EPSKA PJESMA “PJESMA OD NOVOG PAZARA”

Views:
55

Zakukala kukavica sinja,

zakukala u Novom Pazaru,

cvili kada Jusufaginica

tri bijela bez promjena dana.

Ko prolazi ispred bijela dvora

pa sve sinju sluša kukavicu,

zastajkuje na sitnu sokaku.

Kad su prošla tri bijela dana

od odaje odetiše vrata

dok lijepa ulazila Hanka,

šćer jedina Jusufaginice.

Kako dođe poleće joj ruci

pa joj bijelu poljubila ruku.

Izmače se, ona pita majku:

„Moja majko Jusufaginice,

što je tebi, moja mila majko,

pa toliko cviliš u konaku?“

„Ne pitaj me, u mene jedina,

da sam bogdo davno preminula

ovog vakta dočekala nisam.

Evo, šćeri, sedam godin dana

kako ti je poginuo babo.

Nije imo od srca evlada,

a do tebe u mene jedina.

Pogino je na kršnu Kotaru

od đidije Regule serdara.

Evo ima jedna hefta dana

meni dođe knjiga našarana

sa Kotara Regule serdara.

Što mi piše azgin kaurine:

‘Udovice Jusufaginice,

ja sam čuo, a kazuju ljudi

da ti Hanku imaš na udaju,

da je lijepa čemu kraja nema.

Ne varaj se, Jusufaginice,

da bi kome Hanku obećala

dok je živa Regula serdara.

Dok ja spremim kitu i svatove

ja ću doći do Novoga Pazara

da ja vodim tvoju jedinicu

da je vodim da s’ oženim njome.’

Evo muke i žalosti, Hanko,

đe ti svoga nikog ne imadeš

da bi njemu stao na mejdanu.

Imaš, Hanko, četiri amidže

a svaki je stari od tvog baba,

pa je njiha mladost ostavila,

a jadno ih starost pritisnula.

Niko tebe zakloniti nejma

da ne odeš u dušmanske ruke.“

A kad čula lijepa djevojka

sve obuče crno odijelo

zatvori se u svoju odaju.

Na obje se podmitila ruke,

a jadne je pritisnula misli.

Tako traja jedna hefta dana

dok eto ti Regule serdara

su hiljadu svojih Kotarana.

Dođe serdar do Novoga Pazara,

pravo dvoru Jusufaginice.

Vidi sada Jusufaginice,

pade kada u šikli odaji.

Tuj dojdoše četiri amidže

pa sve taru suze niz obraze.

Kotarani Hanku ufatiše,

ufatiše pa je povedoše.

A kotarske pjesme zapjevaše.

Pa sve pale iz pušaka malih.

Odvedoše lijepu djevojku.

Dan po danu konak po konaku

dok siđoše kamenu Kotaru

pa do kule Regule serdara.

Skupili se svi redom Kotari

na veselje Regule serdara.

Po avliji tole postavljenje

pa se pije pivo u avliji,

na sedmero i na devetero.

Kad je tamna noća dolazila

pa je tamo po jaciji bilo,

a dok skoči sedam kapetana,

povedoše Regulu serdara

u đerdeke lijepoj djevojci.

Pjan je serdar sišo u odaju.

Arnautka stoji na nogama,

a sve krije plamena handžara,

sve ga ona krije pod haljinam.

Bir Regula u odaju dođe

ona pod njeg podbaci šćemliju.

Prifati se vina rumenoga,

a srebrenu čašu dofatila

pa je punu vina natočila.

Pruža čašu Reguli serdaru:

„Popi’, dragi, ovu čašu piva!“

Kad Regula čašu prifatio

na bijele je zube naslonio.

Sinu handžar u šikli odaji.

Vidi sade Arnautke mlade

đe Regulu udari handžarom,

udari ga u prsa hajdučka.

A podjeknu Regula serdare,

pa dok neko ispred vrata viknu:

„Moj Regula, moj od srca sine,

što mi, sine, jeknu u odaji?“

A zavika Arnautka mlada:

„Mila majko Regule serdara,

što si dobra rodila junaka

što je moje lice oštetio.“

Nasmija se stara pred vratima

pa ostavi od odaje vrata.

Ona ode kroz bijelu kulu.

Sad da vidiš Pazarke djevojke

Regulino obuče odjelo,

Regulinu kapu popularnu,

a pripasa svijetlo oružje.

Pa sve šjedi u šikli odaji.

A kad noći polovina prođe,

svi pospaše pjani Kotarani,

skoči Hanka na noge od tala

pa odaji oškrinula vrata.

Nigdi nikog pred vratima nema.

Izvuče se Hanka iz odaje,

pa se svuče u tople podrume.

Serdarovi konji povezani,

pokraj konja hroma poredana.

Ona dođe velikom putalju.

Bir na konja sedlo udarila,

priteže mu četiri kolana,

a izvede konja iz podruma.

Kroz avliju provede putalja.

Izvede ga avliji na vrata,

pa zakrenu, uđaha putalja,

pa oćera ispod tanke kule.

Silna je da joj kraja nejma.

Pa kotarsko polje pogazila,

a fati se brda kamenije’.

Vazda goni konja od mejdana

pa pođekad odmori putalja.

A nikada sana ne imade.

Goni mlada tri bijela dana

i tri noći brez promjene puste.

A dok Hanka izbi Drenopolju.

Pa je konja zastavila svoga,

zastavila pa ga razjahla

da odmori sebe i putalja.

Pa se Hanka bješe odmorila.

Dok pogleda svojijem očima

dok ugleda jednoga serdara.

A na njemu vezene haljine.

A dobro mu svijetlo oružje.

Dobro jađe široka bjelana.

Hanka uze pušku po kajišu

pa za jedan kamen zaskočila.

Pa zavika grlom bijelijem:

„Čuj serdare, žalosna ti majka,

il’ odjahuj konja od mejdana

i odbacaj svijetlo oružje

il’ ćeš, bolan, odmah poginuti.“

Istom serdar podigao glavu

pa zavika sa đogata svoga:

„Kad me moja prodila majka,

porodila i kad me gojila

vazda me je majka zaklinjala

da se nikad ne bih uklanjao,

a kamo li konja razjahao

i opaso silah i oružje.

Pa ni danas učiniti neću.

A ti radi šta je tebi drago.

Moli Boga, iz gore hajduče,

đe sam pošo do kršna Kotara

ti da bježiš kroz sedam zemalja

nikad meni ne bi pobjegnuo.“

Opet viknu lijepa djevojka:

„Pa zastavi konja velikoga

pravo meni i pravično kaži

što si pošo do kamen Kotara!“

Tada serdar tiho progovara:

„O Boga mi, iz gore hajduče,

volj ti milo volj ti mrsko bilo

ja sam pošo Regulinoj kuli.

Ili ću mu odrubiti glavu

il’ će moju serdar posijeći

sve rad’ Hanke Jusufaginice.“

A zavika lijepa djevojka:

„Oj serdaru, žalosna ti majka,

što rad Hanke lijepe djevojke?

Što je tebi učinjeno krivo?

Ti okle si i kako te viču?

Pravo meni i pravično kaži.“

A zavika serdar sa đogata:

„Ja nijesam iz Novoga Pazara,

ja sam Bog me jabandžija teška,

ja sam otud iz Undurovine

od Đule vode valovite

po imenu Orlanović Mujo.

Čuj, hajduče, pravosam ti kazo.“

Tad djevojka pušku odbacila

podiže se pa zavika Muja:

„Hodi amo, Orloviću Mujo,

da ti sade ja za Hanku pričam.“

A kad Orlan dojaha đogata

pa pogleda lijepu djevojku,

pa djevojki Boga nazivaše.

„Da si zdravo, Orlanović Mujo,

e sad šjedi da porazgovaramo.“

Sjede Orlan u zelenu travu,

a djevojka njemu progovara:

„Šta je tebe, Mujo, nateralo

pa da ideš kamenu Kotaru

i okle si sada dolazio?“

A zavika Orlanović Mujo:

„Ja sam bio u zemlji kaurskoj,

od Madžara haber ufatio

da je došo Regule serdare

pa odveo lijepu djevojku.

Pa sam odmah uzjaho đogata.

Već mladiću, da te nešto pitam:

bi l’ mi išta znao kazivati

za lijepu Jusufovu Hanku,

jesu li je davno odvodili?

Koliko je bilo Kotarana?“

„Bih Boga mi, Orlanović Mujo,

taman danas tri bijela dana

kako su je sveli do Kotara.

Al’ ti kažem, Orlanović Mujo,

ti ne muči sebe ni đogata,

nemoj, Mujo, ići do Kotara!“

Progovara Orlanović Mujo:

„O mladiću, da te nešto pitam:

ti oklen si iz zemlje koje si

što govoriš Muju pod homorom

da ne ide Mujo do Kotara.

Umrijet ima a vraćaje nejma.

Još ti kaže Orlanović Mujo,

ja bih rek’o i bih se zakleo

ti nijesi iz zemlje kaurske

il’ si negdje rasto kod turaka

pa umiješ tako govoriti.“

U riječi u kojoj su bili

pogledaše poljem Drenopoljem

a dok izbi jedna četa mala.

Tri stotine ide Pazarčana,

sve na njima silah i oružje.

A pred njima idu ihtijari,

bijele im brade viš pojasa.

A zavika Orlanović Mujo:

„Kud li ova četa polazila?

Kaki li su dedi pred četama?“

Čim ih viđe lijepa djevojka,

kako viđe odmah ih poznade,

baš njezina četiri amidže.

Pa zavika Orlanović Muja:

„Jaši konja Orlanović Muja,

da sretnemo četu ubojitu,

da sretnemo da povratimo

jer ja znadem one ihtijare.“

A tome se Mujo začudio.

Do gotova doleće đogata.

Hanka svoga uzjaha putalja,

pa putalja prva otisnula.

Kad na polje konja išćerala

za njom Mujo ide na đogatu.

Viđeše je Pazarčani mladi

pa sve viče jedan na drugoga:

„Eto otud Regule serdara

na putalju konju od mejdana.

Njegovi su Kotorani blizu.

Mi bježimo do Novoga Pazara,

ludo ćemo izginuti ovdje.“

Pazarčani konje okrenuše

samo ne šće Halil-aga stari

već silaha svoga upravio

A zavika Orlanović Mujo:

„Što to bježe, ako Boga znadeš?“

Nasmija se Hanka na putalju:

„E sad slušaj, Orlanović Mujo,

oni misle dina mi i imana

da je glava Regule serdara.

Prepali se oni od serdara

pa sad bježe do Novoga Pazara.

Nek s’ ne boje Regule serdara

ni’ njegovi’ mladi Kotarana

nikad serdar amo doći neće.“

A tome se začudio Mujo:

„Okle znadeš, neznani junače,

da Regula amo doći neće?“

„A sad slušaj , Orlović Mujo,

ja sam Hanka Jusufbegovice,

od mene je serdar poginuo.

A ono su satri ihtijari,

čuj Mujaga, četiri amidže.

Ovi štono ide poljem zelenijem

ovo mi je najstariji amidža,

po imenu Halil-aga stari.“

Pa poleće na konju putalju

pa povika iz sedla bojnoga:

„Moj amidža Halil-aga stari

viči, adžo, naše Pazarčane

nek zastave konje od mjedana.

Ovo nije Regule serdare

vet je Hanka age Jusuf-age.“

Sve se čudi Orlanović Mujo,

a pogleda lijepu djevojku.

Prodrije se Halil-aga stari,

a zapali dvije puške male:

„Stan’te braćo, pazarski junaci!“

Al’ ga stražnji haber ufatiše,

ufatiše konje zastaviše.

A sve plače Halil-aga stari

kad Hanku viđe u putalja:

„Moja Hanko, rano neprebolna,

kad sam jutros pošo od konaka

ja sam bio jemin učinio

da se džaba povratiti neću

il’ ću svoju izgubiti glavu,

ili vratiti tebe iz Kotara.

Evo sreće, a evo igbala

da se dedo umoriti neće

ić’ na Kotar tebe povraćati.

Vet mi kaži, oba ti svijeta,

ko te vrati s kamena Kotara?“

„Čuj adžo, Halil-aga stari,

dok dođemo u Novog Pazara

sve će tebi Hanka ispričati.“

Opet veli Halil-aga stari:

„O bratično, očinjeg ti vida,

ko je ovo na konju đogatu?“

Progovara lijepa djevojka:

„Čuj adžo, halil-aga stari,

ti si čuo učuvenju

u Unđuru Orlanović Muja.

Ev’ ovo je Orlanović Mujo.“

Tu stigoše svoje Pazarčane.

Prodrije se ostario dedo:

„Zapjevajte, moja braćo draga,

zapjevajte, iz pušak’ pucajte,

evo Hanke na konju putalju!“

Arnauti pjesme zapjevaše,

a živa se vatra otvorila,

pa sve pale iz pušaka malih.

Dok dođoše u Novog Pazara

bijelu dvoru Jsufaginice.

A kad Hanka u avliju dođe

serdareva rašjede putalja,

pa zagazi u bijelu kulu.

Svojoj majki u odaju dođe.

Kad joj majka leži na dušeku,

a na njojzi crno odijelo.

Na glavi njoj crna jemenija,

a Hanka joj naziva selama.

Diže glavu Jusufaginica

odmah svoju Hanku prepoznade.

Pa kaduna od radosti pisnu

a skočila iz mehka dušeka.

Na odaji srete jedinicu

zagrli je s obadvije strane,

a sve plače Jusufaginica.

A Hanka joj tiho progovara:

„Ne plač’, majko, boljeće te glava

vet ti sjedi na mehke šiltete.“

Taman sjede kada u šilteta

kraj nje Hanka pade na koljena.

Vazda na njoj kaurske haljine.

A na vrata četiri amidže

i za njima Orlanović Mujo.

Pa sve plaču stari ihtijari

Halil-aga stari progovara:

„O bratičino, dina ti i imana,

ko te vrati s kamen-Kotara?“

Tad im Hanka poče kazivati,

a kako se jadna povratila.

A sve sluša Orlanović Mujo,

a sve sluša nikad ne govori

dok je Hanka njima kazivala.

Tad zavika Orlanović Mujo:

„Čuj kaduno Jusufaginice,

eto tebe, eto Hankije,

bi li Hanka sa mnom polazila?

Ja sam kado, iz Unđurovine

ispod Đule vode valovite,

ime mi je Orlanović Mujo.

Bi l’ Hanku meni poklonila?“

A kad čula Jusufaginica

po odaji očim’ pogledala.

Na nju Hanka očim’ pogledala.

A zavika Jusufaginica:

„Ako hoće Hanka plemenita,

ja Boga mi braniti joj neću.“

A zavika Hanka iz budžaka:

„Čuj mene, Orlanović Mujo,

ja ću poći u Unđurovinu,

makar imo sedam vjernih ljuba

da ja osma budem u konaku.“

Obje su se kail učinile.

Sada ode lijepa djevojka,

ona ode u svoju odaju.

Pa se svuče, pa se preobuče

pa obuče žensko odijelo,

pa se svojoj povratila majki.

Opet nađe četiri amidže

i među njima Orlanović Muja.

„Ja sam spremna, Orlanović Mujo,

je l’ nam, Mujo, vakat putovati?“

A na noge stari ihtijari,

svaki ures udario na se,

povedoše Hanku na avliju.

Amidže joj dovu učineše,

a Mujo je diže na putalja.

Haber pao po Novom Pazaru

da će Hanka u Unđurovinu,

pa se mlogi narod iskupio.

Mujo Hanku diže na putalja,

a uzjaha velikog đogata,

pa je prate četiri amidže.

U dno polja njiha ispratiše.

A za njima silne Pazarlije

vas se narod natrag povratio.

Mujo s Hankom ode putovati

sve dok siđe u Unđurovinu.

 

* Preuzeto iz Fehratović, Jahja: Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti, Tom II, El-Kelimeh/SBK, Novi Pazar 2014., str. 417-423.

Please follow and like us:
0