FAIZ SOFTIĆ “SJEĆANJE NA ISMETA REBRONJU”

Bio sam, te godine, u drugom razredu Osnovne škole “Šukrija Međedović”. Sipanje, područno odjeljenje Crhalj. Omalena škola sa šiljastim krovom, dvije učionice i zbornicom, nalazila se tik uz put, kojim je traktorista Miraš vozio brašno za udaljena planinska sela u Bihoru.

Tri mlada učitelja i školska druga, rođeni u okolnim selima, započinjali su svoju dugogodišnju učiteljsku službu u bihorsim školama. Ismet Rebronja, rođen u Goduši, Jagoš Kuč u Crhlju, a moj brat Rifat u Vrbama.

Mladi, obrazovani, lijepi….

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SJEĆANJE NA ISMETA REBRONJU”

BRAHO ADROVIĆ “SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU”

Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020.

Poslije izuzetno vrijedne antologije antiratne poezije Bošnjaka, Safeta Hadrovića Vrbičkog upravo je u izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore, izašla iz štampe još jedna  njegova, takođe veoma vrijedna i značajna antologija, ovoga puta Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pod nazivom SERMIJA (osnova, srž, osnovni element).U antologiji su zastupljena prozna djela (priče ili odlomci iz romana) 53 autora sa prostora Crne Gore i Sandžka i to kako onog dijela koji sada pripada Crnoj Gori, tako i onog koji pripada Srbiji. Uz to uz priču svakoga od autora objavljen je po jedan osvrt koji čitaocima omogućava potpuniji uvid u prozno stvaralaštvo autora, i naravno, kratka biografija svih pisaca, što je i uobičajeno. Recenzenti antologije su Hamdija Kalač i Enver Muratović, tehničku obradu knjige je izvržio diplomirani inženjer Haris Adrović, a korice Damir Skarep. Antologija je veoma lijepo opremljena i kao takva mogla bi se naći u bilo kojoj knjižari i biblioteci na svijetu. Rješenje korica i štampa su više nego dobri, mada smatram da je i na koricama ove vrijedne knjige trebalo da stoji ime autora, a ne samo na početnim stranicama, jer kada je riječ o ozbiljnom i izuzetno značajnom izdavačkom poduhvatu, za šta je bilo neophodno uložiti mnogo truda i znaja, ne treba iskazivati pretjeranu skromnost, kao u ovom slučaju.

Nastavi čitati BRAHO ADROVIĆ “SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU”

FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

Ni jedna kuća u devet sehilovskih sela, a bilo ih je tačno sto i jedanaest (računajući i kuću Mejreminu, u kojoj ona godinama sama, niti živi niti mre) – nije imala bolju snahu od kuće Zufera Rizvanovića. Nije bila nekakve đovde, ali jeste imala širok osmijeh i toplo srce. Imala je i nekoliko sitnih pjegica iznad okrugličastih obraza, kao zvjezdice. Smio bih se zakleti da su te pjegice ispod njenih očiju noću svjetlucale.

Zvala se Nizama Slavujica. Eto, tako se zvala snaha Zuferova, naša snaha. I svi smo je voljeli kao nešto naše najmilije, odnekud došlo i kod nas ostalo. Prezime Slavujica otpalo je od nje onoga dana u mjesnoj kancelariji Sehilovo kad je, ispred matičara Miluna Kosijera i vjenčanog svjedoka Haćima Hladivode, pristala da svoje djevojačko prezime zamijeni prezimenom njenog muža Saliha. Od toga dana zvala se Nizama Rizvanović i bila je žena Salihova.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “SNAHA NIZAMA”

FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

Šta da radimo? Navadio se orao u našu avliju, pa ne da oka otvorit. Prvo je – proljetos je to bilo – odnio, za nepun sahat, troje žutokljunih piladi, pa umjesto dvanaestoro, koliko se bilo ispililo, sad za Ćanom (Ćana je, da se zna, naša kvočka) ide osmoro. Troje je ponio orao, a ono jedno – crklo. Niko ne zna zbog čega, ali – crklo. Mijun ga iznio iza avlije postavio na granu kao da je živo, ne bi li ga orao spazio i ponio – kad je već mrtvo halal mu bilo, ali jok – on ga samo preleti i sruči se u avliju tražeći žive.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ “ORAO”

FAIZ SOFTIĆ: “MUTNA VODA”


Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: hajde, vrijeme je da se spremate, te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturat po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao, koliko osjeća li se let leptirice koja kruži oko lampe.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ: “MUTNA VODA”