ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Šemso Katanić iz Vardišta imao je sestru Adilu. Bila je Adila udata u selo Djerekar, s druge strane gore i planine Jaruta.

Bile su prošle dvije i po godine kako Šemso nije vidio sestru; vodilo ga je srce da joj ode, ali, selo Djerekar bilo je daleko i moglo se otići samo na konju. A on nije imao konja. Niti je znao put kroz goru Jarut, pa su već dvije i po godine stajale pred njim te dvije nevolje, jedna što nema konja a druga što ne zna za put. Ali ono što je Šemso imao, bilo je njegovo srce i u srcu žudnja da – kad-tad – ode sestri u Djerekar.

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Please follow and like us:
0

ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Bila je još na nogama ta naša stara kuća, ali se činilo da će pasti čim jači vjetrovi dunu. Ličila je na sijedog starca koji je pošao na svoj posljednji put…

Nije više ispred nje pas lajao, nije se iz nje dim dizao, krov od šindre, nekad čađav, bio je ispran kišama i siv kao da je od kosti; otkovane daske visile su i nihale se na vjetru kao šetalica na satu pokazujući nekakvo svoje vrijeme…, ono kojim žive stare kuće. Gore, na vrhu krova, bila je i sada od drveta izdjeljana ljudska ruka sa svih pet prstiju, na koju su nekad slijetale ptice, i bilo je lijepo pogledati gore na kući rog, na rogu ruku, na ruci pticu…

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Please follow and like us:
0

ASIM PECO „LIČNO IME U SIJARIĆEVOM ROMANU ‘BIHORCI'“

Kada se, početkom 1956. godine, u našim knjižarskim izlozima pojavio Sijarićev roman Bihorci, to je bio svojevrstan događaj i prijatno iznenađenje, i za kritiku i za čitaoce. A, da se i toga podsjetimo, to je bio kraj prve poslijeratne decenije, koja je obilovala ratnim “trofejima”. Sve je, još uvijek, odisalo ratom: i svakodnevni život i literatura. Sijarićevi Bihorci nudili su nam nešto novo, nesvakidašnje: i tematikom, i stilom, pa i svojom antroponimijom, ličnim imenima svojih junaka. Istini za volju, malo je ko od čitalaca toga romana do tada nešto više znao i o piscu romana, i o Bihoru, i o Bihorcima. Dakle, tu nam se sad nudilo nešto novo i kao takvo interesantno. Ponavljam, nova nam je bila i antroponimija, imena junaka ovoga romana. A lično ime u književnom djelu ima značajnu ulogu. Pogotovo na našim jezičkim prostorima gdje su minuli vijekovi ostavili vidnih tragova iza sebe. Tako, na primjer, mi i danas na osnovu ličnoga imena možemo lako odrediti porijeklo nekog člana naše društvene zajednice.

Nastavi čitati ASIM PECO „LIČNO IME U SIJARIĆEVOM ROMANU ‘BIHORCI'“

Please follow and like us:
0

MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

Iako je snijeg bio podobro zatrpao stazu, staru Malku to nije spriječilo da u ranu zoru stigne kod Hankuše i njezine Ajne. Presjedila je čitav dan, i opet joj se od njih nije išlo. Kako je Malka Ajnu prifatila, tako ju je doživljavala kao svoje dijete, a i za samu Ajnu je ona bila neko posve blizak, i kao kakva zaštita. Voljela je da joj Malka razbaja protiv uroka, donese mirisne travke… Kao mala bi se jako radovala kad je ono majka pošalje da zovne Malku da je časkom pr'obuče. Ponekad bi Ajna i izmislila da joj nešto nije dobro, samo da Malka dođe, prouči joj šta, da osjeti njenu ruku dok je umiva vodom na koju je učila, pa da se ne briše već počeka da se voda sama kupi. Sve joj se činilo ljepšim kad je Malka blizu – kao da je proljeće nosila sa sobom. Kad bi ostala kod njih da prenoći, Ajna bi jedva čekala da joj stara Malka počne šta pripovijedati. Dokasno bi ostale i razgovarale, učile dove, i ta bi noć poprimala druge sfere, u kojim bi duši bilo slobodno i široko. O vilama bi Ajna slušala ne trepćući, te ih pomalo doživljavala kao neku Malkinu tajnovitu rodbinu. Isto tako, nikad neće zaboraviti ukus i miris čaja od korijena koji je samo Malki bio poznat, njegovu slast je vječito nosila u ustima. Malka se u razgovoru često sjeti kad je mala Ajna htjela da se vine u visine, da poleti. „Ja letim! Uuuuu, ja letim!“ i tresss. Nije ni zaplakala. Sakrila se da niko ne vidi bruku. A, bolje bi bilo da je znala zaplakat, mislila je Malka. Bogami se u životu često mora plakat, tvrdila je. I jeknut pokatkad, nego! Da Bog da da ova ljepota nađe dobru sreću, često je mislila i u sebi molila. Toliko me za nju strah. Kad bih mogla šta da učinim pa rast'eram tu tamu što nasrće, šaputala bi. Ajna je za nju bila kćer koju nije imala, dijete koje nije rodila, iako je porodila više no dva sela, a boktepita i koliko sretnica potpasala. No, njih dvije, Ajna i Hankuša, bile su njena porodica, ona njihova vidarica.

Nastavi čitati MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

Please follow and like us:
0

SAFET HADROVIĆ VRBIČKI “BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH”

1.

Gdje smo ovo sada, šta se to dešava?
I nas srce moje zavija mećava

Sada smo sami. Ni slučajnog druga
Dok odasvud steže zavičajna tuga

Iznenada se krikom javi noćna ptica
Gdje smo ovo sada; gdje nam je Vrbica?

Zavičaj ko pjeva, mora bolovati
Sve tajne bolesti: trava i paprati

Nastavi čitati SAFET HADROVIĆ VRBIČKI “BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH”

Please follow and like us:
0

FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Please follow and like us:
0

USMENA PRIČA “ALLAHIMANET”

Nakada davno u Sandžaku se dešavalo da momku isprose djevojku, a da se prije toga dvoje mladih ne vide. I pored takve ženidbe, zbog obostranog poštovanja, takvi brakovi su većinom bili uspješni.

Nastavi čitati USMENA PRIČA “ALLAHIMANET”

Please follow and like us:
0

SAIT ŠABOTIĆ “KASUM REBRONJA GUSLE I PJESMA SU BILI NJEGOVA BORBA ZA UGLED I DOSTOJANSTVO”

Onoga dana kada je na ahiret preselio stari Hazir Rebronja, počelo se odmotavati klupko njegovog života. Jedni su ga neizmjerno veličali i o njemu toplo govorili, dok su drugi, „riječ im se ne čula“, tiho i sa nekim strahom pričali da je dugo bećario i bekrijao, a da se po bratovoj smrti smirio, okućio i počeo mirnije živjeti. Zajedno sa suprugom Grudom, koja bijaše od Sefera iz Ugla, podizao je djecu i vodio brigu o svom malu. U zrelim godinama, i „Bog ga je pogledao“. Bjelopoljski begovi Kajabegovići su mu ponudili da bude mutevelija njihovog saraja u Goduši, što on prihvati sa sveg srca i puno radosti. Nijedan putnik niti namjernik, koji je išao od Akova ka Sjenici ili Pazaru, nije se požalio na njega i njegov džumretanluk. Svi su bili zadovoljni njegovim postupcima i uviđajnošću. Svako ko bi na svom putu predahnuo u Goduši, nastavljao je put sitkile i uvijek mu se činilo da bi na odredište stigao prije nego što je mislio. Handžije iz Ugla i Melaja, pa i oni udaljeniji, dolazili su kod Hazira da ponešto nauče od njega. Hazir je to znao i nije skrivao svoje zadovoljstvo. I svoje sinove – Kasuma i Zahira, učio je da budu mumini i džumretani.

Nastavi čitati SAIT ŠABOTIĆ “KASUM REBRONJA GUSLE I PJESMA SU BILI NJEGOVA BORBA ZA UGLED I DOSTOJANSTVO”

Please follow and like us:
0

FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije postavio na granu kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći žive.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Please follow and like us:
0

ZEĆIR RAMČILOVIĆ „NEKOLIKO NAPOMENA O STVARALAŠTVU ŠEFKIJE BORANČIĆA“

Zadovoljstvo je čitati njegova djela, ali i emotivno i bolno, prije svega je i obaveza svakog Bošnjaka da se potsjeti, da zapamti poruku i pouku. Književni opus svrstava ga u deset najznačajnijih bošnjačkih pisaca, što njemu nije od prvostepene važnosti, ono što ga motivira je da ga čitaju i vole. Bošnjak iz Bihora i Sandžaka, iz Makedonije, muhadžir, profesor, poeta i romansijer, roditelj, komšija i prijatelj, veliki čovjek – Šefkija Borančić.

Nastavi čitati ZEĆIR RAMČILOVIĆ „NEKOLIKO NAPOMENA O STVARALAŠTVU ŠEFKIJE BORANČIĆA“

Please follow and like us:
0

SAIT ŠABOTIĆ “BIHORSKI ALIM IBRAHIM PAČARIZ BIOČAK”

U podnožju uzvišenja, koje narod zove Gradina, a koje se strmo uzdiže sa lijeve strane rijeke Lješnice ili sa desne strane mnogo čuvenijeg Lima, smješteno je selo Bioča. Po svoj prilici to je prvo od bihorskih naselja sa islamskim stanovništvom, na što i danas ukazuje jedna kultna tekija smještena u maloj pećini, u kojoj su živjeli derviši. Nastavi čitati SAIT ŠABOTIĆ “BIHORSKI ALIM IBRAHIM PAČARIZ BIOČAK”

Please follow and like us:
0