SULEJMAN MAŠOVIĆ “ZNAČENJE ISLAMSKE MOLITVE”

Views:
38

Misao: Naučavaj sviet Knjizi (Kur-an a. š.), koja Ti je upućena i izvršuj molitvu, jer ona brani od zla i poroka; spoznaja Boga najviša je stvar, a On zna što vi ljudi činite. (Vječna Knjiga Mudrosti).

Proučavajući islamske znanosti, veliki je njemački pjesnik Goethe uztvrdio da, ako je Islam predanost čovjeka Bogu, onda se mi svi u njemu rađamo i umiremo. Jer predanost odista daje i smisao i zanos volji posljednjeg Božijeg odkrivenja. Ne samo duboke misli Kur-ana a. š., već i rieči i život Muhameda a. s. kao i njegovih drugova iz cvjetnog uzpona Islama, moral su pokreta, koji je i svojim zamahom i učinkom žudio da čovjeka svoga doba prosvietli i uzdigne putem čiste duhovne obnove u vječnom božanskom načelu. Salat (molitva) je jedan od najboljih putova vjernika uzponu uljudbe, svoje i zajedničke.


Po svim svojim sastojcima islamska je molitva savršena i u oblicima i u sustavu. Kao duhovna vježba, ona ne utječe samo na razum, ili volju, već i na tjelesni i osjećajni život, žudeći da izgradi podpunog družtvovnog čovjeka. Kao takva, čini ova molitva stalnu vezu između ovoga i vječnog svieta, na koju upućuje savjet učenjaka bogoslova. Neka vam cio sviet bude molitvom, živom i rastućom! Svu uzhićenu sponu sa bezkrajnim morem Božije svjetlosti, koja prožima žive i mrtve tvari, doživljujemo činom skrušenosti i izljeva svojih žudnja pred licem Vječnoga. A tko za vječnim žudi, i sam je vječan na stazi gdje se samo smjernima odkrivaju tajne, do kojih drugi smrtnici ne dosežu, jer su odsjekli sebe od duhovnog koriena, uz koji samo molitva drži čvrstim i sretnim.

Pridajući takav svemirski značaj molitvi, Islam nije ostavio njezin sadržaj i obvezu volji vjernika, već je otišao dalje od dotadašnjih vjerskih i filozofskih sustava, namienivši molitvi zadaću da čovjeka upućuje unutarnjem samoodgoju i duhovnoj sabranosti. Stoga je Salat u stoljećima uzpona Kur-anske misli bio hranom i snagom nebrojenih pokoljenja vrstnih učenjaka, državnika i dobročinitelja, koji su razumnim zanosom crpili najviše vriednosti iz blagog odricanja i prosvjetljenja. Perzijski pjesnik zaključuje, da se najviše u umjetnosti i znanosti duguje dubini islamske molitve, koja je izgrađivala velikane uma, značaja i volje. Sva djela činili su za Boga, na Njega se oslanjali, a ne na sviet prolaznosti, ljubili istinu, a služili zajednici. Na takovim herojima je i ponikao uzpon uljudbe. Za njih je Samsara pjevao: universum im je dom, priroda mati, Sveobći Gospodar otac, a braća svi ljudi, suradnici na dobrim djelima!

Makar da većina vjernika misli, da je sva mudrost islamske molitve, sastavljene od skladnih pokreta, u odgoju tiela, utjecaj preko tiela na dušu je samo mali dio svemirskog joj značenja. Ali kako Islam, s obzirom na jedinstvo ljudskog bića, ne odvaja tielo od duha, teži on svojom molitvom da ljudskoj vječnosti dade zdravu i svježu podlogu. Pranje svih izloženih dielova glave i udova više puta na dan blagotvorno djeluje na krvotok, mišiće i živce. Svježina i rumena snaga staraca u bosanskim selima premaša svu mladost, jer je odhranjena na izvorskoj matici vječne tvari, iz koje je sviet i ponikao. Čistoća, koja svietli iz muslimanskih domova, čedo je molitvenog utjecaja. Na drugoj strani Salat po izvanrednom sklopu pokreta priprema tielo za gibkost, a snagu na svaki odpor. Kako svih pet dnevnih obreda pada u vrieme klonuća ljudske volje, molitva ima zadaću da kriepi, kako u zoni za rani rad, tako i u dubokoj noći za smirenje u pravom odmoru Kad svaki pokret ima i svoj simbolični značaj i odi edenu svrhu, onda savezom njihovim teleoložka vriednost Salata postaje neizmjerno velika, te se po njoj smjerno dokučuje smisao Kur-anske misli: »Pobožnost je najbolja hrana dušama i tielima, pa Mi se molite, o vjernici!«

Pred tom iskrom zastajući, vraćamo misli protekloj poviesti ljudstva, da sagledamo, kako u svakom razdoblju čovjek diže misli i ruke Nepoznatom, i moli milost i pomoć, okrepu i pobjedu. Tu vječnu žudnju naroda formulira Islam u čitav sustav prava, da bi na svakoj strani svoga kodeksa pozvao pojedince i skupine, da ne izgube dušu u vihoru prolaznih blaga. Zapovied molitve jaka je u Muhamedu a. s. toliko, da on, kao i vojskovođe što ga sliede, zaustavlja žestinu borbe, da bi borci okriepili duše u zajedničkoj molitvi. Jer snaga volje prelazi u snagu tiela. A najjači je, tko sebe savlada. Salat nije samo u tome smislu najbolja samokontrola, što je vjernik vrši pet puta dnevno nad vlastitim griesima, žigošući ih i spremajući odpor, već i prva škola obrazovanja značaja i čelične volje. Tko je upravo ravan onome, tko u danu i noći čisti sebe od slabosti i žudeći svietu istine i plemenitosti gleda u Lice Božije? Kur-an naglašuje na više mjesta tu značajnu silu molitve: »Čovjek je stvoren slab; kad ga pogodi zlo, jauče, kada dobro, škrtari; osim onih, koji se Bogu predaju«.

A svatko u životu samo onoliko može otići, koliko njegova duša vidi, a volja može. Udružena sa sugestijom, molitva čini silnu vjeru i moć. Kada je oslonjena na Boga i upravljena zbliženju sa ostalim dušama, ona znači optimizam, u kome se zanosno živi radi dobra, a sretno umire.

Veličinu svoje duše i trajnost kreposti duguju veliki islamski sinovi godinama udubljivanja u molitvu. Mnogo puta Muhamed a. s. ponavlja, da u njoj nema posredničtva među čovjekom i Bogom, rituala i nepristupačne svetosti. Prosti čoban i smjerni obućar dosežu u njoj viši stupanj negoli bigota učenjak i površni hadžija. Rušeći nagomilane zablude vjekova u svim duhovnim sustavima, Islam je objavio u molitvi načelo, kojega mi veličinu jedva naziremo: »U žrtvama Bog ne traži vaša mesa, već pobožnost istinsku. Odredio vam je da ga veličate, radi toga, jer vas je uputio, pa neka se raduju dobročinitelji.«

To ne znači ništa drugo do li žudnju svih znanosti i preobražaja, koje čovjek sniva popraviti dušu, unieti dobročinstvo i sijati plemenitost. Svatko sebe treba da popravi, jer kako može svietliti oganj, koji je ugašen? Čitavoga života, čiju je polovinu posvetio molitvi. Muhamed a. s. ne prestaje izricati, da je najviša njezina etička vriednost: »Koga ona ne okrene od zlih navika, okrenut će ga od Boga«. Kada mu drugi put izpričaše o ženi, koja provodi noći u Salatu, a dane u postu, zapita on, kakav joj je život. Kad s bolom izjaviše vjernici, da je često opaka i da vrieđa susjede, on reče: »Toj nema ništa od bdienja i posta; njezino je mjesto na dnu pakla«. Da bi spriečio, da molitva ne postane sebi samoj svrhom ili asketskom odjećom snažnim i očajnim, koji napuštaju polja borbe i rada, da utonu u odricanje i samoću, on vlastitim primjerom svietli: moli se, voli i dobro čini. Jer molitva je samo sredstvo na putu za ljubav i napredak. A radi tih vriednosti on je i poslan, pa stoga ne zaboravlja nikad svog poslanja: »Došao sam da oplemenim narode«, — te se često s praga hrama vraća: »Pričekajte s molitvom, dok nahranim sirotčad i pomognem nevoljnim, da bismo smireni mogli predati se Bogu!«

Nema niti jedne brige, nevolje ili boli, koju smireni vjernik ne bi mogao utopiti u njoj. Ne poriče se, da je zanos ranog Islama, koji je za pola vieka osvojio duhom pola svieta, ponikao na razumnom iatalizmu i samopriegoru, što ih Salat gaji. Kao novorođeni izlazimo iz svršenog čina, okriepljeni za plemenitost. »Bili na vašim tielima ostalo i malo nečistoće, ako biste ga pet puta dnevno kupali u rieci?« — Ne, odgovoriše vjerni Muhamedu a. s. — »Pa molitva je ta rieka, koja spira sve griehe i slabosti«. Jer čovjek je najviši hram, a srdce najbolje utočište. Produbljujući tako život u mjerenju, ne prema ljudskim i tvarnim mjerilima, već Božijim počelima, čovjek se oslobađa straha i stiče uvjerljivu stalnost. A iz tog se rađa trajna sreća, koju nosimo u sebi i koju nam nitko ne može oteti, niti nas koja prepreka shrvati. Stoga Kur-an ističe misao, da se molitva ne može ničim naknaditi, pa niti znanošću, a kamoli bogatstvom i sjajem: »Uztrajte u namazu, jer inače ne ćete moći život uzdržati; namaz je najbolja stvar, a samo pravi vjernici nose stalno čistoću.«

Družtvena vriednost islamske molitve ne može se uzporediti sa sličnim načelom, koje bi imalo jačeg utjecaja na izgradnju ljudske zajednice. Čovjeku je čitav sviet hram, jer bezkrajna harmonija Svemira i nije što drugo do smjerna molitva milijuna zviezda i tjelesa. Ali Salat u skupini daleko nadmaša Salat u samoći. Mnoge plemenite misli Muhameda a. s. o džamiji dokazuju njegovu dalekovidnost, kojom je htio da ove hramove ne učini samo zatvorenim samostanima za izabranike, već blagim utočištem za nevoljne, školom za neuke, propovjedaonicom i pučkim sveučilištem. Vremena, koja su došla u poviestnoj slabosti, koja kao san uviek nadođe na sve narode i uljudbe, nisu ga shvatila. Džamije ostaše prazne i puste, kad prestaše biti izvorom Božje i družtvovne rieči. A Islam i nije ništa drugo do velika etika, koja hoće da oplemeni i ujedini ljude i narode. Tko misli da je sam, on i nije čovjek, jer čovjek je sin nebrojenih rodova, koji su prohujali. U zajednici se samo i stiče sreća, posebne radosti nema. U njoj stvari i imaju vriednost, radi nje postoji sviet, koji je u bitnosti skladna zajednica zakona i zbivanja.

Islam je aktivna dinamika, a ne prazna skrušenost ili lažna etika. Stoga on traži od vjernika dobročinstvo i ljubav za sve. Nikome se ne jamči vjera, dok ne izpuni načelo: da voli i čini drugom, što želi sebi. Muhamedov život nam to pokazuje: »Nije vjernik tko prenoći sit, a susjed mu gladan, ili se utopi u znanost i molitvu, a pusti narod samirati«. Svaka molitva vriedi samo onoliko, koliko se čini družtveinom; ako nas odvaja od svieta i dobra, ona je ponor, jer je život bez ljubavi najteži teret. Veliki španjolski učenjak često poziva: »Samo je jedna vjera i molitva; volite i činite dobra, jer je Bog bezkrajna ljubav«. Tko misli da je jedno s Bogom, a dvoje s bratom, taj je daleko od biti molitve, koja je živa obnovljujuća veza izmirenja i jednakosti ljudskih staleža i razlika, što ih je prošlost gomilala. Imperativ obvezne molitve u džamiji, napose u petak, odraz je podpune islamske volje, da se sve temelji na zajednici; veliki godišnji hadžiluk u Meki je skup učenih, moćnih i pobožnih na godišnjem saborištu, radi zbliženja u bratstvu i Bogu, u podpunoj jednakosti vjernika u jednoj misli.

Naopako shvaćanje islamske molitve nastalo je u poviestnoj slabosti ljudstva, da najvišim stvarima dade svoje forme i njezino biće zamieni simbolima. Kad bi se muslimani kriepili i odgajali pravom molitvom, kakva je u temelju Islama, ni jedno ljudsko množtvo ne bi moglo dosegnuti njihov značaj j snagu, koji se ne rađaju u školama uz knjige i u radionicama uz strojeve. Ali je većini, a prostoj gomili podpuno, služba sakrila Obožavanog; molitva su i post postali mrtvi ritual, koji se vrše bez sviesti i razumievanja, pa nije čudo, da donose malo koristi džamije zalaze još starci, a mladež športa i sjaja uputila je svoje značajeve na druge die-love odgoja, koji međutim ne mogu dati kreposti, što ih rađa molitva. Možda je i sva naša kob životne površnosti, suhih školskih sustava i slaboće množine učenih a neodgojenih u tome, što im nije pružena živa matica, u kojoj bi nahranili duše i očvrstli volje. A kamoli da bismo shvatili veličajnu misao Isa a. s. (Kristovu): »Hoću ljubavi, a ne obreda!« Muhamedove a. s. rieči, da je post većine gladovanje, a molitva grieh, odnose se na naše doba. Farizejstvo, bigotizam, površnost, postali su temelji, kojih ni učeniji ljudi vjere ne mogu pretvoriti u krepostne sile molitve.

Neka bi nova džamija bila poticajem muslimana svih krajeva, da razmisle o veličajnoj sili, kojom molitva preporođuje ljude i oživljuje narode. Sve, što je trošno, mora imati svoj ideal, da bi moglo živjeti, a nikome ne će prolaznost zastrieti vječnosti, dok se bude oslanjao na Onoga koji daje smisao i put Svemiru. Ako je duša najdraža, onda je treba pripremiti za njezinu ulogu, a molitva je tome staza k Bogu. Njega tko ljubi, žrtvuje sve osim Njegove iskre. Tko moli iz prolaznih pobuda, on je najamnik. Tko Bogu žudi, vječan je.

Zagreb,1943.

Please follow and like us:
0