VEHBO POPARA “AVLIJA”

Views:
38

Odahnu Hasan, steže ga nešto u srcu kao da bi pogođen nožem. Doći će on njemu glave, ne baš onako kako bi i trebalo, nego na fin način da niko ne primijeti i da se on, njegov prvi komšija, velika briga, ne sjeti ko ga je i za što dobro nasamario.

Misao na Ibrišima vraćala ga je u noć u mrak, u nešto što ni on nije mogao sam pretpostaviti. On da dirne na njegovu kuću, na njegov obraz, na njegovo poštenje.

-E, neće moći, Ibrišime, nije ovo rospijska kuća kako ti umišljaš i nije ovo fukarluk pa da se ti, Ibrišime, meračiš i za sapun mišćaš da skidaš dimije i poslije završene rabote duriš se mahalom sa tranzistorom u ruci, likuješ kako je u selu sve tvoje, a da ti nijedan dan nije džaba prošao, ušićario i izmeračio! Neće moći, ne, Ibrišime!

U tom samo svom inaćenju Hasan i ne osjeti da je sjeo u snijeg i da se zadnjica dobro poohladila i nakvasila, a snijeg pod njim pookopnio. Opterećen tim bijesom i mišlju da je opasnost po njegovu Zilhu tu na domak njegove kuće nekoliko koraka, još jače ga steže u srcu i skoči na noge kao da bi pogođen nevidljivom strijelom. Uhvati sjekiru koju bijaše odbacio u snijeg i poče kao izbezumljen sjeći kolje za avliju.

– Moram ja to njemu u oči skresat prije nego me pogan pohara, prije nego udari na moju kuću. Udarit će, bliži se red i na moju jadnu Zilhu… Ove je hefte pet puta prolazio kroz moju avliju sa uprtim zijanćerastim očima u moje pendžere. Vidio sam ja to dobro, valjda je očekivao da će mu Zilha sa pendžera pravo u krkače, nah, pa radi šta hoćeš. A, jok, neće moći, moj Ibrišime! Ono, viđeniji si ti đovdom od mene, ali nećeš ti u moju avliju ulaziti, ni šnjuhati po njoj! Mogu ja, beli, biti gazda u njoj. Nije ovo Hodin tor pa da biraš kojeg ćeš giča za kurban. Ovo je, jado moj, poštena kuća od vajkada bila, moj rahmetli dedo išao na hadž, a i mi, bogami, bili od ugleda. Jest da smo ovih sušnih godina malo sa malom potakši. Ovdje se svijetska paščad ne vrzmaju, imam ja tojagu.

U toj ljutnji Hasan se sav oznojio, sječe kolje za avliju, pa više i ne bira koji će mu kolac valjati i trebati. Lakše bi bilo da je avliju opleo ranije, ne bi se sad ovoliko nervirao i ne bi se niko mogao prošivati kroz njegovu avliju. Umišljao je kad bude pobadao kolje, zabit će ih duboko, a plot oplesti da se ni prst kroz njega ne može provući. Na vrhu će ih dobro zašiljiti i nabiti trnje kako bi se on nabio ili bolje da i ne pokuša da preskoči preko njega.

– Olijepit ću ga ja iznutra da fukara ne bi zvirkala kroz plot, kao slučajno jer mu je mačak nestao pa mu je, možda, u mojoj avliji. Što ja znam, žena je to, nije ženskom vjerovati. Ne vjerujem ja njoj kad veli da ni baljegavu nogu od njega ne bi obrisala. Što marim ja za nogu, neću ni sa baljegom da ga spominje. Ako ga bude češće spominjala, češće će i misliti na njega. Lopov je to. On drugo i ne radi, samo se merači na tuđe žene. Laže ih, obećava im i šamije i kat za dimije i šećerleme. Đulzari je, pričaju, obećavao kupiti bakrač za kačamak čim siđe u Akovo. No, slagao. Zna on što ženama treba, to im i nudi, a one… kad niko ne vidi, uzimaju ili kupuju njegove ponude i poklone. E, neće u moju kuću ulaziti ni bakrači, ni šamije, ni džidže, ni đinđuve, neka kupit ću ja mojoj Zilhi čim grane proljeće pa se bude moglo zaraditi kiji dinar.

Sav zajapuren od mumlanja i bijesa Hasan opet sjede na snijeg, izvadi kutiju sa duhanom da pripali. Otvori, kad u njoj samo dva ćahata i trohu duhana u ćošetu kutije. Nespretno prihvati kutiju, ona pade, tako da i ono trohu duhana i zadovoljstva što se tu bijaše zadržalo, odnese vjetar. Pljunu u stranu i udari kutiju nogom.

– Ne valja na hrđu ni misliti, a kamoli mu ime spominjati. Sačekat ću ja njega na čeku. Poturit ću ja njemu solilo pa mu pružim so jednom rukom, a drugom kandžijom po glavi, evo, uzmi, evo uzmi… a kandžijom po glavi, uzmi, pašče, izrode, hrđo… hoćeš li tuđe!

Zilha je posljednjih dana osjetila da se sa njenim Hasanom nešto čudno dešava u posljednje vrijeme, a posebno kako je riješio da ide u Trebinje sa Idrizom da rade na krečanama. Niti spava, niti išta u usta tura, samo nešto krije poglede kao htio bi je nešto posavjetovati, nešto joj važno reći, ali kao da ne smije ili ne može, niti je može u oči pogledati. Danima na Đozgi dogoni kolje i pruće i dan za danom odlazi sa kosijerom i sjekirom u šumu. Ne smije ga Zilha ništa pitati, šta je to naumio… Drva imaju za dvije zime.

-Bože, šta mi se ovo sa čovjekom dešava, šta li je naumio, šta ga ovo muči…? Vehnuo je Hasan ko pokošena trava. Ne priča nikom svoj jad, svoju muku. Da hoće Ibrišim poći sa njim u Trebinje, on bi i za njega radio, samo da mu je na oku da nije u Potuhovu, na domak njegovoj Zilhi. Razmjera nešto oko kuće i poče ćuskijom praviti rupe, a zatim u njih pobijati kolje što je dublje i jače mogao.

-Neka, bar, pet godina izdrži ovo kolje, a poslije ću ja, beli, nešto drugo smisliti. Za pet godina će ovo pašče odžolpaviti ili će mu neko doći glave pa ja mogu poslije ići kud god hoću i zaspati rahat u bilo koje doba dana, samo da je meni ovo završiti što prije. Plete Hasan pruće oko kolja i često ga nabija maljem da ne ostane koja rupa između pruća kako on ne bi podvirivao i zvirkao. Zilha gleda svog čovjeka s čuđenjem. Što se ovo dešava od jednom kao da je poludio, samo nešto gunđa, udara, mlatara rukama iznad glave, a ponekad i prstom nekome, koga niko ne vidi, prijeti. Šeta od jednog ćoška avlije do drugog, obilazi s druge strane avlije, saginje se i virka kroz plot. Nije Zilhi bilo jasno zašto se njen čovjek promijenio, šta će mu sad ovo što kuću ruži.

-Nismo mi ovce pa da ćemo u poharu, moja su djeca za primjer. Znamo mi, valjda, za toliko. Kad bi ga zovnula da popije kahvu ili vareniku, on bi nešto smrsio sebi u bradu. Valjda, nešto je psovao kao da je htio dati do znanja da je to nje radi da je zaštiti kad ne bude on tu. Mjesec ili dva puno je, a bez glave kuće teško je ženskoj glavi. Hasan malo odahnu, postavi malo pruća poda se pa sjede, opruži noge, zagladi svoje brkove i kapu malo podignu da mu ohladi znoj. Snijeg se bijaše već otopio, sem uz gajeve po zahaćima, sakrio se od sunca i polahko kopni. Proljeće samo što nije udarilo. Hasanov pogled bio je uprt u Ibrišimovu kuću, u njegov odškrinuti pendžer, u zavjesu što pomalo leprša od vjetrića koji ulazi kroz odškrinuti pendžer pa se Hasanu priviđa da je Ibrišim i da promatra šta on to radi.

– Samo ti zvirkaj, pašče od hinsana. Nisi ti rođen za hajir no za belaj. Ti da si ko drugi hinsani i čitav miljet, imao bi svoju ženu, svoju familiju, ne bi trčao za tuđijem i gledao da ih salijećeš k’o orao kokoške. Svi bi te poštovali, hrđo! Babo ti je bio pošten čovjek, a šta ostavi iza sebe, izroda da mu bruka mrtvom obraz. Koliko se Hasan bio zanio Ibrišimovim priviđenjem, nije ni čuo koliko ga Zilha zove da dođe na ručak. Trgnuo se Hasan na poziv i uđe u kuću. Prije nego opra ruke, skoči i navuče kanate na prozorima što su bili prema Ibrišimovoj kući okrenuti. Zilha se začudi šta bi sa njenim čovjekom, zar usred bijela dana sve kanate pozatvarati i da jedu u mraku. No drugi kanati ostadoše netaknuti. Predosjećala je da se nešto čudno dešava sa njenim čovjekom, a neće ga pitati, samo uzdahnu. Do prije neki dan nije bio ovakav. Jeste ljut mnogo, ali se brzo povrati. Za nju je bio dobar, kupovao bi joj somuna kad god bi sišao u Akovo. Prošle godine kupio joj dimije od svile. Umio joj je i lijepo pričati da na cijelom dunjaluku samo nju voli. Jednom joj je rekao da je više voli od svoga babe. . . Sada gleda u njega, ne pita ništa, pritura mu masenice što je više začinjena, sipa mu kisela mlijeka, a on je gleda ispod oka ne može da je pogleda pravo u oči jer bi ona sve otkrila, čini mu se samo ako je pogleda pravo u oči. Sjedi on za sofrom, kašiku zorom prinosi ustima. Jedva guta. . .

-Valjda mu je žao što će da nas ostavi – misli Zilha – njemu je ovo prvi put da se odvoji od mene pa ne može da mi rekne kako mi je u duši, no ovako vehne. Zilha priđe i spusti ruku na njegovo rame. On se trgnu, spusti kašiku na sofru, ustade i izađe napolje. Sad je, zaista, bila zbunjena njegovim ponašanjem. Plašila se da neće poludjeti pa šta će sa pomahnitalim čovjekom. On kao da nije ni prekidao svoj započeti posao, istom hitrinom poče plesti plot i nabijati pruće maljem. U glavi mu jedna misao otima sve druge i baca ih u provaliju ne dajući mu mira ni časak, ne ostavljajući ga ravnodušnim. Odmiče posao, avlija se uobličila poslije nekoliko dana, svako sada može pogoditi šta to Hasan gradi i šta će ispasti na kraju. Prebira Hasan misli po glavi, vaga ih koja je teža od koje. Šta sve može biti ako bude, ili šta ako ne bude. Steglo ga u srcu, plače mu se, al ne zna zbog čega bi plakao. . .

– Možda on neće nasrnuti na ovu kuću, zna on Zilhu da je to poštena žena, samo takva djevojka bila iz čuvene Avdagine kuće. Prosili je mnogi….

Hasanu je prvo dala svoje tijelo, svoju dušu, svoju riječ. Zna on to, no zna i to da Ciganku sto puta odbiješ da ti ne gata u dlan, a na kraju pristaneš da čuješ što će ti reći i udijeliš joj što traži. Znoj oblio Hasana kako da savlada ovu bolest, ovu čudnu bolest što ga snađe. Premišljao, umišljao, nalazio izlaze i razrješavao dileme, ali ponovo na početku svega. On. . . Da ne ide u to Trebinje, da ne radi ovo što radi, ali bijeda pritisla sa svih strana pa grize da se nema više kud od nje. Što god pogleda po kući, sve na izmaku, pocijepano, poderano, ponestalo, neopravljeno, a nečega u kući i nema ili ga nikad ni bilo nije. Što je najgore, koševi na tavanu za koji mjesec bit će prazni. Šta poslije kad petero gladnih usta zinu. Ne zna on šta mu je najbolje činiti. što god uradi, možda, pogriješit će. Sve mu se sakupolo u grlu i gorčina i tuga i bijes i presušio glas pa ne može a reći. Misli ga uzimaju pod svoje, on im se na časak otima i bi da vjeruje Zilhi, ali , bogami, i da sumnja jer žensko je to. . . duga kosa. . . kratka pamet. A opet kako da joj ne vjeruje kad je od dobre kuće, dobre majke. Muka se namučio dok je nije premamio. Tri puta išao na Lađevce zbog nje samo da je vidi izbliza. Tri puta slao najčuvenije ljude iz Potuhova da je prosi.

– Dilber je to djevojka bila-, sjeća se Hasan, -kad se sjetim onih njenih rumenih obraza i lubenica pod bluzom, ko da su u Misiru rasle, eh!Prvi put sam je u Akovu vidio , sišla sa svojim babom, milina je bilo pogledati. Stajao sam blizu nje i odmah sam osjetio neku vatru u stomaku, buknula i ka nogama i ka glavi pa ne znam gdje sam više bio žiška. Ona gleda ispred sebe niko oka da joj vidi. Ja ko , tobože, sagnuh se da opanke popritegnem pa je popogledah iskosa da joj babo ne vidi. Crne bijahu, i sad su , ali tada crnje. Eh, muke moje, šta me sad spopalo, priviđa li se ovo meni?Možda, ovo pašče ne misli nasrnut na nju. Bože, ostalo je samo deset dana do mog odlaska u to prokleto Trebinje. Ko ga izmisli?Kome treba kreč i pare i posao i ko izmisli sirotinju?

Hasan stao ne umije ni korak napraviti, ne zna ruke pomjeriti kao da je spućen, svezan i bačen na neku visoku stijenu sa koje će pasti, samo ako se pomjeri. Da li da plete, ili da odustane, da sve ostavi. Da ode pa da se negdje sakrije i isplače i da ga niko ne čuje osim dragi Allah, koji ga stavlja na kušnju. Da ode na par dana kao da je otišao na duže, pa da se vrati iznenada ponoći, oko pjetlova, da bahne iznebuha pravo u sobu. Sumnja bi nestala ili bi se obistinila, ko zna.

– Možda, on predosjeća zašto ja ovo radim pa će zaobići ovu kuću. Zamolit ću ga. . . Ne, neću, šta će on u mojoj avliji, u mojoj kući kad ja kod njega nikad ne idem. Nisam mu ništa dužan!Možda jesam, jednom sam ga pijanog udario na Lađevcu. Ako je zapamtio, eto mi još više belaja. Njemu nije vjerovati, umije sa ženama, prvo ih oslovi sa aginice, pa gdje ti je čovjek, pa što joj lijepo stoje minđuše ili dimijei sve tako redom. Neka , bogami, padne taman ko kokoš pred liju. E, otobit ću ja tebe, samo li pokušaš na moj obraz!

Plete Hasan s teškom mukom se muči, radovi odmiču , a on i umoran i odmoran, kako mu koja misao navrne tako i kidiše. Šilji kolje na vrhovima i odozgo će nabiti glogovo trnje da se hrđa ne bi prevarila slučajno da preskoči iz nehata. Kapiju na avliji je ostavio sa sjeverne strane, ne baš prema putu, nego malo sa strane ko bude ulazio, neće ući slučajno, nego namjerno. Izmakao se na brežuljak i posmatra djelo svojih ruku, ali opet ne vjeruje u sigurnost plota, već ga zebnja stisla pa mu se plot učinio nizak iako konjanik da prođe ne može se vidjeti. Hvataju ga crne misli da digne ruku na Ibrišima, ali šta poslije otkrit će se, haps a u Potuhovu naćiće se novi Ibrišim. Ljudi prolaze i neko se čudi, neko dobaci iz zavisti, a neko progovori dobro je od vjetra i paščadi. Hasan zna razloge zašto je to radio, drugi natucaju, neki predosjećaju kao i sama Zilha da je to nje radi ali i djece da su sigurna zaspati u svojoj kućici kad ne bude Hasana kući.

– Nagovorit ću ja Zilhu kad krenem u Trebinje, ko god joj se mota oko kapije ponoći, neka ga mlati tojagom, pa nek se po Potuhovu ispredaju kojekakve priče… Ko kad je Diba mlatnula Mursela, pa hodao dva mjeseca sa čalmom oko glave ko da je pravi efendija, a tako ga i danas zovu…

Nije smio ni pomisliti da joj spomene Ibrišima, on će nekako izokola kao slučajno mu se otelo iz usta, a za svaki slučaj nije zgorega. Dani brzo prolaze, a noći nikako Ibrišimu da prođu. Ne dolazi mu san koliko za lijek, blene, razmišlja, tuguje i ustao bi iz postelje da hoda po svojoj avliji da ga nije sramota od Zilhe, pritaio se i pravi se da hrče kao da je prebrodio sve brige pa mu jedino san ostao briga. Polahko prikuplja svoje stvari potrebne za putovanje i trpa ih u ranac. Nešto i Zilha priprema svom čovjeku, najvjerovatnije gurabije i tabakpitu, to mu je najbolje a i voli on to ponajviše.

Stari amidža Dželil, često navraća u njihov dom, a posebno otkako je čuo da mu sinovac ide za Trebinje, žao mu što se Hasan odvaja od svoje familije. Ostao sam, djeca mu otišla po svijetu, a žena mu umrla prije tri godine pa mu je za uhar sa nekim progovoriti. U ovom domu mu je lijepo, uvijek rado viđen i dočekan. Popije kahvu, vareniku, a puno puta i ruča, večera. Navikao se na njih kao svoju čeljad.

– Ti , Hasane, hairli sutra si putnik… -nije mogao dalje govoriti samo dodade kad se malo smiri.

– Dobro ti ova avlija ispade, ne može ni miš ući u nju a kamoli pašče i hinsan. Namučio si se, al si bio kidisao i čuvaće ti ovo kuću.

– Jest, adžo Dželile, mnogo je ovih svijetskih paščadi puštenih da čovjek ne može nigdje rahat izaći ni po danu ni po noći.

Dželil još malo poodrijemao pa se uspravi da ide na spavanje. Poželio je Idrizu hairli put i nešto mu je na uho šapnuo da niko nije ništa čuo i razumio. Hasan se vrati u sobu i mazi još nezaspalog Ibru, jer ga on najviše mazi i pazi, bio je često bolešljiv, jedva preturio bolest, pa je prema njemu najosetljiviji. Zorom će ih on sve poljubiti, neka mu sada spavaju. Zilhu gleda, oči zasuzavio, htio bi joj nešto krupno savjetovati jer ako ode, a ne kaže joj ništa, šta će poslije ispasti. Ne zna koje bi riječi našao sada da joj kaže, zavezao mu se jezik. Na kraju provališe riječi taj zid i izusti:

– Djecu mi, Ziko, pazi i kapiju uvijek zamandali!

Drugo nije mogao ili nije znao reći u tom trenutku. Jutrom sa Idrizom sa Počivala ide do Akova a odatle će poštom do Trebinja. Jutro i svitanje ih je dočekalo daleko od svojih kuća…

Dani su prolazili, nekako , a noći nikako. Misli su mu bile u Potuhovu, u avliji, u sobi. Čim sklopi oči pred očima kapija se otvara a iza nje se pojavljuje Ibrišim kesi se i pomalja zlatni zub, u ruci drži sapun koji pruža Zilhi. Odjednom skoči sa kreveta, a ono ništa, soba tuđa u jednom kraju Idrizov krevet na kojem on bezbrižno spava i hrče. Gleda Idriza, čudi mu se i pita se kakav je ovo čovjek, bezbrižan. Pitao se Hasan da li on ima u Počivalama nekog drugog Ibrišima, koji, možda, ne hara po selu. Ima li li on tvrđu avliju od njegove. Dvadeset i devet dana je Hasan radio, mučio se noćima, tjerao se sa Ibrišimom kroz snove i javu i nikako da ga istjera iz avlije, uvijek se vraća sa sapunom u ruci i iskezenim zlatnim zubom. Hasan oslabio, oči mu utonule u glavu. Posla je bilo za pola godine i može se dobro zaraditi, kreča treba, prave se kuće, ponegdje narod zaimao pa se otima neimaštini. Nije svuda ko u Potuhovu, sirotinja i samo sirotinja. Trideseti dan, Hasan pozva gazdu i objasni mu da mu je žena mnogo bolesna i da mora poći, trebaju mu pare pa će se on vratiti brzo čim prije. Ubijedi i Idriza istom pričom. U sebi ima drugi plan da se prikrade Potuhovu noću i da bahne iznebuha u avliju, u sobu i da nađe Ibrišima kako se iskezio i pije kahvu sa Zilhom.

Činilo mu se da pošta ne odmiče prema Akovu, sve ga neki žmarci spopali samo se mješkolji po sjedištu da je nekom šumaru postao dosadan sjedeći blizu njega. Kod jedne gospođe je primijetio sat na ruci i često bi je zapitkivao koliko je sati i zna li kad će ova pošta što hmili stići u Akovo. Gospođa je u početku bila ljubazna, ali je na kraju okrenula leđa i nije se obazirala na zapitkivanja o satu i pošti. Noć je stisla sa svih strana, a Hasan vadi svoj ranac iz prtljažnika u kojem više nema ni gurabija ni tabakpite. Hvata put pod noge i skraćuje put prema Potuhovu što se može brže. Misli ga spopale čas kao da od sumnje nema ništa, čas opet slika sa Ibrišimom, zlatnim zubom i sapunom u ispruženoj ruci. Potuhovo se ukazalo, spava, prileglo uz dolinu, a ponegdje naslonolo glavu na brežuljke ko da čeka nekog. Po neka lamba čkilji, putnik namjernik se prikrada svojoj kući da stigne neopažen i da nikog ne sretne ko bi javio da je Hasan stigao i gotovo od rabote. Bilo je doušnika svakojake vrste, da prokažu djevojku kad hoće da pobjegne, doušnika kad neko ima pušku krivenu, doušnika o doušnicima… Prst pred okom se ne vidi, Hasan se primiče avliji i kad bi blizu kapije da se uhvati za halku, znoj ga obli. Izvadi nož iz kane, spusti ranac, nož prigrli u desnu ruku jače. Upade u avliju čekajući da na njega iz kuće nasrne Ibrišim. Tišina se prelijeva po avliji, prišao vratima i osluškuje šta ima u kući. Uhvati kvaku vrata, zatvoreno. Pojača se sumnja. Kapija otvorena, a vrata zatvorena. Pokuca nekoliko puta, a iz sobe se ču Zilhin glas:

–Ko je?

-Hasan, otvaraj!

-Djeco, ko je ostavio otvorenu kapiju, strijela vas ne pogodila!

Ona upali lambu, otvori vrata da dočeka svog čovjeka u mrklo doba. Djeca poskakaše kad čuše za babu. Zilha otvara vrata i ugleda Hasana zadihanog i zajapurenog sa nožem u ruci. Ne zna šta da ga pita, misli da je nekog ubio pa sad bježi. Ona uzdrhta:

-Otkud u ovo doba!?

-Ja došao, gdje je pašče!? Više je nije umio što pitati, samo prođe pokraj nje, djeca ga grle, gleda po sobi ima li ikoga i kuda mu je on pobjegao ako je bio tu. Podijeli djeci nekoliko lokuma šećera, a u ustima mu gorčina, ne umije se pitati sa svojom ženom, kako da je pita šta ona njega da pita kad je ovako skoro pomahnitao došao. Zašto je ovakav došao, dokopnio. On je pokušavao da se sredi da ih nešto pita, samo izusti:

– Raspremi mi dušek! Pokušavao je zaboraviti sve, i Trebinje i avliju, ali uzalud, ne ide. Ljudi dolaze pitaju ga za zdravlje, za Trebinje, za zaradu. On ponešto i priča , a ponajmanje o Trebinju kao da ga ni vidio nije. Pred očima mu je non stop otvorena kapija i pitanje čija li je ruka otvorila. Sad mu je sve jedno ima li avlije, kapije, para, Trebinja i treba li kome kreča. Nikada više nije ostavljao Zilhu samu, a kada bi Ibrišim naišao putem, Hasan je okretao glavu kao da ga ne vidi, ili kao da ne čuje njegovo merhaba…

Please follow and like us:
0