VITA JELA NASRED BJELOPOLJA

Vita jela nasred Bjelopolja,

pospustila grane do koljena,

kao tica krila salomljena;

u hladu joj zaspala đevojka,

poturila đerđef i vezivo.

Budilo je momče Prijepoljče,

tu joj dava stotinu dukata,

da poljubi lice neljubljeno!

Ona njemu kroz san odgovara:

“Nemoj, diko, malo je toliko,

još me nije poljubio niko,

osim nana, kad sam bila mala,

da sam znala, ne bi’ ni njoj dala!”

Please follow and like us:
0