BEŠIR LJUŠKOVIĆ „PJESMA IZ MILET BAŠČE“

Slušao sam te u Milet bašči kraj šadrvana, uz tamburicu, dok je miris behara kapao s grana. Kada sam se prepoznavao u ogledalu zore u dert si bacala carske vojnike. Ispod kapa su im ispadale mokre, požutjele fotografije požudnih vjerenica. Te iste zore mi je jedan đerdan ostao u rukama od tamnožutog jantara, što su ga vijekovima, na smrznutu zemlju, iskapavale sibirske jele. Ne znam kako se obreo. Gorom su jezdili svatovi sa zaspalom nevjestom u kočijama od vjetra. Nisam ih vidio, samo sam ih čuo. Ali mi je prijala njihova pjesma.

Nastavi čitati BEŠIR LJUŠKOVIĆ „PJESMA IZ MILET BAŠČE“

NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

Glavnom zmijaru dvora zapovijeđeno je da iz kraljeva rezervata pokupi sve zmije i da ih što prije pobaca u rijeku Bosnu.

Tako je zapovijeđeno, uzmaka nema, na dvoru se ustoličio običaj da se prigovor plaća glavom, bespogovorna poslušnost bila je glavna vrlina dvorskih zmijara i Zelija, ako želi da sa svojeg imena spere ljagu bogohulništva, ima da se povinuje zapovijedi i da učini ono što od njega traže ne samo kralj, vrhovna kapa, nego i sve one protuhe koje se danomice motljaju dvorom a da ne znaš ni tko su ni što su, odakle su, što traže u kraljevini i kakvo tajno zlo pronose mirnim dubravama Bosne.

Nastavi čitati NUSRET IDRIZOVIĆ „SVATKO BJEŽI NA SVOJ NAČIN“

REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”

Noć se se spuštala na selo kada dva premorena čovjeka, vodeći dva konja i dvije ovce uđoše u Malu Jablanicu. Jedan nekadar dječak svom snagom vučaše magare koje odbijaše da ide; jedna strana tovara bješe se pospustila, i ono stoji kao ukopano, dok dijete zateže povodac kao praćku. Hasan priđe i jednom rukom pridiže tovar, a drugom zateže konopac. Dječak je grdio magare i, očito, zahvaljivao se, jer Hasan od svega razumede samo “faljiminderit”.

Nastavi čitati REMZIJA HAJDARPAŠIĆ “OČEVA KLETVA”

EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

***

Polovina se zvao, a bio je čovjek i pol. Bio je mujezin u džamiji koja stoji na ušču Brke u Savu, lijepa i zvučna glasa, istančana sluha da bi se i drugi a ne samo muslimani zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova, zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno koliko mu je vakuf plaćao godišnje, mogao bi pristojno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možd ne bi bio drugi Caruso, ali bi, za jedan stupanj niži, i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni mujezin u provinciji, koji se pet puta na dan penjao uz osamdeset i četiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Nastavi čitati ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”

REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

Hafiz-Ibrahim ispisa posljednji harf pa odloži trstiku, odmače peštahtu i duboko uzdahnu. Bio je umoran, ali smireno radostan. Kaligrafski ispisani harfovi maštovito razigrani i složeni u pravilne redove, sličili su na niske crnog bisera. To je bio šezdeset i šesti Mushaf koji je on do tad prepisao. „Allahu moj šapnu sjetno – hoću li dospjeti da još koji prepišem… Il’ mi je ovo posljednji…? Ponovo dohvati trstiku, umoči je u murećef pa primače peštahtu i dopisa: „Prepisano rukom siromaha Ibrahima, sina Kasimova. Neka mu Uzvišeni Allah, koji sve sramote prekriva, grijehe oprosti…“ Staračka suza kanu iz napola ugašena oka i pade na svježe ispisanu jaziju pa se razli. Ostade tu kao trajan znak hafiz-Ibrahimove ljubavi prema Riječi Božijoj koja ga je uznosila i kojoj je kroz čitav život smjerno i odano služio. Svi su ga zvali „Carev imam“, po tome što je bio imam i hatib Careve džamije u Sarajevu. A pravo mu je ime bilo hafiz-Ibrahim Šehović. Nekad su ga zvali i slavujem Kur’ana, jer je imao divan glas. Kad bi učio Kur’an, a učio ga je zanosno, osobito kad je bio mlađi, ljudima se činilo da mu glas i ne dopire iz grla već iz biljurne čaše. Džamijski džamovi bi tada podrhtavali, pa se činilo da će svaki čas prsnuti. Poneko bi, slušajući ga, od aška i zaplakao. Bio je već starac. Proljetos je zagazio u osamdeset i četvrtu. Starost je lahko podnosio. Nije se žalio niti je svoje staračke tegobe na bejan iznosio. Davno je obudovio i poslije toga se nije ženio. Poroda nije imao. Živio je u jednom kućerku, u čikmi na Bistriku. Komšiluk ga je pazio i ljudi su ga s poštovanjem susretali.

Nastavi čitati REŠAD KADIĆ “CAREV IMAM”

AHMED MURADBEGOVIĆ “POST”

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati Božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

Nastavi čitati AHMED MURADBEGOVIĆ “POST”

EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajanstveni čar – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz.

Nastavi čitati EDHEM MULABDIĆ “BAJRAM”

ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

Šemso Katanić iz Vardišta imao je sestru Adilu. Bila je Adila udata u selo Djerekar, s druge strane gore i planine Jaruta.

Bile su prošle dvije i po godine kako Šemso nije vidio sestru; vodilo ga je srce da joj ode, ali, selo Djerekar bilo je daleko i moglo se otići samo na konju. A on nije imao konja. Niti je znao put kroz goru Jarut, pa su već dvije i po godine stajale pred njim te dvije nevolje, jedna što nema konja a druga što ne zna za put. Ali ono što je Šemso imao, bilo je njegovo srce i u srcu žudnja da – kad-tad – ode sestri u Djerekar.

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „PUT KROZ JARUT“

ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

Bila je još na nogama ta naša stara kuća, ali se činilo da će pasti čim jači vjetrovi dunu. Ličila je na sijedog starca koji je pošao na svoj posljednji put…

Nije više ispred nje pas lajao, nije se iz nje dim dizao, krov od šindre, nekad čađav, bio je ispran kišama i siv kao da je od kosti; otkovane daske visile su i nihale se na vjetru kao šetalica na satu pokazujući nekakvo svoje vrijeme…, ono kojim žive stare kuće. Gore, na vrhu krova, bila je i sada od drveta izdjeljana ljudska ruka sa svih pet prstiju, na koju su nekad slijetale ptice, i bilo je lijepo pogledati gore na kući rog, na rogu ruku, na ruci pticu…

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „DJEVOJKA“

ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Kad god bi u sarajevskoj tvrđavi nekog zadavili, a činili su to obično noću, ili na Baščaršiji objesili, što su takođe činili noću, na tabiji bi ispalili top! Koliko bi grla stegli konopcem, toliko bi i topova puklo. Pro­buđeni mogli su da broje te topove i ponekad ih, u jed­noj noći – sve jedan za drugim, nabrajali po četiri pet. Prestravljeni, i sna razbijena, ljudi su zoru dočekivali sjedeći na dušeku – s molitvama za duše zadavljenih pa bili krivi ili pravi, prav je svaki za kim top ispale jer više nije među živima…!

Nastavi čitati ĆAMIL SIJARIĆ „TOP ZA FEJZAGU“

Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

(Inspirisano istinitim slučajem pravednice Ivanke iz Hrasnice kod Sarajeva)

 

            Ivanka naprosto nije znala koje su joj se sve misli rojile po glavi kad je granata odvalila, toliko blizu i tako silno kao da je pola Hrasnice trebala pretvoriti u prah.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – trže je vrisak djeteta kad je shvatila da leži opružena na pločniku, pokraj nekog davno opustošenog izloga. Kanisteri s vodom su joj bili poizvrtani, a iz jednog je šikljalo. Plač djeteta je podsjeti da bi mogla biti njena Matea. Srce je stisnu… Ovo zlo ne dolazi samo – sad će druga, pa treća. Nikada nije znala pouzdano da li odmah pada i četvrta, peta, ali je za ove dvije-tri nekako bila sigurna.

            – Mama! Ma-maaaa!!! – ponovo se začu vrisak. – Ma…!

            Žena se oduze.

            – Matea, sineeee!!!

            Ničim nije mogla pomjeriti… Napokon podiže glavu i pogledom potraži svoju djevojčicu, ne objašnavajući sebi otkuda bi se ona mogla naći tu. Pogled joj je bio zamagljen i ništa nije mogla razaznati, dok joj nekakvo malehno nije, držeći flašicu u ruci, prišlo.

Nastavi čitati Misera Suljić-Sijarić “Krv za mlijeko”

MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

Iako je snijeg bio podobro zatrpao stazu, staru Malku to nije spriječilo da u ranu zoru stigne kod Hankuše i njezine Ajne. Presjedila je čitav dan, i opet joj se od njih nije išlo. Kako je Malka Ajnu prifatila, tako ju je doživljavala kao svoje dijete, a i za samu Ajnu je ona bila neko posve blizak, i kao kakva zaštita. Voljela je da joj Malka razbaja protiv uroka, donese mirisne travke… Kao mala bi se jako radovala kad je ono majka pošalje da zovne Malku da je časkom pr’obuče. Ponekad bi Ajna i izmislila da joj nešto nije dobro, samo da Malka dođe, prouči joj šta, da osjeti njenu ruku dok je umiva vodom na koju je učila, pa da se ne briše već počeka da se voda sama kupi. Sve joj se činilo ljepšim kad je Malka blizu – kao da je proljeće nosila sa sobom. Kad bi ostala kod njih da prenoći, Ajna bi jedva čekala da joj stara Malka počne šta pripovijedati. Dokasno bi ostale i razgovarale, učile dove, i ta bi noć poprimala druge sfere, u kojim bi duši bilo slobodno i široko. O vilama bi Ajna slušala ne trepćući, te ih pomalo doživljavala kao neku Malkinu tajnovitu rodbinu. Isto tako, nikad neće zaboraviti ukus i miris čaja od korijena koji je samo Malki bio poznat, njegovu slast je vječito nosila u ustima. Malka se u razgovoru često sjeti kad je mala Ajna htjela da se vine u visine, da poleti. „Ja letim! Uuuuu, ja letim!“ i tresss. Nije ni zaplakala. Sakrila se da niko ne vidi bruku. A, bolje bi bilo da je znala zaplakat, mislila je Malka. Bogami se u životu često mora plakat, tvrdila je. I jeknut pokatkad, nego! Da Bog da da ova ljepota nađe dobru sreću, često je mislila i u sebi molila. Toliko me za nju strah. Kad bih mogla šta da učinim pa rast’eram tu tamu što nasrće, šaputala bi. Ajna je za nju bila kćer koju nije imala, dijete koje nije rodila, iako je porodila više no dva sela, a boktepita i koliko sretnica potpasala. No, njih dvije, Ajna i Hankuša, bile su njena porodica, ona njihova vidarica.

Nastavi čitati MISERA SULJIĆ-SIJARIĆ “ODABRANIK”

FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

SENADIN PUPOVIĆ “NEIZVJESNI ODLAZAK”

Svi su čekali da Zajko ode. Rečeno mu je da je putnik još prije mjesec dana. Njegova stara majka, žena i petoro djece su se već počeli pirpremati za njegov odlazak. Čak je i njihova jedina krava Mrkulja spremana za kasapnicu. U varoši je u zadnje vrijeme omiljena terma razgovora bila: Je li došlo najzad vrijeme da Zajko ode? I djeca su nešto načula pa su u svojim igrama razbrajalicama počela govoriti: Zajko će da ode, hoće-neće, hoće-neće, hoće-neće. Nekad bi zastala na – hoće, nekad na – neće i tako bi dalje nastavljala svoju igru. Prođe nekih dobrih mjesec dana pa i više, a Zajko se ne pridržava određenog datuma za odlazak. Ispade nekako kao da je iz čista mira obolio. Poneko bi u šali dobacio:

– Razbolje se od ćeifa da ne radi.

Nastavi čitati SENADIN PUPOVIĆ “NEIZVJESNI ODLAZAK”

SALADIN BURDŽOVIĆ “EFENDIJA BEDRO I NJEGOVE MUĆKE”

Hodža je došao rano ujutru! Bila je srijeda! U dugom mantilu, kao crna ptica, kao neminovnost. Taj pogled njegov, kao da sam ga ranije sreo, pa ga upitah:

– Da se nijesmo, ja i ti, možda, ranije, sretali u Novom Pazaru?

Pogledao je kroz mene, očima istim kao što su Jasminine, i osjetio sam da me nije vidio!

– Ne! Ne, ne… – bio je sumnjivo kategoričan, mada bih se mogao zakleti da ga odnekuda znam, bar iz nekog starog filma, ili lošeg sna.

Nastavi čitati SALADIN BURDŽOVIĆ “EFENDIJA BEDRO I NJEGOVE MUĆKE”

Hector Hugh Munro “THE LOST SANJAK”

The prison Chaplain entered the condemned’s cell for the last time, to give such consolation as he might.

“The only consolation I crave for,” said the condemned, “is to tell my story in its entirety to some one who will at least give it a respectful hearing.”

“We must not be too long over it,” said the Chaplain, looking at his watch.

The condemned repressed a shiver and commenced.

Nastavi čitati Hector Hugh Munro “THE LOST SANJAK”

VEHBO POPARA “AVLIJA”

Odahnu Hasan, steže ga nešto u srcu kao da bi pogođen nožem. Doći će on njemu glave, ne baš onako kako bi i trebalo, nego na fin način da niko ne primijeti i da se on, njegov prvi komšija, velika briga, ne sjeti ko ga je i za što dobro nasamario.

Misao na Ibrišima vraćala ga je u noć u mrak, u nešto što ni on nije mogao sam pretpostaviti. On da dirne na njegovu kuću, na njegov obraz, na njegovo poštenje.

Nastavi čitati VEHBO POPARA “AVLIJA”

USMENA PRIČA “CAR KOPILE”

Kada je jedan bogati čovjek bio na umoru, on pozva sva četiri svoja sina i reče im:
— Ostavljam vam bešare. Najstarijem ostavljam crn dušek, drugome b’jel behar, trećem zelen v’jenac, a najmlađem maven čador. Kada se šćednete d’jeliti, otiđite kod cara i on će vam protumačiti šta kome pripada.

Nastavi čitati USMENA PRIČA “CAR KOPILE”

ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA “H U J D U R”

Nošena oštrim vjetrom, snježna oluja je, poput zapjenušalih talasa, visoko letjela ka nebu. Kovitlajući se zrakom, bijela prašina je iznad smrznute zemlje, izvodila prekrasan ples. U poluzaleđenoj rječici, jedva se provlačeći ispod povijenih vrbovih grana i nagomilanih ledenica, voda je polahko krkoljila. Od studeni i isparene vode, gustra magla je razapetom neprovidnom zavjesom potpuno zaklonila drugu obalu rijeke.

Nastavi čitati ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA “H U J D U R”

FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije postavio na granu kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći žive.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

REDŽEP NUROVIĆ “KUĆA”

Sa svega dvije riječi treba napisati više od dvije misli, više od dva značenja, a da su pri tome riječi jedna uz drugu. Ko umije neka mi se javi za čelenku, glavom meni Taibu, piscu. Ne samo: grije sunce ili sunce grije, na primjer. Sad svi pitate, vjerujem, šta ovaj hoće? A slutite, znam. Ovo ima isto značenje kao kad osuđenik hoda od jednog zida do drugog u zatvorskoj ćeliji, naprijed i nazad, mi se čudimo što li – a čovjek harči, ili nekako drugačije osmišljava izrečenu mu kaznu. Učini mu se da su zidovi svaki put različito udaljeni. Nekad, ihaaa – vijek hodanja, na svega dva metra. To gricka kaznu. A pri pisanju curi ili buja unutarnji poriv stvaranja i u dobra i loša pisca, ali nije samo to. One dvije riječi kod dobra pisca, kako ih god napisao, sunce grije ili grije sunce – griju toplije. I smisla je više.

Nastavi čitati REDŽEP NUROVIĆ “KUĆA”

BEŠIR LJUŠKOVIĆ “MJESEC NAD GOROM”

Vraćam se sa kosidbe. Košulja mi miriše na momački znoj i hajdučku travu. U ušima mi stružu pitomi glasovi zrikavaca. Šarov pokraj klade jedva drži napola otvorene oči, mirne i tople kao ljetnje veče.

Nastavi čitati BEŠIR LJUŠKOVIĆ “MJESEC NAD GOROM”

VEHBO POPARA “SELMA”

Ovo mjesto na kojem sada sjedimo, moj prijatelju, možda nikom nije tako značilo kao meni, donijelo mi je toliko nemira. Običan kamen uzdignut iznad ostalog dijela limske otoke, kada je ljetnje vrijeme, a kada je Lim u svom pomahnitalom zanosu i silini, on se krije u mutnoj dubini. Ispred njega par vrba kao da ga čuvaju od julskih žega da se ne raspadne. Slučajno tada ovdje, sada ne poslije dvadeset i pet godina. Tada su se ispred mene javljale siluete, pred mojim očima žive, a sada naviru sjećanja i brišu granicu između onda i sada. Dvadeset i pet godina između. Sve isto i sve drugačije. Lim malo utanjio, stidan preda mnom, nismo se dugo sretali. Plašio sam se Lima, lukav je bio, nepredvidiv, uzimao najbolje plivače, baš, kad su mislili da su ga savladali. Mogu ga sam sad preskočiti u par skokova, jedino vode se nakupilo po virovima i tu pdsjeća na neku veličinu. U tim virovima voda se odmarala i mamila zagrijane kupače da se ohlade od ljetnjih vrućina, gdje sam i ja često isto radio ili slušao vodene sinfonije uz čitanje školske lektire.

Nastavi čitati VEHBO POPARA “SELMA”