SKENDER KULENOVIĆ “OCVALE PRIMULE”

Views:
14

                            I

To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.


Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, struji svježina,
al primule meke i titrave šute.

 

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u čaškama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:

 

u svanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da će skoro proći
i da će ih nekud odvest vreli juni.

 

 

II

Osjetiše dragost mekih milovanja,
ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeći na cvatu.

 

Nališe se oči žutine i sjanja.
Svaka skriva dusu titranjima stkatu
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.

 

Neko s brijega slazi. Osoja miruše.
Čekaju ga pune rascvalih čeznuća
s čevrmama tankim prežutoga zlata.

 

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane čežnjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.

 

 

III

 

Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše čaške jagorčika jarih.
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže

 

nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i žitkoga soka što ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže.

 

S vlaću bijelog sunca u dnu žute čaške,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
čekaju ga da se opet mrtav spusti.

 

A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praške
na njih što mu s daha strepe prestravljene.

 

 

IV

 

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otišlo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
što raskriše čaške s prsta ti i peta.

 

I, sad, kada ćutim u požare ljeta
na kapcima scvalim teške dlane vrele,
i kad žitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toči sokovine zrele,

 

na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

 

niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko teče u primule žute.

 

 

V

 

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim čežnjom jedrih žetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.

 

Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.

 

Da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta

 

niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.

 

 

1927. godine

Please follow and like us:
0