Sulejman Aličković: “Moramo se pretvoriti u divove ako želimo da opstanemo u Bosni i Sandžaku”

Views:
61

 

Sulejman Aličković je rođen 1953. godine u Župi nedaleko od Tutina. Etnolog i istraživač na polju historije Bošnjaka u Sandžaku. Piše prozu i poeziju. Uvršten je u zbirke radova sa KNS-književnih susreta sa pričama i pjesmama, na kojima učestvuje redovno od 2008. godine. Živi i stvara u Luksemburgu.

Obljena djela:
„BOGUMILI SANŽAKA“, objavljena 2008. godine.
“SANDŽAK U ARHIVSKIM DOKUMENTIMA”, objavljena je 2013. godine.

Na ovogodišnjim, 7.KNS međunarodnim književnim susretima Sulejmanu Aličkoviću je dodjeljeno priznanja “KNS-pero”u kategoriji “bh. književnadijaspora”, za 2015. goine, i tim povodom sa njim je obavljen razgovor za web-stranicu KNS udruženja.

 

Poštovani gospodine Aličkoviću, vi ste široj javnosti poznati po naučnim-istraživačkim radovima na polju bosanske/bošnjačke etnologije. Da li je malo iznenađujuće što ste priznanje dobili za književnost?

Aličković: Ima trenutaka u životu kada sam sebi kažete: “Vrijedelo je raditi neko će to znati da cijeni.”, tako da osim iznenađenja koje sam doživeo, u sebi sam rekao: “ Sulejmane nije bilo uzalud!”. Normalno radost se dijeli tako je i ja podjelih sa svima onima koji su vjerovali u ono što radim. Za mene je ovo posebna čast, takođe to povlači i odgovornost da stvaram kao i što sam stvarao. Hvala ljudima iz KNS-a koji su sve to prepoznali i dodjeli mi ovo priznanje. Ja sam, inače, čovjek koji je uporan i predan poslu koji radim, nadam se i pored godina koje su se natovarile na moja pleća, neću odustajati od nekih svojih zadatih ciljeva, ako Bog da zdravlja.

Međutim, vi ste na KNS književnim susretima prisutni od 2008. godine, kada je vaša priča „Tamo u neku Bosnu blagogo naroda“ uvrštena u zbirku sa manifestacije. Ta pričaje je upečatljiva jer se u slikovitom izražaju prepliću stvarnost i fikcija, što je jedna od temeljnih obilježja bosanske/bošnjačke književnosti. Kako, ili bolje, zašto je nastala ta tajnovita priča Drini o šehidima?

Aličković: Koliko samo Drina krije tajni ? Moja priča je samo mali pokušaj da približim onako kako sam ja doživljavao te tajne skrivane. Činjenica je da moje priče nastaju iz dubine duše i ljubavi prema mom narodu.  Poslednji rat je samo jedan od svih koji su se dešavali na toj bosanskoj zemlji. Svi ratovi su vođeni u cilju da nestane jedan autohtoni narod, koji vjekovima bitiše u svojoj vjeri na svojoj zemlji. Koliko je samo naših bogomolja nestalo (hava ih progutala), za mene su one uvijek tu: “Vara li me to oko ili je ono dzamija to u havi s temeljom lebdi a alem joj sija, sija … “

Džamije nisu bile samo objekti gde se obavljao namaz,one su bile škole u kojima je Bošnjak sticao prvo znanje,priznaćete da bez znanja i nauke nemožemo naprijed. Mnoge tajne naše Bosne su skrivane potirane nebili se na taj način izbrisala jedna hiljadugodišnja historija našeg naroda,eto  ova priča na samo moj način želi da ostavi trag da smo mi tu i rezervne zemlje nemamo. Nijedna sila nije slomila naš prkos i volju za život, čuvajući tako našu Bosnu od nestanka: “I ne bi malo vrati se opet, u krilu od dimija čedo nosi. Ja, Allahu Ekber! – ponosno reče – sina mi dao poslije kćeri. Uzmi ga, neznani brate, ime mu nadjeni, Alija, to mu je želja bila, oca njegovog Osmana, bosanskog šehida…. “

Naredne godine u zbirci „Balkansko per“ je uvršetena priča „Živa niska bisera“, koja također govori o bezimenim šehidima koji leže na dnu Lima i Drine. Koju ste poruku željeli postalati čitaocima?

Aličković: Kada se nađete u Limskoj dolini svjetske ljepote, pravoj oazi tišine, mira i kontrasta. Zato kada dođete i nađete se u ovoj prelijepoj dolini, u ovom dijelu Sandžaka, poštujte dogovor sa tišinom. Nije čudo što vam se tada spoje osjećaji i sve ono što vas okružuje. Dolina Lima je dolina ljepote ali i dolina naših šehida o kojima još nije ispričana priča. Ne smije Bošnjak nikada više zaboraviti svoje šehide. Pogledajte samo kako se komšije oko nas ponosno sjećaju svoj izginulih, a jedino mi Bošnjaci  brzo zaboravljamo. Koliko je samo stradalo Limskom dolinom, dolinom Drine i da ne nabrajam sva naša stratišta i stradanja širom Bosne i Sandžaka? Koji je broj u pitanju? Nažalost našu i danas ima onih koji žele to da zaborave, ali što je najtužnije i da negiraju smrt naših šehida. Neosporno da se najljepši biseri nalaze u velikim dubinama mora, tako se i naši šehidi nalaze u našim naljepšim rijekama. Čudna je naša sudbina. Mislim da Bošnjaci moraju da  svoju kulturu i književnost dovesti do savršenstva, a ta kultura treba da bude odraz Bošnjaka bez podilaženja drugima. Ne razumijem – zašto da se Bošnjak odrekne onoga što je njegovo? Moramo se pretvoriti u divove ako želimo da opstanemo u Bosni i Sandžaku, kao i na svakom parčetu zemaljske kugle gdje su Bošnjaci nastanjeni.

Odlomak iz priče „Istina nurom obasjana“ objavljen je 2010. godine u zbirci „Kapija istoka i zapada“ sa četvrtih književnih susreta. Tu dotičete pitanja međuljudskih odnosa tokom rata, gdje se potvrđuje da je nemoguće ideologizirati cijele narode.

Aličković: Naša sudbina je da živimo tu jedni pored drugih i to moraju prihvatiti svi na Balkanu. Nadam se da su komšije napokon shvatile da se ne može istrijebiti jedan narod da bi drugi bio sretan. Mislim da je najveći problem što se mi dobro nepoznajemo, sjeme mržnje se sije od onih koji su zadojeni mržnjom kroz epske pjesme koje nemaju veze sa istinom. Ne mogu nas vjekovima negirati i u tome tražiti svoju srću. Bošnjaci  u zadnjih dvadeste godina žele naučno da dokažu da su tu bili a ostali dolazili, neoduzimajući pravo komšijama da se izjašnjavaju kako oni žele. Moram ovdje reći da je komunizam jedino Bošnjake uspavao i uljuljkao tako ih spremio za klanje i ubijanje u poslednjem ratu. Molim Boga da baš bude poslednji za sve narode.Ostanimo dosljedni sebi,onome što jesmo a otvorimo se prema drugima.Naš opstanak zavisi od nas koliko budemo jaki da očuvamo svoju kulturu, isve ono što je naše.


Priča „Put istine“, koja je objavljena je 2011. godine u zbirci „Duhovna konekcija“, sa 5.KNS-ovih književnih susreta, ima posenu specifični težinu jer je obrađena tema o streljanju oko 2.000 Bošnjaka u Novom Pazaru, 1944. godine, na mjestu Hadžet – o čemu se i dan danas malo zna. Vjerovatno i ova vaš priča ima dublju poruku. O čemu se tu radi?

Aličković: Pored Sjenice 1809. godine velikog pokolja Bošnjaka u Balkanskim ratovima 1912 god. Limske doline 1941 god, pokrštavanja Bošnjaka Plava i Gusinja 1912 god.Bošnjaci su na početku drugog svejtskog rata ostavljeni na milost i nemilost i ustaša i četnika i partizana.Živote muslimana u toku rata niko nije štedio.Svi su nas manje-više uništavali. Samoodbrana,koja je nastala je iz nužde samih seljaka i građana,samo je to spasilo Sjenicu,Novi Pazar i sva mjesta gdje su formirane muslimanske milicije.Seoske milicije su odigrale najvažniju ulogu u očivanju našeg naraoda bar tamo gdje su bile formirane. Hadžet je sigurno mjesto gde su streljani  najveći sinovi južnog Sandžaka.Nažalost streljani su ljudi koji su branili Bošnjake Sandžaka četničke kame kame.Tamo gdje je formirana “Narodna milicija” (domobrani) tamo su Bošnjaci i opstali.Bošnjaci Sandžaka su uvjek zahvalni svojim svojim komšijama i braći po vjeri Albancima posebno Šabanu Poluži koji je sa svojim borcima učestvovao u odbrani Novog Pazara. Sve egzikucije naših rodoljuba izvođene su noću,osim Aćif-efendije Hadžiahmetovića i njgova dva pomoćnika koji su javno streljani.Tih posleratnih godina uterivao se strah Bošnjačkom narodu na Sandžaku pod parolom “bratstva i jedinstva”. Čitavu akciju vodio je(četnik partizan) Đorđe Peruničić. Iz priče mog rahmetli deda pamtim dobro jednu riječenicu “ Dovoljno je bilo da te optuži jedna kaljava vlahnja i ode glava”. Streljani su intelektualci,rodoljubi,veliki domaćini nebi li se njihovo bogastvo prisvojilo i proglasilo državnom svojinom.Strahovlada zavodi svoj teror i Sandžaku se ponovo ukida autonomija.Bošnjaci su sve izgubili u drugom svjetskom ratu osim golog života onih koji su preživeli sve ekzikucije. Sjećam se da bi stariji ljudi govorili:  “Šuti neka je samo glave na ramenu, ovi su bili gori od četnika”. Najveća nesreća Hadžeta je što i dan danas nemamo spisak ubijenih a država još uvijek neće da otvori dosije ove naše nesreće. Ovdje moram da spomenem dr .Admira Muratovića koji je smogao snage i po prvi put napravio niz tv emisija u kojima su govorili svjedoci tih dešavanja. Kako volim da kažem – ipak je počelo.

 

Ove godine u zbirci „Mostovi svjetlosti“, uvrštena je vaša pjesma „Momačka kletva“, koja je epskog karaktera. Šta vas je navelo na epski izražaj?

Aličković: “Momačka kletva” je nastala poslije isčitavanja  naših epskih pjesama. Primjetio sam da ima najviše pjesam a o djevojačkim mukam kada su bivale ostavljane od svojih momaka. Bilo mi je malo nelogično jer su to sigurno doživljavali i momci tako da je ta pjesma posvećena svima onima koje je djevojka ostavila i otišla za drugog.

Pored književnosti, ustvari fokus vašeg višegodišnjeg interesovanja čini etnološko istraživanje na području Sandžaka, iz čega prizilazi vaša prva knjiga „Bogumili Sanžaka“. Ta knjiga je u neku ruku zatalasala, reklo bi se, regionalnu naučno-historijsku scenu jer je prezentirano pregršt činjenica, a koje nalažu da već vrežena mišljenja se ponovo preispitaju. Dakle, koji su efekti postignuti objavljivanjem knjige „Bogumili Sanžaka“?

Aličković: “Bogumili Sandžaka” (Osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka) posvećena je prije svega historiji mog naroda. Poznato je da su našu historiju pisali drugi a ne Bošnjaci Sandžaka. I oni koji su pisali uklapali su se u šablone koji su diktirani iz Zagreba i Beograda. Moj cilj je bio da ovom studijom  postavim temelj i zaintigriram mlade Bošnjake da počnu da istražuju i kroz to svoje istraživanje započnu da pišu našu historiju. Nadao sam se da ću uspjeti i moja nada se ostvrali hvala Bogu. Danas su mladi Bošnjaci ti koji istražuju, pišu i objavljuju svoje naučne radove.


Vaš druga naučno-istraživačka knjiga naslovljena je “SANDŽAK U ARHIVSKIM DOKUMENTIMA”, objavljena je 2013. godine, također putem iznošenih činjenica baca novo svjetlo na historiju Sandžaka. Možete li nam reći koliko vremena ste radili na toj knjizi, kao i kuda vas je put odveo da bi prikupili građu za vaše djelo?

Aličković: “Sandžak u arhivskim dokumentima” nastaje kao potreba da se ispuni vakom u pisanoj historiji moga naroda. Kako često kažem: “ništa se nedešava slučajno”. Godinama putujem  sandžačkom teritorijom od sela do sela i na tom putu susrećem moje Bošnjake. Često u razgovoru sa njima upitam gde se ovdje nalazi “ grčko, latinsko,vlaško, jevrejsko, mramori ili neko groblje njima poznato” obično na početku teško dobijam odgovor. Ništa čudno za mene jer znam da Bošnjaci još uvijek žive u nekom samo njima poznatom strahu, ali uz srdačan razgovor, ipak, dobijem odgovor. Nakon takvih razgovora dobijem čak i vodiča na čemu sam veoma zahvalan. Obično uz šetnju do odredišta povedem razgovor o starim tapijama, dokumentima znajući da naši ljudi još uvijek to kriju negdje u svom domu. Imao sam sreće i tako sakupio oko 120 dokumenata. Između ostalih i dokument napisan jezik kojim se govorio u Sandžaku u vrijeme Austrougarske. Došao sam do umrlice na kojoj piše da je umrla Petruša Keljević  iz sela Jablanice, opština Ribariće, a koja je govorila Bosanski jezik. Pored toga tu su propusnice izdate 1924 god. za putovanja koja dokazuju da Bošnjak nije smeo da ode iz selo u selo pa makar to bilo i kod svoje uže porodice bez takvog dokumenta. Sve to pokazuje da je Bošnjak živi u jednom getu. Međutim postoje oni dokumenti koji dokazuju o suživotu Bošnjaka i Srba na našim prostorima tako da i ovu knjigu ostavljam opet mladim studentima da oni daju svoju riječ i rade na rasvetljavanju naše historije na osnovu konkretnih dokaza.

Priznanje vašem radu je uključivanje vaših knjiga u nastavni program na na univerzitetu u Novom Pazaru. Kakva su vaša iskustva u razgovoru sa studentima?

Aličković: Uvijek mi je posebno drago kada odem na Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru. Onog dana kada mi je dr. Jahja Fehratović rekao da je moja knjiga obavezno štivo za njegove studente bio sam najsretniji insan. Naši sutenti su željni znanja, posebno im je interesantna moja studija “Bogomili Sandžaka” (osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka). Ova moja studija nudi nešto novo, ustvari nudi historiju Bošnjaka Sandžaka.Svaki razgovor sa studentima za mene je nešto posebno, mladi uvijek imaju ona prava pitanja. Ne žaleći sebe prenosim sve ono što sam otkrio na terenu o čemu se decenijama šutilo ili falsifikovalo. Posle izlaska dva toma “ENCIKLOPEDIJE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI”, autora dr. Jahje Ferhatovića, a što je po meni najveće djelo koje je do sada izdato u vezi prezentacije sanžačkog književnog stvaralaštva, tvrdim da smo pobjedili i da idemo pravim našim putem. Eto i moj rad je uvršten u toj knjizi našeg blaga što me posebno čini sretnim. Znao sam da onog dana kada je uvaženi muftija Muamer Zukorlić otvorio Univerzitet da je to dan naše pobjede. Moramo shvatiti da samo znanjem možemo pobijediti sebe i sve one oko sebe.

Možete li nam nešto reći o vašim narednim  projektima?

Aličković:
Radim već duže vrijeme na mojoj studiji “Pešterska kultura” želim i ovom knjigom spojiti Bosnu i Sandžak jer je to teritorija koju su, mogu reći, naslino rastavili na Berlinskom kongresu 1878 god. Ako na  imamo Glasinačku kuturu, a stotinama kilometara dalje Metohijsku – postavlja se logično pitanje: “Koje to namjerno preskočio Peštersku kulturu?”. Zar 70 % Ilirske onomastike kao 15 % Keltstske i 10 %  Godske   ostalo je Slovenske,Vlaške …itd – nije jasan dokaz da na toj teritoriji žive jedan autohtoni narod – Bošnjaci! Ostali su dolazili i odlazili sa svojim vođama i seobama a Bošnjaci opstajali i pored silnih progroma od doba Nemanjića pa sve do devedesetih prošlog stoljeća. Pored ilirskih gomila koje nalazimo na Sandžaku postoje i nekropole stećaka  pa sve do najstarih sakralnih objekata koji pripadaju Bošnjacima. Tu je Arsa,Tutin (Gradac Teutin grad) itd.

Vi ste od 2008. godine učesnik KNS-ovih književnih susreta, a i kao član udruženja podržavate naš rad, a rekao bih i opstanak, na čemu smo vam zahvalni. Šta vas je opredjelilo da svesrdno podržite rad KNS-a?

Aličković: KNS je jedina organizacija koja se brine za pisce dijaspore i ne samo pisce već sve one koji se bave bilo kojim zanimanjem u kulturi. Zar neko misli da je to mali posao, kada je i država BiH digla ruke od nas i smatra da smo mi samo potrbni kada treba finansijska pomoć? Znaju Bošnjaci, a i svi oni građani van BiH, da daju svoj doprinos i na drugim poljima, što je propoznato samo od ljudi iz KNS-a.

Da li postoji neko „lokalno slijepilo“ koje čini da nama u Sarajevu, a i cijeloj BiH, tako reći, promiču očite vrijednost, a naročito ljudske sposobnosti, pa je neophodno da ljudi iz vana trebaju da nam na to ukazuju?

Aličković:   Pod “lokalnim slijepilom” podrazumjevamo čuvanje svojih pozicija koje su stečene onako kako su stečene. Teško se može  ući u društvo onih koji sebe smatraju da su  Bogom dani i da za druge nema tu mjesta. Ljudi iz vana nemisle niša loše našem narodu ali sigurno vide mnogo bolje šta se to dešava sa njim. Nije Bošnjak iz muhadžerluka samo taj od koga treba očekivati materijalna sredstva, zna taj muhadžer i mnogo više od toga da ponudi svom narodu. Koliko ima onih koji imaju dara za pisanje, glumu, pjevanje i sve ono što krasi Bošnjaka u očuvanju svoje kulture. Kada i na koji način će se razbiti “lokalno slijepilo” vidjet ćemo ali sam siguran da do toga mora doći. Ljudi iz KNS su to najbolje prepoznali. Pružili su i pružaju šansu da se takvi ljudi iskažu i to je ono što krasi KNS kao jedinstvenu organizaciju i našoj državi.

Također ste učesnik ovogodišnjeg okruglog stola na temu „Kulturna i književna sradnja dijaspore i matice“. Vi ste učesnik sličnih debata i na predhodnim našim manifestacijama, pa nam recite, da li se može očekivati da je naša kolektivna svijest uznapredovala do te mjere da će prepoznati i podržati inicijative koje će sa te rasprave proizaći u narednom periodu?

Aličković: Posebno sam zadovoljan što je i na ovim susretima pokrenuta tema „Kulturna i književna sradnja dijaspore i matice“. Smatram da je to vaš doprinos o poboljšanju slike Dijaspore (muhadžera) opet ste dokazali da je jedino KNS organizacija koja brine o ljudima koje se bave historijom i kulturom u književnosti na bosanskom jeziku u dijaspori. Pitam se gde je tu država i da li ima uopšte iko da razmišlja o akademskoj saradnji dijaspore i matice? Iz živih diskusija proizašli su brojni konkretni predlozi za unapređenje saradnje matice i dijaspore. Nadam se daće ovo prepoznati neko ko je u institucijama  zadužen za dijasporu, a ako ništa drugo onda bar KNS udruženje pomoći sa sredstvima jer su dokazani prijatelji dijaspore.

Kao istinski kulturni djelatnik koji je prisutan u promotivnim angažmanima u Sandžaku, BiH a i dijaspore, kakva iskustva nosite i ima li svjetla na kraju ovog tunela, kroz čiji mrak već decenijama tumaramo?

Aličković: Iz svakog tunela postoji i izlaz, ne daj Bože da smo upali u neku veliku jamu – tada ne bih bio optimista. Naš narod zahvaljujući  okupatorima, a i komšijama, vrlo dugo je bio u tami. Poslednja decenija je decenija koja je dozvolila Bošnjaku da se digne iz pepela, priznat ćemo da za to treba određeno vrijeme. Sve ono što su drugi ostvarili tokom dva stoljeća Bošnjaci tek sada to rade. Pokušajmo probuditi svijest kod Bošnjaka, ali na taj način da ne zaboravimo šta se to nama dešavalo kroz historiju. Mi moramo imati smjernice i putokaze kako da nastavimo borbu. Trebamo biti jaki jedinstveni, obrazovani, otvoreni, prihvatiti sve evropske vrijednosti a ne zaboraviti one svoje. Nikoga ne vređaj, ali svoje cijeni i voli. Bošnjaci moraju svoju kulturu dovesti do savršenstva da bi je prihvatila i kuća komšije pored nas sa lijeve i desne strane. Zar ne živimo u vremenu gdje su ljudske vrijednosti u društvu poremećene? Zato natjerajmo sebe da poželimo promijeniti nešto. Ne treba nama više niko da priča ko su to Bošnjaci. Znamo mi to dobro da kažemo svakome koga to interesuje.


Gospodine Aličkoviću, hvala na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor.

Aličković: Hvala vama poštovani Ibrahime, vašoj hanumi Mersidi, hvala  KNS-u, i svim ljudima dobre volje koji su do sada učestvovali u ovom stvaranju. Želim vama i nama još puno uspjeha u radu.

KNS/7.10.2015.

 

Razgovor vodio: Ibrahim Osmanbašić

Please follow and like us:
0