SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

Sinan Gudžević je rođen 1953. godine u Grabu, podno Golije. Objavio knjige poezije Građa za pripovetke (1978) i Rimski epigrami (2001). Bavi se prevođenjem sa grčkog, latinskog, italijanskog i njemačkog jezika. Sada živi u Zagrebu.

 

Dvije decenije, uslovno rečeno, ćutanja je između vaših knjiga Građa za pripovetke i Rimski epigrami. Kako vam danas izgleda to vrijeme provedeno u neobjavljivanju svojih stihova? Da li bi ste nešto promijenili?

Jeste, dvije decenije i tri godine, od 1978. do 2001. prošlo je od izlaska moje prve do izlaska druge knjige stihova. No nije baš da sam ja dvadeset i tri godine mukom mučao. Objavljivao sam cijelo to vrijeme i stihove i prevode, po raznim časopisima, po koju knjigu prevoda sam objavio, samo nisam objavio knjigu stihova.

Nisam neko ko voli da objavljuje vlastite stihove. Nisam nikad takav bio, ni kad sam prvu knjižicu stihova objavljivao nisam baš nosio krilate sandale što je objavljujem. Meni je pisanje stihova jedna privatna, da kažemo intimna radinost. Ja se i sad iskreno pitam, a šta je to pa toliko važno u onome što sam napisao da je baš moralo biti objavljeno e da drugi to čitaju.  Svaki dan ponešto napišem, pa od toga nešto odbacim, nešto zadržim, a od zadržanoga opet nešto odbacim, nešto zakrpim, nešto rašijem, tu zašijem, tamo otšijem.

Za tih dvadeset i tri godine dogodilo se mnogo nečega što me je uvrijedilo, pa i ucvijelilo, sve se srozalo, vratili se četnici, ustaše, najgori se proglasili najboljima i bogme se podobro drže.

U svome stavu o objavljivanju stihova ne bih promijenio ništa, on je moje uvjerenje i, ako pri ovoj pameti ostanem, neće me lako napustiti.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ „NISAM NEKO KO VOLI DA OBJAVLJUJE VLASTITE STIHOVE“

FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

 

Naš sagovornik je prošlogodišnji dobitnik nagrade “Zlatno pero Ćamila Sijarića” kojeg dodjeljuje BNV u Srbiji. Afirmisan je i priznati sandžački pisac. Zastupljen je u pokrajinskim, republičkim, državnim i inozemnim antologijama poezije, kao i u mnogo knjiga bošnjačke književnosti. Prevođen na više stranih jezika. Bio je potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore, predsjednik Udruženja književnika Sandžaka. Piše prozu i književnu kritiku. Privatno, za svoju dušu crta, slika i pravi skulpture u drvetu, te je imao i javne izložbe svojih radova.

Publicistika: Treća ruka (knjiga intervjua) Novi Pazar, 1993; Progoni i politički procesi u Sandžaku (koautori: Vasvija Gusinac i Safet Adrović- Vrbički), Novi Pazar. 1995; Treća ruka II (od Milovana Đilasa do Amora Mašovića) 2013.

Bio glavni i odgovorni urednik studentskog lista “Novi svet” u Prištini (1969 – 1971); urednik lista “Rad” (l977 – 199o) Saveza sindikata Jugoslavije za Crnu Goru; urednik revije “Sandžak”, “Sandžačke novine”, “Glas islama”, Parlament” u Novom Pazaru i “Vakat” u Rožajama. Pokretač više književnih glasila i književnih susreta i karavana u Sandžaku, Kosovu, Crnoj Gori . Jedan je “Trg pjesnika u Budvi” koji traje 6o noći u godini dana.

Nastavi čitati FEHIM KAJEVIĆ: “DOGOVORILI SU ĆAMILOVO SMAKNUĆE”

ABDULAH SIDRAN: „OVDJE JE PROŠLOST VRU(Š)ĆA NEGO SADAŠNJOST“

Ta važna pjesma Mora. Ona je jedna od najvažnijih pjesama u ovih 20-30 godina moje poezije. Za nju je važno ovo. Kad su stranci u ratu, čitali, vidjeli, čuli pjesmu Mora, ja sam njima morao dokazivati da ona nije nastala tim povodom tada u ratu nego da je nastala sedam godina ranije, prije rata, (19)85. godine je ona nastala.

To je bilo na način proviđenja. Kaže se da je inspiracija nešto gdje nisi ti sam, to Odozgo dolazi. Srećom, imao sam jedan italijanski časopis u kome je ona prevedena 1986/7. godine, Dvije godine nakon što je nastala, išao sam u Italiju na neki festival pa oni preveli i objavili u tom biltenu. I onda sam strancima kazao: „Evo da vidite!“

Ja sam je sanjao (19)85. godine na makedonskom jeziku kojega ne znam. Nazvao sam koleginicu pjesnikinju Radmilu Trifunovsku u Skoplju, na radiju je radila. Kažem: „Radmila, sanjao sam nešto čudno na makedonskom, ja ti ne znam… Pa šta da radim?“ Ona se nasmijala, kaže: „Napiši kako bilo, nek ostane natpisano.“

Nastavi čitati ABDULAH SIDRAN: „OVDJE JE PROŠLOST VRU(Š)ĆA NEGO SADAŠNJOST“

SINAN GUDŽEVIĆ “NERED U GLAVAMA LJUDI”

Srbiji je svet potreban, a u njega ne može ići s pričom o četništvu kao antifašističkom pokretu. Onaj ko četništvo iz Drugoga svjetskog rata danas prikazuje kao odbranu srpstva ili antifašizam taj krivotvori činjenice i sebe upisuje u one koji lažima i mržnjom indoktriniraju mlade ljude. Bilo bi najbolje otvoriti pitanje o tome šta bi Srbija bila da u njoj nema četništva.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ “NERED U GLAVAMA LJUDI”

MARKO VEŠOVIĆ “SLOVO O ĆAMILU”

I usmenog i pisanog Ćamila Sijarića svagda sam doživljavao manje kao našeg savremenika a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz to i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od svakog ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji, najčešće, zapravo i nije pripovijedao nego se kroz njega sama kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada?

Nastavi čitati MARKO VEŠOVIĆ “SLOVO O ĆAMILU”

FATMIR BAČI “PTICE”

“Ali nisu samo djeca koja ubijaju pjesnike”
Mark Twain

Znaju ptice,
I raskošno,
I slatko zapjevati.

Pa čak,
I na marginama tišine,
I u žiži najtužnijeg bola,
I na samom vrhuncu samoće,
Ptice pjevaju…
Pjevaju,
Jer im se pjeva,
Ili možda zato,
Što i ogorčeni plač,
Isto im znači – pjesma.

Nastavi čitati FATMIR BAČI “PTICE”

ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

Najznačajnija djela u sferi književnosti i umjetnosti uopšte, nastala su poslije velikih i burnih istorijskih događaja, najčešće ratova praćenih masovnim stradanjima ljudi. Bolno, surovo i tačno. Devedeste godine Dvadesetog vijeka, po istom tom pravilu usmjerile su mnoge procese na jugoslovenskom prostoru. Stradanja ljudi, najsvirepiji zločini, razrušeni gradovi i kolone obezdomljenih. A onda, kad je utihnulo oružje, oglasile su se muze. Čule su se one i u vrijeme detonacija, često ih i nadjačale, ali su sada bile glasnije i jače. Štampana su značajna književna dijela čija je tematika vezana za te procese, opominjuća, antiratna, optužujuća…

Rat legalno ubijanje. Rebronja, pjesnik, bezdomnik, kako je definisao sebe, zarobljen u sopstvenom pamćenju, emociji, sopstvenom biću, suprotstavio se onako kako on jedino umije, poezijom. Gusinjski guslar Abdulah Kuč, u Bašićevoj Kapiji bez ključa,[i] ispeo se na brdo da vidi i opiše Nokšićku bitku. Ne prihvata ponuđeno oružje od vojvode Marka, tražio je samo da ga namjeste na neku glavicu odakle će najbolje vidjeti čitav boj. Tako je i Rebronja exkomunicirao, ispeo se na svoj imaginarni Olimp, otvarajući kapije samo u najnužnijim prilikama. Ako bi uzeo oružje, pjesma mu ne bi valjala, ako zaćuti ni on neće valjati. Ostalo je samo pero i hartija… Tako je nastao taj antiratni ciklus Rebronjine poezije. Bolno svjedočenje o zlu, stradanju i ljudskom, odnosno, moralnom posrnuću.

Nastavi čitati ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

HAMZA HUMO “HAMZA”

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćiime,
Biser, nakit, žene.

Nastavi čitati HAMZA HUMO “HAMZA”

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ “TEUBEI NESUH”

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

 

Gospode, evo, na sedždu Ti padam,

Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom

I molitve Ti u stihove skladam,

Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” –

Gospode, evo, na sedždu Ti padam.

Nastavi čitati MUSA ĆAZIM ĆATIĆ “TEUBEI NESUH”

SAFET HADROVIĆ VRBIČKI “BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH”

1.

Gdje smo ovo sada, šta se to dešava?
I nas srce moje zavija mećava

Sada smo sami. Ni slučajnog druga
Dok odasvud steže zavičajna tuga

Iznenada se krikom javi noćna ptica
Gdje smo ovo sada; gdje nam je Vrbica?

Zavičaj ko pjeva, mora bolovati
Sve tajne bolesti: trava i paprati

Nastavi čitati SAFET HADROVIĆ VRBIČKI “BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH”

RIFAT BURDŽOVIĆ TRŠO “SUDBINA”

“Šta ti je, sine, te tako bolno jecaš?”

Pitaše ga mati.

“Zašto snužden ideš, putem uvijek klecaš!

Tvoja duša pati?’

 

“Zabrinut sam, majko; skoro moram ići;

Tebe mi je žao!

Sudbina me čeka, sad će po me stići;

Ja je nisam zvao?“

Nastavi čitati RIFAT BURDŽOVIĆ TRŠO “SUDBINA”