velija murić

VELIJA MURIĆ “LJUBAVNI JADI HUSOVE KRAVE”

Views:
25

Brate mili, oni me opljačkaše! Kravu povedoh da vodi, a oni kažu to je granični prekršaj. Spasavaj advokate ko’ možeš, za boga – kud ću kod djece bez krave?”

Kada se Husova krava Belka rodila, rijeka stupljanska nije dijelila dvije nezavisne i međunarodno priznate države, Srbiju i Crnu Goru. Dok je bezbrižno odrastala ni Huso joj ništa nije govorio o republikama, državama, o ratovima i diobama – a posebno NE o diobi njenog pašnjaka.

Susretala se Belka u šumi dražanskoj i stupljanskoj sa po nekim usamljenim šumarom, ali policijske patrole, rampe i punktovi, za njeno kravlje poimanje stvarnosti, nešto su sasvim novo. Svu travu i lišće pasla je i brstila tamo u Srbiji, po draškim stranama i uvijek napojena, vimena punih srbijanskog mlijeka, dolazila svojoj crnogorskoj toploj štali.

Huso, onako pošten i nedovoljno obaviješten o onome što su srbijanskoj Dragi i crnogorskoj Stupi donijele devedesete, shvativši ozbiljnim sudbinsko značajni Milov i Rafetov paktirani politički sporazum o prekograničnom prometu roba, stvari, imovine, osjećanja, rodbinskih veza i vezica, nastavio je po starom.

Nije mario, niti je zabranjenim ili kakvim švercom smatrao nošenje kakve crkavice iz Stupe na tutinsku pijacu ili iz Tutina po neku sitnicu kad se vrati nazad djeci. Mada, potpuno zbunjen činjenicom da su tu, gdje je kao čobanče stoku čuvao sada neumoljivi dračenovski carinici, i uprkos tome što je tek toliko pismen da se zna potpisati, Huso je ovladao strogim carinskim propisima iz prostog razloga što se sa njima susretao nekada i više puta dnevno.

Čuvao se stoga da djeci ne kupi ništa što vrijedi preko 100 eura, a još više da iz Crne Gore ne prenese nešto slično na drugu stranu. I ako je prevaren sporazumom i izbornim obećanjima da će njegov raspolućeni Sandžak i državna granica biti porozna, “gotovo kao da je nema”, živio je tako Huso jer se moralo, sastavljajući kraj sa krajem.

Husu se, međutim, spremala čudna sudbina. Neopterećena nacionalnom i etničkom pripadnošču, Husova krava, Belka, živjela je, a i danas živi, u sasvim drugom svijetu. Srećna i skromna, zadovoljna onim što joj se u životu pruža, zagledala se ona jednom prilikom u prekograničog srbijanskog bika.

On Galonja, kršan, oštrih rogova i dugog repa, onako kako ga goveđi instikt nosi, otvori Belki srce – tako se rodi velika prekogranična ljubav. Znao je Huso za Belkine ljubavne jade. Tako joj on jednoga dana namače nov-novcati oglav i povede, pokraj granične rampe, srbijanskom Galonji.

Trajalo je to nekoliko dana. Belka i Galonja su svojom velikom ljubavlju potirali stranačke sporazume, originalne i one namještene. Sve granice, bivše, sadašnje i buduće, kao da nikada nisu ni postojale niti će ih ih ikada biti. Kao sa čeljadetom, razgovarao je Huso sa svojom kravom – trebalo je da se konačno Belka vrati kući. Kao i uvijek, pokorna, ona krenu sa svojim gospodarom, i sve tako do policijsko-bezbjednosnog carinskog prelaza “Dračenovac”.

“Pasoš mi je ostao kod kuće. Držite Belku dok ga donesem. Nijesam je kupio. Bila je u Dragu da vodi pod bika.”

“Nema govora!”, skoro u horu saopštiše carinik, sanitarni i veterinarski inspektor.

Sirota Belka, iako su joj carinski propisi bila španska sela, shvativši da je najvjerovatnije za sve bila kriva njena ljubav, odluči da se brani ćutanjem.

Uvjeravao je Huso sve te ljude u istinu, vidno zbunjen, čas tužan a čas ironično smiješan sam sebi, da su on i Belka samo uspostavili dogovorenu prekograničnu saradnju, krunisanu Belkinom iskrenom ljubavlju koja ne podliježe carinjenju niti zabrani povratka kući.

Za tren tu nesta ljudskog i goveđeg prava na slobodu kretanja i slobodu opštenja u malograičnom prometu ljubavi i potreba. Zgazi se politički pakt o prevari građana. Belka je na licu mjesta lišena slobode i po policijsko-inspektorskom nalogu, kao krijumčarena roba, bi smještena u „pritvorsku jedinicu“ ispred industrijske klaonice „Gradina-company“ gdje je sada čeka egzekucija.

Huso, koga te njemu nerazume i prijeke odluke, onako bespomoćnog, baciše u očaj, pošto je iscrpio sve molbe i doživio nerazumijevanje, vidno uspaničen, dođe u moju advokatsku kancelariju. Onako sa vrata glasno je zapomagao:

„Brate mili, oni me opljačkaše! Kravu povedoh da vodi, a oni kažu to je granični prekršaj. Spasavaj advokate ko’ možeš, za boga – kud ću kod djece bez krave?”

E moj Huso, nema pomoći ni tebi ni meni niti svima onima koji su osuđeni granicom. Prevareni smo Huso kada smo glasali za ovu državu, kada smo joj svojim presuđujućim glasovima obezbijedili državnost. Obećavali su i med i mlijeko, čak i potpisivali neke lažne sporazume koji su nam garantovali da ćemo mi koji živimo uz granicu imati povlašćeni položaj, kao što ga imaju u većini civilizovanog svijeta. Na protiv, Huso, na nama se trenira državna strogoća, a oni koji dolaze sa kraja svijeta, s punim novčanicima, niti ih iko dira niti šta pita. Oni nijesu nikakva opasnost, kažu.

No Huso, šta bi ti rekao za mene? Rođen u Sanžaku, tu odmah u blizini kod Tutina, u mjestu Gnila, gdje imam i zemlju. No, to je sada u drugoj državi. Kad posijem krompir, mogu da ga gajim, izvadim iz zemlje, ali ne mogu da ga odnesem na pola sata vožnje kući u Rožaje, kako bih ga skuvao. Za to moram pribaviti brdo papira, kako bi naše uvjerio u to da je krompir moj i iz moje zemlje, da nije otrovan ili radioaktivan ili ko zna šta. Muke su ti to, Huso, muke. Znam ih ja, znaš ih ti. A zna ih i tvoja krava. No, šta da se radi? Da ljubav granica nema, nesrećna će Belka vjerovati samo i jedino ako preživi.

Please follow and like us:
0