SINAN GUDŽEVIĆ “NERED U GLAVAMA LJUDI”

Srbiji je svet potreban, a u njega ne može ići s pričom o četništvu kao antifašističkom pokretu. Onaj ko četništvo iz Drugoga svjetskog rata danas prikazuje kao odbranu srpstva ili antifašizam taj krivotvori činjenice i sebe upisuje u one koji lažima i mržnjom indoktriniraju mlade ljude. Bilo bi najbolje otvoriti pitanje o tome šta bi Srbija bila da u njoj nema četništva.

Nastavi čitati SINAN GUDŽEVIĆ “NERED U GLAVAMA LJUDI”

FATMIR BAČI “PTICE”

“Ali nisu samo djeca koja ubijaju pjesnike”
Mark Twain

Znaju ptice,
I raskošno,
I slatko zapjevati.

Pa čak,
I na marginama tišine,
I u žiži najtužnijeg bola,
I na samom vrhuncu samoće,
Ptice pjevaju…
Pjevaju,
Jer im se pjeva,
Ili možda zato,
Što i ogorčeni plač,
Isto im znači – pjesma.

Nastavi čitati FATMIR BAČI “PTICE”

ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

Najznačajnija djela u sferi književnosti i umjetnosti uopšte, nastala su poslije velikih i burnih istorijskih događaja, najčešće ratova praćenih masovnim stradanjima ljudi. Bolno, surovo i tačno. Devedeste godine Dvadesetog vijeka, po istom tom pravilu usmjerile su mnoge procese na jugoslovenskom prostoru. Stradanja ljudi, najsvirepiji zločini, razrušeni gradovi i kolone obezdomljenih. A onda, kad je utihnulo oružje, oglasile su se muze. Čule su se one i u vrijeme detonacija, često ih i nadjačale, ali su sada bile glasnije i jače. Štampana su značajna književna dijela čija je tematika vezana za te procese, opominjuća, antiratna, optužujuća…

Rat legalno ubijanje. Rebronja, pjesnik, bezdomnik, kako je definisao sebe, zarobljen u sopstvenom pamćenju, emociji, sopstvenom biću, suprotstavio se onako kako on jedino umije, poezijom. Gusinjski guslar Abdulah Kuč, u Bašićevoj Kapiji bez ključa,[i] ispeo se na brdo da vidi i opiše Nokšićku bitku. Ne prihvata ponuđeno oružje od vojvode Marka, tražio je samo da ga namjeste na neku glavicu odakle će najbolje vidjeti čitav boj. Tako je i Rebronja exkomunicirao, ispeo se na svoj imaginarni Olimp, otvarajući kapije samo u najnužnijim prilikama. Ako bi uzeo oružje, pjesma mu ne bi valjala, ako zaćuti ni on neće valjati. Ostalo je samo pero i hartija… Tako je nastao taj antiratni ciklus Rebronjine poezije. Bolno svjedočenje o zlu, stradanju i ljudskom, odnosno, moralnom posrnuću.

Nastavi čitati ULVIJA MUŠOVIĆ “CIKLUS ANTIRATNE POEZIJE ISMETA REBRONJE”

Alija DŽOGOVIĆ “KONTINUITET BOŠNJAČKOG EPSKOG PJEVANJA U SANDŽAKU”

Sada mi postaje jasno zašto mi je 1950. godine, dok sam studirao u Beogradu jugoslovenske jezike i književnosti, profesor narodne književnosti Vido Latković dao za seminarski rad temu Današnji guslari u Bijelom Polju i okolini. Osobito je insistirao da ja, kao Bjelopoljac, napišem opširniji rad na ovu temu. I ja sam ga uradio zaista korektno, uglavnom deskriptivno – u formi izvještaja sa terenskih istraživanja. Profesor Latković je bio vrlo zadovoljan, pa je kasnije, za svoja predavanja koristio veliki dio sadržaja iz ove seminarske radnje. Ja sam, a i moji kazivači i informatori u Bijelom Polju i okolini – dakle u Bihoru, malo znao o Parry Milmanu i Albertu Batesu Lordu. Uglavnom onoliko koliko je dovoljno studentu da napiše dobar seminarski rad.

Nastavi čitati Alija DŽOGOVIĆ “KONTINUITET BOŠNJAČKOG EPSKOG PJEVANJA U SANDŽAKU”

ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Šemso Katanić iz Vardišta imao je sestru Adilu. Bila je Adila udata u selo Djerekar, s druge strane gore i planine Jaruta.

Bile su prošle dvije i po godine kako Šemso nije vidio sestru; vodilo ga je srce da joj ode, ali, selo Djerekar bilo je daleko i moglo se otići samo na konju. A on nije imao konja. Niti je znao put kroz goru Jarut, pa su već dvije i po godine stajale pred njim te dvije nevolje, jedna što nema konja a druga što ne zna za put. Ali ono što je Šemso imao, bilo je njegovo srce i u srcu žudnja da – kad-tad – ode sestri u Djerekar.

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Bila je još na nogama ta naša stara kuća, ali se činilo da će pasti čim jači vjetrovi dunu. Ličila je na sijedog starca koji je pošao na svoj posljednji put…

Nije više ispred nje pas lajao, nije se iz nje dim dizao, krov od šindre, nekad čađav, bio je ispran kišama i siv kao da je od kosti; otkovane daske visile su i nihale se na vjetru kao šetalica na satu pokazujući nekakvo svoje vrijeme…, ono kojim žive stare kuće. Gore, na vrhu krova, bila je i sada od drveta izdjeljana ljudska ruka sa svih pet prstiju, na koju su nekad slijetale ptice, i bilo je lijepo pogledati gore na kući rog, na rogu ruku, na ruci pticu…

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Jahja Fehratović “KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI”

Nijedna iskonska duhovna vrijednost nije odijeljena od društvene aktivnosti, pa se čak ni larpurlatizam koji je upravo zagovarao opozitnu ideju – umjetnost mora postojati isključivo radi umjetnosti i težiti bezinteresnoj ljepoti – nikada nije uspio osloboditi utilitarizma u književnosti i umjetnosti općenito. Tako, recimo, i najznačajniji zagovornici ovakvih teza, poput Teofila Gotjea, Edgara Alana Poa, Oskara Vajlda, Šarla Bodlera, Gustava Flobera i drugih, svoja najznačajnija djela koncipiraju na vrlo važnim društvenim stajalištima, promicanju ideologija i težnji utjecaja na društvene procese.

Nastavi čitati Jahja Fehratović “KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI”

SANJIN KODRIĆ “PREPOROD PRIJE PREPORODA? (PJESMA POZDRAV ‘GOSPODINA HODŽE MEHMED-EMIN-EFENDIJE’ I POČECI NOVIJE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI)”

Predmet rada jeste pjesma Pozdrav autora “gospodina hodže Mehmed-Emin-Efendije”, objavljena 1866. godine u prvom broju lista Bosna, jednog od prvih novinskih listova štampanih u Bosanskom vilajetu. Riječ je o prvoj, a danas gotovo potpuno zaboravljenoj pjesmi na bosanskom jeziku i nekom od zapadnih pisama u bošnjačkoj književnosti, odnosno o pjesmi koja predstavlja prvi, iako nedovoljno vrednovani tekst novije bošnjačke književne prakse uopće. S ovim u vezi, u radu se razmatraju književnohistorijski problemi začetaka novije bošnjačke književnosti, a posebno problem njezina razgraničenja u odnosu na stariju bošnjačku književnost. Pritom, a za razliku od uvriježene periodizacije i sistematizacije bošnjačke književnosti, uvodi se koncept “pretpreporoda” kao prijelazne povijesnorazvojne faze između starije i novije bošnjačke književnosti u vremenu posljednjeg desetljeća osmanske vlasti u Bosni.[i]

Nastavi čitati SANJIN KODRIĆ “PREPOROD PRIJE PREPORODA? (PJESMA POZDRAV ‘GOSPODINA HODŽE MEHMED-EMIN-EFENDIJE’ I POČECI NOVIJE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI)”

Epska pjesma “SMRT HRELЈE OD PAZARA”

Sastale se do tri stare majke

U Prilepu gradu bijelome,

A na kuli Kraljevića Marka.

Sve tri ću ti po imenu kazat:

Jedno majka Hrelje od Pazara,

Drugo majka Muse Ćesardžije,

Treće majka Kraljevića Marka.

O čemu su eglen zaturile?

O junaštvu i o mejdanima.

Nastavi čitati Epska pjesma “SMRT HRELЈE OD PAZARA”

USMENA LIRIKA “RAZVILI SE ALAJLI BAJRACI”

Razvili se alajli bajraci,
udarile sitne čiftelije,
složile se zurle i svirale,
odliježu jasni talambasi,
stao drhat polja i planine,
stala jeka gore i visine,
od svatova i od dobrih konja!

Nastavi čitati USMENA LIRIKA “RAZVILI SE ALAJLI BAJRACI”

USMENA LIRIKA “HUMO MOJA, TA LJEPOTA TVOJA”

Humo moja, ta ljepota tvoja,
ljepota ti carev grad valjaše,
a visina Plava i Gusinja,
b’jelo lice – skadarske čaršije,
jagodice – varoš Podgorice,
trepavice – šeher Đakovice

 

Nastavi čitati USMENA LIRIKA “HUMO MOJA, TA LJEPOTA TVOJA”

USMENA BALADA “CARICA KOJA NIJE IMALA EVLADA”

Ej, Bože mijo. na svemu ti fala!
No da vidiš carice gospođe,
što nemade od srca evlada
ni muškoga ni devojačkoga.
Sve se kladi redom planinama:
‘Što je bilo carici gospođi,
što nemaše od srca evlada,
ni muškoga ni devojačkoga.’

Nastavi čitati USMENA BALADA “CARICA KOJA NIJE IMALA EVLADA”

ASIM PECO „LIČNO IME U SIJARIĆEVOM ROMANU ‘BIHORCI’“

Kada se, početkom 1956. godine, u našim knjižarskim izlozima pojavio Sijarićev roman Bihorci, to je bio svojevrstan događaj i prijatno iznenađenje, i za kritiku i za čitaoce. A, da se i toga podsjetimo, to je bio kraj prve poslijeratne decenije, koja je obilovala ratnim “trofejima”. Sve je, još uvijek, odisalo ratom: i svakodnevni život i literatura. Sijarićevi Bihorci nudili su nam nešto novo, nesvakidašnje: i tematikom, i stilom, pa i svojom antroponimijom, ličnim imenima svojih junaka. Istini za volju, malo je ko od čitalaca toga romana do tada nešto više znao i o piscu romana, i o Bihoru, i o Bihorcima. Dakle, tu nam se sad nudilo nešto novo i kao takvo interesantno. Ponavljam, nova nam je bila i antroponimija, imena junaka ovoga romana. A lično ime u književnom djelu ima značajnu ulogu. Pogotovo na našim jezičkim prostorima gdje su minuli vijekovi ostavili vidnih tragova iza sebe. Tako, na primjer, mi i danas na osnovu ličnoga imena možemo lako odrediti porijeklo nekog člana naše društvene zajednice.

Nastavi čitati ASIM PECO „LIČNO IME U SIJARIĆEVOM ROMANU ‘BIHORCI’“

ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Pro­buđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jed­noj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet. Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

(Inspirisano istinitim slučajem pravednice Ivanke iz Hrasnice kod Sarajeva)

 

            Ivanka naprosto nije znala koje su joj se sve misli rojile po glavi kad je granata odvalila, toliko blizu i tako silno kao da je pola Hrasnice trebala pretvoriti u prah.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – trže je vrisak djeteta kad je shvatila da leži opružena na pločniku, pokraj nekog davno opustošenog izloga. Kanisteri s vodom su joj bili poizvrtani, a iz jednog je šikljalo. Plač djeteta je podsjeti da bi mogla biti njena Matea. Srce je stisnu… Ovo zlo ne dolazi samo – sad će druga, pa treća. Nikada nije znala pouzdano da li odmah pada i četvrta, peta, ali je za ove dvije-tri nekako bila sigurna.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – ponovo se začu vrisak. – Ma…!

            Žena se oduze.

            – Matea, sineeee!!!

            Ničim nije mogla pomjeriti… Napokon podiže glavu i pogledom potraži svoju djevojčicu, ne objašnavajući sebi otkuda bi se ona mogla naći tu. Pogled joj je bio zamagljen i ništa nije mogla razaznati, dok joj nekakvo malehno nije, držeći flašicu u ruci, prišlo.

Nastavi čitati Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

Iako je snijeg bio podobro zatrpao stazu, staru Malku to nije spriječilo da u ranu zoru stigne kod Hankuše i njezine Ajne. Presjedila je čitav dan, i opet joj se od njih nije išlo. Kako je Malka Ajnu prifatila, tako ju je doživljavala kao svoje dijete, a i za samu Ajnu je ona bila neko posve blizak, i kao kakva zaštita. Voljela je da joj Malka razbaja protiv uroka, donese mirisne travke… Kao mala bi se jako radovala kad je ono majka pošalje da zovne Malku da je časkom pr’obuče. Ponekad bi Ajna i izmislila da joj nešto nije dobro, samo da Malka dođe, prouči joj šta, da osjeti njenu ruku dok je umiva vodom na koju je učila, pa da se ne briše već počeka da se voda sama kupi. Sve joj se činilo ljepšim kad je Malka blizu – kao da je proljeće nosila sa sobom. Kad bi ostala kod njih da prenoći, Ajna bi jedva čekala da joj stara Malka počne šta pripovijedati. Dokasno bi ostale i razgovarale, učile dove, i ta bi noć poprimala druge sfere, u kojim bi duši bilo slobodno i široko. O vilama bi Ajna slušala ne trepćući, te ih pomalo doživljavala kao neku Malkinu tajnovitu rodbinu. Isto tako, nikad neće zaboraviti ukus i miris čaja od korijena koji je samo Malki bio poznat, njegovu slast je vječito nosila u ustima. Malka se u razgovoru često sjeti kad je mala Ajna htjela da se vine u visine, da poleti. „Ja letim! Uuuuu, ja letim!“ i tresss. Nije ni zaplakala. Sakrila se da niko ne vidi bruku. A, bolje bi bilo da je znala zaplakat, mislila je Malka. Bogami se u životu često mora plakat, tvrdila je. I jeknut pokatkad, nego! Da Bog da da ova ljepota nađe dobru sreću, često je mislila i u sebi molila. Toliko me za nju strah. Kad bih mogla šta da učinim pa rast’eram tu tamu što nasrće, šaputala bi. Ajna je za nju bila kćer koju nije imala, dijete koje nije rodila, iako je porodila više no dva sela, a boktepita i koliko sretnica potpasala. No, njih dvije, Ajna i Hankuša, bile su njena porodica, ona njihova vidarica.

Nastavi čitati MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

EPSKA PJESMA “PJESMA OD NOVOG PAZARA”

Zakukala kukavica sinja,

zakukala u Novom Pazaru,

cvili kada Jusufaginica

tri bijela bez promjena dana.

Ko prolazi ispred bijela dvora

pa sve sinju sluša kukavicu,

zastajkuje na sitnu sokaku.

Nastavi čitati EPSKA PJESMA “PJESMA OD NOVOG PAZARA”

SAFET HADROVIĆ VRBIČKI “BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH”

1.

Gdje smo ovo sada, šta se to dešava?
I nas srce moje zavija mećava

Sada smo sami. Ni slučajnog druga
Dok odasvud steže zavičajna tuga

Iznenada se krikom javi noćna ptica
Gdje smo ovo sada; gdje nam je Vrbica?

Zavičaj ko pjeva, mora bolovati
Sve tajne bolesti: trava i paprati

Nastavi čitati SAFET HADROVIĆ VRBIČKI “BOLEST TRAVA ZAVIČAJNIH”

FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

USMENA PRIČA “ALLAHIMANET”

Nakada davno u Sandžaku se dešavalo da momku isprose djevojku, a da se prije toga dvoje mladih ne vide. I pored takve ženidbe, zbog obostranog poštovanja, takvi brakovi su većinom bili uspješni.

Nastavi čitati USMENA PRIČA “ALLAHIMANET”