HASAN KIKIĆ “PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU”

U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela, Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vihori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i rahvanije, miriše pečeno meso. Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Aupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoće. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan ni žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela. I ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, priviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenja? ima li pita? rahvanije ima li? lonac sa šerbetom? Ako ima, Bajram ulazi i gladi pupak, i veseo je, i kako se smije, vidi mu se debeli crveni jezik, i sva je kuća vesela, i sva se čeljad smije. Došao Bajram u kuću. Ženo, sunce te ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu; kod mene! – reve domaćin i ćapće, i mljaska masnim gubicama, i trese naherenim brkom, a oči se priklapaju pijano, i sito, i pospano; on zavraća glavom, naređuje da otvore vrata i prozor, baš onaj više njegove glave, njemu se podriguje, bravetina je začepila sve rupe i šupljine po njegovom stomaku, i stomak se napinje i raste, a od toga napinjanja i rastenja pucaju pućenice i trbuh se pomalja dlakav i nabuho, ženo, sunce te nebesko ogrijalo, ovamo se, ovamo, tu, tu, tu…

Nastavi čitati HASAN KIKIĆ “PRIČA O ĐULAGINOM BAJRAMU”

Please follow and like us:
0

AHMED MURADBEGOVIĆ “ROBIJAŠ”

Nemojte vi misliti, drugovi, da sam ja uvijek bio ovako mračan i sumoran! Ne! Veseo sam ja bio, veseo! U meni se kršila snaga kao rod na grani. Gorila mladost kao knjiga u plamenu.

A ja!

Eh!

Bio čovjek, drugovi! Kakva rijetko zemlja rodi! Pravi pravcati čovjek! A ne kao sada, po drugi put kažnjenik-robijaš!…

Nastavi čitati AHMED MURADBEGOVIĆ “ROBIJAŠ”

Please follow and like us:
0

NAFIJA SARAJLIĆ “JEDAN ČAS”

Kod nas je jedan čas, jedna minuta, ništa. Naprimjer:

Mlada djevojka odložila šav, s kojim iz dana u dan po tri seksera zarađuju, da s njima pomogne svojoj porodici. Slomljena joj volja, posao joj dodija i ona se nasloni jedan čas na prozor, da pogleda svijet. Ta i kad bi radila – ne bi joj ništa donio.

Zanatlija, izradio mnogo, a robi mu nema prodaje. Uhvati ga tjeskoba, pa sjedne na ćefenak, da odahne uz cigaru jedan čas. Ta da i radi, – malo bi mu donio.

Mali trgovac, nekad u dobrom stanju, naučen komociji, nasloni se jedan čas da prodrijema i snatri. Ta dan mu je i komad, a kad bi pazarivao, za taj čas je šibica ili papir – ne isplati se.

Nastavi čitati NAFIJA SARAJLIĆ “JEDAN ČAS”

Please follow and like us:
0

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

Sjedio sam na terasi kafane »Central«. Ljetna je sparina i rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih žarka sunčana zraka. Oni su zakopčani, kako se i pristoji ljudima koji se služe ulicama gradskog središta, imaju tvrde ovratnike i zategnute kravate, a cipele su im uske i duge kao ptičiji kljunovi. Bivlo ih je i s bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih žuljeva, ali šta da građanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio pažnju, osobito ako je još seljak porijeklom, prva generacija nove građanske porodice koja nipošto ne bi obukla opanke ni hlače od domaćeg sukna. Asfalt, koji su neumorno prali, začas se sušio, samo s jednog kraja, u sjeni hotela »Centrala«, laštio se kao površina rijeke, u kojoj se oglédajû obalske pećine ili drveće. I tako sam se zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice, duboke dva ljudska boja i široke za dobar troskok, na mekanoj travi, nad koju su se nagnule grane smokava petrovača, kojima se kroz cvat pomalja ukočena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se mlako vuče kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad dašak vjetra uzbiba površinu nježno i treperavo kao kad se hvata kajmak na sutlijašu.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

Please follow and like us:
0

ZIJA DIZDAREVIĆ “MAJKA”

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam?… Bila je to jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Nastavi čitati ZIJA DIZDAREVIĆ “MAJKA”

Please follow and like us:
0

OSMAN-AZIZ “POGIBIJA I OSVETA SMAIL-AGE ČENGIĆA”

„To je sablja age Čengića,

Što posječe sedam Petrovića

Na Grahovu, polju širokome,

Na sramotu knjazu brđanskome”.

 

I

 

Od Kobilje glave do Suhe u razmaku od devet sahata u širinu prostrlo se široko i zeleno Gatačko polje. Unaokolo i po polju poredalo se do četrdeset sela sa oniskim pločnim i slamnim kućama, dok se gdje i gdje podiže koji čardak.

S jugoistočne strane polju oholo se diže stari Lipik, ogledajući pod sobom onu široku ravan i sela, nadvirujući se nad Rijeku, onu ponornicu, što krivuda Poljem gatačkim.

Nedaleko ispod Lipnika, nešto na lijevu stranu, gleda gorda kula age Čengića. Tvrda je pusta i od kamena građena na tri visoka boja, a na gornjem boju četiri izbočena ćoška na sve četiri strane. Između ćoškova je velika uokrug odaja, pokrivena šimlom, lijepo izrezanom. U toj se odaji, okupljaju i vijećaju buljukbaše, kad ih aga zovne na vijeće. Sama kula je opasana jakim zidom daleko unaokolo, da kula ostaje u sredini. Uza sav zid po avliji iščičkalo se nekoliko zgrada, u kojima stanuje agina straža, junačka družina, pak još nekoliko dućana i jedna džamija. Ispod kule s gornje strane vijuga se mala rječica, koja dijeli kulu i agine dvore od sela Mula, dok je dolje puklo polje u širinu i duljinu, a lijepo i zeleno.

Nastavi čitati OSMAN-AZIZ “POGIBIJA I OSVETA SMAIL-AGE ČENGIĆA”

Please follow and like us:
0

EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

Please follow and like us:
0

ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Šemso Katanić iz Vardišta imao je sestru Adilu. Bila je Adila udata u selo Djerekar, s druge strane gore i planine Jaruta.

Bile su prošle dvije i po godine kako Šemso nije vidio sestru; vodilo ga je srce da joj ode, ali, selo Djerekar bilo je daleko i moglo se otići samo na konju. A on nije imao konja. Niti je znao put kroz goru Jarut, pa su već dvije i po godine stajale pred njim te dvije nevolje, jedna što nema konja a druga što ne zna za put. Ali ono što je Šemso imao, bilo je njegovo srce i u srcu žudnja da – kad-tad – ode sestri u Djerekar.

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Please follow and like us:
0

ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Bila je još na nogama ta naša stara kuća, ali se činilo da će pasti čim jači vjetrovi dunu. Ličila je na sijedog starca koji je pošao na svoj posljednji put…

Nije više ispred nje pas lajao, nije se iz nje dim dizao, krov od šindre, nekad čađav, bio je ispran kišama i siv kao da je od kosti; otkovane daske visile su i nihale se na vjetru kao šetalica na satu pokazujući nekakvo svoje vrijeme…, ono kojim žive stare kuće. Gore, na vrhu krova, bila je i sada od drveta izdjeljana ljudska ruka sa svih pet prstiju, na koju su nekad slijetale ptice, i bilo je lijepo pogledati gore na kući rog, na rogu ruku, na ruci pticu…

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Please follow and like us:
0

ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Pro­buđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jed­noj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet. Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Please follow and like us:
0

Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

(Inspirisano istinitim slučajem pravednice Ivanke iz Hrasnice kod Sarajeva)

 

            Ivanka naprosto nije znala koje su joj se sve misli rojile po glavi kad je granata odvalila, toliko blizu i tako silno kao da je pola Hrasnice trebala pretvoriti u prah.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – trže je vrisak djeteta kad je shvatila da leži opružena na pločniku, pokraj nekog davno opustošenog izloga. Kanisteri s vodom su joj bili poizvrtani, a iz jednog je šikljalo. Plač djeteta je podsjeti da bi mogla biti njena Matea. Srce je stisnu… Ovo zlo ne dolazi samo – sad će druga, pa treća. Nikada nije znala pouzdano da li odmah pada i četvrta, peta, ali je za ove dvije-tri nekako bila sigurna.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – ponovo se začu vrisak. – Ma…!

            Žena se oduze.

            – Matea, sineeee!!!

            Ničim nije mogla pomjeriti… Napokon podiže glavu i pogledom potraži svoju djevojčicu, ne objašnavajući sebi otkuda bi se ona mogla naći tu. Pogled joj je bio zamagljen i ništa nije mogla razaznati, dok joj nekakvo malehno nije, držeći flašicu u ruci, prišlo.

Nastavi čitati Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

Please follow and like us:
0

MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

Iako je snijeg bio podobro zatrpao stazu, staru Malku to nije spriječilo da u ranu zoru stigne kod Hankuše i njezine Ajne. Presjedila je čitav dan, i opet joj se od njih nije išlo. Kako je Malka Ajnu prifatila, tako ju je doživljavala kao svoje dijete, a i za samu Ajnu je ona bila neko posve blizak, i kao kakva zaštita. Voljela je da joj Malka razbaja protiv uroka, donese mirisne travke… Kao mala bi se jako radovala kad je ono majka pošalje da zovne Malku da je časkom pr’obuče. Ponekad bi Ajna i izmislila da joj nešto nije dobro, samo da Malka dođe, prouči joj šta, da osjeti njenu ruku dok je umiva vodom na koju je učila, pa da se ne briše već počeka da se voda sama kupi. Sve joj se činilo ljepšim kad je Malka blizu – kao da je proljeće nosila sa sobom. Kad bi ostala kod njih da prenoći, Ajna bi jedva čekala da joj stara Malka počne šta pripovijedati. Dokasno bi ostale i razgovarale, učile dove, i ta bi noć poprimala druge sfere, u kojim bi duši bilo slobodno i široko. O vilama bi Ajna slušala ne trepćući, te ih pomalo doživljavala kao neku Malkinu tajnovitu rodbinu. Isto tako, nikad neće zaboraviti ukus i miris čaja od korijena koji je samo Malki bio poznat, njegovu slast je vječito nosila u ustima. Malka se u razgovoru često sjeti kad je mala Ajna htjela da se vine u visine, da poleti. „Ja letim! Uuuuu, ja letim!“ i tresss. Nije ni zaplakala. Sakrila se da niko ne vidi bruku. A, bolje bi bilo da je znala zaplakat, mislila je Malka. Bogami se u životu često mora plakat, tvrdila je. I jeknut pokatkad, nego! Da Bog da da ova ljepota nađe dobru sreću, često je mislila i u sebi molila. Toliko me za nju strah. Kad bih mogla šta da učinim pa rast’eram tu tamu što nasrće, šaputala bi. Ajna je za nju bila kćer koju nije imala, dijete koje nije rodila, iako je porodila više no dva sela, a boktepita i koliko sretnica potpasala. No, njih dvije, Ajna i Hankuša, bile su njena porodica, ona njihova vidarica.

Nastavi čitati MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

Please follow and like us:
0

FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Please follow and like us:
0

SENADIN PUPOVIĆ “NEIZVJESNI ODLAZAK”

Svi su čekali da Zajko ode. Rečeno mu je da je putnik još prije mjesec dana. Njegova stara majka, žena i petoro djece su se već počeli pirpremati za njegov odlazak. Čak je i njihova jedina krava Mrkulja spremana za kasapnicu. U varoši je u zadnje vrijeme omiljena terma razgovora bila: Je li došlo najzad vrijeme da Zajko ode? I djeca su nešto načula pa su u svojim igrama razbrajalicama počela govoriti: Zajko će da ode, hoće-neće, hoće-neće, hoće-neće. Nekad bi zastala na – hoće, nekad na – neće i tako bi dalje nastavljala svoju igru. Prođe nekih dobrih mjesec dana pa i više, a Zajko se ne pridržava određenog datuma za odlazak. Ispade nekako kao da je iz čista mira obolio. Poneko bi u šali dobacio:

– Razbolje se od ćeifa da ne radi.

Nastavi čitati SENADIN PUPOVIĆ “NEIZVJESNI ODLAZAK”

Please follow and like us:
0

SALADIN BURDŽOVIĆ “EFENDIJA BEDRO I NJEGOVE MUĆKE”

Hodža je došao rano ujutru! Bila je srijeda! U dugom mantilu, kao crna ptica, kao neminovnost. Taj pogled njegov, kao da sam ga ranije sreo, pa ga upitah:

– Da se nijesmo, ja i ti, možda, ranije, sretali u Novom Pazaru?

Pogledao je kroz mene, očima istim kao što su Jasminine, i osjetio sam da me nije vidio!

– Ne! Ne, ne… – bio je sumnjivo kategoričan, mada bih se mogao zakleti da ga odnekuda znam, bar iz nekog starog filma, ili lošeg sna.

Nastavi čitati SALADIN BURDŽOVIĆ “EFENDIJA BEDRO I NJEGOVE MUĆKE”

Please follow and like us:
0

VEHBO POPARA “AVLIJA”

Odahnu Hasan, steže ga nešto u srcu kao da bi pogođen nožem. Doći će on njemu glave, ne baš onako kako bi i trebalo, nego na fin način da niko ne primijeti i da se on, njegov prvi komšija, velika briga, ne sjeti ko ga je i za što dobro nasamario.

Misao na Ibrišima vraćala ga je u noć u mrak, u nešto što ni on nije mogao sam pretpostaviti. On da dirne na njegovu kuću, na njegov obraz, na njegovo poštenje.

Nastavi čitati VEHBO POPARA “AVLIJA”

Please follow and like us:
0

USMENA PRIČA “CAR KOPILE”

Kada je jedan bogati čovjek bio na umoru, on pozva sva četiri svoja sina i reče im:
— Ostavljam vam bešare. Najstarijem ostavljam crn dušek, drugome b’jel behar, trećem zelen v’jenac, a najmlađem maven čador. Kada se šćednete d’jeliti, otiđite kod cara i on će vam protumačiti šta kome pripada.

Nastavi čitati USMENA PRIČA “CAR KOPILE”

Please follow and like us:
0

ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA “H U J D U R”

Nošena oštrim vjetrom, snježna oluja je, poput zapjenušalih talasa, visoko letjela ka nebu. Kovitlajući se zrakom, bijela prašina je iznad smrznute zemlje, izvodila prekrasan ples. U poluzaleđenoj rječici, jedva se provlačeći ispod povijenih vrbovih grana i nagomilanih ledenica, voda je polahko krkoljila. Od studeni i isparene vode, gustra magla je razapetom neprovidnom zavjesom potpuno zaklonila drugu obalu rijeke.

Nastavi čitati ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA “H U J D U R”

Please follow and like us:
0

FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije postavio na granu kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći žive.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Please follow and like us:
0

REDŽEP NUROVIĆ “KUĆA”

Sa svega dvije riječi treba napisati više od dvije misli, više od dva značenja, a da su pri tome riječi jedna uz drugu. Ko umije neka mi se javi za čelenku, glavom meni Taibu, piscu. Ne samo: grije sunce ili sunce grije, na primjer. Sad svi pitate, vjerujem, šta ovaj hoće? A slutite, znam. Ovo ima isto značenje kao kad osuđenik hoda od jednog zida do drugog u zatvorskoj ćeliji, naprijed i nazad, mi se čudimo što li – a čovjek harči, ili nekako drugačije osmišljava izrečenu mu kaznu. Učini mu se da su zidovi svaki put različito udaljeni. Nekad, ihaaa – vijek hodanja, na svega dva metra. To gricka kaznu. A pri pisanju curi ili buja unutarnji poriv stvaranja i u dobra i loša pisca, ali nije samo to. One dvije riječi kod dobra pisca, kako ih god napisao, sunce grije ili grije sunce – griju toplije. I smisla je više.

Nastavi čitati REDŽEP NUROVIĆ “KUĆA”

Please follow and like us:
0

BEŠIR LJUŠKOVIĆ “MJESEC NAD GOROM”

Vraćam se sa kosidbe. Košulja mi miriše na momački znoj i hajdučku travu. U ušima mi stružu pitomi glasovi zrikavaca. Šarov pokraj klade jedva drži napola otvorene oči, mirne i tople kao ljetnje veče.

Nastavi čitati BEŠIR LJUŠKOVIĆ “MJESEC NAD GOROM”

Please follow and like us:
0

VEHBO POPARA “SELMA”

Ovo mjesto na kojem sada sjedimo, moj prijatelju, možda nikom nije tako značilo kao meni, donijelo mi je toliko nemira. Običan kamen uzdignut iznad ostalog dijela limske otoke, kada je ljetnje vrijeme, a kada je Lim u svom pomahnitalom zanosu i silini, on se krije u mutnoj dubini. Ispred njega par vrba kao da ga čuvaju od julskih žega da se ne raspadne. Slučajno tada ovdje, sada ne poslije dvadeset i pet godina. Tada su se ispred mene javljale siluete, pred mojim očima žive, a sada naviru sjećanja i brišu granicu između onda i sada. Dvadeset i pet godina između. Sve isto i sve drugačije. Lim malo utanjio, stidan preda mnom, nismo se dugo sretali. Plašio sam se Lima, lukav je bio, nepredvidiv, uzimao najbolje plivače, baš, kad su mislili da su ga savladali. Mogu ga sam sad preskočiti u par skokova, jedino vode se nakupilo po virovima i tu pdsjeća na neku veličinu. U tim virovima voda se odmarala i mamila zagrijane kupače da se ohlade od ljetnjih vrućina, gdje sam i ja često isto radio ili slušao vodene sinfonije uz čitanje školske lektire.

Nastavi čitati VEHBO POPARA “SELMA”

Please follow and like us:
0

SAFET SIJARIĆ “STARI PASTIR”

Nepregledni kamenjar po Ostronoši, gdje izgonimo ljeti sa stanova stoku na pašu, prepun je rupa i pukotina u stijenju, tako da ovci počesto zapadne noga, a ponekad govečetu. Životinja trgne i noga se ozlijedi, iščaši, nekad čak i slomi. Nijesu rijetki slučajevi da se nekome hajvan vrati na tri noge. A desi se i da ostane uhvaćen, zarobljen u kršu. Dogodilo se i nama da nam ovca iščaši članak.

Nastavi čitati SAFET SIJARIĆ “STARI PASTIR”

Please follow and like us:
0

JAHJA FEHRATOVIĆ “HASIMOVE  ČKALJE”

Kod nas ti je, rođo, sve nekako profušereno. Salomljeno. Umrtvljalo. Okratalo. Evo, i ova klupa podno nas, da izvineš, skrhana. Neki joj se zagno u rebro. Prsla veselica pro srijede. Začadila vjeđe u zemlju. Učinila se stidna ko djevojka pred prosioce. Davnašnja je. Hasim je istesao. Kad je ko dokon, da iziđe ponad rijeke i sjedne. Prošlo Hasimovo – prošla i klupa. Više ga ni djeca ne zarezuju. Bez ijedne zabacuju mreže u čkalje. Klen, ko dlan. Istrijebiše ribu. A šta će Hasimu čkalje bez ribe? I šta čini tu klupa kad ne možeš da sjedneš i osluškuješ bućkanje krkuša i klenova? Po zvuku da ih raspoznaš.

Nastavi čitati JAHJA FEHRATOVIĆ “HASIMOVE  ČKALJE”

Please follow and like us:
0

ENES HALILOVIĆ “ZLATNI KAMEN”

Mnogi su kopali – mašer. Dolazili su iz daljine, kopali danima i danima, odustajali pa se vraćali, snivali zlato i maštali, al još niko nije pronašao zlatni kamen o kojem priča kazuje, a svi, kad se vrate kućama žale što nisu bar još jedan dan kopali – možda bi našli. Selo se izrupčalo od traženja toga zlatnog kemena te se i danas ono zove – Zlatni Kamen.

Nastavi čitati ENES HALILOVIĆ “ZLATNI KAMEN”

Please follow and like us:
0