USMENA BALADA “CARICA KOJA NIJE IMALA EVLADA”

Views:
24

Ej, Bože mijo. na svemu ti fala!
No da vidiš carice gospođe,
što nemade od srca evlada
ni muškoga ni devojačkoga.
Sve se kladi redom planinama:
‘Što je bilo carici gospođi,
što nemaše od srca evlada,
ni muškoga ni devojačkoga.’


No je jedno jutro osvanulo
i pitoma pilad zapjevala,
i krilaši u krila udrili;
ustanula ropkinja djevojka
koja jeste carici gospođi,
sve joj drži skute i dimije,
pa na prozor glavu preturila,
kad evo ti otud dva putnika,
dva putnika do dva namjernika,
pa ovako bjehu bjesedili:
“Daj’ pametna carica giospođa
da isplete mrežu pozlaćenu
da je baci moru u dubine,
da ufati ribu šestokrilu,
šestokrilu, krila pozlaćena,
da pojede ribi desno krilo,
imala bi sina šestokrila,
šestokrila, krila pozlaćena.”
Sve to sluša ropkinja djevojka.
Na divanu, pa je potrčala
e carici u skut i u ruku.
“Gospojine carice gospođo,
ja sam jutros avaz jasan čula,
jasan avaz od dobrije ljudi,
što su dobri, pa su govorili,
govorahu r’ječi dva putnika,
dva putnika, e dva namernika:
‘Daj’ pametna carica gospođa,
da isplete mrežu pozlaćenu,
da je baci moru u dubine,
da ufati ribu šestokrilu,
šestokrilu krila pozlaćena”
Prevari je psi je oglodali.
Još joj reče djevojka robinja
da pojede carica gospođa,
da pojede ribi lijevo krilo,
pa da ima sina šestokrila.
U carice pogovora nema,
pa na mlađe zulum učinila.
Ispletoše mrežu pozlaćenu,
pa je baci moru u dubinu,
pa ufati ribu šestokrilu,
šestokrilu, krila pozlaćena,
pa pojede ribi lijevo krilo.
Prevari je ropkinja djevojka.
Malo bilo dugo ne trajalo,
kada vreme o porodu bilo.
Porodi se carica gospođa.
Bog joj dade od srca evlada,
hej evlada, zmiju šarovitu,.
Čim je pala zmija šarovita,
čim je pala juri da pobeže.
Od tog dana dvadeset godina,
sve no plače carica gospođa,
nit joj ima smrti ni života.
No je jedno jutro osamnulo,
zaniha se od kamena kula,
ada kula carice gospođe,
đe su surme, đe su pocrkale,
kad evo ti zmija šarovita,
na top li je glavu naslonila,
a iz grla oštro bjesedila:
“Moja majko, carice gospođo,
ja sam veće stigo za ženidbu,
pa je vakat i zemanu bilo,
da me majko, sada ti oženiš.
Da mi prosiš Fatimu djevojku,
kod onoga budimskog vezira.”
No carica, pa ga pogleala:
“O moj sine, zmijo šarovita,
kad ću ženit-koga ću oženit?”
“Žen me majko,nemoj se brinuti.”
Ja sam soko reče sa krilima.
Sve ga gleda carica gospođa,
tople su jev suze pokvasile..
Milo nije, ama čare nije.
Prosce spremi carica gospođa,
prosce spremi budimskom veziru,
pa mu iska lijepu Fatimu.
U carice nema pogovora,
pokloni joj budimski vezire,
pokloni joj lijepu Fatimu.
Noj’:carica pa je govorila:
O moj sine, zmijo šarovita,
ja nemadem vodu šasdrvana,
što ću svate tebi pokupiti.”
No joj zmija neda pomenuti:
“Slušaj mene, carice gospođo,
evo tebi vode šadrvana,”
Izmače se reče lakrdiju,
pa u zemlju teste zariškala.
Bok joj dade vodu najbistriju.
“Pa ja nemam kaldrmu zlaćenu.”
A da zmija pa je prohujala,
pa svitnulo dole sve u sjaju.
Kupi svate carica gospođa,
pa nakupi stotinu svatova,
pa hi šalje budimskom veztiru
te odoše za lijepu Fatu.
Vezir Fatu, pa him darovao,
i uz Fatu nebrojeno blago.
Alaj dragi koj’ se džumbus radi.
Opet plače carica gospođa:
“Haj kaka je lijepa Fatima,
jedne uši, dvanajes menđuši,
a na grlu.zlatenih đerdana,
pa sve svila, a i suho zlato.”
No je glefda carica gospođa,
pa joj tople suze popadale,
kad će Fata u đerdek unići,
kog će ona Fati uvoditi,
uvoditi zmiju šarovitu.
No da vidiš carice gospođe,
kad je vakat za đerdeka bilo,
a u ćošak carica se zabi,
pa se sakri carica gospođa.
U đerdek su svodili Fatimu.
Kad su zmiju u đerdek svodili,
haj kad uđe zmija šarovita,
ona trehnu od zmije košulju,
iz košulje momak izletijo,
pozlaćene ruke do lakata,
pozlaćena kosa do ramena.
E kakav je vrsan se razvijo.
No da vidiš caricu ospođu,.
Kad ga vide sva je zaplamtela.
Pa mislila no jedno smislila,
da ukrade od zmije košulju,
da je baci dolje u pekaru,
da sagori od zmije košulja,
da joj se sin nebi povratijo.
Pa ukrade od zmije košulju,
na ognju je te je sagorela.
Kada momku miris dolazijo,
dolazijo miris od košulje,
tada momak riječ bjesedio:
“Majko mila, sam te bog ubijo,
što sagore od zmije košulju,
ja ti više živjeti ne mogu.”
Na Fatinom krilu teslimijo.
Eh kad vide lijepa Fatima,
da joj momče umrije u krilo,
srčana je kapka pogodila,
i ona je tune i ubila,
pa svekrvi riječ besedila:
“O svekrvo, sam te bog ubijo!
U jedan ne mezar ukopajte!”
To izusti i dušu ispusti.

 

*Ovu baladu je kazivao Zeno Džudžević iz Vrbe,  a zabilježio je Hodo Katal, 1988.

Please follow and like us:
0