SALIH ALIĆ “PONOĆNA ISPOVIJED PJESNIKA”

Views:
13

O, ponoći svijetla, bez tajne, na javi,
iz tjemena moga u te misli idu;
kroz tvoj veo plavi oči mi u glavi
traže zrno mome nedostižno vidu…

Bit rođenja tvoga znam postala nije,
ni nestati ne će, jer je vječan plamen,
pa u meni sada sjaji svud i klije
kroz život za život u tijelo, u kamen.

Rodih se da živim uzajamno za smrt;
svaki predmet diše od Boga rođenjem;
uz napjeve strasti tijelu stvaraš vrt
kroz svemir, trajući vječnim oplođenjem…

O, noći što nemaš ni mladost ni starost;
bez prestanka ti si na ovoj planeti;
u zamjeni s danom mnogima si radost
u sjenci zvjezdanog kola i u sjeti.

Bezbrojne mi snove ti pokrivaš plaštem,
vezenim mekanom mjesečinom srpnja;
moga znanja moć razigravaš maštom
pod tjemenom, kojim jezgri mi se trpnja.

Bol mi je nanešen nepravdama ljudskim
kroz moj put trnovit, kroz glasova boje,
pa nujan koračam sokacima uskim,
noseći od zvijezda žice lire svoje.

O, ponoći bez dna, beskrajna u svijetlu,
nad Saharom sliku Geniju si dala
– putokaz životu – novom podrijetlu
Čovjeku, kojem si svoju moć udahla.

Svakom si atomu jezgru žigosala,
putanjama svud su prsti ruke tvoje
i bez dvojbe svake – tvoja ogledala
čiste istine su, da si sva bez boje.

Snagom bez prilika ti razgoniš tminu,
upaljenim zviježđem živih srca griješ,
moći svojom diraš mog srca dubinu,
što je u snu kroz dan iz svog sunca piješ.

O, ponoći moja, ljubičastih krila,
s krugom sitnih zvijezda, s krunom mjesečine,
slušaj širom neba svuda šum mog bila,
što glas mu je sličan glasu violine.

Prstima Maestra sviraš svuda svodom
sebe svog i mene, dubine davnine
i zaleđen mjesec srebrn sa obodom,
što s nebeskog žala lašti vrh planine.

Zvjezdanom ti vatrom svaki kutak gori,
pobjedom saznanja živih srca griješ,
po livadi neba ranoranak zoriš
i kroz vječnost bijeli dan iz klice kliješ.

Po osnovi sjajnosrebrnaste noći,
skrivene u neba dubokome gorju,
ko prsle rakete srž ti požar toči –
narančasto-bijelu vatru po obzorju.

U strčalom krugu čujem šapat misli,
što žure brzinom vrtoglavom kroz os,
bezbojnu ti žurbu vjetrovi su stisli,
ko kazaljku sata sunce – neba ponos.

Kroz tebe sve šumi, ko vjetrovi poljem,
tka bezbroj planeta tajanstvenu šutnju,
neznana ti blaga leže pod potkrovljem
za kojim ja čeznem, venem, tratim lutnju.

Doći do saznanja vrućicom pred Bitnost –
pred Čahurku Svega – ja mislima snatrim,
kao zdravo dijete sanjarim Providnost,
što svuda se spliće i raspliće ko dim.

Jer dok mjesec maše bakrenom lepezom,
po meni svud vrijeme škropi golo inje –
brige, i po kosi veze bijelim vezom
godine, što nosim s torbom sirotinje.

Liru, tek napuklu, krijem pelerinom
i dobro mi srce pjeva snagom duha,
pa mi osjećaji teže za visinom
Nepoznatog, što je postalo bez ruha.

A to nestat ne će, jer je Bit – i Ono,
vatromet što vječan po svemiru sklada
i zvoni svud, zvoni vječito, ko zvono
u zapisu zvijezda fantastih balada…

O, kristalna noći, kako bićem ruješ
i kako mi život pjevaš snagom novom,
jer sad te u sebi osjećam da kuješ
smrt preranu, moje sirotinje domom!…

Please follow and like us:
0