih noćnih mučenja, hvatala me, vec hronična, neraspoloženost jer sve je bilo drugačije od mojih snova. Molio sam se da preživi ali te moje, nedefinisane, molitve kao da nijesu dopirale dalje od mojih usta i, kontra njima, sve je postajalo gore i gore. Gušio sam se u nemoći, nekoliko puta i povraćao, pitajući se kako se desilo da se neraskidivo vežem za nju, i sve što sam činio učinilo mi se da se vadim za svoje grijehe koji su se, kao planinski masivi, nadnosili nada mnom kad’ god bih se okrenuo. Postao sam dečko koji obećava bar jedan human gest, čemu bi se moji nekadašnji drugovi i ispisnici kikotali kao idioti, ne vjerujući, naravno!
Pogledao sam sat na ruci. Lind-Astor, ručni rad, ukraden u Štutgartu davne 1986. godine, pokazivao je sedamnaest i petnaest. Bacio sam pogled, letimice, po sebi, i vidio da je devedeset posto stvari na meni kupljeno od lopova, nezaobilaznih persona moje svakodnevice. Kokošari su redovno svraćali u moj stan, nudili robu, bagatelno, od zlata do čarapa, uz obavezno objašnjenje da su to cijene samo za mene, jer mi smo braća, zemljaci, i kupovao sam, redovno, ponekad’ i bespotrebno, jer sam mislio da smo braća, zemljaci… Svjesno sam čekao onaj dan kada će i mene prodati, ako budem tražen, deficitaran, ako im usfali maraka za hranu, za gorivo, šmrkanje i turističko obilaženje popularnih “Pufova” (po kojima je Frankfurt poznat nadaleko), zaboraviće oni lako na naše bratstvo, tipovaće me kao da sam broj, čovjek bez imena i prezimena, reći ce da sam „pao” i izbrisati iz memorije. Ali još sam u igri, nijesu ove kosti, koje izrodi crnogorski kamen, lako savitljive, u krvi, što je već polucrna, ima nerazblaćenog zla za još koju godinu opstanka na Gallusu, bez obzira na svježe „snage” i njihovu novokomponovanu nemilosrdnost…
Budila se! Polako, svaki put sa močvarno-zelenim očima koje bi se, za nekoliko sati, izbistrile do savršenstva.
– Zaspala sam.
Kao da je nijesam čuo, ćutao sam jer već cijelu nedjelju, kada smo sami, ne umijem ništa ljudski da joj kažem, da povedem običan razgovor i da je na tren oslobodim opterećenosti koja mi se činila tako nesavladivo pa je prosto izgledalo da sam ja bolestan, a možda i jesam od neke mnogo teže, neotkrivene, bolesti. Vodene kapi mi navriješe na oči, pa ih sklopih, nepromočivi kapci sigurno će, opet, izdržati da ih ne puste, kao mnogo puta do sada. Bilo mi je žao i sva sam svoja osjećanja shvatio kao kaznu, za ranija „djela”, a, vjerovatno, i za nešto iz daleke prošlosti. Bio sam slomljen i više ništa nije bilo važno, mogla se planeta rasprsnuti, kao balon od sapunice, granice izdržljivosti pomjerene su vjekovima naprijed. Postali smo, oboje bez budućnosti, osobe za jedno popodne. Možda je i to dosta.
– Šta ti je, pa si takav?
– Kakav?
– Nikakav!
Nikakav sam se i rodio, u nikakvom Bijelom Polju.
Slutio sam da ću se opet sresti sa „efendijom”, a od susreta ovakve vrste, ima godina dana, zazirao sam jer nikada nijesam znao kako će se završiti, otanjili su živci, iako sam spolja izgledao penzionerski miran, u grudima, ispod kože, tinjala je vatra uprkos nenajavljenim poplavama neizvjesnosti. Pitao sam se da li ga je strah, kao i mene što je, ili se u onoj sitnoj pešterskoj glavi javila želja za otporom prema mnogo moćnijem, ali i nejedinstvenom, crnogorskom lobiju na čije će se oštrine opet polomiti njegova tvrda rebra, kao nekada davno u fer vrijeme.
Među prvima je „provalio” da se sandžački Muslimani vraćaju vjeri, opismenio se, vjerovatno cio Kur’an zna napamet i sada, pozitivan, pokušava da to unovči ubijeđen da niko neće otkriti da, iza plašta milosrđa, ljigavim prstićima grabi tauzenke trpajući ih u svoja bijedna njedra.
Spustio sam roletne na prozorima, i počesmo oči privikavati na nametnutu tamu, nijesmo progovarali, samo smo osjećali jedno drugo u ovoj prostoriji, pored troje vrata, bez izlaza. Ona se, duboko u sebi, obraćala Bogovima koji me nijesu priznavali za svojega, bila je vjera, ja nevjera, jedinstvo suprotnosti, na koje sam od malih nogu, navikao, opet je počelo da se kosi sa zakonima gravitacije i, sjedeći, osjecao sam tihu vrtoglavicu. U svakoj tami postoji neko svijetlo, kazu filozofije Dalekog istoka, u našoj tami svijetlio je samo žar sa moje cigarete. Toliko šansi nam je Sudbina dala!!
Nešto joj je dalo snage, počela je da me dodiruje, onako, kao žena, zavlačeći ruke ispod moje majice, međutim – pogrešan trenutak, u meni, polumrtvom, bilo je erotike koliko u onom stolu pored kojeg je klekla, prvi put, u namjeri da me ima. Nijesam odgovarao, niti se sjekirao zbog toga, dobro je znala da ja, u najudaljenijim snovima, skidam sa nje, djevojke, italijanski veš i providne spavaćice divljački cijepam, pa pijem naiskap sve njene sokove koje nije stigla kome da da, i koji su, već, izvjetrili izloženi prejakom Suncu Smrti. Povukla se nazad u krevet, nečujno kao što je i došla, na stolici, od rezbarenog jasena, i dalje sam čekao…
Poželjeh da je dijete, da je povedem u Zoo, na Fest, na sladolede, koliko hoće, dok joj se ne smuči, pod ruku, za njen život, za koji se, stalno sebe opominjem, valja boriti i u toj borbi ga sačuvati…
Odavno nijesam nešto poželio a da to nijesam imao, kao nepoznat osjećaj, to saznanje se neprijatno širilo grudima i učinilo mi se da sam, trenutno, pokazao svu svoju ranjivost zbog toga. Kroz suva usta ulazio je hessenski vazduh, bez ikakvih mirisa ili boja, sa svim katil-fermanima koje mi sudbina uredno dodjeljuje, sa sklupčanim nepravdama i anemičnim odbranama, postajao sam čovjek nalik drvetu, ukocen i prepun godova u koje se ne mogu pouzdati da tačno prikazuju koliko trajem, uprkos površnim tumačenjima svega što se dešava. Moja srećna zvijezda rođena je kao padalica, to se ne može promijeniti, i zajedno padamo u tamu vječnosti, iako se ja maksimalno trudim, od kada znam za sebe, da to ne izgleda toliko dramatično kao što se, na prvi pogled, čini…
Vrata nemirnih noći, bez kucanja, otvorila je Jasmina, između mene i nje, u tamnim haljinama, stajao je Bedro Hamidović, nepremostiva prepreka, vjerovatno špijun, i krvnik, i stvarno bi ga trebalo ubiti.
U adresaru, u džepu do srca, imam ime i prezime čovjeka koji to može, za male pare, učiniti.
Razmišljam!!
(Mnogo dana kasnije, saznao sam da je Bedro Hamidović, samozvani efendija, skupljao podatke o našim azilantima i slao ih na određene adrese, u domovinu. Na Bajramskoj večeri, 1999.godine, u Štutgartu, dočekali su ga Pazarci i Tutinci iz Kasela, ljudi koji su ga tražili preko dvije godine. Pojedini Bjelopoljci koji su bili tamo (za koje pouzdano znam da ne lažu), tvrdili su da je imao dvadeset i četiri uboda nožem u stomak i leđa. Niko se nije usudio da pozove Hitnu pomoć! Kažu da je umirao do zore…)

Please follow and like us:
0